Vrlo često među savjetima duhovnih osoba nalazi se i onaj o donošenju odluka. Iz svake molitve, duhovnih vježbi i duhovne obnove morala bi proizići odluka. Odluka kojoj prethodi proces razlučivanja spada među nosive odrednice duhovnoga života. No, odluci prethodi dug i hrabar put. Odluka, kako nas uči sveti Vinko Paulski, pretpostavlja unutrašnju šutnju koja pogoduje molitvi i sjedinjenju s Bogom, molitvu za oproštenje grijeha, zahvalu i prikazanje Bogu čime se u nama učvršćuje Božja vrhovnička vlast, pretpostavlja vrijeme razmatranja i to s neposrednom pripremom, zahtijeva također napor staviti se u Božju prisutnost te, konačno, da sve to prođe kroz naše afektivno područje i tek se onda prelazi na donošenje odluke.

Odluka u duhovnom životu, a još više u društvu ili zajednici koja je organizirana ili traži dobru organizaciju, treba uvijek biti usmjerena praktičnosti. Ona mora biti konkretna i neposredna. U donošenju odluka mudar će čovjek predvidjeti prepreke koje će trebati nadići. Zato odluke ne mogu i ne smiju biti nepromišljene. Kod donošenja odluka mora se zadržati na potankostima. Nakon ovako opisanoga procesa, kako ga je zacrtao sveti Vinko, netko bi mogao pomisliti da je potreban gotovo cijeli život za donošenje jedne odluke. No, varamo se ako mislimo tako, jer s vremenom čitav ovaj proces donošenja odluka postane prirodan, da ne kažem djeluje po nekoj vrsti dobroga i poželjnoga duhovnog automatizma.

Upravo je iz ovoga vidljivo da su veliki upravitelji, graditelji i obnovitelji u povijesti Crkve i redovničkih zajednica bili duboko duhovni ljudi koji se nisu bojali donositi odluke na gore opisan način. To je ključno, kako smo rekli, u duhovnome životu pojedinca, ali još više zajednice. Ako postoji neki problem koji zahtijeva rješenje, treba ga unijeti u ovaj proces koji je opisao sv. Vinko. Vrlo je kancerogeno, umjesto donošenja odluke, postaviti se prema problemu na način: pusti nek’ traje, sve dok traje dobro je…

Više je nego očito da bolujemo od manjka odluka po principu koji je preporučio sv. Vinko. Imajući na umu njegove poticaje, bilo bi dobro – ako želimo doživjeti svojevrsno pročišćenje – ispitati se što bi rekao Svetac na manjak odluka koje bi trebalo donijeti po principu koji je opisao? Možemo li reći da naše društvo i naše zajednice pate i urušavaju se upravo zbog nedostatka odluka i zbog pogrešnih odluka, osobito kod duhovnih ljudi? Smijemo li zaključiti da je manjak praktičnih i dobrih odluka posljedica utrnulosti duhovnoga života? Možemo li reći da je nedostatak odluka ili da su loše odluke posljedica posvemašnjega zanemarivanja ovoga procesa koji je opisao sv. Vinko? Možda je tomu ipak tako jer je taj proces kontaminiran velikom bukom zbog koje nema mjesta unutrašnjoj šutnji i sjedinjenju s Bogom, manjkom svijesti o vlastitoj grešnosti, manjkom zahvale Bogu, nedostatkom meditacije i kontemplacije, utrnulošću svijesti o Božjoj prisutnosti; možda sve ono o čemu odlučujemo ne dodiruje naše afektivno područje, pa su nam zbog toga odluke koje donosimo hladne, samosvrhovite, teorijske, teško provedive u praksu. Možda, ako ih donosimo, donosimo ih samo da se zna da postoje, ne mareći za njihovu praktičnu primjenu, jer smo i sami svjesni da nisu prošli kroz sito i rešeto procesa koji preporučuje Svetac. Možda, u konačnici, donosimo duhovne odluke prema svjetovnim, korporativnim, političkim i drugim načelima, ne razlikujući se tako od nevladinih organizacija, etičkih klubova i različitih udruženja. Možda su baš zbog toga i one odluke koje donesemo ili bolje reći, nametnemo, posve neplodne i više nam donose štete i nemira nego napretka i mira. Možda manjak odluka otkriva manjak kompetencija koje se pretpostavljaju za onoga tko ih donosi. Nepošteno je lamentirati zbog loše prakse, a u isto vrijeme izbjegavati donošenje odluka kojima bi se tu praksu moglo promijeniti.

Naše društvo i naše zajednice boluju više od nedonesenih odluka na dobrim i provjerenim temeljima, nego od onih koje su donesene. Manjak dobrih odluka koje su usmjerene praktičnosti ili zanemarivanje donošenja ikakvih odluka otkriva da oni koji bi ih trebali donositi preferiraju čekanje, odlaganje, produljenje, razvlačenje. Nedonošenje odluka izraz je nezainteresiranosti za one radi kojih se odluke donose. Takva je nebriga plod u nekim slučajevima njihove vlastite duhovne, afektivne i moralne nemoći, a u drugim slučajevima plod opijene moći koja bukti ispod plašta poniznosti, ali je prestala mariti za duhovno i vječno. Manjak odluka također je izričaj manjka hrabrosti, a hrabrost bivovanja, što uključuje i donošenje odluka, prema nekim je teolozima, drugo ime za vjeru.

Ovaj članak je već objavljen u reviji Svjetlo riječi. Pretplatite se na digitalno i/ili tiskano izdanje revije.
Čitajte prvi i čitajte odmah!

Objava Pusti nek’ traje… pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Imam vrijeme kad se ne plašim ni koga, pa čak ni tebe. Kao i vrijeme kad me plaši i moja sjena jer sam previše slab kako bih se borio. Imam vrijeme kad pripadam obitelji, ali su između nas nastale duboke podjele i nerazumijevanja i sad smo u vremenu bez susreta. Imam i vrijeme kada pripadam zajednici, ali ne razumijemo jedni druge i između nas traju sukobi, nesuglasice, optužbe i prijetnje.

Nema stabilnog vremena. Ako je išta stabilno u njegovim mijenama i smjenama to si ti. Tvoj odnos prema meni koji me poučava kako si ti izvan vremena. Nemaš vrijeme, ali imaš vječnost. Onaj koji posjeduje vječnost ima i razumijevanja i strpljenja. On me drugačije vidi. On posjeduje ono što meni nedostaje. Čvrstoću. Stabilnost. Sposobnost čekanja.

Između redaka Pisma o nestalnosti i nesigurnosti postojanja provlači se prisutnost onoga koji govori kako je on onaj koji jest. I takvog manje-više svi tražimo. Odbacujem ga kad umislim kako je moje vrijeme neprolazno. I meni se ne može dogoditi ono što se događa drugima. Slabost. Starost. Bolest. I smrt. A kad se približi ono vrijeme kroz koje naslućujem kako sam imao svoje vrijeme i kako ga uskoro više neću imati bojažljivo se obraćam tebi.

Pitam se sad kad je vrijeme kratko kako ću nadoknaditi nezahvalnost zahvalnošću? Zlo dobrim? Mržnju ljubavlju? Imao sam vrijeme kad sam trebao živjeti zahvalnost, dobrotu i ljubav. Odgađao sam uvjeravajući sebe i druge kako ima još vremena. Sve ga ja manje, a nepregledna vremena nepotrebne mržnje, nezahvalnosti i bešćutnosti protežu se unedogled natrag u moju prošlost. Mislio sam kako je moje vrijeme zadnje. I posljednje. I kako poslije mog vremena više ne slijedi ništa. Uvjeren kako je prestalo i tvoje vrijeme. Vrijeme Boga. I vrijeme Krista. Uvjeren kako više nema odgovornosti i savjesti. Vrijeme protiv tebe. Vrijeme ustanka. I vrijeme pobune. Vrijeme odbacivanja jer nisam do kraja razumijevao zašto mi se događa u životu sve ono što se dogodilo.

A ti kao mudar poznavatelj vremena već si me u Pismima poučio da ako se uhvatim mača od mača ću i poginuti.

Ako je moje vrijeme bilo vrijeme mržnje i odbacivanja takav će biti moj kraj. U zadnjim trenutcima života proživljavat ću vrijeme straha. Vrijeme agonije i vrijeme očaja jer se preda mnom otvara ponor svršetka. Tamo nema nikakvog vremena, čak ni vremena praznine, možda ni vremena pakla i muke.

Moje vrijeme mi nikad nije pripadalo. Nisam bio njegov vlasnik. Nad njim nisam imao moć. Bez obzira kakvo vrijeme postoji o kojem Pismo govori u onoj Knjizi Propovjednika za mene i za sve nas postoji tek jedno vrijeme. I nijedno drugo. Darovano vrijeme. A to je vrijeme nepredvidivo. Ono se može naglo i iznenada okončati. To je vrijeme koje se ne vraća i nitko ga ne može dobiti natrag. Neponovljivo vrijeme koje prati neponovljivost mene, mog života i postojanja u svijetu.

Trebao sam mudrije iskoristiti to vrijeme. Možda puno više ljubeći i praštajući, nego potajno mrzeći i zavideći čekajući na priliku za osvetu. Kaže Propovjednik kako sve ima svoje vrijeme. Nisam bio dovoljno mudar dokučiti kako on govori i piše meni. Kao da mi je htio reći u tvom životu sve ima svoje vrijeme, ali kao da si zaboravio ono najvažnije o svom vremenu. Svom trenutku.

Oboje ti je darovano. I vrijeme. I trenutak. Darovao ti ih je onaj koji za sebe kaže kako je jedan dan u njegovim očima kao tisuću godina i tisuću godina kao jedan dan. Onaj koji preko psalmista istovremeno opominje i nudi utjehu kada govori što je čovjek da ga se spominješ ili na drugom mjestu kako je moj život poput cvijeta na livadi ujutro cvate i zeleni se, a uvečer već se suši i vene. I već sljedeće jutro ne pamti me više ni mjesto gdje sam rođen, ni grad u kojem sam živio.

Možda je sad na kraju vrijeme za nešto potpuno novo. I drugačije. Možda na kraju života svatko od nas ima jedno drugo i drugačije vrijeme. Vrijeme preispitivanja. Vrijeme traženja oproštenja. Vrijeme kajanja. I vrijeme zahvalnosti. Možda je danas za mene nastupilo takvo vrijeme. I trenutak. Vrijeme kad se prestaje biti protiv tebe. Vrijeme kad se otkriva moja prolaznost i moja smrtnost. Možda je nastupilo vrijeme molitve. Vrijeme u kojem čovjek kleči pred tobom.

(Izvor: Vjera i djela)

Objava Vrijeme pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.