Kada je 1640. povjerenik Franjevačkoga reda došao u Fojnicu i vidio samostan okrenut prozorima prema obližnjem brdu, u sjeni, taman, sumoran s niskim vratima, čudeći se takvom stilu života i životu uopće u oskudici i nesigurnosti, pitao je jednoga fratra koji je studirao u Italiji zašto se kad je sve tako vratio u Bosnu, a ovaj mu odgovori: „Eh, prečasni oče, domovina!ˮ Stotinu i šezdeset godina nakon toga događaja, u Žiroviću je rođen još jedan franjevac koji će odgovoriti isto, koji će ući u velikane Bosne Srebrene, koji će se školovati u Ugarskoj, isticati znanjem i vladanjem, imati priliku ostati u biskupiji u Mađarskoj, napredovati u znanju i crkvenim službama, ali bira povratak u domovinu i koristiti katolicima u Bosni! U 19. st. Bosna je još uvijek pod osmanskom vlašću koja sluti kraj pa je u okolnostima u kojima age i begovi više ne priznaju nikoga pastoralno djelovanje bilo svedeno na minimum, na zaštitu i preživljavanje kršćanskoga puka. No fra Lovro je u takvim uvjetima niknuo i od malena gledao nepravdu. Ništa mu nisu značila obećanja da i iz Mađarske može pomoći svom narodu. Njemu je važno bilo biti sa svojim narodom. S njim i za njega živjeti. Zato je pohrlio natrag u Bosnu. Nije on bio zanesenjak, znao je da će teško ići naprijed. Na putu su stajali osmanska vlast, nepismenost, zaostalost i siromaštvo. Nametima oguljen, ponižavan, potlačen siromašni puk borio se za golo preživljavanje. Bog uvijek pošalje prave ljude u odlučujućem trenutku pa se i tada pojavljuje čovjek koji ne pristaje na šutnju i povlačenje. Nije bio idealiziran svetac, nego borac s jasnim uvjerenjima, s puno rada, molitve, i nadasve ljubavi prema Bogu i narodu.

Kad smo lani dogovarali kako obilježiti 150 godina njegove mučeničke smrti a pritom uključiti i najmlađe – od 1. do 9. razreda, odlučili smo približiti im život i djelo ovoga velikog fratra kako bi ga razumjeli a da onda oni svoj doživljaj ljudi i vremena – nakon što o tome budu slušali – izraze likovnim i literarnim radovima. I tako je nastala Priča o hrabrom pastiru – ilustrirana radovima najmlađih, a u drugom dijelu knjige su njihovi likovni i literarni radovi o fra Lovri – njih više od 250, ali svi su uključeni i poredani po temama i onako kako su nam stizali. Nijedan rad nismo htjeli isključiti niti birati najbolje jer svaki nosi jedinstvenu poruku. A kako ih sve urediti a da u tisku zadrže svoju vrijednost, muku je mučio grafički urednik Lorko Kalaš.

Ovo je prvi put da je fra Lovro prikazan kroz dječje oči. I u tim radovima vidimo ga kao svijetli primjer, vidimo kako nije bio samo ujak nego obnovitelj, prosvjetitelj i organizator. Danas bismo rekli – vizionar. Vidimo ga kao bliskoga puku, utjehu bolesnima, mudroga u razgovoru s vlastodršcima i prije svega blagog i strpljivog s djecom – s djecom za čije se opismenjavanje borio svim silama, kada se obrazovanje nije podrazumijevalo jer obrazovan čovjek bio je opasnost, nego se opismenjavalo kriomice u fratarskim kućama koje su sličile svemu osim pristojnom stanu. Iz takve žrtve fratara i naroda danas imamo školu, Goricu, župne crkve i kuće, a mi kao potomci takvih odvažnih predaka možemo biti ponosni ali i nosimo odgovornost sjećanja na takve ljude i vrijednosti koje su živjeli.

Ono što je fra Lovru istinski činilo posebnim bila je njegova odvažnost. On nije čekao da netko drugi nešto učini – on je djelovao. Skupljao je novac, podizao crkve, škole, samostane, poticao pismenost. A sve to u vremenima kada je biti fratar značilo biti pod nadzorom, prijetnjom, pa i fizičkom opasnošću. Nama danas fra Lovro Karaula može i treba biti poticaj. U vremenu kad se često osjećamo nemoćnima pred izazovima, njegov primjer pokazuje da je snaga uvijek u vjeri, u djelima i u zajedništvu.

Fra Lovro nije tražio slavu niti je za nju poduzimao djela, ali sam sigurna da je ne samo danas nego i svih ovih mjeseci sretan. Njegovi suvremenici pišu kako je bio janje i golubica, ris i lav, mrav i pčela, luč i zvijezda, pravi redovnik, misnik, rodoljub, vatreni domoljub, livanjski apostol i Isusov mučenik. Vjerujem da se njegovi bijeli brkovi danas zadovoljno i sretno smiju jer zna da je sve ono što je radio imalo smisla iako su i njega, kao što je često slučaj i danas, uvjeravali da ono što radi nema smisla. A imalo je i ima, itekako. Sretnim su ga učinila djeca koja su o njemu pisala, čitala, učila, crtala a za čije se obrazovanje on herojski borio.

Neka nam ova priča bude poziv da ne zaboravimo tko smo, odakle dolazimo i što dugujemo onima koji su prije nas gradili, molili i svoj život položili za druge. Neka nas priča o hrabrom pastiru koji je svojim životom posvjedočio kako redovnički poziv ne znači bijeg od svijeta, već duboko uranjanje u stvarnost svoga naroda, uz vjeru, rad i ustrajnost kao temeljno oružje, o pastiru koji je bio brat narodu, pastir zajednici, učitelj malima i graditelj velikih stvari, koji je gradio crkve, osnovao škole, poticao mlade učenju, branio vjeru kada je bila progonjena i dizao zajednicu kada je bila slomljena uči da se svetost ne nalazi u udaljavanju od svijeta i uživanju visokih pozicija i titula, nego u služenju. Njegova duhovna snaga nije dolazila iz lagodnosti, nego iz trpljenja. Bio je čovjek molitve, ali i čovjek konkretnih djela.

Danas, dok svijet traži smisao i identitet, fra Lovro nas poziva da se vratimo izvorima: poniznosti, poslušnosti, služenju i zajedništvu. Da budemo hrabri u vjeri, baš kao on – bez straha, bez računice, s pogledom uprtim u Krista. Nije šutio. Nije bježao. Bio je pastir – i to onaj pravi, evanđeoski – koji ide za izgubljenom ovcom, koji ostaje s narodom i kad je teško, koji gradi kad se sve oko njega ruši. Bio je glasnik nade. I kao takav – ostao je živ i među nama iako je ovozemaljski život mučenički završio prije 150 godina.

Zato ova priča nije samo knjiga. Ona je odgovor da mladi mogu, žele i znaju više, samo ih treba potaknuti i u njih imati povjerenja. U nju možemo gledati i pitati se: što bi fra Lovro učinio danas? Bi li šutio pred nepravdom? Bi li zaboravio siromašne? Bi li odustao od svoga poziva? Odgovor znamo. I neka nas to vodi.

Objava Priča o hrabrom pastiru fra Lovri pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Svetu misu predvodio je fra Zdravko Dadić, a okupilo se više od 2000 vjernika iz cijelog livanjskog kraja. Fra Zdravko je u svojoj propovijedi podsjetio na okolnosti fra Lovrinog života i smrti koji ostaju za sva vremena orijentir života u čijem je središtu Bog i briga za bližnje.

Misu uočnicu 19. srpnja predvodio je biskup banjolučki mons. Željko Majić.

Fra Lovro Karaula bio je jedan od najznačajnijih franjevaca livanjskog kraja. Ubijen je 20. srpnja prije 150 godina, ponajviše zbog toga što je bio živi štit tadašnjem obespravljenom kršćanskom narodu livanjskog kraja.

Nakon misnog slavlja, uslijedio je zajednički ručak za sve prisutne.

Neka ovo spomen-obilježje bude mjesto molitve i sjećanja za sve generacije.

Više o ovom događaju pogledajte u prilogu RTV HB

Objava Otvoreno i blagoslovljeno spomen-obilježje “Fra Lovro Karaula” u Livnu pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.