Početna stranica » Uloga franjevaca u razvoju pučkoga školstva u Bosni i Hercegovini

Uloga franjevaca u razvoju pučkoga školstva u Bosni i Hercegovini

768 pregleda

Prva pučka škola u Bosni i Hercegovini otvorena je na sjeveru Bosne, u Tolisi 1823. godine, a njezin je osnivač fra Ilija Starčević (1794. – 1845.)

Kada se pogleda povijest Bosne u razdoblju turske okupacije, uočit će se da Turci nisu bili skloni otvaranju škola za puk, ali su dopuštali postojanje vjerskih škola. Međutim, franjevci su znali da je školstvo temelj napretka puka te su željeli djelovati na polju obrazovanja. Stoga je fra Ilija Starčević u Tolisi otvorio pučku školu u kojoj se već u prvoj školskoj godini obrazovalo između osamdeset i stotinu učenika, kako svjedoči fra Martin Nedić u rukopisnome Ljetopisu Učilišta,temeljnome dokumentu za proučavanje početaka pučkoga školstva u BiH, koji se čuva u arhivu franjevačkoga samostana u Tolisi. Za potrebe obrazovanja Starčević je izgradio posebnu zgradu, prvu takvu u cijeloj ondašnjoj Bosni, a zaposlio je i civilnoga učitelja, Iliju Boričića iz Slavonije te je iz Hrvatske preuzeo i nastavni plan i program. Dakle, riječ je o prvome pokušaju sustavnoga obrazovanja puka u Bosni i Hercegovini.

Fra Ilija Starčević i škola u Tolisi

Fra Ilija Starčević

Da bi otvorio školu u Tolisi, fra Ilija Starčević je morao dobiti dozvolu turskih vlasti. Kako je toliški kraj administrativno pripadao Gradačcu, Starčević je dozvolu zatražio od Huseina kapetana Gradaščevića. Osim što je bio svećenik, graditelj i prosvjetitelj, u onim teškim vremenima turske vladavine Bosnom, Starčević je morao biti i vješt diplomat. Da bi mogao izgraditi školu u Tolisi i u nju dovesti učitelja iz Slavonije (koja u to doba pripada suparničkome Austrijskom Carstvu), Starčević je morao Huseinu kapetanu Gradaščeviću platiti određenu cijenu, a to je značilo biti njegov čovjek, čovjek od njegova povjerenja. Husein-beg je Starčevića koristio za različite političke usluge i za kontakte s austrijskim vlastima te je po njemu u Beč poslao i pismo datirano u Travniku 13. ožujka 1832. godine u kojemu se obraća austrijskome caru tražeći od njega pomoć u svojoj borbi za autonomiju Bosne unutar Turskoga Carstva. Fra Ilija Starčević je ipak bio spreman surađivati i s Husein-begom i s austrijskim vlastima kako bi ostvario dobrobit za svoje župljane, za svoj narod. Plod njegova truda bila je škola u Tolisi.

Učitelji u prvoj pučkoj školi tijekom 19. stoljeća

Starčević je u Tolisi razvio školsku djelatnost, zaposlivši u svojoj školi educiranoga učitelja Iliju Boričića. No, kako je Boričić nakon jedne ili dviju školskih godina otišao iz Tolise (a o uzrocima njegova brzoga odlaska nemamo pouzdanih podataka), poučavanje đaka morao je preuzeti sam fra Ilija.

Činjenica da je nakon Boričića u toliškoj školi poučavanje đaka preuzeo svećenik ne umanjuje istinu da je u samome početku ova škola imala educiranoga učitelja, civila, kojemu je poučavanje bilo životni poziv i osnovna zadaća.

Nakon Boričićeva odlaska iz Tolise fra Iliji Starčeviću su u poslu poučavanja pomagali njegovi kapelani. Osobito je vrijedan bio rad fra Ambroža Matića (1795. – 1849.), koji je bio oduševljen Starčevićevim prosvjetnim radom te je za vrijeme boravka u Tolisi (1823. – 1826.) napisao matematički priručnik za učenike Racsun za pervu i drugu godinu shkulsku iz latinskog u bosanski jezik prinese p. Ambroxa Mathich, reda s. Frane od obs. Derxave bosanske misnik i shkula grammaticski ucsitelj. Djelo je tiskano 1827. godine u Osijeku.

Tijekom 19. stoljeća u školi u Tolisi radilo je dvadesetak osoba koje su se bavile poučavanjem. Među njima su educirani učitelji, ali i franjevci koji su, u nedostatku školovanih učitelja, uz ostale svoje dužnosti obavljali i učiteljski posao. Osim spomenutoga prvog učitelja Ilije Boričića, učiteljskim se poslom tijekom devetnaestoga stoljeća bave i franjevci Ilija Starčević, Ambrož Matić, Petar Vinko Pejić, Petar Čičak, Jerko Zečević, Dominik Ćorić, Luka Terzić, Augustin Maračić, Stjepan Jurić, Bartol Krajinović, Blaž Petrović, Mato Prgić, Jakov Božić, Tadija Miličić, Martin Vučković, Augustin Oršolić, Bono Oršolić i Jerko Vincetić. Svaki od njih daje svoj doprinos poučavanju i ugrađuje sebe u rad s malenima.

Koliki je Starčević bio entuzijast govori i činjenica da je na području toliške župe, u Donjoj Mahali, 1835. godine otvorio drugu pučku školu u Posavini. I tu je, kao i onu tolišku školu, pohađalo oko 120 učenika.

Kao član Uprave Franjevačke provincije Bosne Srebrene fra Ilija Starčević se založio da se pitanje otvaranja pučkih škola u Bosni ozakoni na najvišoj razini. Bio je, naime, svjestan da bez sultanova dopuštenja svaka od škola koje franjevci budu otvarali može biti zatvorena i razorena ako to lokalni moćnici požele. Zato su gvardijani triju najstarijih postojećih samostana u Bosni, onih u Kraljevoj Sutjesci, Fojnici i Kreševu, posredovanjem Namik-paše, 31. ožujka 1830. godine uputili molbu sultanu Mahmudu II. da im se dopusti otvaranje „trivijalnih škola”. Odgovor na ovu molbu nisu dobili.

Zamahu pučkoga školstva kasnije su doprinijele reforme koje je u Osmanskome Carstvu 1839. godine uveo sultan Abdulmedžid. Te su reforme propisivale da se škole mogu otvarati bez obzira na vjersku pripadnost podanika i da svaka općina ima pravo zatražiti i dobiti dozvolu za otvaranje škole. Dakle, ono što je do tada ovisilo o dobroj volji vlastodržaca na čijemu su području škole otvarane, sada je imalo uporište u zakonu te je time olakšano dobivanje dozvole za otvaranje škola.

Fra Martin Nedić i pučko školstvo

Osim što je bio franjevac i crkveni graditelj, franjevački povjesničar, diplomat i književnik, poznat kao prvi ilirac iz Bosne, fra Martin Nedić (1810. – 1895.) bio je i pedagoški radnik, ali i kroničar školstva. Uz skrb za crkveno, fra Martin se brinuo i za svjetovno školstvo. Zalagao se za podizanje pučkih škola u Ulicama kod Brčkog (1852.), u Vidovicama kod Orašja (1854.), a započeo je i gradnju škola u Varešu, Dubici i u Kraljevoj Sutjesci.

Godine 1861. fra Martin je postavljen za župnika u Tolisi. U kolijevci bosanskohercegovačkoga pučkog školstva nije zatekao pohvalno stanje: nastava je u to doba izvođena u neuvjetnim prostorijama. Budući da je Starčevićeva škola, koja je bila izgrađena u središtu Tolise, već bila srušena (1856.), a nova još nije bila podignuta, franjevci su nastavu izvodili u jednoj sobi župnoga stana. Stoga je fra Martin Nedić žurno preuredio samostansku kolnicu u školsku prostoriju. Godine 1869. u župnome je dvorištu u Tolisi podigao školsku zgradu za žensku djecu. Ovaj je podatak važan i stoga što se prema jednome zapisu u Ljetopisu Učilišta dade zaključiti da je škola u Tolisi sve do 1869. godine bila muška pučka škola. Naime, fra Martin piše:

Starčević „(…) prvi opet u ciloj Bosni sagradi sa svojim župljanim osobno Učilište pučko u Tolisi i dobaviv iz priko Save vriednog učitelja učini da oko 70-80 mladićah u istom učilištu podučava se štit, pisat, računat, pjevat bosanskim jezikom sv. Misu. I ovom podignutju učilišta Starčevića drugi nitko osim vriednih župljanah nije pomogao.”

Kao i drugi navodi iz Ljetopisa, i ovaj je dragocjen stoga što nam Nedić u malo riječi puno kazuje. Ne samo da doznajemo koliko se mladića školovalo prve nastavne godine nego vidimo i koje su nastavne predmete imali, odnosno, koje su kompetencije stekli u Učilištu, a također imamo i svjedočanstvo o ondašnjoj slozi župljana župe Tolisa koji su, bez pomoći sa strane, vlastitim radom izgradili školsku zgradu.

Uz sve rečeno, za fra Martina Nedića je važno reći da je osnivao i uzdržavao i područne škole u Oštroj Luci i u Baziku.

Budući da je bio jedan od vodećih katoličkih intelektualaca svojega doba, agilan i pun volje, fra Martin Nedić je sa svojim nekadašnjim učiteljem orijentalnih jezika fra Marijanom Šunjićem, kasnijim biskupom Panade i apostolskim vikarom u Bosni, 1852. godine otputovao u Beč, kako bi od austrijskoga cara tražili novčanu potporu za podizanje i uzdržavanje pučkih škola u od Turaka okupiranoj Bosni. Kako je austrijska vlast već desetljećima marno radila na unaprjeđenju školstva u svim zemljama u kojima je vladala, pa tako i u Hrvatskoj i u Slavoniji, njezin je interes bio proširiti tu djelatnost i na Bosnu. Naime, još od pohoda Eugena Savojskoga 1697. godine i njegova prodora do Sarajeva Austrijanci su gajili nadu da će doći vrijeme kada će iz Bosne protjerati Turke i zavladati njome. Ako se to dogodi, bit će im korisno imati pismene domaće ljude koje će brzo obučiti za rad u administraciji i u državnoj upravi. Stoga je molba dvojice bosanskih franjevaca rado uslišana.

Kako je ne samo crkveno nego i svjetovno školstvo u Bosni onoga doba bilo u rukama franjevaca, oni su na kapitulu održanome u Kreševu 1854. godine donijeli zaključke kojima su postavili temelje sustavnome organiziranju pučkoga školstva u Bosni i Hercegovini. Uspostavili su fojničko, kreševsko i sutješko-posavsko školsko područje, a fra Martin Nedić je postao upravitelj sutješko-posavskoga područja.

Zaključak

Škola koju je 1823. godine u Tolisi podigao fra Ilija Starčević bila je prva pučka škola u tadašnjoj Bosni. Školska zgrada u kojoj se već u prvoj godini poučavalo između osamdeset i stotinu učenika nadživjela je samoga Starčevića. Srušena je 1856. godine (Starčević je preminuo 1845. godine) te je materijal prevezen na rubno područje Tolise, na lokalitet zvan Raščica, gdje će biti podignuta župna kuća, kasnije proširena u samostan i, u ono vrijeme, prostorno najveća crkva u Bosni. Budući da nova školska zgrada nije odmah podignuta, franjevci su privremeno djecu poučavali u jednoj sobi novoga župnog stana. Kada je fra Martin Nedić 1861. godine postao župnikom u Tolisi, on je u župnome dvorištu preuredio jednu zgradu u kojoj je otvorio školu za žensku djecu te su te dvije škole (ona u sobi župnoga stana i ova za žensku djecu) zajedno spojene „preživjele osmanski režim, okupaciju i aneksiju Bosne i Hercegovine od strane Austro-Ugarske”.[1]

Koliko je fra Ilija Starčević volio prosvjetni rad svjedoči i pismo koje je iz Tolise 9. veljače 1844. godine uputio Zboru za raširenje vjere u Rimu, a u kojemu, pod točkom 2, za sebe piše:

„Milost moli da ostali dio života do smrti, kad se odrekne župe i drugome preda, može posvetiti poučavanju djece i kršćanskom nauku, jer je uvijek mališane imao na srcu, oko sebe ih okupljao i zbog njih dvije škole sagradio svojim trudom i troškovima. I to prvi u ovoj Provinciji nevjernika, jednu posebno za 100 djece, a već drugu srećom ima punu.”[2]

Otvorivši 1823. godine školu u Tolisi, uposlivši u njoj školovanoga učitelja Iliju Boričića i primijenivši nastavni plan i program po kojemu su djeca poučavana u Slavoniji, fra Ilija Starčević je postavio temelj bosanskohercegovačkome pučkom školstvu koje se kasnije razvijalo, između ostaloga, i na Starčevićevim zasadama.


[1] fra Stanko Mijić, Razvojni put škole u Tolisi do prerastanja u osmogodišnju školu,u: 150 godina osnovne škole u Tolisi, OŠ „Vladimir Nazor”, Tolisa, 1973., str. 24.

[2] fra Stanko Mijić, Vremeplov Bosanske Posavine – Crkva i samostan na Raščici u Tolisi,Franjevački samostan, Tolisa, 2002., str. 302.

(Mato Nedić)