Početna stranica » U duhu i istini

U duhu i istini

477 pregleda

Privilegirani i nenadomjestivi prostor istinskoga hodočasničkog klanjanja jest vlastiti život kad ga se u biblijskom duhu shvati kao hodočasničku egzistenciju na putu prema onome vječnom, ne bježeći iz ovoga vremenitog

Njemački filozof kršćanske inspiracije Max Müller priča kako ga je na zajedničkim šetnjama njegov stariji i poznatiji kolega Martin Heidegger uvijek iznova iznenađivao kad bi naišli pored neke stare crkve ili kapelice na osami. Heidegger bi se na ulazu svaki put po starom katoličkom običaju prekrižio vodicom i poklonio. Kad ga je Müller jednom prilikom upitao nije li to od njega nedosljedno, imajući u vidu da se ranije izričito distancirao od Crkve, odgovorio je: „Gdje se toliko puno molilo, tu je ono božanskô blizu na jedan poseban način.“

Heideggerove riječi zgodno upućuju prema onome nezaobilaznom što treba imati na umu kad se želi razumjeti zašto se uopće u svim religijama susreće pojava hodočašćenja. Ljudi imaju iskonsku potrebu odlaziti, hodočastiti, u mjesta za koja vjeruju kako je u njima ono božansko, sveto, nadzemaljsko posve blizu, ako ne možda i prisutno u nekoj osjetilnoj formi, tako da ga se može gotovo očima vidjeti i rukama dotaknuti.

Kršćanski srednji vijek – sav u ozračju onostranosti – bio je, kao ni jedno drugo vrijeme prije ili poslije njega, u svojoj duhovnosti određen idejom i praksom hodočašća. Vjernici su poduzimali hodočasnička putovanja, ponekad veoma duga i opasna, osobito u ona mjesta koja su se pročula po znakovima posebne nadnaravne prisutnosti – po čudesima koja su se ondje događala ili po poznatim svetačkim relikvijama koje su se ondje čuvale. U susretu sa svetim, ali i sa samim sobom u vlastitoj grešnosti, pokornički čini i pokajničko raspoloženje trebali su poglavito osigurati oprost grijeha i kazne za njih, prije svega one u čistilištu.

Svoje najveće vojne pohode kršćanski je Zapad kao cjelina poduzeo upravo zato da bi zauzeo Svetu zemlju kao najprivilegiraniji prostor Božje pojave među ljudima i time najviši mogući cilj kršćanskog hodočašća uopće. Nakon osvojenja, kršćani su mogli gotovo doslovno koračati Kristovim stopama i mogli su čitave brodske tovare zemlje sa svetih mjesta prevoziti u Europu. Ali Božju prisutnost u prostoru nisu mogli iskusiti. Njima je na Kristovu grobu, kako kaže Hegel, „još jedanput odgovoreno što i učenicima kad su tamo tražili Gospodinovo tijelo: ‚Što tražite Živoga među mrtvima? Nije ovdje, uskrsnuo je‘. Princip svoje religije ne trebate tražiti u onome osjetilnom nego u živom duhu pri samima sebi.“

Pri tome se Hegel mogao pozvati i na poznati Isusov razgovor sa ženom Samarijankom na Jakovljevu zdencu. Na Samarijankino spominjanje spornog pitanja između Židova i Samarijanaca gdje se treba klanjati Bogu, u Jeruzalemu ili na samarijanskom svetom brdu Gerazimu, Isus odgovara: „Vjeruj mi, ženo, dolazi čas kad se nećete klanjati Ocu ni na ovoj gori ni u Jeruzalemu…, kad će se istinski klanjatelji klanjati Ocu u duhu i istini jer… Bog je duh i koji se njemu klanjaju, u duhu i istini treba da se klanjaju.“

Tijekom povijesti kršćanstva, s prerastanjem prvobitnih zajednica vjere određenih Isusovim duhom i istinom njegova života u veliku svjetsku religiju, sve više je prevladavala ideja „lociranja“ svetoga u svetim mjestima. Sama hodočašća, uz izvornu vjersku intenciju, uključivala su u stalnom porastu i kompleksne društvene sadržaje i interese. U srednjem vijeku težim je prijestupnicima za kaznu ponekad određivano i obavljanje hodočašća, dok je opet zbog brojnih problema vezanih uz to, posebno zbog pojava raspuštenog ponašanja tijekom hodočasničkog puta, mlađim ženama dugo vremena odlazak na hodočašća zabranjivan. Ekonomski je aspekt, naravno, uvijek igrao sve prije nego sporednu ulogu, počevši od zarada na organizaciji putovanja do dobiti „vlasnika“ svetišta i domaće infrastrukture. Jednako je tako nezanemariva i politička dimenzija u najširem, ponekad i najdoslovnijem smislu. Masovna okupljanja vjernika svjedoče o društvenoj važnosti Crkve i jačaju njezinu svijest o vlastitom utjecaju i moći. Nacionalni euharistijski kongres u Mariji Bistrici 1984. godine, s oko 400.000 sudionika, zamišljen je i kao odmjeravanje snaga s već onemoćalim komunističkim režimom, a neki promicatelji Međugorja bez previše sustezanja tvrde kako je Međugorska Gospa srušila svjetski komunizam. Nitko drugi, i ništa manje od toga!

Klanjanje Ocu u duhu i istini nije vezano ni uz jedno mjesto, pa – veli Isus – ni uz Jeruzalem. Ono se može događati u svakom mjestu i u svakom vremenu, ali ga nijedno mjesto i nijedno vrijeme ne može nadomjestiti. A privilegirani i nenadomjestivi prostor istinskoga hodočasničkog klanjanja jest vlastiti život kad ga se u biblijskom duhu shvati kao hodočasničku egzistenciju na putu prema onome vječnom, ne bježeći iz ovoga vremenitog.