Tako Jeremija piše i: „Vratite se, dakle, svaki sa svoga zlog puta i popravite svoje putove i svoja djela” (Jr 18,11). Slično govori i u nastavku: „Vratite se svaki sa zla puta svojega i od zlih djela svojih i ostanite u zemlji koju Gospodin dade vama i ocima vašim za sva vremena; i ne idite za tuđim bogovima da im služite i da im se klanjate; i ne gnjevite me djelima ruku svojih, pa vam neću ništa nažao učiniti” (25,5). Kasnije Jeremija dodaje još i ove Božje riječi: „Slao sam bez prestanka k vama sluge svoje, proroke, da vam propovijedaju: ‘Vratite se svaki sa svoga opakog puta, popravite djela svoja i ne trčite za tuđim bogovima da im služite, pa ćete ostati u zemlji koju dadoh vama i ocima vašim’; ali ne prikloniste uha svojega i ne poslušaste me” (35,15).
U svakom od ovih tekstova spomenut je put s kojega se treba vratiti, bilo narod bilo pojedinci. Prorok očito misli na fizički pokret. Narod kao da je odlutao od onoga puta koji je Bog označio i sada ide lošim, opakim putem. Proces promjene koju Bog po proroku od njih traži zahtijeva promjenu smjera kretanja, zahtijeva od njih da se okrenu i da počnu ići opet prema Bogu. U tome je hebrejski jezik i hebrejski način razmišljanja vrlo konkretan.
Izraelci koji su krenuli lošim putem ulaze u opasnost da ostanu bez zemlje koju je Bog bio obećao njihovim ocima. Prorok Jeremija djelovao je u tragičnim trenucima kraja judejskoga kraljevstva i u vrijeme pada Jeruzalema pod babilonsku vlast. Kad se već osjećala ta opasnost i kad je neprijatelj bio pred vratima, postaje jasno da loš put kojim je narod krenuo odvodi u propast i njihovu zemlju.
Druga knjiga o Kraljevima koja je dovršena upravo u vrijeme babilonskoga progonstva donosi ovakav sud nad judejskim kraljevstvom: „Ni pleme Judino nije držalo zapovijedi Gospodina, Boga svoga, i slijedilo je običaje kojih su se držali Izraelci. I Gospodin odbaci sav rod Izraela, ponizi ga i predade ga pljačkašima, dok ih konačno ne odbaci daleko od svoga lica” (2 Kr 17,19-20). Progonstvo je posljedica lošega puta i napuštanja Božjih zapovijedi. Slično se već ranije dogodilo kraljevstvu Izraelu čiji su stanovnici oko sto trideset godina prije toga završili u asirskom progonstvu. I njih je Gospodin opominjao: „Obratite se od zlog puta svoga i pokoravajte se naredbama i zapovijedima mojim prema Zakonu koji sam naložio ocima vašim i prema svemu što sam vam objavio preko slugu svojih – proroka” (17,13). Onaj pravi put jest vršenje Božjih zapovijedi i poslušnost njegovoj objavi. Na početku ovoga teksta rečeno je: „Obratite se!” U hebrejskom jeziku to je opet glagol šuv – vratiti se.
Zapravo, hrvatski glagol obratiti se nije etimološki daleko od hebrejskoga glagola. I jedan i drugi podrazumijevaju promjenu smjera, okretanje, fizičko udaljavanje od zla i okretanje prema dobru, prema Bogu.
Koji je pravi put?
Nakon povratka iz babilonskoga progonstva nastaju tekstovi koji se nalaze u zadnjem dijelu Knjige proroka Izaije (Iz 56–66). Ondje se govori o putovima Božjim: „Dan za danom oni mene traže i žele znati moje putove, kao narod koji vrši pravdu i ne zaboravlja pravo Boga svoga” (Iz 58,2). U ovoj su rečenici Božji putovi uspoređeni s vršenjem pravde i ostvarivanjem Božjega prava. S druge strane, narod misli da služi Bogu tako što posti (58,3), ali istovremeno se ne osvrće na pravdu i na pravo siromaha i potlačenih, nego ih još dodatno tlače (58,3-4). Bog dalje navodi kakav mu je post po volji, a to su ujedno i putovi Božji: „Kidati okove nepravedne, razvezivat’ spone jarmene, puštati na slobodu potlačene, slomiti sve jarmove; podijeliti kruh svoj s gladnima, uvesti pod krov svoj beskućnike, odjenuti onog koga vidiš gola i ne kriti se od onog tko je tvoje krvi” (58,6-7), to jest ne izbjegavati obvezu pomaganja vlastitoj rodbini. Pravo je služenje Bogu, prema ovome, u služenju bližnjemu. To su putovi Božji.
Kasnije će prorok govoriti i o vraćanju: „Ali doći će otkupitelj Sionu, i onima od sinova Jakovljevih koji se obrate od svog otpadništva” (59,20). Iza izraza „obrate” ponovno se krije hebrejski glagol šuv – vratiti se. Tko se vrati na put služenja čovjeku, osobito onom u nevolji, tko se odvrati od nanošenja zla i nepravde drugima, taj može očekivati „otkupitelja na Sionu”. Misli se pritom na Boga koji će doći u svoj Hram u Jeruzalemu kao onaj koji će izbaviti narod iz njegovih nevolja.
Bog je uvijek ovdje, uza svoj narod i uz svakoga čovjeka. Njemu ne treba obraćenje. Narodu treba obraćenje – povratak.
Ovakav način govora o vraćanju kao obraćenju nalazimo i kod drugih starozavjetnih proroka. Tako se i kod Zaharije i kod Malahije nalazi isti poziv: „Vratite se meni!” (Zah 1,3 i Mal 3,7). Prorok Zaharija djeluje od 520. do 518. pr. Kr. i odmah na početku svoje knjige, u samome proslovu, donosi navedene riječi. To je vrijeme kad se narod bio vratio iz babilonskoga progonstva i sada je, u svojoj staroj domovini i u Jeruzalemu, suočen s nepravdom i zlom unutar samoga naroda. Do sada su ih tlačili stranci, a sada vide da im nije dobro ni kad su svoji na svome. Odatle i prorokov, a zapravo Božji poziv na obraćenje.
Prorok Malahija, koji preuzima ove iste riječi, djeluje svakako nakon 515. pr. Kr., a vjerojatno početkom 5. st. pr. Kr. Iz njegovih tekstova vidljivo je da nema više onoga entuzijazma u narodu kojim je bilo obilježeno vrijeme Zaharijino, pa je sada opet trebalo buditi nadu. Riječi koje pozivaju na povratak kod njega su smještene u dio knjige koji se bavi desetinom koja pripada Bogu i Božjim blagoslovom za narod.
No, ono što je osobito upečatljivo kod obojice proroka jest činjenica da kod njih nije samo riječ o čovjekovu povratku Bogu nego i o Božjem povratku čovjeku. Oni, naime, donose ove Božje riječi: „Vratite se meni, i ja ću se vratiti vama” (Zah 1,3; Mal 3,7).
Lijep je taj govor o dvostrukom vraćanju. Jednom kad se narod ili pojedinac odluči vratiti Bogu, Bog se vraća njemu. Malahija to već unaprijed pojašnjava jer kod njega Bog kaže: „Jer ja, Gospodin, ne mijenjam se, a vi se, sinovi Jakovljevi, mijenjate bez prestanka” (Mal 3,6). Bog je uvijek ovdje, uza svoj narod i uz svakoga čovjeka. Njemu ne treba obraćenje. S druge je strane narod koji je nestalan u svojim obećanjima, u svojim zavjetima, u svojoj vjeri. Narodu treba obraćenje – povratak.
Način povratka
Prorok Joel, koji je djelovao vjerojatno u prvoj polovici 4. st. pr. Kr., ovako govori o povratku Bogu: „’Sada, govori Gospodin, vratite se k meni svim srcem svojim posteć, plačuć i kukajuć.’ Razderite srca, a ne halje svoje! Vratite se Gospodinu, Bogu svome, jer on je nježnost sama i milosrđe, spor na ljutnju, a bogat dobrotom, on se nad zlom ražali” (Jl 2,12-13). Čovjekov povratak, obraćenje, najprije je Božja želja: on potiče na povratak i daje naputak o načinu povratka. Da bi se povratak mogao ostvariti, potrebno je postiti, plakati i kukati. Prorok potom tumači da ovi znakovi obraćenja ne trebaju biti izvanjski, nego se mora dogoditi nutarnja promjena srca.
Tko prepozna Boga kao onoga koji je „nježnost sama i milosrđe”, kao onoga koji je „bogat dobrotom”, taj shvaća težinu svoje odluke za krivi put. Tko to shvati, želi se vratiti Bogu koji se ne mijenja, koji je uvijek, pa i kad je čovjek na krivom putu, „nježnost sama i milosrđe”, uvijek „bogat dobrotom”. Čovjek koji se počne vraćati na pravi put, ima osjećaj kao da mu se istovremeno i Bog vraća jer ga postaje sve više svjestan.