Toplo, bogato i prekrasno godišnje i životno doba – jesen. Doba smiraja i istovremeno praska boja neviđenog sklada. Vrijeme je to kad priroda tuguje, oprašta i otpušta do sljedećeg proljeća. Otpušta Život. Tražeći za sebe trenutak predaha i preispitivanja, pušta tog bezobzirnog Pana da ode i luduje negdje drugdje. Tako sve ono što je klijalo i raslo, bujalo i dozrijevalo, sav onaj nemir i graja postaju sve tiši, dok na koncu potpuno ne umuknu. Oni koji odluče ipak ostati, brzo se i nevoljko zavuku u siva debla već ogoljelih krošnji. Mučno i bolno, a opet, toliko je dostojanstva i ljepote sadržanih u tom odlasku. Tako mora biti. Jednostavno mora. Periodično pospremanje, odbacivanje onoga što je ispunilo svoju ulogu ili nikada niti neće, pa sada samo predstavlja teret. Pripremanje mjesta za drugo i novo. Jer tvrdoglavo, besmisleno, nastojanje zadržavanja postojećeg stanja, nikad ne donosi niti sjenu onoga što se očekuje. Ma koliko se trudili.
Slično je i s ljudima. Zbilja, rekla bih i nasreću, nemoguće nas je odvojiti od prirode i prirodu iz nas. Ljudski je vijek prepun raznih “jeseni”, predstojećih oproštaja koje besmisleno odlažemo i trudimo se izbjeći. Koliko puta ljudi održavaju neodrživa prijateljstva? Neravnopravne odnose u kojima se uvijek ista strana prilagođava, popušta i primiruje? Kakva su to prijateljstva koja bole? Održavaju se tako i neodržive ljubavi u kojima samo jedan iskreno voli, a onaj drugi samo treba? Jednostavno se teško pomiriti s odlaskom drage osobe, pogrešno vjerujući da je moguće voljeti dovoljno za oboje? Pa obiteljski, rodbinski odnosi, zasnovani na formalnosti, trpljenju, ali opet jednostranom? Pogrešni obziri i kriva opravdanja? Život proveden u raskoraku između onoga što želimo i onoga što mislimo da trebamo…
Ne shvaćajući da je čudesno velik broj dragih i plemenitih ljudi koji su spremni postati dio našeg života. Ako im damo priliku. Ako im napravimo mjesta. Ako zavolimo sebe i shvatimo bit. Ako shvatimo da imamo pravo biti sretni.
Ne. Nije to priča o prebrzom odustajanju, tako tipičnom u današnjem površnom, instant vremenu. Nikako priča o olakom shvaćanju nekoga i njegovih osjećaja, njegova značaja u tvom životu… Priča je to o pomalo tužnim i nesigurnim nama, koji smo u strahu od potencijalne samoće i odbačenosti spremni prigrabiti i skupo plaćene mrvice ljudskosti koje se nude. Vrlo nerado puštamo jesensko svođenje računa u svoje živote. Tako teško krećemo s popisom stvarnog stanja svega onoga s čime zbilja i možemo računati tijekom duge zime. Teško se suočiti s istinom. Zato grčevito čuvamo svoju ostavu osjećaja i odnosa, prepunu praznih teglica koje samo formalno zauzimaju mjesto na policama. Ne shvaćajući, pri tom, da je broj polica ograničen. Upravo kao i životno vrijeme koje nam je darovano, koje tako često rasipamo na one koji to ne zaslužuju. Ne shvaćajući da je čudesno velik broj dragih i plemenitih ljudi koji su spremni postati dio našeg života. Ako im damo priliku. Ako im napravimo mjesta. Ako zavolimo sebe i shvatimo bit. Ako shvatimo da imamo pravo biti sretni.
Jedna je gospođa bila nezadovoljna sobom i poslom kojim se godinama bavila. Stoga je odlučila promijeniti sve. Raščistiti sve staro i napraviti potpun zaokret u životu. Htjela je raditi nešto što bi je ispunjavalo, što bi za nju imalo smisla. Zaposlila se u palijativnoj skrbi, bivajući utjeha i najčešće posljednje biće koje nježno drži ruku ljudima na kraju njihova života. Nakon godina provedenih u tom poslu shvatila je da se određeni zaključci, mišljenja, onih koji umiru, odlazeći tako zauvijek iz naše stvarnosti, ponavljaju u nevjerojatno sličnom obliku. Tako je zabilježila svojevrsnu listu svega onoga što ljudi smatraju da su tijekom svog života propustili učiniti ili su prerijetko činili.
- “Želio bih da nisam živio život kakav su drugi od mene očekivali, već da sam imao hrabrosti živjeti život u kojem bih bio iskren prema samome sebi i onome što želim” – Tek kad se život približi svome kraju čovjek pogleda unatrag i shvati da mu je više od polovice snova ostalo neispunjeno. Samo zahvaljujući njegovim vlastitim krivim izborima.
- “Želio bih da nisam toliko radio” – Odrastanje vlastite djece i vrijeme provedeno u krugu obitelji jedinstvena su bogatstva kojih se čovjek prečesto odriče žureći za nečim neuhvatljivim što nazivamo “egzistencija”.
- “Želio bih da sam bio dovoljno hrabar da iskazujem svoje prave osjećaje” – Ljudi uglavnom potiskuju svoje osjećaje kako bi bezbolnije živjeli s drugim ljudima. Takvo gaženje vlastitih osjećaja osim prosječnog življenja, donosi i stalnu ogorčenost, neprekidno nezadovoljstvo sobom.
- “Želio bih da sam se potrudio sačuvati ona prava prijateljstva” – Prave, iskrene prijatelje zanemarimo posvećujući se trenutnim interesima i onim ljudima od kojih nešto, uglavnom uzaludno, očekujemo. Na kraju života, više nego ikada, čovjek se osjeti potpuno sam.
- “Želio bih da sam više usrećivao, više volio, samoga sebe” – Mnogi ljudi, do kraja svog života, ne shvate da je sreća izbor. Ostanu žrtve vlastitih navika i obrazaca. Strah od promjena udaljavao ih je od njih samih, kao i od drugih. Istovremeno, duboko u sebi, čeznuli su za time da se iskreno nasmiju i budu luckasti.
Zbog svega navedenoga, prije nego čovjek stigne do kraja sebe samoga, treba zasukati rukave i napraviti reda u vlastitom životu, među vlastitim prioritetima. Pa čak i ako malo zaboli. Zima će proći. Proljeće će brzo stići, a s njime i svi oni životi, prilike i odnosi vrijedni sadašnjeg truda. U svakom slučaju, upravo kao što i izreka kaže – Bolje je trenutno biti sam sa sobom, nego zauvijek biti sam u društvu.
