Što bajka jest, a što nije

Raspravljajući o naravi bajke, Tolkien je odmah odbacio sve one površne elemente koje mi držimo ključnima. Tako prema Tolkienu bajku ne čini sama prisutnost čudnovatih bića s čudnovatim moćima u čudnovatim mjestima. Drugim riječima, maštovito nizanje neobičnosti kao takvo ne predstavlja srž bajke. Zato on u bajke ne ubraja pustolovne priče, znanstvenu fantastiku ili priče utemeljene na halucinaciji ili snovima. Druga stvar od koje Tolkien zazire jest poimanje da je bajka isključivo za djecu. Kako on argumentira, povezanost djece i bajki slučajnost je našega specifičnog društvenog razvoja, te je pogrešno razvodnjavati originale koji su nam ostali. Tolkien to čak smatra podcjenjivanjem djeteta kojem je na kraju krajeva konačni cilj odrasti, te u duhu toga zaključuje kako je bajka vrijedna ako se može čitati i u zreloj dobi.

Nakon što se u svom eseju pozabavio onim što nije bajka, počinje se hrvati s onim što definira bajku. Namjerno kažem da se počeo hrvati jer, kako i Tolkien sam priznaje, bajke zauzimaju prostor koji je teško izraziti. One u svom najboljem izdanju izražavaju snagu i mogućnosti jezika, koji nije tek mehanistički alat komunikacije, nego sposobnost koja stvara sekundarni svijet Vilinja. Prema Tolkienu, pisati bajke znači baviti se sustvarateljstvom jer uzimajući materiju iz primarnoga svijeta, mi maštom i umijećem stvaramo novi svijet bajki u koji ulazimo. Taj svijet ne karakterizira mogućnost njegova postojanja, nego naša želja da taj svijet postoji. To je svijet koji u svojoj čudnovatosti sadrži nešto što ipak duboko progovara našoj ljudskoj naravi. Ovo su sve koncepti koji se ne mogu artikulirati, koliko se mogu doživjeti pri čitanju bajki, no mislim da će nam postati jasniji kada pogledamo Tolkienove razloge za čitanje bajki.

Zašto čitati bajke?

Prva stvar koju Tolkien primjećuje je da ono pročišćava naš pogled na stvarnost. Suvremeni čovjek stvarnost oko sebe uzima zdravo za gotovo i uopće je ne primjećuje. Iskustvo čitanja bajki vraća nam iskonski nevini pogled na stvarnost oko nas. Tolkienovim riječima: Fantazija nastaje od primarnog svijeta, ali dobar zanatlija voli svoje materijale, te ima znanje i osjećaj za glinu, kamen ili drvo koje samo umijeće može dati. Kovanjem Grama otkrilo se hladno željezo; stvaranjem Pegaza oplemenili su se konji, u stablima sunca i mjeseca korijen i stabljika, cvijet i plod pojavljuju se u svoj svojoj slavi.[1]

Ne gledamo li onda drukčije šumicu u blizini kad se sjetimo začarane Šume Striborove? Ne gledamo li drukčije na vatru kad se sjetimo Vjestove svete vatre koja je mučila zlog Bjesomara. Stvarnost biva otkupljena i oplemenjena, i to je točka koju još jasnije poentira engleski pisac Gilbert Keith Chesterton. U svom remek-djelu Pravovjerje (poglavlje Etika Vilinja), Chesterton ukazuje kako bajke upućuju na začudnost postojanja općenito. On ide korak dalje i ustvrđuje sljedeće: Objasnio sam kako su me bajke dovele do dva uvjerenja: prvo, da je svijet divlje i zapanjujuće mjesto, koje je moglo biti puno drukčije, no koji je i dalje divan; drugo da čovjek pred ovom čudnovatom divljinom i divotom treba biti skroman i podložiti se i najčudnijim ograničenjima ove čudnovate ljubaznosti.[2]

Chesterton na svoj dovitljiv način uspijeva ukazati na sposobnost bajke da povrati ontološku zadivljenost čitatelju, a da stvarnosti, Šimićevski rečeno, povrati djevičanstvo prvih dana. On u ovom poglavlju kritizira moderni um koji deterministički i materijalistički pristupa stvarnosti i ne ostavlja prostor kontempliranju i iskrenom divljenju stvarnosti. Kako Chesterton kaže, postojanje je čudesna i nevjerojatna činjenica koje poniznošću i zahvalnošću postajemo svjesni. Poput Tolkiena, on zamjera suvremenoj kulturi što je bajke učinila „djetinjom stvari”. Paradoksalnim obratom, Chesterton ukazuje kako je djetinji duh upravo taj koji treba njegovati u promatranju bajki i stvarnosti. Djetinji duh neopterećen je porocima kao duh odraslih, te je u svojoj srži vitalan i radostan. Prema Chestertonu, takva je i narav našega božanskog Oca: Možda nije automatska nužnost to što čini sve tratinčice sličnim; možda Bog svaku tratinčicu stvara odvojeno, ali se nikada nije zamorio od toga da ih stvara. Možda On posjeduje vječnu potrebu za djetinjstvom; jer mi smo sagriješili i ostarili, i naš je Otac mlađi od nas.[3]

Vratimo se Tolkienu. Prema njemu, druga svrha bajki je bijeg, konkretnije bijeg od iskrivljene stvarnosti koju nam moderni svijet nameće. Sukladno prethodnom osvježavanju i otkupljenju stvarnosti, on drži kako je potrebno posvijestiti temeljnu narav stvarnosti. Modernitet njegova vremena, a pogotovo (post)modernitet našega vremena, osim što je iskrivio prirodu i okolinu u kojoj obitavamo, iskrivio je našu percepciju istih. Bajke nas podsjećaju na temeljne istine postojanja, čak i najfantastičnijim elementima. Primjerice, mi se možemo smijati mladiću koji je očitu guju doveo u svoju kuću i umalo je razorio, no zar nismo doživjeli toliko ovakvih priča u našoj okolini? Ili kada pogledamo zaboravnost Vjestovih unuka i kako su iskrivili dobivenu viziju, nismo li se i mi mogli prepoznati u njima i njihovim greškama?

Sretan kraj

Posljednja velika dobrobit bajki je njihov sretni kraj, utjeha koju Tolkien naziva eukatastrofa. Kako sam Tolkien kaže: To je iznenadna i čudesna milost na čije ponavljanje ne treba računati. Ne poriče postojanje diskatastrofe, tuge i neuspjeha: mogućnost toga je nužna za radost oslobođenja; priječi (unatoč svim očekivanjima, ako hoćete) krajnji poraz i praktički predstavlja evanđelje, dajući prolazni trag radosti, radosti izvan ovoga svijeta, koja je potresna kao žalost.[4]

Sretni kraj u bajkama dakle nije trivijalno podilaženje čitatelju, nego delikatna potvrda krajnje ljudske nade za konačnim otkupljenjem. Kraj u bajci, ako je dobro izveden, potvrđuje mogućnost da dobro pobijedi zlo, da patnja u svijetu uistinu ima svoj konac i da će se svaka suza otrti i svaka bol nadoknaditi. Zato Tolkien pri zaključku svoga eseja, evanđelje naziva konačnom eukatastrofom. U životu Isusa Krista mit i povijest postaju jedno, i sva nadanja bajki u njemu dobivaju konačno ispunjenje. Zato nemojmo trivijalizirati sretne krajeve jer uistinu nose nezamislivu težinu.

Volio bih čitatelja zamoliti da ne uzima ovdje izneseno kao konačne definicije, jer bajke su puno više od onoga što je ovdje izrečeno. One su preuske za širinu bajki te su tek poticaji da ih sami iz ruke uzmete i na svjež način ih pročitate. One nose otajstvenu kvalitetu koja se ne da prispodobiti. Otvorimo li je s djetinjim pouzdanjem, i svijet oko nas bit će plemenitiji i značajniji. Uzmite i vidite sami! Vjerujem da se nećete razočarati!

[1] John Ronald Reuel Tolkien, „On Fairy Stories”, u: Christopher Tolkien (ur.), The Monsters and the Critics and Other Essays,George Allen – Unwin, London, 1983., str. 147.

[2] Gilbert Keith Chesterton, Orthodoxy, John Lane Company, London, 1908., str. 103

[3] G. K. Chesterton, Orthodoxy, str. 107.

[4] J. R. R. Tolkien, „On Fairy Storiesˮ, str. 153.

Objava Ljekovitost bajki pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Kriza čitanja

Tko ozbiljno čita, tko se ozbiljno hrani literaturom svake vrste, jasno zna da dobrobiti čitanja ne leže isključivo u aktivnosti, nego prije svega u kvaliteti lektire. Čitanje je prije svega intelektualna i duhovna aktivnost, usudio bih se reći intelektualna i duhovna probava. Ono što u um primamo našim intelektualnim i duhovnim promišljanjem jednako utječe na naše zdravlje kao i jelo i pilo što ga unosimo u naše tijelo. Danas općenito vlada zazor prema ozbiljnijim znanstvenim monografijama, književnim klasicima i smišljenim esejima i izvještajima, i među piscima i među čitateljstvom. Ponajprije uslijed naše zabrinjavajuće ovisnosti o ekranima gubimo sposobnost koncentracije i apstraktnoga razmišljanja. Naviknuti na stalne udare dopamina i na (pre)lako probavljiv sadržaj, zakržljavamo intelektualno i duhovno. A apsurd je u tome što živimo u povijesnom trenutku koji je obilježen stopom pismenosti bez presedana. Mogućnost da čitamo i pišemo, koju danas uzimamo zdravo za gotovo, bila je čak ne tako davno stvar ili privilegiranih staleža ili onih koji su po naravi svoje službe morali biti pismeni. Postizanje opće pismenosti tek je nedavna pojava, i osim društveno-političkom nužnosti, ono je bilo gonjeno željom za cjelovitim čovjekovim razvojem. To je ideal modernističkoga humanizma koji je vjerovao u trajni i nezadrživi ljudski napredak. Nažalost, to je ideal koji u našim danima jenjava i blijedi. Ne valja biti pretjerano uzbunjen ovim procesima, pogotovo kad se uzme u obzir da je ova stopa pismenosti zapravo povijesna anomalija. Ono što nas treba uznemiriti je činjenica da s padom stope čitanja, odnosno kvalitete čitanja, kopni ljudski intelekt i ljudski duh.

U najosnovnijem smislu čitanje potiče rad našeg mozga, time i naš intelekt. Ježim se na ovu rečenicu, ne zbog njezine netočnosti (točna je), nego zbog banalnosti koju uz sebe veže. Ono što nas nuka na čitanje nisu zdravstvene ili društvene pogodnosti. Ne, već prije svega užitak koji iz njega proizlazi. Naravno, i taj pojam užitka navukao je na sebe banalne konotacije. Taj složeni fenomen ugode, zadovoljstva i ispunjenosti sveden je na brzu konzumaciju i stimulaciju. Promišljanje o tekstu ne ide dalje od njegova kostura, a sam tekst vrednuje se po emotivnoj stimulaciji koju je proizveo. Najveća žrtva ovakva razvoja stvari upravo je književnost uz koju se aktivnost čitanja najviše veže.

Upravo je ona najviše pogođena ovakvim razvojem situacije jer se njezina smislenost i važnost gube uslijed zahtjeva za stimulacijom i koristi. Čitanje bilo kojega književnog djela, bilo pjesme, novele i romana, bilo drame, epa i eseja, iziskuje vrijeme i napor. A neupućenima je u većini takvo što odbojno. Ta novi vokabular može se steći i u najnovijem priručniku iz popularne psihologije. Kritičko mišljenje može se razviti čitanjem kolumni ili eseja, naravno kraćih i probavljivijih od knjižurine! Na kraju krajeva, zašto se patiti s „nerazumljivim” autorima poput Tolstoja, kada postoje moderni romani koji pišu o istome, ali zanimljivije!? Čak su jeftiniji i pristupačniji!

Neka su ovo karikature, ali vjerujem da smo se susretali s ovom vrstom argumentacije koja je samo pokazatelj duhovne zakržljalosti – koju smo sebi dopustili. Nažalost, nužnost i ljepota književnosti ne mogu se prevesti u jasne grafove ili krute brojeve. To je predmet jedne druge stvarnosti koju naš zeitgeist iznova pokušava negirati. Čovjeku se negira njegova transcendentna narav, njegova konkretna težnja za onim što nadilazi okvir čistoga u se, na se i poda se. To negiranje je suptilno jer svjesni smo da ne možemo živjeti tako da svodimo život na hladno-racionalne jednadžbe. Ne mogu se poreći duboki porivi poput ljubavi, vjere, radosti, odnosa itd. Ne mogu se poreći, no ipak se daju vrlo lako razvodniti i pretvoriti u trivijalne karikature. Naša promišljanja i nagnuća time postaju površnija, a mi sami postajemo manje svjesni sebe, svodeći svoje cijelo biće na niz banalnih impulsa i floskula po kojima živimo. Stvoreni smo za nešto puno veće od toga.

Živi jezik, živi čovjek

Teško je brojnima ovo pojmiti, ali književnost predstavlja živ jezik. Književnost kao takva dokaz je da riječi imaju svoje nijanse i svoju težinu te da svaki njihov sklop izrađa novo značenje i tako otkriva dublju stvarnost koje dotad nismo bili svjesni. Književnost u tom kontekstu prestaje biti tek područje ezoterije; postaje načelo po kojem se naš svakodnevni jezik oblikuje. Književnost nam nanovo pokazuje da svaka riječ ima sadržaj. Verbalizirati nešto znači nečemu dati dostojanstvo postojanja. Ako mislite da je ovo prazno mistificiranje, sjetite se trenutka kada ste s mukama opisivali neki predmet koji ste tražili, a niste ga znali imenovati. Osvrnite se i na naše svakodnevno prepričavanje i opisivanje u kojima vrtimo pet – šest istih pridjeva. Naša osjetila otupjela su na jezik i zato smo zaboravili da se radi o nečemu živom i konkretnom. Tim zaboravom zakinuli smo si poimanje i doživljaj stvarnosti. Postali poput slijepca kojem tko pokušava dočarati boje.

Je li to onda bezizlazno stanje? Naše stanje da se zaliječiti, ali to ne podrazumijeva lako rješenje. Čitanje je ključno, no ne ono čitanje koje za cilj ima tek akumulaciju informacija ili puku stimulaciju. Pravo čitanje podrazumijeva interakciju, dijalog u kojem su sugovornici čitatelj i tekst ispred njega. To traži stav poniznosti, strpljivosti i spremnosti za napor. Želimo li ponovno naučiti čitati, prelijetanje ili površnost više nisu opcija. Prave blagodati čitanja (književnosti) ne daju se ukalupiti u statistike ili očite užitke. One se ne daju prevesti. Doživjeti ih znači doživjeti svojevrsnu epifaniju. Kako je Kafka nekoć pisao svome prijatelju, knjiga mora biti sjekira za smrznuto more u nama. Riječi nisu tek neživi nosači informacija. Itekako su djelotvorne, i zato čitanje može postati čin oslobađanja i preobrazbe, što svjedoči prije svega o našim duhovnim i intelektualnim kapacitetima, a zatim i o svijetu koji ipak nije samo nakupina materije. Na osnovi toga kapaciteta cvjetali su gradovi i države. Cijele civilizacije bile su podignute upravo na tim principima. Tko je i dalje sumnjičav, neka na svojoj koži iskuša ove tvrdnje. Vjerujem da će se ugodno iznenaditi!

Objava Kako (opet) naučiti čitati? pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.