Od svratišta do hotela

U čuvenoj Opatiji primjerice prvi hotel otvoren je tek 1844. godine. Bila je to Villa Angiolina u kojoj je tada uglavnom odsjedalo austrougarsko plemstvo. Velebni hotel Kvarner, u koji su počeli masovnije zalaziti i zagrebačke dame i gospoda, otvoren je četrdeset godina poslije. U počecima se u ljekovitom morskom okruženju, prožetom mirisima borove šume, odmaralo uglavnom u zimskim mjesecima, dok se ljeti odlazilo u planine. Tako je primjerice 1868. godine na Hvaru utemeljeno Higijeničko društvo čija je zadaća bila iskoristiti ljekovita svojstva hvarskoga podneblja pogodnoga za liječenje raznih bolesti, a posebno dišnih organa. Uz potporu austrijske carice Elizabete izgradili su i prvi hotel na mjestu nekadašnje kneževe palače u središtu Hvara, koji je otvoren 1899. godine. Bio je to početak turizma kakvoga danas poznajemo. Zbog sličnih razloga otkriven je i miomirisni otok Lošinj, koji nazivamo i otokom vitalnosti. Ondje su točno prije 140 godina, 1885. doputovali prvi turisti. Bili su to austrijski liječnik Conrad Clar, koji se bavio proučavanjem klime na istočnoj strani Jadrana, i njegov sin Walter koji se oporavljao nakon teškoga oboljenja. Budući da je poznavao mikroklime pojedinih destinacija, pretpostavio je kako je baš otok Lošinj pogodan za klimatsko lječilište i zimsko oporavilište. Dobro je pretpostavio jer mu se sin nakon samo tri tjedna toliko oporavio da se mogao zdrav vratiti kući. Sve se to brzo pročulo na bečkom dvoru pa su pohrlili i oni zdravi kako bi ojačali kapacitet svojih pluća. Razvoju lječilišnoga turizma na otoku pridonio je svojim istraživanjima i hrvatski prirodoslovac Ambroz Haračić, koji je s mještanima osnovao turističko društvo u Malom Lošinju 1886., kao jednu od najstarijih naših turističkih organizacija. Nedugo zatim, na inicijativu profesora Schrottera, koji je smatrao kako bi miris borovine dodatno oplemenio lošinjski zrak, osnovano je i Društvo za poljepšavanje i pošumljavanje Maloga Lošinja. Iste jeseni zasađeno je više od 80 tisuća borovih sadnica i uređen je park Čikat uz obalu, gdje su uskoro niknule vile, danas preuređene u luksuzne hotele i kuće za odmor. Dakle, bijaše to početak luksuznoga turizma na Jadranu po uzoru na francusku i talijansku obalu…

Tada je na more išao tko je trebao zbog zdravlja. Danas ide svatko tko kupanje u moru može priuštiti. Tada se biralo odredište na kojem bismo mogli disati punim plućima. Danas se ide tamo gdje imamo nekoga svoga ili gdje možemo priuštiti apartman, hotel ili kuću. Nekada su turisti bili čuđenje lokalnom stanovništvu, koje je izbjegavalo kupanje u moru. A danas je turista i nekoliko puta više od domaćih ljudi, pa se u pojedinim europskim zemljama već bune zbog toga golemog pritiska stranih ljudi i opterećenja na prirodu, ali i normalan život u pojedinim destinacijama.

Svratišta i gostionice, koji su se nekada gradili uz prometne putove ili značajna raskrižja, zamijenili su hoteli. U gradovima su se najprije gradili pored kolodvora, a na obali na mjestima gdje su imali savršen pogled i dostupne plaže. Nekada se hotele opisivalo kao mjesto susreta inozemnih gostiju i domaćih ljudi. Uistinu, hoteli bi u mjesta donosili dašak svijeta, ne samo zbog ponude luksuznih pića i jela, koja se drugdje nisu mogla naručiti, već i zbog gostiju te njihova stila i ponašanja, koji bi obično intrigirali domaće ljude. Danas su to – kako stoji u katalozima – mjesta opuštanja i inspiracije, nezaboravnih iskustava i punjenja baterija. No, često su ti pretrpani hoteli i pre-izgrađeni apartmani i ruglo pojedinih mjesta. U utrci za zaradom sve se manje misli na dobrobit gostiju, a sve više na broj soba i parkirnih mjesta te utržak na kraju sezone…

Od tih prvih hotelskih iskustava do danas Hrvatska se razvila u prestižnu, ali i mnogima nedostižnu turističku destinaciju, koju posjećuju kraljevi i kraljice, multimilijarderi i šeici, predsjednici i direktori multinacionalnih korporacija, ali i milijuni turista koji žele steći neko novo iskustvo, vidjeti svijeta i uživati u blagodatima čistoga mora, netaknute prirode ili stoljetnoj kulturi i baštini.

Povratak zavičaju

Turizam je postao fenomen, ali i profitabilna industrija, kojom valja mudro upravljati kako ne bi donio nesagledive posljedice i za društvo, i prostor i prirodu. No, da ne bi bilo zabune nije svaka turistička ponuda ujedno sinonim i za dobar odmor. Nekada odlazak na more može biti pravi umor, skupo plaćena gnjavaža i stres. Kvalitetan odmor možemo pronaći i u opustjelom velegradu, ali i u staroj kući na selu. Odmor počinje od nas i našega odnosa prema sebi i drugima, Bogu i prirodi. Mnogi su toga postali svjesni pa sve više bježe od prenapučenih plaža i traže kuće na osami. Više nego ikada nam je potreban mir. Spokoj u kojem ćemo pronaći sebe i susresti se s Bogom i bližnjima. Zato se mnogi naši sugrađani tijekom ljetnoga odmora vraćaju u svoj zavičaj kako bi pronašli istinski odmor za dušu i tijelo. Vraćaju se u zavičaj iz duboke potrebe za povezanošću s korijenima. Vraćaju se barem na nekoliko dana svojoj obitelji i rodbini, a ako nisu među živima onda barem mjestu koje im je oblikovalo identitet.

Povratak zavičaju nije samo fizičko putovanje već i emotivno i duhovno iskustvo koje obnavlja osjećaj pripadnosti i sigurnosti. Zavičaj je mjesto gdje su ljudi odrasli, gdje su proveli djetinjstvo i stasali u osobnosti. Tu su uspomene, tradicija, običaji i ljudi koji čine trajnu mrežu naše podrške. Povratak omogućuje obnovu tih veza, susrete s obitelji i prijateljima, te sudjelovanje u zajedničkim običajima i slavljima. To jača osjećaj zajedništva i identiteta, što je važno za psihičku i emocionalnu ravnotežu. Nekada samo obilazak rodne kuće, makar danas bila zidina, daje taj osjećaj spokoja i budi uspomene. U misli i sjećanja nam se vraćaju likovi dragih ljudi, uspomene i davno izgovorene riječi koje su oblikovale naš karakter, ali i naše odrastanje… Vraćaju nam se ona davna bezbrižnost i zaigranost i kao da nas čine mlađima. Ta malena mjesta naših srca imaju nešto što nemaju ni najluksuznija ljetovališta i plaže… Ona imaju moć zacjeljivanja naših rana, obogaćivanja naše duše i povrataka iskonu.

Talijanski romanopisac Cesare Pavese je napisao: „Živjeti u malom mjestu znači nikada ne biti sam, znači da i kad te tamo nema nešto tvojega ostaje među ljudima u kućama, i čeka tvoj povratak.” Definitivno, povratkom u zavičaj pronalazimo taj dio sebe koji smo ostavili na odlasku i tek tada postajemo cjelovite osobe.

Doduše treba priznati kako se neki stide svojih korijena pa zaobilaze rodno mjesto tražeći neka prestižnija i razvikanija odredišta. Teško je povjerovati da netko u današnje motorizirano doba ne može pronaći barem dan ili dva za obilazak rodne kuće, najbližih koji ondje još žive, ali i mrtvih u njihovim vječnim počivalištima u hladovini čempresa po našim grobljima… Nasuprot njima, posljednjih godina po našim bosanskohercegovačkim vrletima susrećem mlade ljude rođene i odgojene u dalekim zapadnim zemljama, koji istražuju i traže rodne kuće svojih djedova i baka, kako bi u toj potrazi za identitetom pronašli i djelić sebe… Od toga očito ne možemo pobjeći, makar se i odupirali. Naš veliki umjetnik i pjesnik Virglije Nevjestić, rođen u malenom Kolu kod Tomislavgrada, a umro u Parizu kao svjetski priznati grafičar, lijepo je govorio: „Nema provincije u prostoru. Ona je sadržana u ljudima!”

Prema tome, povratak u zavičaj, ma odakle potekli, omogućava nam pronalaženje mira i pruža odmor u poznatom okruženju, sigurnost i utjehu. U užurbanom i često stresnom modernom životu, zavičaj je mjesto gdje se čovjek može ponovno povezati sa sobom, svojim korijenima i vrijednostima. Na kraju, povratak zavičaju ima i duhovnu dimenziju. Mnogima je to prilika za zahvalnost, molitvu u obiteljskom okruženju, na grobovima predaka ili crkvama u kojima smo kršteni, te obnovu vjere i tradicije koje se prenose s generacije na generaciju. Time se čuva i jača kulturni i duhovni identitet zajednice.

Odmor nije luksuz

Valja napomenuti kako ljetni odmor ima duboko značenje i u kršćanskoj tradiciji, daleko iznad pukoga fizičkog opuštanja ili bijega od svakodnevnih obveza. Odmor je, prema biblijskom i kršćanskom shvaćanju, sveto vrijeme ispunjeno Božjim blagoslovom, vrijeme u kojem čovjek ponovno otkriva svoje temeljno dostojanstvo i smisao života. U Knjizi Postanka Bog sam uzima dan odmora nakon stvaranja svijeta, posvećujući sedmi dan kao sveti dan počinka (Post 2,2-3). Time se pokazuje da odmor nije luksuz, već potreba i Božja zapovijed, osmišljena za dobro čovjeka. Nedjelja, Dan Gospodnji, postaje središnje vrijeme za odmor u Gospodinu, ne samo za tijelo nego i za dušu. Isus također prepoznaje potrebu za odmorom. U Evanđelju po Mateju poziva: „Dođite k meni svi koji ste izmoreni i opterećeni i ja ću vas odmoriti” (Mt 11,28). On ne traži od ljudi da budu stalno aktivni, već ih poziva da pronađu mir u Njemu. Isus sam se povlači u osamu, moli i odmara, pokazujući da je odmor vrijeme susreta s Bogom i sa samim sobom.

Zato odmor uistinu shvatimo ozbiljno. On omogućuje čovjeku da zastane, promisli o svom životu i prepozna da nije gospodar svega, nego primatelj dara života. Odmor tako vraća čovjeka njegovu izvoru – Bogu, te ga otvara punini života i dubljem smislu postojanja. Najbolje se odmara kada se tijelo i duša zajedno obnavljaju u miru, molitvi, prirodi, zajedništvu i radosnom prihvaćanju Božjih darova. Odmor tako nije više samo bijeg od odgovornosti i tjednoga rasporeda, nego prilika za susrete – ponajprije s Bogom, sa samim sobom, s bližnjima i s prirodom… Priroda koja nas okružuje pritom je jako važna jer nas iscjeljuje i otvara onostranom. Kako je veliki katolički novinar Živko Kustić pisao – priroda najljepše govori o Bogu i našem mjestu u svemiru. Ona nas nadahnjuje, uči, opominje i pruža odgovore… Uostalom i Isus se često povlačio u prirodu, gdje je u tišini razgovarao s Ocem. Priroda je mjesto gdje se lakše osjeti Božja blizina i ljepota. Šetnja, plivanje, planinarenje ili jednostavno uživanje u Božjem stvaranju obnavlja i tijelo i duh. Odmor također nije sebičnost, već nužnost i odgovornost prema darovanom zdravlju. Zato treba izbjegavati lijenost, ali i pretjeranu aktivnost, a tražiti mudro upravljanje vremenom i snagama. Pritom ne zaboravimo i smisao za humor, druženje s obitelji i prijateljima, igru i veselje… Sve je to također važno za obnovu čovjeka. Neka naša opustjela sela i dvorišta ovoga ljeta odjekuju smijehom, razgovorom i pjesmom…

Objava Blagoslov odmora u zavičaju pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Objava Čuvari ognjišta pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

U određenom smislu moglo bi se reći da je istočni grijeh tranzicijskih ideologija u Bosni i Hercegovini bio i ostao projekt uništenja tuđega i žrtvovanja vlastitoga zavičaja kako bi se uspostavila vlastita kolektivistička država na nacionalnoj osnovi. Izgradnja pluralističkog državnog okvira po mjeri svih ovdašnjih ljudi i naroda, sa svim njihovim povijesnim naslijeđem, njihovim nadama za budućnost i iznad svega mogućnostima njihove slobode, unaprijed je isključena radikalnom difamacijom svakog oblika zajedničkog života u različitosti. Tako je volja za moći zloupotrijebila i uništila volju za slobodom.

I na koncu su doista svi negdje dobili »svoju« državu. Ali i ostali bez svog zavičaja, čak i kad ga nisu fizički izgubili. I oni koji su ostali na svome zatekli su se zapravo na nečem tuđem, barem u tom smislu što se odlaskom »drugih« sve toliko promijenilo da više nije bilo ono prijašnje blisko i poznato, pa makar sada bilo samo »njihovo«.

Što će na koncu biti s tim ljudima, iskorijenjenim u svakom pogledu, tuđincima i u svijetu i u vlastitoj zemlji, ovisi o tome hoće li ipak prihvatiti život s drugima koji su različite tradicije i uvjerenja, a odbaciti pogubnu ideju da je moguće živjeti samo u vlastitom, etnički homogenom prostoru. Ovisi, na koncu, o tome hoće li prihvatiti samo sebe, svoj vlastiti identitet koji je na ovom prostoru bitno određen dimenzijom drugoga i različitoga. Istina, na tom su putu bezbrojne zapreke, možda je on u ovom trenutku čista utopija, ali izvan njega teško da ima nade u bilo kakvu normalizaciju života. I, da se u ovoj magli svakovrsnih obmana ne bi posve izgubilo iz vida, jedino je taj put na tragu one ideje o jednakom dostojanstvu svakoga čovjeka i jednakom pravu svih na ukorijenjenost u vlastiti zavičaj koja je, uz donekle različita utemeljenja, zajednička i religioznom uvjerenju i sekularnom humanizmu.

Ako se s ovoratnim progonima iz zavičaja povijest po tko zna koji put ponavlja u svojim najtragičnijim izdanjima, jedno drugo gubljenje zavičaja, kao dio procesa industrijalizacije, posve je specifična, moderna pojava. Napuštajući zavičaj i odlazeći za poslom u industrijske i gradske centre, ljudi su ostajali bez svoje ukorijenjenosti i gubili se u anonimnoj i nepreglednoj masi sebi jednakih ali posve nepoznatih usamljenika. Tako je naše vrijeme obilježeno tragičnim iskustvom beskućništva, kako onog posebnog, izazvanog suvremenim ratovima i progonima na raznim stranama svijeta, tako i sveopćeg, izazvanog civilizacijskim zaokretom prema globalnoj bezavičajnosti.

No, unatoč svoj važnosti zavičaja ne treba zaboraviti ni naličje njegove zbilje. Postoji i ona specifična zavičajna zatvorenost i opterećenost, fiksiranje za mjesno i običajno, za sve ono što ograničava horizont i sputava slobodu. A osim toga, i onda kada se ne zapadne u specifičnu zarobljenost zavičajem, on, kao i sve relativne vrednote, ostaje u sebi dvoznačan. Zavičaj naime, nije ono bezuvjetno i definitivno, budući da ne može osigurati čovjekovu potpunu ukorijenjenost. I baš time što tek djelomično pruža ono što obećava, zavičaj postaje simbolom definitivne udomljenosti u apsolutnoj Zbilji. Ili, govoreći s Biblijom, ovdje smo samo »pridošlice i tuđinci«, dok nam je prava »domovina na nebesima«.

Tako je vjernik s obzirom na zavičaj u stalnoj i neizbježnoj napetosti. S jedne strane, potreba za zavičajem u smislu ukorijenjenosti i udomljenosti bitna je dimenzija njegova života i ne može je se odreći dokle god prihvaća zbiljnost svoje povijesne egzistencije. On se zapravo mora s krajnjom ozbiljnosti suočiti s iskustvom radikalne bezavičajnosti suvremenog čovjeka. A kako više nema povratka u tradicionalni zavičaj, preostaje prihvaćanje izazova da se, upravo iz vjerničkog angažmana, u uvjetima novonastalog otuđenog društva izgrađuje zajednica vjernika okupljena oko zajedničkog izvorišta transcendentnog smisla, ali isto tako i univerzalni humani prostor uzajamne blizine i solidarnosti. S druge strane pak, vjernik, nasuprot unutarsvjetskim utopističkim projektima, zna da je i najpotpunija udomljenost nedostatna i prolazna te da se zato mora osloniti na nadu u eshatološko ispunjenje. Mora, dakle, zavičaj graditi već ovdje, znajući da još nije vrijeme njegova konačnog ozbiljenja.

(1997.)

Objava Pridošlice i tuđinci pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.