U pogledu ovoga grijeha, kao jednoga od pet u nebo vapijućih, Katekizam se referira na svetopisamske tekstove iz Knjige Ponovljenoga zakona i Jakovljevu poslanicu. Prvi tekst kaže sljedeće: „Nemoj zakidati jadnoga i bijednog najamnika, bio on tvoj sunarodnjak ili došljak iz kojega grada u tvojoj zemlji. Svaki dan daj mu zaradu prije nego sunce zađe, jer je siromah i za njom uzdiše. Tako neće na te vapiti Jahvi i nećeš sagriješiti.” (Pnz 24, 14 – 15). Jakovljeva pak poslanica kaže: „Evo: plaća kosaca vaših njiva – koju im uskratiste – viče i vapaji žetelaca dopriješe do ušiju Gospoda na Vojskama.” (Jak 5, 4).

Nadničarska plaća

Oba ova svetopisamska izričaja nastala su u društvenim okolnostima koje su bitno drugačije od okolnosti suvremenoga svijeta. Radi se prije svega o društvenim stvarnostima koje su počivale na agrarnoj kulturi. Knjiga Ponovljenoga zakona pripisuje navedene riječi Mojsiju prije samoga ulaska u Obećanu zemlju. Radi se, dakle, o odredbi koja treba regulirati odnose među Izraelcima nakon što zaposjednu zemlju i počnu je obrađivati. Zemlja je raspodijeljena na dvanaest izraelskih plemena i svaki je Izraelac trebao dobiti svoj komad zemlje koji će obrađivati i od njega živjeti, uzdržavati sebe i svoju obitelj. Posjedovanje i obrađivanje svoje zemlje je izvor egzistencijalne sigurnosti za cijelu obitelj. Slične okolnosti vladaju i u vrijeme Jakovljeve poslanice.

Radnik najamnik je, dakle, čovjek koji ne posjeduje tu egzistencijalnu sigurnost koja proizlazi iz posjedovanja i obrađivanja zemlje. S jedne strane imamo čovjeka koji ne obrađuje svoju zemlju, nego za protuvrijednost dnevnice daje svoj rad u najam kako bi prehranio sebe i svoju obitelj. Dnevnica predstavlja njegov izvor primanja koji mu omogućava egzistencijalnu sigurnost „od danas do sutra”. S druge pak strane, čovjek koji uzima u najam rad drugoga očito ima više zemlje nego je on i njegova obitelj mogu sami obraditi pa stoga uzimaju u najam tuđi rad. Takvi onda posljedično imaju i sredstva koja im ne samo osiguravaju egzistencijalnu sigurnost nego i stvaraju viškove koji počivaju na posjedovanju zemlje i tuđem radu.

U takvim okolnostima uskratiti dnevnu plaću najamniku znači uskratiti „kruh svagdanji” njemu i njegovoj obitelji, dok vlasnik uživa u izobilju. Ako je radnik pošteno odradio svoj dan, a poslodavac mu neopravdano uskratio egzistencijalnu sigurnost, nepravda je to koja vapije u nebo za osvetom Božjom!

Industrijalizacija i pravedna plaća

Kako svijet nije statična stvarnost nego se poput živoga bića razvija tako ni zemlja nije zauvijek ostala primarni izvor osiguranja egzistencijalne sigurnosti. Tijekom povijesti se razvijaju druge grane djelatnosti, kao što su trgovina i financije, koje će s vremenom transformirati društva iz tradicionalno agrarnih u složena društva koja počivaju na podjeli rada. Posebno značajan faktor u toj transformaciji odigrala je industrijska revolucija od druge polovice 18. stoljeća naovamo. S jedne strane, nastanak i razvoj tvornica kao središnjega mjesta proizvodnje pokreće masovne migracije stanovništva sa sela u gradove. S druge strane, sve brži razvoj strojeva, a kasnije i automatizacija proizvodnih procesa, rezultiraju manjom potražnjom za radnom snagom. Ova dva čimbenika, pored mnogih drugih, dovode do toga da je ponuda radne snage visoka dok je potražnja sve manja. Industrijski kapitalizam u svojoj ranoj fazi („divlji kapitalizam”) tretira radnu snagu samo kao jedan od inputa u proizvodnom procesu čija se cijena određuje načelom ponude i potražnje. Rezultat je bilo enormno bogaćenje vlasnika kapitala i masovna pauperizacija širokih slojeva radnika. Radnik je radio za mizernu plaću, bez ikakvih radničkih prava i osiguranja, kojom nije mogao podmirivati osnovne životne potrebe kao što su stan i hrana. Da bi obitelj uopće preživjela, bilo je nužno da se zaposle supruga, pa čak i djeca, da bi se – usprkos mizernoj plaći i nehumanim uvjetima rada i radnoga vremena koje je trajalo od 12 do 15 sati – priskrbilo minimalna sredstva za osiguranje vlastite egzistencije.

U tome kontekstu javljaju se različiti pokreti i ideje koje traže rješenje radničkoga pitanja. Među njima su i katolički pokreti i ideje koje se rađaju najprije na lokalnoj razini – župe, biskupije – gdje je bijeda radničkoga stanovništva bila prezentna iz dana u dan, da bi se krajem 19. stoljeća i na razini sveopće Crkve počelo baviti tim pitanjem započevši enciklikom Rerum novarum (1891.). Jedno od bitnih načela za koje se Crkva zauzima jest pravedna plaća koja se ne može temeljiti isključivo na ugovornom sporazumu nego na dostojanstvu osobe. Ona mora biti takva da umjeren i pošten radnik može od nje živjeti i uzdržavati svoju obitelj. Pravedna plaća bi uključivala zadovoljavanje temeljnih potreba: hrana, stan, odjeća, tjelesna dobrobit, podizanje i odgoj djece, mogućnost posjedovanja privatne imovine i jamstvo za budućnost (mogućnost uštede).

Socijalizam i (ne)pravedna plaća

Kao reakcija na radničku bijedu u industrijskom liberalnom kapitalizmu javljaju se različiti socijalistički pokreti, od kojih je s vremenom najznačajniji i najjači postao komunističko-marksistički socijalizam. Ovdje se nećemo baviti teorijskim aspektima komunističkoga socijalizma, nego tek njegovim ostvarenjem u stvarnosti, posebice na našem području. On je u bivšoj Jugoslaviji prošao kroz različite faze, počevši od rigidnoga i nehumanoga oblika staljinističke kolektivizacije do „idealne” faze radničkoga samoupravljanja.

Gledajući iz perspektive radničkoga staleža, vrijeme radničkoga samoupravljanja je možda bila „obećana zemlja kojom teče med i mlijeko” za radnike. U tom razdoblju radnici su imali visok standard radničkih prava koja su uključivala solidnu plaću, zdravstveno i mirovinsko osiguranje, sigurnost radnoga mjesta, rješavanje stambenoga pitanja, mnoge olakšice ostvarivane kroz radnički sindikat, povoljne godišnje odmore… Moglo bi se reći da je to uistinu bilo idealno vrijeme u zaštiti radnika i radničkih prava. Iz takve situacije nikako se nije mogao u nebo vinuti vapaj zbog nepravde počinjene radniku.

Jedini problem toga sustava se sastoji u tome što – nije izdržao! Urušio se i propao! Čak ako i ostavimo izvan okvira našega razmišljanja crkveno učenje, koje je od početka vidjelo socijalizam kao „krivi lijek” za radničke probleme, sama stvarnost je dokazala njegovu neprimjerenost u tome pogledu. Socijalizam je počivao na krivim postavkama: zanemario načela vrednovanja rada, natjecanja i učinkovitosti; suzbijao i uništavao ljudsku kreativnost kroz provođenje planske umjesto tržišne ekonomije; uništavao ekonomski potencijal zemlje promicanjem društvenoga umjesto privatnoga vlasništva; stvarao mentalitet socijalističkoga radnika s puno prava, malo odgovornosti i neznatnim učinkom. Moglo bi se i dalje nabrajati, no zaključno recimo samo da je socijalizam kreirao određeni radnički mentalitet i radnu etiku koji su razorni za društvo. Opravdano je zaključiti da je socijalizam propao zbog nepravedne plaće jer tu plaću nije zaradio ni radnik ni poduzeće nego je pokrivana političkim odlukama.

Opće dobro i pravedna plaća

Ljudsko dostojanstvo zahtijeva da radnik za svoj rad primi pravednu plaću koja će mu omogućiti, kako je gore naznačeno, da može uzdržavati sebe i svoju obitelj u dostojanstvenom životu. Pored toga, radnička prava trebaju biti zakonski osigurana. Crkveni društveni nauk je konzistentan u zastupanju tih ideja jer polazi od toga da je ljudski rad, a ne kapital, tvorni uzrok blagostanja. Kapital bez ljudskoga rada jednostavno je mrtav.

Međutim, plaća radnika i njegova prava se ne mogu promatrati izolirano od ostatka stvarnosti u kojima se oni ostvaruju. Nužno ih je promatrati u kontekstu društvene i gospodarske situacije kako na široj društveno-gospodarskoj razini tako i na razini samoga poduzeća. Na to upozorava i Drugi vatikanski sabor: „Vodeći računa o funkciji i produktivnosti svakoga, o stanju poduzeća i o općem dobru, rad valja tako nagrađivati da se čovjeku osiguraju sredstva za dostojno materijalno, društveno, kulturno i duhovno življenje svoje i svojih.” (GS 67). Gledajući iz te perspektive, nije prihvatljiv niti čisti kapitalistički pristup niti naslijeđeni socijalistički mentalitet.

Da poduzeće ne bi bilo mjesto u kojem se čine grijesi koji vapiju u nebo za Božjom osvetom, nužno je da i radnici i poslodavci postupaju pravedno. Radnici su dužni dati pošten rad i imati razumijevanja za potrebe poduzeća i eventualne poteškoće u koje može zapasti. Poslodavci su pak dužni dati radniku pravednu plaću sukladno najboljim mogućnostima poduzeća, ne vodeći se jedino logikom profita.

Objava Četiri u nebo vapijuća grijeha: Nepravda prema zaposlenom radniku pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Sabor je započeo Euharistijskim slavljem koje je u sjemenišnoj crkvi sv. Ćirila i Metodija predvodio nadbiskup Vukšić u zajedništvu s kardinalom Puljićem i uz koncelebraciju nazočnih svećenika.

Na početku Mise rektor Vrhbosanskog bogoslovnog sjemeništa preč. Zdenko Spajić pozdravio je nadbiskupa Vukšića, kardinala Puljića, generalnog vikara Vrhbosanske nadbiskupije mons. Slađana Ćosića kao i sve ostale nazočne misnike.

Nadbiskup Vukšić pozdravio je sve nazočne te izrazio radost da su se danas ponovno sabrali na Euharistijskom slavlju i to u veoma velikom broju primijetivši da to predstavlja jedan „vrlo lijepi izraz međusvećeničke solidarnosti“ i svećeničke molitve i brige za ovu partikularnu Crkvu. Također se osvrnuo na potrebu obnove crkve u kojoj se sabor održavao „Ova crkva očito treba obnovu kao što i naše duše trebaju obnovu. Ponekad nešto žbuke ‘otpadne’ i u našim srcima, i u našim savjestima… u našim životima, pa je potrebno Božje milosrđe, jedna ‘mistrija’, da to lijepo zatvori“, kazao je nadbiskup Vukšić izrazivši uvjerenje da će u budućnosti biti i obnovljeno cijelo sjemenišno zdanje kako bi sjemenišna crkva „zasjala u svoj svojoj ljepoti“.

Izrazivši radost zbog ovog godišnjeg svećeničkog okupljanja, nadbiskup Vukšić u prigodnoj propovijedi osvrnuo se na misni evanđeoski odlomak koji je dio Isusova razgovoru s Nikodemom, „pobožnim i uglednim Židovom farizejske sljedbe, članom Velikoga vijeća i učitelja Mojsijeva zakona, koji se zanimao za Isusov nauk i djelovanje“ te je ukazao okupljenim svećenicima na pouke koje oni danas mogu i trebaju primijeniti u svom dušobrižničkom radu s ljudima. Kazao je da je, prije svega, Nikodem bio čovjek koji je tražio Boga, te da svoje izbore, očito, nije donosio „odjednom i naglo“ nego „postupno i sazrijevajući“. Dodao je da je Nikodem bio „neumoran i uporan u traganju za istinom i tražio ju je gdje je smatrao da će naći pravi odgovor na svoja pitanja i nedoumice“, a da je Isus bio „vrlo strpljiv s njime i s njegovom duševnom potrebom da u laganom procesu napreduje u svojim uvjerenjima i raste u svojoj vjeri“.

Citirajući prvu rečenicu pročitanog odlomka iz Ivanova evanđelja „Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni” (Iv 3,16), nadbiskup Tomo rekao je da glavna poruka ovih riječi da je Bog „vrlo ljubio svijet!“ te da ga i danas „jednako snažno ljubi“. Iako ljudi – istaknuo je pastir Crkve vrhbosanske – najčešće vole ono za čim osjećaju potrebu, ono što žele imati, što im koristi i što im čini dobro, Bog, naprotiv, nema potrebu za ničim. „On je punina dobroga i ne ljubi iz koristi. Bog ljubi ne radi svoga dobra nego radi dobra drugoga. Bog je darivanje sāmo. Dapače, daruje sebe. Svoga Jedinorođenca! Tako je govorio Isus“, kazao je mons. Vukšić.

Na kraju je pastir Crkve vrhbosanske svim svećenicima zahvalio za njihovo služenje; za svaki susret u kojemu su kao „drugi Krist“ strpljivi sa svojim vjernicima i drugim ljudima, koji im se obraćaju; što znaju čekati da „milost Božja u njima dovrši dobro djelo obraćenja i posvećenja“ te pozvao da uvijek zahvaljuju što su „izabrani naviještati i poslani svjedočiti istinu da Bog toliko ljubi čovjeka da je dao svoga Sina Jedinorođenca radi toga da nitko ne propadne nego da svi imaju život vječni“.

Na početku radnog dijela u dvorani Svećeničkog doma vrhbosanske nadbiskupije sve je još jednom pozdravio nadbiskup Vukšić ističući da ga istinski raduje nastavak godišnjih svećeničkih susreta započetih još ratne 1995. godine u Franjevačkom samostanu u Visokom. Poželio je da se svećenici vrate svojim kućama duhovno obogaćeni zajedništvom na Misnom slavlju te svakovrsno obogaćeni međusobnim susretima i sudjelovanjem u radnom dijelu susreta. Najstariji definitor Franjevačke provincije Bosne Srebrene fra Drago Pranješ prenio je pozdrave u ime odsutnog provincijala fra Zdravka Dadića i Uprave te poželio svima Božji blagoslov, uspjeh, sreću i radost.

Moderator radnog dijela susreta mons. Slađan Ćosić podsjetio je da se ovaj susret redovito održava u drugu srijedu nakon Uskrsa pa takve susrete redovito nazivaju emaus prema evanđeoskoj zgodi koja opisuje dvojicu učenika na putu u selo Emaus nedaleko od Jeruzalema kojima se pridružio uskrsli Krist i kojega su prepoznali u lomljenju kruha. Također je kazao da će ovaj susret u određenom smislu biti i nastavak susreta u četiri arhiđakonata Vrhbosanske nadbiskupije.

Prigodno predavanje o upravljanju vremenitim dobrima Crkve održao je docent na Katedri kanonskog prava Katoličkog bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Sarajevu i župnik u Ilijašu vlč. Ilija Marković. Govorio je o suradnju župnika s članovima župnog pastoralnog i župnog ekonomskog vijeća. Također je podsjetio i da su pojedine crkve u Vrhbosanskoj nadbiskupiji proglašene nacionalnim spomenicima kulture BiH pa je, osim s upravom nadbiskupije, potrebno voditi računa o odredbama mjerodavnog državnog povjerenstva. Na kraju je zaključio da vremenita dobra Crkve moraju prvotno služiti pastoralnom i evangelizacijskom poslanju Crkve kao i da to može biti jedan od načina za doprinos pastoralnom obraćenju župne zajednice i ispunjenju njezine osnovne svrhe „donositi evanđelje naviještanjem vjere i slavljenjem sakramenata“.

Mons. Ćosić je izvijestio o susretima u četiri arhiđakonata Vrhbosanske nadbiskupije pod vodstvom nadbiskupa Tome Vukšića i uz sudjelovanje njegovih suradnika u Nadbiskupskom ordinarijatu vrhbosanskom održanim u ožujku 2023.: toliškog arhiđakonata održanog u Tolisi 1. ožujka, plehanskog arhiđakonata na Plehanu 2. ožujka, fojničkog arhiđakonata 3. ožujka u Kreševu i gučogoranskog arhiđakonata 8. ožujka u Travniku. Zahvalio je domaćinima i glasnogovorniku Vrhbosanske nadbiskupije za medijsko praćenje spomenutih susreta te je iskoristio priliku i da zamoli svećenike da u većem broju sudjeluju na Misi posvete ulja podsjećajući da je ona vidljivi znak zajedništva s nadbiskupom i prigoda za obnovu svećeničkih obećanja.

Svoja izvješća dali su i ekonom i kancelar Vrhbosanske nadbiskupije preč. Vladimir Pranjić i preč. Mladen Kalfić, a susret je završen zajedničkim druženjem u blagovaoni Vrhbosanskog bogoslovnog sjemeništa.

Objava Održan 29. Sabor svećenika Vrhbosanske nadbiskupije pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.