Što se židovsko-kršćanskih odnosa tiče i danas, svaki je korak naprijed, a ovo piše kršćanin, nemoguć i pogrešan bez „koraka unatrag”. Ovaj tekst je zato kratki povijesno-teološki osvrt na to „prokletstvo” izostanka.

Židovsko-kršćanski odnosi

Od početka, židovska egzegeza ne samo da podupire nego i osvjetljava kršćansku egzegezu. Jedno od temeljnih hermeneutičkih načela rabina (a potom i crkvenih otaca!) jest „tajanstvenost” biblijskoga teksta, njegovo duboko duhovno značenje. Ono „izvan stiha”, kako je rekao spomenuti Levinas, dublje značenje od onoga očitog, bilo je nedvojbena činjenica za rabine, kao i za crkvene oce. Rano kršćanstvo duboko je ukorijenjeno u židovstvu i ne može se razumjeti bez istodobnoga iskrenog suosjećanja i izravnoga iskustva židovskoga svijeta. Isus je u potpunosti Židov, koji nije došao dokinuti Zakon, apostoli su Židovi i nema sumnje u njihovu privrženost tradiciji svojih očeva. Mesijanski Uskrs koji Isus, sveopći otkupitelj i sluga patnik, naviješta i ostvaruje, ne suprotstavlja se Sinajskom savezu, nego upotpunjuje njegov smisao.

Antižidovske pak kontroverze, no ne mržnja i odbacivanje „koraka unatrag”, prisutne su već u Novom zavjetu, primjerice kod Ivana u Evanđelju Židovi su kategorija za izražavanje onih koji odbijaju spasenje.

Ali sve to ne znači da izvorno kršćanstvo i Novi zavjet imaju antisemitski karakter, pa slijedom toga niti patrističko razdoblje.

Izraz judaeus nije, sve do petoga stoljeća, imao pejorativno značenje među ocima; semitske kategorije mišljenja i mentaliteta nastavljaju prodirati u kršćansku misao osobito do Niceje, ali i kasnije posebno oplođuju sirijske autore, poput svetoga Efrema, a preko njih –zahvaljujući svetom Ambroziju – prisutni su snažno na Zapadu. Sveti Ambrozije, govoreći o odnosima između dva „zavjeta”, starom i novom, govori o rota intra rotam (kotač unutar kotača). To još više vrijedi za liturgijski život i molitvu, za koje je bitno pozivanje na iskustvo sinagoge, te se kršćanska liturgija i razvija oslanjajući se na sinagogalnu, kao što vidimo u Aleksandriji u Origenovo vrijeme. Tek s Augustinom, koji je uvijek nastojao uhvatiti sjeme istine (stoički logoi) čak i od pogana, uvodi se negativan element u prosudbu Židova: to je „teologija supstitucije” započeta već s gnostičkim spisima poput Pseudobarnabe, u kojoj je „stari Izrael” zamijenjen „novim Izraelom”, a to je Crkva. Unatoč toj teologiji zamjene, koja je posijala sjeme odbijanja važnosti „koraka unatrag”, u to vrijeme još uvijek nismo u situaciji teške netolerancije spram židovstva. To počinje sa srednjovjekovljem.

Progoni Židova

Leon Poliakov u svojim temeljitim istraživanjima jasno dokazuje da su odnosi kršćana i Židova u Europi bili miroljubivi sve do križarskih ratova.

Naglu i krvavu prekretnicu izazivaju fanatične mase koje se u neredu kreću zajedno s vojskama koje idu prema Svetoj zemlji: odgovorne su za žestoke masakre čitavih židovskih zajednica u Njemačkoj, unatoč protivljenju biskupa i plemstva. Židovima je ostavljen samo izbor između krštenja i mučeništva, a tisuće su izabrale potonje, proglašavajući svoju lojalnost Bogu Otaca. Od 1144. pak kreće narativ o Židovima kao bogoubojicama. Posljedice, posebno na pučkoj razini i u kolektivnom imaginariju zapada, bit će vrlo ozbiljne: Židovi postaju simbol gotovo sotonskoga zla koje treba nemilosrdno iskorijeniti svim sredstvima, što je dodatno pojačano 1215. godine Četvrtim lateranskim saborom.

Potom počinju progoni, od Španjolske 1492. do uspostave geta po cijelom „kršćanskom carstvu” te, zahvaljujući buli pape Pavla IV. „Cum nimis absurdum” (1555.) Židovi kao takvi stubokom bivaju obespravljeni i dehumanizirani, a getoizacija institucionalizirana. Ne treba smetnuti s uma, iz današnje perspektive teško razumljivih mnoštvo antižidovskih propovjednika, svetaca s velikim utjecajem, od sv. Bernarda do Ivana Kapistranskog… koje su budile klimu kolektivne paranoje.

Suvišno je ovdje ponavljati opća mjesta o sustavnim pogromima i prije holokausta, pogotovo u Rusiji 19. stoljeća, gdje su se netrpeljivost i vjerske predrasude miješale s političkim motivima.

Užas istrebljenja europskih Židova koje su nacisti planirali sustavnom i apsurdnom žestinom je neopisiv: ova nova državna tiranija vješto je iskoristila ove stoljetne antižidovske predrasude raširene do razine običnoga puka. Užas je spojen sa živom boli, ako uzmemo u obzir koliko je ravnodušnosti, ili još gore, koliko mržnje često razdvajalo Židove i kršćane tih godina; ali također se valja sjetiti junaštva mnogih kršćana, laika, svećenika i biskupa u pomaganju progonjenim Židovima, pa i blaženoga Stepinca kod nas.

Mnogi će s pravom reći da je antisemitizam postojao i prije kršćanstva. To je točno, pisao je Jules Isaac, no poganski antisemitizam bio je politički obojen, kršćanstvo mu je pak dalo teološko utemeljenje (bogoubojstvo).

Korak „unatrag”

Sve te grozote, sram i grižnja, posebno nakon strahote holokausta, poglavito s Drugim vatikanskim koncilom dovode u Crkvu svijest o važnosti „koraka unatrag”, toga izostanka koji je vazda bio početak svakoga zla.

Drugi vatikanski koncil izražava svu strast Crkve za spasenje svijeta i mir te odbacuje optužbe za „bogoubojstvo” i „učenje prijezira” (Jules Isaac) prema Židovima, naglašavajući naprotiv veliku zajedničku baštinu vjere u otajstvo spasenjskoga plana koji Bog želi (Nostra Aetate, 4).

Zato bih želio na kraju pokušati dati kratak, ne iscrpan, sažetak onoga što nam je zajedničko, a što nije, ali nas ne razdvaja, naprotiv, oslanjajući se i prenoseći ovdje „ostavštinu” pokojnoga kardinala Martinija, nasljednika sv. Ambrozija na milanskoj Katedri.

Zajedno baštinimo vjeru Abrahama i praotaca u Boga koji je s neopozivom ljubavlju i odlukom izabrao Izrael; poziv na svetost: „Budite sveti, jer ja sam svet” (Lev II,45) i potrebno „obraćenje (teshuvah) srca”; štovanje Svetoga pisma; poslušnost (naravnom) moralnom zakonu izraženom u zapovijedima Sinaja; svetost života itd.

Pa ipak, ti ​​se zajednički elementi shvaćaju i doživljavaju u dvjema tradicijama na različite načine. Te duboke vrijednosti koje nas, dakle, spajaju svakako ne potiskuju osobine koje nas razlikuju i koje moramo s jednakom jasnoćom izložiti, kao temelj iskrenoga dijaloga; u Isusu koji je umro i uskrsnuo, mi kršćani klanjamo se ljubljenom jedinorođenom Sinu Očevu, Mesiji, Gospodinu i Otkupitelju svih naroda koji u sebi sažima čitavo stvorenje. Međutim, vjerujemo da ovim činom vjere potvrđujemo židovske vrijednosti i Toru, kako Pavao navodi (Rim 3,31). Naša dinamična i eshatološka egzegeza Svetoga pisma stavlja nas u liniju kontinuiteta-različitosti sa židovskim tumačenjem.

Ne samo da su korijeni i mnogi elementi našega puta zajednički već se i konačni cilj može izraziti i razumjeti u smislu konvergencije. Nada u mesijansku budućnost, kada će vladati jedini Bog, Kralj pravde i mira; vjera u uskrsnuće mrtvih, u Božji sud, bogatstvo milosrđa, sveopće otkupljenje, zajedničke su teme Židova i kršćana. Iste razlike koje nas razlikuju po tim točkama mogle bi se vidjeti, možda i češće nego što se čini, u smislu međusobnoga nadopunjavanja, govorio je kardinal Martini.

Zreli smo, dakle, odavno za zajednički korak naprijed, uprtim pogledom u nebeski Jeruzalem, gdje s oka svaka suza nestaje, pa i one okajnice zbog izostaloga koraka.

Objava Židovi i kršćani: kratki povijesno-teološki osvrt na „prokletstvo” izostalog koraka pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.