Početna stranica » Uskrs – novi život u vjeri

Uskrs – novi život u vjeri

228 pregleda

Ako događaj Isusa Krista shvaćamo kao ispunjenje starozavjetnih proroštava, onda u njemu kao ključnu točku, ključni događaj, imamo upravo uskrsnuće: niz novozavjetnih tekstova govori o Isusovu uskrsnuću kao glavnom temelju naše vjere

Postoje različiti načini označavanja dana u tjednu. Poznata je rimska terminologija, ali i ona slavenska, koju upotrebljavamo. Nedjelja je za kršćane, u latinskom jeziku dies dominica, dan Gospodnji, a u slavenskim jezicima, tako i u hrvatskom dan kada se ne radi, ne dela, stoga nedjelja. Ruski jezik ima zanimljivu oznaku za nedjelju, jednostavno voskresenje. Živa je i aktualna i danas. Nadživjela je i Lenjina i Staljina. Ne poznajem ruski jezik ni rusku filologiju, ali se, teološki gledano, može reći da je ovaj naziv znakovit. Zanimljivo bi bilo znati koje su asocijacije kod „običnoga” Rusa, ili osobe čiji je materinski jezik ruski, vjernika ili nevjernika, religioznoga ili indiferentnoga, kada izgovara ili čuje riječ voskresenje. Bez obzira na to koju jezičnu platformu zastupali, ostaje kao činjenica da poznavatelji i govornici ruskoga jezika imaju u ovom pojmu nešto vrlo važno, teološki vrlo bitno. Kada god spominju nedjelju, oni (ne)svjesno priznaju veliku, za nas kršćane bitnu činjenicu: nedjelja nije samo dan kada se ne radi. Možemo se opustiti, odspavati, ići na izlet ili zimi na skijanje, možemo ništa ne raditi ili se baviti našim hobijima, ali nedjelja uvijek ostaje voskresenje… Nije to samo dan božanstva sunca, nije to samo dan kada se ne radi, nego nas podsjeća na veliku kršćansku istinu i tajnu, na uskrsnuće. Možemo reći Pesah/Vazam, resurrectio, Uskrs ili Voskresenje, sadržajno se radi o istom pojmu, a naš pristup može biti različit.

Starozavjetna pozadina

Starozavjetni tekstovi govore o uskrsnuću mrtvih i u njima možemo pratiti razvoj ideje uskrsnuća tijela: tekstovi polaze od naznaka, pa završavaju jasnom definicijom koju nalazimo tek u mlađim spisima.

Najjasniji je tekst koji expressis verbis govori i potvrđuje činjenicu uskrsnuća Dn 12,2-3: „Tada će se probuditi mnogi koji snivaju u prahu zemljinu; jedni za vječni život, drugi za sramotu, za vječnu gadost. Umnici će blistati kao sjajni nebeski svod, i koji su mnoge učili pravednosti, kao zvijezde navijeke, u svu vječnost.” Radi se o mlađem tekstu koji je nastao u prvoj polovici drugoga pretkršćanskog stoljeća. Probudit će se mnogi, tekst ne govori o svima, nego su to umnici i oni drugi. Jedni se bude za život, drugi za propast. U pozadini ovoga teksta autori nalaze mnoge ranije naznake, slično formulirane tekstove. Tako Iz 26,19: „Tvoji će mrtvi oživjeti, uskrsnut će tijela. Probudite se i kličite, stanovnici praha! Jer rosa je tvoja – rosa svjetlosti, i zemlja će sjene na svijet dati.” Prorok govori stanovnicima Judeje, daje im perspektivu i to onima koji su u prahu. Izaija piše dobrih stotinu godina ranije i govori o budućnosti naroda, u konkretnoj povijesnoj situaciji, ovdje na zemlji, ali i u eshatološkom smislu. Postoji budućnost, postoji nada za narod. Je li taj prah Šeol, koji spominju neki starozavjetni tekstovi, sjena smrti ili nekakav način privremene egzistencije ili pseudo-egzistencije?

Ako, kronološki gledano, idemo korak unatrag, naći ćemo tekst proroka Ezekiela (Ez 37,1-14), njegovu viziju mrtvih kostiju, mrtvoga naroda, kako to teolozi tumače, naroda koji je mrtav, ove su kosti suhe, ali narodu ipak nisu „sve lađe potonule”. Ima načina kako taj narod može opet živjeti i prosperirati. A Ezekiel jasno kaže: „Jahve Gospode, to samo ti znaš!” U Božjoj je moći i kompetenciji dati ili ne-dati budućnost narodu koji je trenutno na granicama svojih mogućnosti, koji je predstavljen jednostavno kao suhe kosti, kao prah zemaljski, koji tek treba formirati, kojemu se mora dogoditi čin stvaranja, nastajanja (ovdje imamo diskretnu asocijaciju na izvještaj o stvaranju prvoga čovjeka koji je sazdan od praha zemaljskoga /Post 2,7/). Prorok je onaj koji bi se trebao nadati protiv svake nade jer iako stvari trenutno stoje loše, čak i tragično, Bog je taj koji može odrediti i koji određuje sudbine naroda, pa tako i budućnost konkretnih „suhih kostiju”.

Kronološki gledano prije Izaije i Ezekiela imamo proroka Hošeu koji u jednoj metafori (6,1-3) piše: „Hajde, vratimo se Jahvi! On je razderao, on će nas iscijeliti: on je udario, on će nam poviti rane, poslije dva dana oživit će nas, trećega će nas dana podignuti i mi ćemo živjeti pred njim.” Terminologija nije baš najjasnija, uključena je metafora, ali je prorokova poruka jasna: razderano će biti izliječeno, iscijeljeno, a spominje se i treći dan koji može biti asocijacija, čak proroštvo kasnijih, novozavjetnih događanja koja u konačnici nalaze svoj finale u formulaciji „treći dan uskrsnuo od mrtvih”.

Druga knjiga o Makabejcima uključuje jedan novi element. Radi se o naplati/nagradi. Imamo još mlađi tekst od tekstova proroka Ezekiela i Hošee. Nastao je u prvom pretkršćanskom stoljeću. Na način kako je tekst koncipiran radi se o budućoj nagradi za mučeničku smrt koju podnose sedmorica braće, a koji će, upravo zbog toga, zajedno biti nagrađeni. Ovdje se ideja uskrsnuća odnosi samo na pravednike, a za one druge uskrsnuća neće biti. Isti spis (2 Mak 12,43-45) donosi i ideju kako je „sveta i pobožna misao” moliti za mrtve jer će oni dobiti nagradu o uskrsnuću mrtvih. Ovaj se tekst može problematizirati (neke kršćanske crkve ne priznaju Knjige o Makabejcima kao nadahnute), ali ga isto tako možemo vidjeti, kao što je to slučaj u katoličkoj tradiciji, u liniji razvoja starozavjetne misli o uskrsnuću tijela. Tako polako u starozavjetnim tekstovima sazrijeva ideja o uskrsnuću mrtvih. Vrlo jasno o tome govori i Knjiga Mudrosti koja je, vremenski gledano, na samoj granici Staroga i Novoga zavjeta. Tako čitamo u Mudr 2,23-24: „Jer je Bog stvorio čovjeka za neraspadljivost i učinio ga na sliku svoje besmrtnosti. A đavlovom je zavišću došla smrt u svijet i nju će iskusiti oni koji njemu pripadaju.” Ponavlja se već poznata paradigma. Stvoreni svijet, od Boga stvoren kao dobar, a onda dolazi intervencija Zloga koja može odvući pravednike na drugu stranu ako ne slijede Božji put.

Cijeli Stari zavjet možemo shvatiti kao vrijeme čekanja, iščekivanja, događaje koji su usmjereni na ispunjenje, na Novi zavjet, a onda slijedi upravo realizacija tih iščekivanja.

A što nam kaže Novi zavjet?

Ako događaj Isusa Krista shvaćamo kao ispunjenje starozavjetnih proroštava, onda u njemu kao ključnu točku, ključni događaj, imamo upravo uskrsnuće: niz novozavjetnih tekstova govori o Isusovu uskrsnuću kao glavnom temelju naše vjere. U 1 Kor 15,16-20 Pavao nam jasno poručuje: „Jer ako mrtvi ne uskršavaju, ni Krist nije uskrsnuo. A ako Krist nije uskrsnuo, uzaludna je vjera vaša, još ste u grijesima. Onda i oni koji usnuše u Kristu, propadoše. Ako se samo u ovom životu u Krista ufamo, najbjedniji smo od svih ljudi. Ali sada: Krist uskrsnu od mrtvih, prvina usnulih.” Ovo je temeljna poruka koja se kao zlatna nit provlači kroz cijeli Novi zavjet. Na njoj stoji, ali bez nje i pada naša vjera. Osim Pavla i četvorica evanđelista potvrđuju istu činjenicu, ali isto tako i drugi dijelovi Novoga zavjeta. Autor Djela apostolskih donosi niz kerigmatskih govora koji imaju identičan ductus. Radeći u neznanju, očevi su dali Pravednika osuditi na smrt, ali nije to kraj svijeta, premda je to bio brutalan kraj Isusova zemaljskoga života, nego početak nečega novoga. Nebeski je Otac uskrisio svoga Sina, a na slušateljima Petrovih govora, ali i na nama danas je povjerovati u istinitost božanskoga djela, da je Krist naime živ, da je među nama i da naša povijest spasenja „ide dalje”. Nije više potrebno čekati Mesiju, Pomazanika, jer je On u Isusu došao. Potreban je taj jedan, ne baš „mali” korak: vjera. Autor spisa Hebrejima kaže (Heb 11,1): „A vjera je već neko imanje onoga čemu se nadamo, uvjerenost u zbiljnosti kojih ne vidimo.” Možemo li učiniti taj korak, ne vidjeti stvarnosti, kako spis Hebrejima kaže, ali ipak vjerovati? Moderno zakonodavstvo traži dokaze, inače neka tvrdnja ne može biti uzeta u obzir, ne može biti prihvaćena kao validan argument.

Što se tiče Isusova uskrsnuća, činjenica je da nemamo očevidaca. Nalazimo u evanđeljima pripovijest o praznom grobu na kojem su bile žene, Petar i Ivan su trčali na grob, imamo pripovijest o dvojici učenika, koji idu u Emaus i koji tek nakon susreta s Nepoznatim shvaćaju o Kome i o čemu se radi, ali direktnih svjedoka nemamo. Je li nedostatak očevidaca razlog našega (eventualnog) nevjerovanja. Apostol Toma uvjerio se tek nakon što je stavio svoju ruku u Isusov bok i svoje prste u mjesto čavala, ali je na kraju krajeva ipak povjerovao i vjerovao. Petar i Ivan trče na grob nakon što su čuli o uskrsnuću. Iv 20,8 kaže, opisujući ovaj događaj, kratko: vidje i povjerova. To što je ta mala skupina učenika doživjela, a da nisu bili svjedoci na samom grobu u trenutku uskrsnuća ostaje za nas vjerodostojno svjedočanstvo. Iz toga praznog groba izvire život za sve nas, zapravo zahvaljujući Životu osiguran nam je život, život vječni. Pavao će to definirati: gdje je smrti, tvoja pobjeda?

Umjesto zaključka

Uskrs je znak da smrt nema zadnju riječ u našem životu, a ni poslije našega fizičkog života. Zajedništvo čovjeka s Bogom ne može biti razoreno, pa ni smrću. Budući da smo prolazna bića, sa smrtnim tijelom, budući da nismo vječni, nego vremenski ograničeni, uvjetovani, vezani smo na Transcendentno, na Gospodina. Zajedništvo s Bogom može biti poremećeno ljudskim grijehom jer smo nesavršena, ograničena stvorenja i jer imamo neželjenu baštinu u našim ljudskim tijelima, ali je Krist svojom smrću donio lijek našoj smrti. Na taj način su križ s jedne strane i uskrsnuće kao nastavak Spasiteljeva djela otkupljenja s druge, početak promjene svijeta, promjene u ono stanje koje je bilo prije izgubljenoga raja. Možemo imati, ovdje na zemlji, „ostvareni život”, u kojem su naše materijalne potrebe i želje u neku ruku zadovoljene i regulirane, ali u nama ostaje čežnja, „čežnja za izgubljenim rajem”, čežnja za Transcendentnim. Tako je tajna Uskrsa, tajna Kristova uskrsnuća, tajna uskrsnuća svakoga čovjeka zapravo tajna Božje ljubavi. Ovdje si možemo s Anzelmom Canterburyjskim postaviti pitanje Zašto je Bog postao čovjekom? Cur deus homo? Racionalna objašnjenja ne mogu potpuno zadovoljiti i dati odgovor. Zašto nas je Bog ljubio vječnom ljubavlju, kako to već starozavjetni prorok Jeremija govori (Jr 31,3: „Ljubavlju vječnom ljubim te, zato ti sačuvah milost.”).

Koji je razlog da Anzelmo piše djelo Cur Deus homo? Zato što od njega drugi „to traže ne da bi po razumu došli k vjeri, nego da umom i kontemplacijom uživaju u onome što vjeruju te da, koliko im je moguće, ‘uvijek budu spremni odgovoriti svakom onom koji ih bude pitao o temelju nade koja je u nama’ 1 Pt 3,15”. Kršćanin će biti u (ne)prilici davati odgovor utemeljenja svoje vlastite nade, života, koji živi na način koji je različit od života pogana. Utemeljenje naše nade je upravo događaj Krista i to Uskrsloga. To nas, kršćane, razlikuje od drugih. Ne Veliki petak i Golgota, koji predstavljaju nasilje i smrt, nego uskrsno jutro je kulminacija Isusova života i djelovanja. To je utemeljenje i temelj naše nade, to nas bitno razlikuje od onih koji su bez nade kako Pavao piše Solunjanima (1 Sol 4,13: „Nećemo da budete u neznanju, braćo, o onima koji su usnuli, da ne tugujete kao drugi koji nemaju nade.”).

(dr. sc. Karlo Višaticki)