Znamo kako je Katolička Crkva u prošlosti pojavu homoseksualizma najoštrije osuđivala. Četiri autora koja su u povijesti kršćanstva vrlo polemično pisala ili propovijedala protiv homoseksualizma bijahu franjevac Bernardin Sijenski u svojim pučkim propovijedima Sermones vulgares, crkveni naučitelj Petar Damiani u traktatu Liber gomorrhianus, crkvena naučiteljica Katarina Sijenska u traktatu Dialogus de providentia Dei i cistercit Alan Lilski u knjizi De planctu naturae. Alan Lilski alegorijama i personifikacijama govori o prirodi koja plače nad sodomitima (tj. homoseksualcima i lezbijkama). Odatle i naziv djela – De planctu naturae (O plaču prirode). Time autor želi reći kako je homoseksualizam u sebi nešto duboko protuprirodno. Katarina Sijenska tvrdi kako je grijeh sodomije nešto što se protivi samoj naravi čovjeka, tj. protunaravan je. Stav prijašnje teologije svodi se dakle na tvrdnju da su pojave poput homoseksualizma i lezbijstva protuprirodne i protunaravne. Taj svoj stav prijašnji teolozi izvode iz Svetoga pisma.
Stav izražen u Bibliji
Oslanjajući se na izvještaj iz Knjige Postanka (19,1-11), Zbor za nauk vjere u Pismu biskupima Katoličke Crkve o pastoralnoj skrbi za homoseksualne osobe iz 1986. godine nedvosmisleno tvrdi: „Ne može se sumnjati o moralnom sudu ondje (u Svetome pismu, op. a.) izrečenom protiv homoseksualnih odnosa.” U Levitskome zakoniku (18,22 i 20,13), kad se ukazuje na uvjete po kojima se može pripadati izabranomu narodu Božjem, autor iz izabranoga naroda isključuje one koji se ponašaju homoseksualno. Na toj pozadini sveti Pavao razvija eshatološko gledište unutar kojega ponovno predlaže isti nauk, uvrštavajući među one koji neće ući u Božje kraljevstvo i homoseksualce (usp. 1 Kor 6,9).
U jednome drugom ulomku svojih poslanica, u kontekstu suočavanja kršćanstva s poganskim svijetom svojega vremena, on homoseksualno ponašanje predstavlja kao primjer zaslijepljenosti u koju je upalo čovječanstvo i kao posljedicu idolopoklonstva (usp. Rim 1,18-32 i 1 Tim 1,10). Možemo stoga reći kako su, prema učenju Katoličke Crkve, homoseksualni čini bili i ostaju težak grijeh! Tu se nije ništa promijenilo i ne može se promijeniti! Međutim, promijenio se i mijenja se način govora i ophođenja s osobama koje osjećaju homoseksualne sklonosti.
Pastoral istospolnih osoba?
Pop pjevač Hozier, koji se svojim pjesmama zalaže za prava istospolnih osoba i bori protiv njihove diskriminacije, u popularnoj pjesmi Take me to church prigovara kako se iz crkve, kad je o tome riječ, može svake nedjelje samo neutješan izaći i dobiti svježu dozu novoga otrova. No, je li to doista tako? Ovdje se dakle postavlja pitanje postojanja pastorala istospolnih osoba.
Iako Crkva osuđuje grijeh istospolnih čina, ipak ne smije prestati voditi dušobrižničku skrb o osobama s istospolnim sklonostima. Otac John Harvey u knjizi Šutnja u Crkvi prigovara: Tragično je što mnogi mladi ljudi s homoseksualnim sklonostima ne znaju što bi učinili i komu bi se mogli obratiti kad postanu svjesni konflikta između svojih sklonosti i učenja svoje vjere. A biskup Andreas Laun ukazuje na činjenicu kako za osobe s poteškoćama u spolnome identitetu u Europi uopće ili gotovo uopće nema nijedne katoličke ustanove kojoj bi se mogli obratiti.
Treba znati kako je već u Izjavi o nekim pitanjima spolne etike iz 1975. godine Zbor za nauk vjere izričito raspravljao o problemu homoseksualnosti. U toj se izjavi ističe dužnost shvaćanja homoseksualnoga stanja te razboritog prosuđivanja grešnosti homoseksualnih čina. Već spomenuto Pismo biskupima Katoličke Crkve o pastoralnoj skrbi za homoseksualne osobe vrlo jasno ističe kako Zbor za nauk vjere potiče biskupe da u svojim biskupijama promiču pastoral homoseksualnih osoba te da oni koji se nalaze u takvom stanju trebaju biti predmetom osobite pastoralne skrbi. Među važnije zaključke tog pisma svakako se ubraja sljedeći tekst: Treba svom čvrstoćom izraziti žaljenje što su homoseksualne osobe bile i još uvijek jesu predmetom zlonamjernih glasova i nasilnih postupaka. Slična ponašanja zaslužuju osudu od strane crkvenih pastira, gdje god se ona pojavila. Ona pokazuju nedostatak poštovanja prema drugima i vrijeđaju osnovna načela na kojima se temelji zdrav društveni život. Vlastito dostojanstvo svake osobe mora se uvijek poštivati u riječima, u djelima i u zakonodavstvima.
Kako bismo uopće mogli govoriti o nekome „pastoralu istospolnih osoba” potrebno je da u Crkvi poraste senzibilitet za takav pastoralni vid, a kao drugo da netko uopće zatraži pastoralnu pomoć poput mladića koji je ovakvo pismo uputio svojemu biskupu: (…) Intenzivno se suočavam s podrijetlom, nastankom i izliječenjem svoje homoseksualnosti. Nažalost, u Crkvi i izvan nje ima jako malo ljudi koji mi pomažu u mojoj nakani izvlačenja iz homoseksualnosti. Čitao sam knjige Gerarda J. M. Van den Aardwega i uvjeren sam da je vrijedno barem pokušati prijeći iz homoseksualnosti u heteroseksualnost. (…) Htio bih ovim putem pitati poznajete li Vi nekoga ozbiljnog terapeuta (…) koji ozbiljno uzima činjenicu ‘homoseksualnost je izlječiva’ i koji mi može pomoći dalje.
Bez svijesti da je homoseksualnost izlječiva i bez traženja pomoći svakako ne može biti govora o pastoralu istospolnih osoba. A biskupi trebaju pružati pastoralnu skrb homoseksualnim osobama u punome suglasju s učenjem Crkve i paziti da dužna reakcija na nepravde koje se nanose istospolnim osobama nikako ne dovede do tvrdnje kako istospolno stanje nije neuredno i grešno. Kad bi se takva tvrdnja prihvatila, bila bi prihvaćena i istospolna aktivnost kao dobra. A upravo to neki teolozi tvrde. Tako poznati bečki pastoralni teolog, Paul Michael Zulehner, na svojoj službenoj mrežnoj stranici govori o homoseksualno obdarenim parovima. Stoga Zbor za nauk vjere zaključuje: Ali treba dobro razjasniti da svako udaljavanje od naučavanja Crkve, ili šutnja o njemu, nastojeći tako pružiti pastoralnu skrb, nije način niti autentične skrbi ni valjanoga pastorala. Samo ono što je istinito može napokon biti i pastoralno. Kad se ne vodi računa o stajalištu Crkve, priječi se homoseksualnim muškarcima i ženama primanje one skrbi koja im je potrebna i na koju imaju pravo.
Pokušao sam ovdje diferencirati između ophođenja Crkve s homoseksualnim osobama te stava Crkve prema fenomenu homoseksualnosti kao takvome. U idućem broju želim se osobito usmjeriti na stav Crkve prema agresivnoj ideologiji moćnoga svjetskoga gej pokreta, koji prodire i u same crkvene krugove i sve više liči na kriminalno-mafijašku organizaciju negoli na pokret za slobodu, uvažavanje i prava ugroženih manjina.
