Kako ste doživjeli trenutak kada ste saznali da ste imenovani vojnim ordinarijem u Bosni i Hercegovini?

Pa, teško je to upisati kako se čovjek osjeća. Ja sam, kao fratar, imao neke druge službe u provinciji i živio sam svoj život radostan i veseo. Imao sam kontakt s biskupijom, ali sve to je bilo u smislu nekih povremenih obveza, kada mi se što tražilo. I kada se u nekom trenutku počelo spominjati moje ime u kontekstu imenovanja, to je bilo više kao neka šala, ali onda se to malo konkretiziralo i kada sam čuo za odluku, ostao sam bez riječi. Bio je to trenutak duboke zahvalnosti i molitve. Osjetio sam i iznenađenje i odgovornost. Shvatio sam da je ovo poziv, a ne osobni izbor, i odmah sam molio snagu da budem dostojan službe koju mi je Bog povjerio.

Preuzeli ste ovu novu službu, pa nam recite što zapravo znači biti vojni biskup? Koja je specifičnost pastorala među pripadnicima Oružanih snaga i Ministarstva obrane?

Biti vojni biskup znači biti pastir jedne posebne zajednice vjernika – onih koji služe domovini u posebnim okolnostima. Pastoral među pripadnicima Oružanih snaga zahtijeva blizinu i razumijevanje njihovih izazova, ali i podsjećanje da vjera i služenje domovini mogu ići ruku pod ruku. To je služba koja traži i srce i mudrost.

Kako Crkva može biti znak nade i mira unutar vojnoga sustava? Kako govoriti o miru onima koji su pozvani nositi oružje?

Smatram da ako ima neko područje gdje se može i treba govoriti o miru, to je upravo područje oružanih snaga, tamo gdje su ljudi zaduženi za posebnu službu obrane svoje zemlje. Vojska je zadužena za to, i treba raditi na tome da ljudi ne promijene i ne izmijene taj smisao njihove funkcije i što znači biti vojnik. Vojnici ili oružane snage nisu tu da donose nemir, nego upravo da donose mir i da uspostavljaju mir. A biskupi ili vojni kapelani upravo su tu da pomažu vojnicima da ostanu ljudi i da ostanu vjernici. To vrijedi i za nas katolike, kao i za muslimane, pravoslavce i za sve one koji se osjećaju vjernicima.

Crkva u vojsci mora biti znak nade i izgraditeljica pravoga mira. Papa Franjo nas podsjeća: „Mir je plod pravednosti, a pravednost je plod bratstva i dijaloga.” To znači da i oni koji nose oružje trebaju biti svjesni svoje odgovornosti i djelovati u duhu poštovanja, dijaloga i pravednosti. Nije riječ o pasivnosti, nego o moralnom i duhovnom oblikovanju srca svakoga vojnika.

Drugi ste vojni ordinarij u BiH od osnutka ordinarijata. Što biste željeli nastaviti iz službe mons. Tome Vukšića, a što vidite kao nove izazove i kao svoj prvi pastoralni prioritet među pripadnicima Oružanih snaga i njihovim obiteljima?

Karakteristika biskupa Tome je bila ta da je stvarno bio blizu i ljudima, i vojnicima, i časnicima, ali i da je uzdigao ulogu biskupa na najzavidniju razinu tako da se prepoznaje njegova uloga kao duhovnoga pastira jednoga stada. Želio bih nastaviti njegov naglasak na blizini vojnicima i njihovim obiteljima te na razvijanju duhovne skrbi u svim strukturama. Novi izazovi su moralna nesigurnost, iseljavanje mladih i društvene podjele. Moj prvi prioritet bit će skrb za obitelji vojnika, jer stabilna obitelj znači i stabilnu zajednicu i odgovorne ljude u službi domovine.

Franjevačke vrijednosti

Vaše geslo „Sluga Božjeg mira” nadahnuto je molitvom sv. Franje Asiškoga. Zašto ste izabrali upravo to geslo i što ono Vama konkretno znači?

Pa kao franjevac nisam mogao izabrati drugo nego to. Ja se i zovem Miro, to je moje krsno ime. Redovničko ime mi je Martin, ime jednoga sveca vojnika. Cijeli život sam nekako bio u prilici raditi i djelovati na području mira. Bio sam zadužen za Svetu zemlju, bio sam povjerenik za Svetu zemlju i vidio sam što znači Sveta zemlja, što znači živjeti u miru s drugima. I evo, po primjeru svetoga Franje koji je išao u Egipat ne noseći nikakvu sablju ni oružje, nego samo križ i svoju jednostavnost, nadam se po milosti Božjoj da bih i ja mogao nastaviti tim putem. Da ne budem biskup koji će nešto komandirati ili upravljati nekim, nego, ako mognem, da budem biskup koji će služiti, pomoći drugima da služe i da budu oruđe u Božjim rukama za mir.

Nadalje, geslo je nadahnuto duhovnošću sv. Franje Asiškoga, čija me jednostavnost i radikalna vjernost evanđelju oblikovala od mladosti. „Sluga Božjeg mira” podsjeća me da biskupska služba nije vlast, nego služenje – mir koji širimo nije samo odsutnost rata nego plod obraćenoga srca i djelovanja u ljubavi.

Na koji je način Vaš franjevački poziv oblikovao Vaše razumijevanje biskupske službe?

Upoznao sam više fratara koji su postali biskupi. Ono što me je uvijek fasciniralo je to da su ti biskupi u srcu i u svome djelovanju uvijek ostali fratri. Oblikovan sam kao franjevac, to je moja koža, to sam ja. Nadam se da ću samo nastaviti s još većom odgovornosti živjeti karizmu sv. Franje u ovoj novoj službi, odgovornoj, velikoj, ali sve to uz pomoć svoje braće franjevaca.

Franjevački poziv naučio me jednostavnosti, blizini malom čovjeku i povjerenju u Providnost. Biti biskup, a ostati franjevac, znači ostati brat među braćom, slušati prije nego govoriti i uvijek tražiti put dijaloga i zajedništva.

Treći ste živući biskup koji dolazi iz Franjevačke provincije Bosne Srebrene. Što to znači Vama, a što provinciji?

Ovo je možda jedna od važnijih i ljepših stvari koje bih želio naglasiti: ne vjerujem ja da je Vatikan prepoznao fra Miru, ili da je biskupija posebno prepoznala fra Miru. Vatikan, biskupija i Crkva prepoznala je ulogu fratara. I naši prijašnji fratri koji su postali biskupi, pa sad i ja, tu smo samo zbog Provincije. Mi smo mala braća. Kao pojedinci smo nitko i ništa… imamo mi neku svoju malu biografiju, radili smo nešto, ali i to što smo radili, radili smo u zajedništvu s braćom. To što sam ja sada biskup, povjerenje je koje je dano provinciji. Jer Crkva zna da neću biti sam, da ću biti uz fratre.

Pripadati Franjevačkoj provinciji Bosne Srebrene velika je čast i odgovornost. Ta provincija stoljećima nosi vjeru i identitet katolika u BiH. Meni to znači ostati vjeran tom nasljeđu – blizini narodu i otvorenosti prema svima, bez obzira na razlike.

Koje vrijednosti bosanskih franjevaca želite posebno unijeti u svoju novu službu?

To su ustrajnost, dijalog, suživot i spremnost na žrtvu. Bosanski franjevci učili su živjeti s drugima i drukčijima, čuvajući svoj identitet. U vremenu podjela i nesigurnosti, ta je karizma dragocjena za sve ljude, pa tako i za pripadnike vojnoga sustava.

Bosanski franjevci su u Bosnu i Hercegovinu došli prije više od sedam stoljeća i nisu nikad otišli. Pokazali su stabilnost i vjernost Bosni i Hercegovini i Crkvi. To i ja želim. Tu sam i ne idem nikad. Tu ću biti i tu ću graditi tu vjernost.

Poruka društvu

Kako Vi gledate na odnos svećenika, a osobito biskupa, prema politici? Treba li se svećenik baviti politikom?

Teško je odvojiti čovjeka da bude samo i isključivo vjerski čovjek, samo društveni, samo socijalni, samo politički i sl. Dio smo društva i jedno je gotovo neodvojivo od drugoga. Tako i mi kao svećenici, redovnici i kao biskupi, naravno da se bavimo politikom, ali bavimo se u toliko koliko se tiče našega života, našega djelovanja i rada.

Volio bih da se, oko političara koji se izjašnjavaju kao vjernici, na neki način potrudimo ako od nas traže duhovni savjet, duhovnu pomoć. Ne trebamo mi pametovati političarima kako će i što će oni raditi. Niti ću ja tražiti od političara da mi kažu kako ću slaviti misu ili kako ću biti biskup.

S druge strane, ako se netko bavi politikom, trebao bi biti odgovoran i svjestan da iza svake riječi ima jedna velika težina i da iza svake riječi stoji odgovornost. I mi i oni se ne trebamo tako lako razbacivati riječima i puno pametovati, nego svi malo zasukati rukave i raditi svi zajedno.

Svećenik nije političar, ali jest moralni glas u društvu. Papa Leon XIII. jasno je istaknuo: „Ljudsko društvo ne može opstati bez poštivanja moralnog zakona koji proizlazi iz prirodnog prava i Božje objave.” Crkva mora ukazivati na moral, poštenje i pravednost, ali ne zauzimati stranačke stavove. Naša zadaća je osigurati da savjest svakoga čovjeka bude vođena istinom i ljubavlju prema bližnjemu.

Rođeni ste u Gustom Grabu u Busovači, školovali se u Bosni i Hercegovini i u Italiji gdje ste proveli veći dio svoje svećeničke službe, bili ste župnik, gvardijan, duhovnik bogoslova, provincijski definitor, prorektor za Svetu zemlju,… zaista ste puno toga prošli i postigli do ovog trenutka imenovanja za biskupa. Je li mladi Miro iz Gustog Graba mogao sanjati ovakav put? Što biste mu danas rekli?

Mladi Miro iz Gustog Graba je sanjao da bude građevinski tehničar. To sam sanjao i to sam htio biti iako sam u srcu krio redovnički poziv. Htio sam nakon osnovne škole ići za fratra, ali nije bila takva prilika, nije se moglo, to sam ostvario malo poslije.

Mladom Miri bih rekao da se raduje i da zahvali svome selu gdje je odrastao, živio s obitelji i radio. Mogu mu samo reći: fra Miro, zahvali dragom Bogu gdje si rođen i gdje si odrastao. Ostani vjeran molitvi i ljudima; sve ostalo Bog vodi svojim putem, a On uvijek zna bolje nego mi.

Kada bih trebalo birati, a dosta sam svijeta prošao i obišao i u Americi i u Europi, ja bih opet izabrao svoj Gust Grab.

Koju biste poruku, na početku svoje službe vojnoga biskupa, željeli uputiti ne samo vojnicima nego i cijelom društvu u Bosni i Hercegovini?

Da možemo ostvariti lijepo i dobro društvo i da to društvo ostvarujemo ne po rukama drugih i po žrtvama drugih, nego po svojim rukama i žrtvama svakoga od nas. To je moja poruka.

Poručio bih svima: ne bojte se biti graditelji mira. Bosna i Hercegovina ima bolnu prošlost, ali i bogato iskustvo suživota. Papa Franjo nas podsjeća: „Mir je plod pravednosti, a pravednost je plod bratstva i dijaloga.ˮ Ako svi budemo gradili društvo po ovim principima – poštovanja, dijaloga i moralne odgovornosti – tada će Bosna i Hercegovina postati dom u kojem svaka osoba može živjeti s dostojanstvom i nadom.

Objava Mons. Miro Relota: U službi Bogu i domovini pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.