Taj neopravdano zapostavljeni pisac, koji je u franjevački red ušao s imenom fra Eugen Matić, a u književnost sa pseudonimom Narcis Jenko, u život je ušao višestruko hendikepiran. Rano je ostao bez oba roditelja. Kao dječaka prihvatili su ga franjevci, koji su ga s jedanaest godina poslali u Franjevačku gimnaziju u Visoko, a poslije četiri godine na studij teologije u Sarajevo. Kad je diplomirao, postavljen je za nastavnika matematike u franjevačkoj gimnaziji u Visokom, ali je već poslije dvije godine morao napustiti pedagoški rad jer ga je savladala teška bolest. Godine 1915. u Beču mu je amputirana noga, pa je utočište našao u samostanu na Gorici, potpuno se posvetivši književnom radu. Osjećajući da ga njegova „otpilana noga vuče k zemlji”, kako je pisao prijatelju Gabrijelu Jurkiću, žurio je da ostavi neki trag o sebi. A bio je svjestan da mu za njegove književne aspiracije treba mnogo više i književnoga i životnoga iskustva:

„Sad baš čitam” – pisao je Jurkiću – „kako je Ibzen po pet – šest puta prepisivao svoja djela prije nego ih je izdao. Tako su i drugi činili. I ja bih to mogao i znam da bih tada dotjerao djelo kako sam želim – ali nada mnom visi Damoklov mač. Znaš li, moj Gabrijele, da se ja ne nadam iz nijedne zime živ izvući. A u meni vrije mnogo toga i pišem da sebe zabavim u dosadnim časovima, i pišem jer pisati moram (…) I da mi nije unutarnje potrebe pisanja, ja bih klonuo. Ja osjećam u sebi da bih mogao biti dobar književnik, ali bih morao zdrav biti, mnogo hodati, mnogo gledati, mnogo doživljavati.”

Ipak, unatoč tom hendikepu Narcis Jenko je stvorio pripovjedačko djelo nesumnjive vrijednosti. On je bio bolji stilist od većine bosanskohercegovačkih pripovjedača prije njega. A bio je i jedan od najnačitanijih. O tome svjedoči njegov briljantni ogled o Matošu, koji je napisao povodom Matoševe smrti 1917. godine, kao i pronicljiv prikaz romana Put u Nebo Hermanna Bahra. O tome svjedoče mnoge usputne opaske o vlastitoj lektiri u pismima prijateljima, posebno u prepisci sa slikarom Gabrijelom Jurkićem. (Vraćajući Jurkiću nekoliko pozajmljenih knjiga, on uz njemački prijevod Slike Dorijana Greja primjećuje: Niko  nije tako snažno opisao grijeh kao Wilde u tom djelu, izuzev Dostojevskog.)

Tu je erudiciju Narcis Jenko prenosio na junake svojih pripovjedaka, koji u razgovorima citiraju Baudelairea, pozivaju se na Fichtea,  govore o umjetnosti, polemiziraju o vjeri i o pravdi, konstatiraju nemoć znanosti i seciraju vlastitu dušu. A to je njegovom pripovjedačkom svijetu dalo neku duševnost, koja je bila nepoznata starijim bosanskim piscima. Na taj intelektualizam je upozorio još Ilija Jakovljević, skicirajući u nekrologu njegov portret:

„U balkanskoj Bosni jedini Europejac i onda kad piše iz narodnog života. U zemlji nekulture jedan od najkulturnijih. U zemlji još sa filozofijom narodnih poslovica i socijalističkih mudrolija, već po načinu života, filozof. Naravno: skolastik po strpljivosti, u boli stojik. I opet: ne stidi se sa svoje duševne visine sići među narod.”

Taj novi intelektualistički duh, koji je Narcis Jenko unio u bosanskohercegovačku pripovijetku može se osjetiti već u jednoj od prvih njegovih novela pod naslovom Pod jesen (1915.). Njezin junak je mladi intelektualac Justin Pravdić koji je bio nevino optužen za ubojstvo i koji je zbog toga odležao godinu dana dok se nije utvrdilo da je nevin, ali je na njemu ipak ostao „žig sramote”, pa je i djevojka koju je volio od njega okrenula glavu i udala se za drugoga. Ta fabula iznesena je u formi dnevnika koji po izlasku iz zatvora piše sam junak. U tim njegovim dnevničkim zapisima miješaju se uspomene na sretne dane ljubavi, rezignirana razmišljanja razočaranoga idealista, slike iz svakidašnjega života, filozofske refleksije i pripovijedanje o vlastitom slučaju. Narcis Jenko nije bio u prilici da upozna tehniku struje svijesti, tj. način kako se „uređuje unutrašnji nered”, pa nije ni znao kako tu „zbrku” dovesti u red. Međutim, za povijest književnosti je ipak značajno da je Narcis Jenko među prvima u Bosni koncipirao pripovijetku u jednom konzistentnom autorefleksivnom obliku. Prije njegova Justina Pravdića nijedan junak bosanskohercegovačke pripovijetke nije imao takvu moć autorefleksije.

A tko su bili junaci njegovih pripovjedaka? Sve odreda mladi intelektualci: jedan student filozofije, ateist i cinik (Predodređeni), jedan mladi svećenik koji je izgubio „duševnu ravnotežu”, kad su ga zanijela „dva crna žarka ženska oka” (Sumnja), jedan mladi književnik koji ne može naći zajednički jezik s ljudima iz svoje okoline (U času stvaranja), mladi kipar koji je izgubio inspiraciju, pa se vratio u rodno mjesto (U rodnom  mjestu), još jedan mladi svećenik idealist koji se zbog svoje duhovnosti i tankoćutne osjećajnosti ne može prilagoditi svojim župljanima, ogreznulim u siromaštvu i neukosti (Župnik Ninić) i dr. Svi ti mladi ljudi doživljavaju unutarnji sukob „duha” i „materije”, ideala i prostote, „visokih” i „niskih“ načela života. A čini se da je autor u svojim pričama zapravo reproducirao samoga sebe: vlastite sumnje, vlastita razočarenja, vlastite nemire. Tek kasnije on je iz toga intelektualističkog ambijenta sišao u svijet ljudskoga stradanja. Naime, on je pred smrt pripremio knjižicu sa sedam pripovjedaka koju je, pod naslovom Bosančice, 1923. izdalo „Društvo sv. Jeronima” u Zagrebu. U njoj je okupio pripovijetke s ratnom tematikom, koje redom prikazuju dubinu patnje koju je kod običnoga, siromašnoga svijeta prouzročio rat. Bez patetičnih riječi, u jednostavnim, svedenim  slikama, u prikazu ljudi koji u nijemom bolu trpe glad i tugu,  Narcis Jenko je uspio izraziti glasni protest protiv rata kao rijetko koji bosanskohercegovački pripovjedač.

Narcis Jenko nije bio jedan od onih tradicionalnih pripovjedača, koji su svoje priče ispredali u jednoj nepresušnoj kreativnoj imaginaciji, lako se suživljavajući s najneobičnijim ličnostima i najčudnijim sudbinama. On je bio bliži onim modernim prozaistima koji u svojim pričama neprestano obnavljaju i umnožavaju sebe, svoja iskustva i svoje unutarnje svjetove. A u tome je bio među prvima u bosanskohercegovačkoj književnosti.

Objava Narcis Jenko alias fra Eugen Matić – Bosanski Šenoa pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

– Poznato je – podsjetio sam ga – da si dvadesetih godina XX. stoljeća bio jedan od naših najpopularnijih pjesnika. Kažu da su u Beogradu, gdje si u to vrijeme živio, tvoji nastupi na literarnim matinejama i soarejama redovito bili dočekivani dugotrajnim i gromkim pljeskom, što je bio znak da je kod mladih i kod starih možda najomiljenija pjesnička figura bila baš ta tvoja „kajkavska duša”. Reci, dakle, kako se to dogodilo da je jedan ekspresionistički pjesnik postao miljenik ljubitelja poezije?

Zamislio se. Za trenutak je zašutio. A iza debelih stakala naočala kao da se zapalila neka vatra. – Nisam imao ni punih dvadeset godina kad se svjetski rat bližio kraju. Te posljednje ratne mjesece proveo sam u Beču, a kad se rat završio, vratio sam se u Zagreb, noseći u svojem koferu čitava godišta časopisa Die Fackel Karla Krausa, berlinske ekspresionističke revije Der Sturm i nekoliko knjiga Rainera M. Rilkea, Hermanna Bahra i Petera Altenberga. To je bila literatura pod čijim su utjecajem u ono vrijeme bili gotovo svi pisci moje generacije. Tada smo A. B. Šimić, Nika Milićević i ja pokrenuli, po ugledu na berlinski Der Sturm, časopis Juriš, koji nije bio niti je mogao biti duga života. – odgovorio je.

– Da, ali je bio izraz jednog općeg doživljaja svijeta, koji je gromko odjeknuo u ambijentu u kojem se pojedinac osjetio odasvud ugrožen i izgubljen u nekom kozmičkom kaosu bez vjere u povijesni smjer svjetskih zbivanja, ali i u smisao vlastite egzistencije. – rekao sam.

– To je istina. – složio se: – U svim tim našim ranim pjesmama odjekivao je onaj isti „krik tjeskobe” o kojem je govorio Hermann Bahr i o kojem je u Jurišu pisao Šimić: Vrisak je danas jedini glas stvaralačkog duha, vrisak boli i vrisak bijesa. Taj vrisak bio je i osnovni ton ekspresionističkog akorda koji je tih godina odjekivao našim pjesničkim prostorima. Ja sam „zaigrao na istu kartu”, pišući, na primjer, ovako: Prhnuli su krikovi iz tijela / Kao divlje ptice iz kaveza…, ili: Kad umre zadnji krik i mrtvi dan se razbije / zapjevat će tužno ptice zloguke i tome slično. U mojim prvim pjesničkim knjigama naći ćeš gotovo u svakom stihu takve metaforičke preobrazbe jezika. I to je ono što smo po ugledu na njemačke pjesnike tog vremena zvali ekspresionizam. Ali se ja nisam zavaravao da ću na takav način utrti put pjesničkom ugledu za kojim sam, kao i svi mladi pjesnici, žudio.

– Svejedno, – rekao sam – ti su stihovi, napisani poslije Velikog rata, imali autentičnost ne samo pjesničkog jezika već i pjesničkog doživljaja. Uzmimo za primjer samo ovu strofu iz pjesme Crvena smrt:

A kad se sruši lomača u prah,

ja ću pasti mrtav pored pepela

i mrtav gledat kako zvijezde padaju

i slušat kako tutnje divlji vlakovi

po crnim šinama

u noć  

u zadnju noć.

Kad naglas čitaš te stihove (a tvoje pjesme treba naglas čitati), osim buke metafora čuješ i neku tihu muzičku pratnju, koja „prija uhu” usprkos riječima od kojih se sastoje ti stihovi: lomača, prah, mrtav, pepeo, divlji vlakovi. Ta harmonija zvukova, koja je karakteristična za mnoge tvoje rane stihove, najavila je pjesnika koji se od početka bori s jezikom da bi postigao muzičku vrijednost stiha. – zaključio sam.

– To je istina. – složio se: – Ja nisam bio pjesnik sumorne filozofije rezignacije i stran mi je bio svaki filozofski sistem. Muzika mi je bila važnija nego „duboka misao”.

– Pa ipak, bio si pjesnik koji je svaki put iznova, poslije zanosnih i opijenih predavanja životu, postavljao pitanja na koja nema odgovora, pitanja o svom i našem mjestu u svijetu. Tebe ne bi ni mučila Sfinga Egzistencije da te sama egzistencija nije toliko privlačila, da sam život nije za tebe bio toliko vrijedan življenja. – nastavio sam.

– Zaista, možda sam suviše volio svijet oko sebe i bježeći često od njega, bio najbliži njemu, njegovom u osnovi tako skromnom i prostom ali divnom životu. – rekao je.

– Otuda, valjda, u tvojoj ranoj poeziji karakteristična mješavina zanosa i krika, ekstaze i tjeskobe, ushita i jeze, okrenutosti izvanjskom svijetu i introvertnosti, veličanstvenog osjećaja da smo okruženi beskrajnošću (silno modro more, svuda, svuda, dokle seže smrtno oko čovječje) i istovremeno tjeskobnog osjećanja da smo u tom beskraju sami na pustom otoku i da su svi mostovi oko nas porušeni. Za ilustraciju evo jedne poznate pjesme u kojoj riječi svojom eufonijom smiruju „susret sa smrću”:

List na vjetru

Ubih u sebi anđela i vraga,

Ili je možda mrtvo nešto treće.

Nećeš me naći kad se vratiš; sve će

Što bješe moje nestati bez traga.

Ni mrlja krvi, trag stopala neće

Trajati tu u krugu rodnog praga.

Možda će samo usahlo drveće

sjećati na me, kad se vratiš, draga.

Usahnuh i ja, suhi list na hvoji,

Prije no jesen u svom sedlu žutom

Projaha našim voćnjakom u kasu.

Otprhnuše ko lišće dani moji,

Ko šaka praha na vihoru ljutom;

I sav se život razbi, prosu, rasu!  

U godinama Drugog svjetskog rata ti si obnovio nešto od svoje davne ekspresionističke poezije, ali si svoja tjeskobna osjećanja nemira, straha i jeze savladavao onako kako su to činili klasični pjesnici: neshvatljivom kaosu života i užasu jave suprotstavio si se samom poezijom, njenim redom i skladom. Susret sa zmijom, jedan od rijetkih koji formira parabolu s fabularnim okvirom, izlaže stav o umjetnosti kao jednom od načina na koji poezija može savladati strah od života – onda kad otrovna zmija već do stopala, razdražena, stiže, sa zjenicama koje stravu slute i kad se čini da više nema spasa preostaje još svirala iza pasa da se čarima svirke otkloni od opasnosti:

S osmijehom sred lica

Krotim je svirkom, već se svija, vrti

U vrelom pijesku, pobijeđena zvukom

Robinja sada – prije otrovnica…

Uostalom, odavno je poznata tvoja sigurnost u vladanju formom. Ti si, po sudu Vlatka Pavletića, napisao najkorektnije, formalno najsavršenije sonete na hrvatskom jeziku (Među njima i ovaj koji sam naveo). A više muzičkih prelijeva i raskošniju orkestraciju nećemo naći ni kod jednog našeg modernog pjesnika (izuzevši neusporedivog Tina Ujevića!). A to je i razlog nesumnjive tvoje nekadašnje popularnosti. U međuvremenu promijenio se svijet a s njim i poezija. – završio sam.

– To je istina. – rekao je zamišljeno, ali bez rezignacije.

Knjigu Zdenka Lešića “Razgovor s precima” možete ovdje nabaviti

Objava List na vjetru pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Sam autor je, pred početak pisanja tekstova koji će biti sadržani u knjizi, napisao: „U posljednje vrijeme obuzima me čežnja da razgovaram s piscima o čijim sam književnim djelima i sam pisao.” Ovo njegovo djelo to upravo i jest – autorov razgovor s pjesnicima i proznim autorima čija djela je izučavao, a među njima su Antun Branko Šimić, Tin Ujević, Ivan Goran Kovačić, Miroslav Krleža, Ćamil Sijarić, Milena Mrazović i mnogi drugi.

Ova knjiga Lešićevih promišljanja o stvaralaštvu drugih književnika, djelo je visoke umjetničke vrijednosti, ali istovremeno i jedinstven „udžbenik” književnosti naših prostora. Predstavlja sažet pregled dugogodišnjih istraživanja i predanog rada Zdenka Lešića koje, kroz tekstove obuhvaćene u knjizi, Lešić na zanimljiv i kreativan način prenosi na svakoga tko će ih čitati.

„Bilo da piše o pjesnicima ili prozaicima, autor razgovara s piscima i njihovim djelima, čvrsto usidrenim u kontekst, u vrijeme, te društveni i kulturni ambijent. I ma koliko je tu riječ o nekoj vrsti mikro-eseja, pažljivom čitatelju, a tekstovi su pisani za relativno širu publiku, neće promaknuti to da ih je pisao vrsni znalac književnosti”, o knjizi je rekao recenzent Željko Ivanković.

Knjigu „Razgovor s precima” autora Zdenka Lešića možete naručiti pozivom na broj telefona 033 726 200; e-mailom na adresu prodaja@svjetlorijeci.ba; ili na web knjižari Svjetla riječi.

Objava Objavljena knjiga „Razgovor s precima” autora Zdenka Lešića pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.