Poslovi su se dijelili na muške i ženske. Muški su podrazumijevali teže fizičke poslove, dok su se žene brinule o kući, okućnici i djeci. Bolje vidjeti žensko bez ruku, nego obješenih ruku narodna je izreka koja jasno pokazuje kako se od žene očekivalo da bude vrijedna (valjana). Sve su žene i mlade djevojke morale uz kuhanje znati raditi i ručne radove.

Prije dolaska u muževu obitelj, žene su često pjevale o ljepoti djevojačkoga života i bezbrižnosti u roditeljskom domu.

Vesele se moje majke dvori

dok u njima moje grlo ori.

***

Trešnja se od roda lomiše,

‘ćerka se od majke diliše.

„Praštaj mi, praštaj, sva rodbino!

Dosta sam majku slušala,

a sada slušam svekra i svekrvu.”
 

 Kasniji su zapisi u dva stiha uglavnom ironični, s tematikom odnosa svekrve i nevjeste.

Ja svekrvi nabavila krevet,

sve od stakla, ne bi’ li je smakla.

***

Cvalo cvijeće, svekrva me neće.

‘Oće lola i svekrva mora.

***

Svekrvice, budi meni dobra,

sterat ću ti postelju do groba.

***

U svekrve jezik od aršina,

a u neve leti k’o mašina.

Muškarca se unutar zajednice doživljavalo u potpunosti tek kad se oženi, a ženu kada se uda. Onoga tko nije oženjen identificira se kao momka, a onoga tko je oženjen kao čovika. Za ženu je ne udati se značilo ostati usidjelica, stara cura, bez zaštite, najčešće u bratovoj obitelji. Tradicija poznaje i pojam virdžine, djevojke koja se svjesno odlučila ne udavati. Odijeva se kao muškarac i iz nekoga razloga zavjetuje da se neće udavati.

Momka se ženilo kada je mogla kuća, a djevojku se udavalo čim bi se ukazala prilika. Kod udaje djevojka u zajednicu unosi svoju osobnu imovinu koja je podrazumijevala blago, ruho te zemlju. Zemlju su donosile obično one djevojke koje nisu imale braće. Poslije majčine smrti njena su dobra nasljeđivala njezina djeca, a ako nije imala djece, dobro su vraćali njezinoj najbližoj rodbini.

Žene protagonisti

U hrvatskoj usmenoj književnosti žene se najčešće pojavljuju u ulozi majke, ljube koja rađa te oplakuje muževe i sinove, a osobito je značajna uloga žene u rađanju junaka. Povijest i usmena književnost sačuvali su predaje o brojnim ženama koje su obilježile prošlost hrvatskoga naroda od dolaska na ove prostore. Iako fizički uvijek smatrane slabijima od muškaraca, žene su se u tradiciji isticale kao hrabre, odvažne, one koje su svojom mudrošću i snalažljivošću pobjeđivale i u najtežim situacijama i ključnim bitkama. Tuga i Buga su zajedno s petoricom braće Hrvate dovele na današnja područja, kraljica Katarina Kosača Kotromanić još uvijek živi u sjećanju puka. Žene poput Mile Gojsalić su svojom domišljatošću u ključnim bitkama izvojevale pobjedu za spas svoga naroda. Diva Grabovčeva, kupreška pastirica Iva, Kata Lozić i brojne druge djevojke nisu žalile ni život dati za svoju vjeru i čast.

 Žena se usmenoj književnosti često javlja i u ulozi savjetnice. U pjesmi o Kraljeviću Marku majka savjetuje sina da ne ide nedjeljom u lov, nego na svetu misu:

Nemoj, Marko u planinu visu,

nego u crkvu na svetu misu.

Nije ju htio poslušati, nego:

Ode Marko uz planinu i piva,

a iz trave oko pȃsa zmija.

Kad je Marko dotrčao kući, dozivao je Anđeliju ljubu i Jelicu sestricu da mu odmotaju zmiju šarovitu. No, zmija se ne htjedne odmotati pa Marko dozivlje staricu milu majku svoju. Majka klekne na koljena i zamoli:

Odmotaj se, zmijo šarovita

i odlazi u zelenu travu,

a ja neću tebi o’sić glavu!

Zmija je majku poslušala i iz trave progovorila:

Nisam ja zmija šarovita,

nego ja sam nediljica mlada.

Jutros Marko rano poranio,

nit’ se ‘mio, ni Boga molio,

nego poš’o u lov u planinu

ne bi l’ kakva lova ulovio.

Marko je majku poslušao i više nije to činio, nego:

Kada prva nediljica dođe,

Marko u crkvu pođe.

On zove ukućane svoje:

„Ajmo u crkvu na svetu misu,

neću više uz planinu visu.

Obrati me nedilja i dragi Bog,

neću nediljom u lov za života svog.”

Vještice i vile

Nasuprot mudrim majkama i vjernim ljubama, žene se u usmenoj književnosti javljaju i kao zle vještice i zavodljive vile. Česte su priče o vješticama, ženama kojima su se pripisivale brojne negativne nadnaravne sposobnosti. Dok su vještice prikazane kao žene, vukodlaci u usmenim pričama su muškarci, ali u pričama su postojali i vješci.

Narodna predaja vile prikazuje kao ljepotice, najčešće u dugim bijelim haljinama, zlatne kose, a imale su nadnaravnu moć. Nažao bi učinile samo ako bi netko izdao njihovu tajnu da im je jedna noga magareća, konjska ili kozja.

Dva su dečka bila kod ovaca i ovce su im otišle prema jednoj jami. I tamo kažu da su vidili curu da piva. Pošli su oni tamo da će kod nje, a ona sjedi na gredi kod jame, divna – prava djevojka, a kad je se digla noge joj magaretije. I oni su pošli kod nje, a ona je pobjegla.

                                               ***

Jedan je momak zaspao na jednom mjestu i probudio se na drugom. Tamo gdje se probudio kolo igraju djevojke, nemeš ih se nagledat’ nit ih mogu pribrojit’, veli. I onda se on začudio šta je ga donilo tude. I one su mu rekle i zapritile mu da ne smije nikom kazat’ jer će umrijet’. On nije mogo odolit’. On je to ispričo i potome je poslim toga umro.

Iako se ponekada ženu nepravedno zapostavljalo već od rođenja pa se za žensko novorođenče govorilo: Rodilo se dite! (Žensko dite-tuđe dite.), a za muško se ponosno isticalo: Rodio se sin!

Hrabrost i čvrstoća žena u prošlosti ne zaostaje za muškom jer su i žene kroz tešku prošlost odlučno čuvale dom i odgajale djecu dok su muškarci ratovali i išli na rad, a u presudnim su trenucima povijesti pokazivale jednaku hrabrost kao muškarci. Usmena književnost i način života u prošlosti (ali i danas) jasno pokazuju jako bitnu ulogu žene kao supruge, majke, sestre, domaćice i savjetnice, potvrđujući narodnu izreku da žena drži tri kuta kuće.

Objava Lik žene u tradiciji pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Doista volim svoj jednostavni, gotovo bezbolni, život. Kad se dan privodi kraju, dok pijem kavu u uredu, svjestan sam da vodim iznimno lagodan život. Stoga se često zapitam, što sam doista u životu napravio, stvorio. Jesam li uistinu snažan i karakteran, kao što mislim da jesam? Što ako bih preko noći izgubio sve? Kako bih ustvari reagirao?

Postoji zapravo psihološki fenomen poznat kao „posttraumatski rast”. On pojašnjava da je patnja ponekad dobra za nas. Suočavanje s traumom zapravo potiče naš osobni razvoj i stvara pozitivne promjene u našem životu. To znači da živjeti jednostavan i lagodan život, bez ikakvih problema i poteškoća, nije uvijek najbolja situacija za nas. Heroji nastaju jedino u izazovnim okolnostima, a njihove kvalitete ustvari proizlaze iz proživljene patnje.

Pokojna Majka Marija Angelica, pripadnica družbe Siromašnih sestara klarisa od vječnog klanjanja i utemeljiteljica svjetovne katoličke televizije EWTN, objasnila je to i iz duhovne perspektive, pišući: „Svaka bol koju smo podnijeli s ljubavlju, svaki križ koji smo prigrlili, na korist su svakomu čovjeku, ženi i djetetu.” Ona ističe dalje da patnja iscjeljuje i potiče unutarnji rast. Iako nije zdravo priželjkivati trpljenje ili ga tražiti, može nam biti ohrabrujuće da pročitamo primjere drugih, osobito naizgled običnih ljudi poput nas, kako se nisu dali zaplašiti, nego su kroz patnju postali jači. Možda su ove osobine skrivene negdje i u nama i samo čekaju da budu otkrivene.

Ovih pet žena suočile su se s najgorim mogućim zlom – Holokaustom, ali su iz njega izašle kao pobjednice.

Sophie Scholl bila je članica pokreta protiv Nacističkog otpora u Njemačkoj sve dok u dobi od 21 godine nije bila uhićena i pogubljena. Prije  nego što je rat izbio, često je na slikama viđena kako se smiješi i zabavlja, ali patnja i zlo koji su nastupili, otkrili su njezinu hrabrost u susretu sa smrću i samozatajno herojstvo u njezinoj obrani dobrote. Dosad su snimljena dva filma o Sophie: Bijela ruža i Sophie Scholl: Posljednji dani. I jedan i drugi prikazuju napeti užas koji ju je snašao i hrabrost koju je pokazala usred ludila nacističkih ispitivanja.
Stoga, premda se jedni drugima možemo činiti običnima i tihima, nemojmo podcjenjivati skrivene snage u nama koje samo čekaju da budu otkrivene.

Anne Frank poznata je po dnevniku koji je pisala dok se skrivala od nacista. Iako je naposljetku uhićena i umrla u zatvoru, kroz svoje pisanje izašla je kao pobjednica. Kroz dvogodišnje razdoblje skrivanja, njezino pisanje raste u suptilnosti i zrelosti te se ona  izmiruje sa sestrom i majkom s kojima je ranije bila u sukobu. Kroz proživljenu patnju, ona stiče životnu mudrost nepriličnu za njezine godine i postaje talentirana spisateljica u dobi od 14 godina. Otvara se ljudskim odnosima, duhovnosti i postaje svojevrsna otvorena knjiga, djelo žive umjetnosti. Nacisti su oduzeli njezin život, ali njezine hrabre riječi još uvijek čitaju i proučavaju učenici.
Kada promišljamo o poteškoćama i borimo se s teškim životnim situacijama, i sami rastemo i širimo duhovne vidike.

  Edith Stein bila je Židovka prije obraćenja na katoličanstvo. Iako ju je rat zatekao u karmelićanskom samostanu, nacisti su je i dalje smatrali Židovkom. Uhitili su je zajedno s njezinom sestrom i poslali u logor smrti. U logoru je Edith potpuno zapostavila vlastitu udobnost i sigurnost i posljednje dane provela je brinući se za druge. Kao mlada žena, Edith Stein je tjeskobno razmišljala o prolaznosti i značenju njezina života, ali je kasnije doživjela duhovno buđenje. Nacističko progonstvo značajno je pridonijelo tome. Svoj je život doživjela kao dar koji treba razdati dalje, a patnja koju je iskusila pružila joj je priliku da živi svoju sudbinu.
Iz patnje često izrasta ljubav i suosjećanje i kod nas.

Sofka Skipwith rođena je 1907. godine kao ruska princeza pod nazivom Sofija Dolgorouky. Nakon ruske revolucije 1917. godine, njezin život princeze više nije bio siguran, pa je Sofka emigrirala i nastavila živjeti na raznim mjestima u Europi. Međutim, u svibnju 1940. bila je na krivom mjestu i u krivo vrijeme. Dok se brinula za svoju majku u Parizu, nacisti su osvojili grad, a nju su zatočili u logor. Tu je saznala da su Nijemci srušili avion u kojemu je bio njezin muž i on je poginuo. Osobna tragedija nije ju međutim spriječila da osmisli mnogobrojne planove kako bi pomogla ostalim zatvorenicima u bijegu, uključujući i slanje tajnih poruka napisanih unutar kutije cigareta ili skrivanje bebe u košari kroz rupu u ogradi. Bila je zaslužna za spašavanje stotinu života tijekom svojeg zatočeništva.
Ako patnja stvara u nama empatiju i potiče nas na nesebičnost, tada smo iz nje izrasli jači i bolji.

Etty Hillesum
U koncentracijskom logoru Westerbork, Etty je doživjela duhovno buđenje. Ona piše: „Ta dva mjeseca iza bodljikavih žica, bila su dva najbogatija i najintenzivnija mjeseca moga života, u kojoj su moje najviše vrijednosti bile duboko potvrđene. Naučila sam voljeti Westerbork.” Odbila je postati žrtvom, a kroz patnju je pronašla novi unutarnji život koji nikada prije nije poznavala.
Vrijeme nevolje ustvari nas podučava da razvijamo svoje unutarnje kapacitete i oslanjamo se na njih.

Objava Ovih pet žena iz Holokausta mogu i vama biti inspiracija pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Izuzetno su štovane u krš­ćanskom svijetu djevice i mučenice sv. Lucija († 303.), sv. Agneza († 304.) čije je ime ušlo u prvu euharistijsku molitvu i u litanije Svih svetih, dok je sv. Barbara (4. st.) jedna od 14 svetaca zaštitnika u nevolji. U novije vrijeme sjećamo se i djevojčice sv. Marije Goretti († 1902.), jedanaestogodišnje mučenice čistoće. Svima njima je zajedničko to što su još u ranoj ili relativno ranoj dobi bile spremne umrijeti za Krista. Ove mlade djevojke i mučenice otvaraju nam stalno isto pitanje: otkud im tolika odvažnost i želja za svetoš­ću života u tim veselim djetinjim godinama i postoji li još u mladim ljudima, djevojkama i mladićima težnja srca za čuvanjem osobnog dostojanstva i svetosti života? Je li novo vrijeme otvrdnulo i zaslijepilo mladima istinske vrijednosti i oduzelo im spremnost za bilo kakav oblik žrtve? Nažalost, u nekim krajevima svijeta možemo vidjeti primjere gdje se mnoge djevojčice izrabljuju i prodaju u roblje. U blizini Mosula, prije nekoliko mjeseci dvadesetak mladih yazidi djevojčica odbilo je služiti ISIL-u kao seksualne robinje i zbog toga su teško kažnjene: zaključane su u željezne kaveze i žive zapaljene i tako su mučenički ubijene braneći svoje dostojanstvo.

U Nigeriji se mnoge djevojčice svojevoljno prijavljuju za samoubojice jer time će ih prestati seksualno izrabljivati (Daily Mail). I dakako, ovo nisu jedinstveni slučajevi u svijetu, ima ih istih ili sličnih na stotine. Zlo je uvijek isto, ono slijedi ritam obreda i ponavlja ih u stoljetnim i tisućljetnim razmacima kaže jedan književnik. Tako i ovi nevini djevojački životi, zlu su trajna i nezasitna meta već tisućljećima. I mladići su također podnosili i podnose različite vrste mučeništva, ali hrabrost malih svetica mučenica je nekako nevinija. U njihovoj slabosti se nalazi njihova snaga. Mogli bi se složiti stoga sa sv. Petrom ili sa sv. Augustinom kada kažu da su žene slabiji spol. S psihološke strane, svaka žena osjećaje za nekog ili nešto uzima mnogo ozbiljnije od muškarca, ona je zbog svojih osjećaja i usredotočenosti na druge, sentimentalnosti, uvijek slabija, ranjivija, ali time i predanija, hrabrija od muškarca u življenju ideala. Tu njena slabost postaje jakost (Ja sam slabost sama – sv. Terezija iz Lisieuxa).

Sv. Petar Alkantarski tvrdi da žene imaju posebnu milost čuti Božji glas te kada im je srce pročiš­ćeno njihovo darivanje postaje herojsko. Upravo je to pročiš­ćeno srce nužno današnjem svijetu, a posebno mladima, da vide jasnoću stvari. U mnoštvu onoga što je danas djeci ponuđeno, teško ćemo pronaći nešto što bi oplemenjivalo njihovo srce i činilo ih zauzetim, odvažnim, radosnim i neustrašivim (poput malih svetaca mučenika) u življenju mladenačke svetosti.

Ovaj članak je već objavljen u reviji Svjetlo riječi. Pretplatite se na digitalno i/ili tiskano izdanje revije.
Čitajte prvi i čitajte odmah!

Objava Kad slabost postaje jakost pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.