S nostalgijom se sjećam kako bi me baka, koja je bila nepismena, molila da joj čitam iz „svetih novina” kako ih je zvala. Znao sam da nisu baš svete, ali sam za ozbiljno uzimao sve ono što je bilo unutra. A moram priznati bilo je tu i razigranih, pa i zabavnih sadržaja. Sa Svjetlom riječi sam se susreo otprilike u sedmom razredu osnovne škole. Bio je to onaj stari, pomalo ozbiljni, novinski format, koji je tadašnji župnik fra Tihomir Kutle nudio župljanima nakon mise, dok ga je nama mladima koji smo ministrirali, darivao besplatno – uz poruku: „Djeco, širite vidike. Ovo je list koji promiče našu vjeru i kulturu.” Moram priznati kako su me ispočetka najviše privlačile križaljke, čija sam rješenja redovito slao uredništvu, a zauzvrat dobivao vrijedne knjige, koje su obogaćivale moju malu biblioteku. Posebno se sjećam Putova i putokaza fra Ignacija Gavrana, koji su mi bili izvor mudrosti i saznanja o našoj prošlosti. I tako malo-pomalo počeo sam čitati i tekstove u Svjetlu riječi. Bilo je to sve redovitije i redovitije, jer sam pronalazio sadržaje koje sam mogao razumjeti. I tako sam postao stalni čitatelj.

Ne želim zvučati pristrano, ali ovaj je list sadržajno i grafički zasigurno jedan od najboljih katoličkih magazina Crkve u Hrvata. Posebno prednjači među onima koji su uspješno prebrodili tranziciju iz vremena komunizma u demokratsko doba, odnosno koji su se prilagodili i modernizirali kroz izgled i sadržaj, a da su pritom sačuvali svoju izvornost i izvrsnost.

Kraj katoličkoga tiska?

Naime, uspostavom demokracije i stvaranjem hrvatske države mnoge teme koje su bile rezervirane samo za katolički tisak počele su objavljivati dnevne i tjedne novine. To je mnoge katoličke listove dočekalo nespremne pa su neki nastavili po starome i počeli gubiti na važnosti, a drugi su kreirali novi identitet i pronašli svoju novu „nišu” zadržavši stare i stvorivši nove čitatelje. Neki su mislili kako je katoličkom tisku došao kraj kad su nacionalne i lokalne radijske i televizijske postaje počele emitirati vjerske sadržaje. No brzo smo se vratili u realnost, shvaćajući kako izvještavanje pojedinih svjetovnih medija postaje senzacionalističko te kako je Crkva u njihovu fokusu tek kad se dogodi kakva negativnost. Kod dijela medija postojala je dobra volja i otvorenost prema vjerskim sadržajima, ali nažalost nije bilo dovoljno znanja i stručnosti ili adekvatne suradnje s onima koji znaju, pa su se i važne teme ponekad banalizirale. Uvjerenje kako će netko drugi odraditi posao katoličkih medija brzo je splasnulo. No, novo vrijeme i novi izazovi su tražili potpunu prilagodbu… Oni koji u tome nisu uspjeli postali našli su se na rubu, a stasalo je mnoštvo novih, posebice elektroničkih medija, od kojih je dobar dio na zavidnoj profesionalnoj razini kakva često nedostaje svjetovnim medijima. Vrlo često muku muče s financiranjem, ali postaju odgovorni i uspješni glasnogovornici i branitelji Crkve u javnosti. Štoviše, ponekad uspješniji od pojedinih crkvenih institucija ili odgovornih ljudi u crkvenoj hijerarhiji.

Odgovornost medija

Dovoljno je napraviti površnu analizu medijskoga izvještavanja da bismo shvatili kolika je važnost takvih odgovornih medija, koji ipak ne dopuštaju iskrivljavanje slike o vjeri i vjernicima. Uostalom posljednjih godina često čujemo kako crkveni oci i katolički publicisti upozoravaju na neetično izvještavanje hrvatskih medija kad je Crkva u pitanju, pa i svojevrsni progon Crkve iz javnoga života. I sami smo svjedoci kako je u nekim našim čitanim novinama ili portalima teško pronaći značajnije tekstove o duhovnim, kulturnim, karitativnim ili nekim drugim pozitivnim crkvenim pothvatima i doprinosima društvu u kojem živimo. Istodobno ćete pronaći senzacije i skandale, sukobe i kritike… Miješanje Crkve u politiku, zaostalost i nacionalizam, pedofilija i život svećenika na visokoj nozi, visoke državne donacije i privilegije – omiljene su teme pojedinih kroničara crkvenoga života. Očito Crkva nije u modi kod velikoga broja naših novinara. Sasvim je jasno da ni svi predstavnici crkvenih institucija nisu sveci i da imaju pogrešaka i zabluda. Ali teško se oteti dojmu da su puno više izloženiji kritici od ostalih i da se često plemenita nastojanja koja dolaze iz crkvenih redova marginaliziraju. S druge strane, čini se da crkveni oci neće puno postići kritiziranjem postojećega stanja, koje ponekad podsjeća na borbu s vjetrenjačama. Naime, mediji više nisu što su nekada bili, a i društvo u kojem živimo potpuno se promijenilo. Nije li vrijeme da i Crkva učini nužne iskorake na području komuniciranja i pokaže se kao ravnopravan sugovornik u javnom forumu, unatoč tome što argumenti u njemu ne znače puno!?

U ime Crkve

Prvi iskorak koji Crkva može napraviti jest veća otvorenost medijima. Iako to može zvučati paradoksalno, upravo plasiranje većega broja informacija, susretljivost prema novinarima, otvaranje većega broja tema i više kompetentnih sugovornika od strane Crkve u javnosti, smanjit će broj dezinformacija i nagađanja, prekinut će šutnju o mnogobrojnim temama te na koncu ukinuti ekskluzivno pravo nekolicini „kompetentnih” tumača crkvenih stajališta. Jasno, izravnijim ulaskom Crkve u javni forum možemo očekivati i izravnije napade onih koji se ne slažu s tim stajalištima. To će pak zahtijevati puno veću osposobljenost i bolji trening onih koji bi nastupali u ime Crkve. Oni će morati biti mudriji i rječitiji, zanimljiviji i bolje upućeni u stvarnost od svojih protivnika. Nažalost, danas takve novinari još uvijek traže svijećom. Budući da često nailaze na odbijanja onih koji mogu kompetentno zastupati Crkvu, linijom manjega otpora novinari daju prostora onima koji će potvrditi njihova stajališta, onima koji će svojim istupima sramotiti Crkvu ili će jednostavno sami pokušavati interpretirati što bi crkvena hijerarhija o nečemu mogla misliti. Dakle, Crkva je pozvana na dijalog, pa čak i onda kad namjere sugovornika i nisu najiskrenije.

Drugi važan iskorak moguće je napraviti na formuliranju samih poruka, koje Crkvu legitimiraju u javnosti a, koje – budimo kritični – ponekad znaju biti nerazumljive, ispolitizirane ili neprilagođene aktualnom trenutku. S druge strane, svjedoci smo kako prava poruka izrečena u pravom trenutku može „zvoniti” mjesecima pa i godinama. Jasno, Crkva mora biti dosljedna i beskompromisna u tim porukama jer prenosi vječnu istinu, koju treba prilagoditi vremenu.

Vjerodostojnost i kompetencija

Uz poruku je uvijek bio vezan i glasnik i o njemu je često ovisio uspjeh poruke. Zato itekako treba voditi računa o vjerodostojnosti onih koji nastupaju u ime Crkve, iako se o vjerodostojnosti u novinarstvu vodi vrlo malo računa. A kad smo kod glasnika, često je pogrešno uvjerenje da u ime Crkve trebaju nastupati samo biskupi, teolozi, svećenici… Crkva je po definiciji „narod Božji”. Prema tome, medijski teret ne smije biti samo na leđima službene crkvene hijerarhije, iako se kroz njihovo ponašanje najčešće promatra cijelu vjerničku zajednicu. Među vjernicima sigurno postoje i kompetentni odvjetnici, novinari, književnici, liječnici, menadžeri… Susrećemo ih u crkvi nedjeljom i nerijetko slušamo kako otvoreno govore o svojim vjerničkim uvjerenjima. Pravo je pitanje – zašto oni ne bi također postali suvremeni glasnogovornici Katoličke Crkve, kroz obranu vjerskih istina i inicijativa. U prilog tome govore i neki uspješni projekti, u kojima glavnu riječ vode laici. Međutim, ne izjašnjava li se u Hrvatskoj više do 80 % građana katolicima, a nisu li puno glasniji svi neki drugi!? Očito nema dovoljno samosvijesti među nama ali ni poticaja da to činimo od strane crkvenih zajednica. Svjetlo riječi je upravo pozitivan primjer kako okupiti snažnu zajednicu koja ima što reći i napisati…

Svjedoci smo kako sve više ljudi našega potrošačkog društva traga za istinom i spreman je čuti pravorijek u sveopćem komunikacijskom kaosu. Ljudi su svakodnevno zasuti gomilom informacija, sve im je naizgled dostupno i o svemu, zahvaljujući komunikacijskim i tehnološkim dostignućima, u relativno kratkom roku mogu doznati sve što ih zanima. Tako su često, svjesno ili nesvjesno, izloženi i mnogobrojnim dezinformacijama, površnim informacijama pa i podvalama. Mnoge od njih se odnose i na Boga, Crkvu i kršćanstvo općenito. Neke su plod neznanja i nerazumijevanja, a neke zlonamjernosti. Zato su nam potrebniji nego ikada tumači vjerskih istina, te zbivanja u Crkvi i svijetu. Oni nam pomažu da se vratimo izvoru – vječnim Isusovim načelima, odnosno da nam u moru senzacionalizma, šarenila i potpuno beskorisnih informacija ukažu na bitno. Oni nam pomažu da trezveno i odgovorno pristupamo vremenu u kojem živimo te da ne postanemo objekti tuđih manipulacija, već subjekti koji su kadri mijenjati sadašnjost i kreirati bolju budućnost. Zato je Crkva puno pozvanija biti komunikator i dati ljudima istinu, nego kojekakve nevladine udruge ili komiteti. To je dodatni razlog da prilagodi poslanje medijima, njeguje još pažljivije medije u svome vlasništvu te tako odgovori na izazove aktualnoga trenutka. Petstoti broj Svjetla riječi pokazuje da se može, unatoč svemu!

Objava Crkveni mediji i Crkva u medijima pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Pažljivom dubinskom analizom svoga naziva Svjetlo riječi ukazujete sve što je vrijedno i neophodno za čovjekov uspravni časni put tijekom cijeloga života dostojan nauku evanđelja. „I Riječ je tijelom postala i nastanila se među nama” (Iv 1,14). Riječ je u jedinstvu sa Svjetlom, čovjeku, ljudima, suštinska providnost na putu ovozemaljskoga spasenja! U nazivu Svjetlo riječi razumnom je Božjem stvorenju sve rečeno: i misija i vizija, s formom riječi Ive Andrića da riječima bude tijesno, a mislima široko!

Suština Božjih i čovjekovih riječi, uz potrebitu formu svjetlosti, jest pravac i smjer, orijentir za život, križni put čovjeka do njegova Uskrsa. Isus nam je to svojim primjerom Učiteljski pokazao, dajući nam svjetlo svojih riječi i djela.

U povijesti tekuće civilizacije na planetu Zemlji, nikada nije bilo teže živjeti. Nebrojeno mnogo informacija, najrazličitijih sadržaja i formi, kontinuirano bombardiraju čovjekov mentalni sustav, raspamećuju ga, dezorijentiraju, uništavaju ga. Rezultanta je toga, jako poremećeni prirodni odnos materijalnih i duhovnih vrijednosti koji je, kod najvećega broja ljudi, toliko materijalno dominantan, svjesno ili nesvjesno, da se gubi neophodna duhovnost potrebna za ljudskiji trend u budućnosti, ne uzimajući izravno u obzir Božji put kao conditio sine qua non.

Ta neravnoteža u mislima i djelima najvećega broja utjecajnih ljudi između materijalnoga i duhovnoga, pohlepa i materijalna nezasitnost, ubrzavaju svršetak tekuće civilizacije na planetu Zemlji. Kako taj trend prvo usporiti pa pokušati eliminirati, temeljno je aktualno pitanje civilizacije. Forsiranje formiranja što širega istorodnog prisilnog kolektivnog načina razmišljanja s isključivim samo materijalnim vrijednostima uzima cijenu u milijunima ubijenih, mučenih, raseljenih, ispaćenih itd. ljudi uz brojne oblike totalnoga rata (klasičnoga vojnog, ekonomskog, financijskog, monetarnog, trgovinskog, psihološkog, biološkog, medijskog…).

Brojni elektronički i pisani mediji, napisi i djela milijuna autora oslikavaju zbilju, usmjerenja, moralne i amoralne putokaze koji su često izvori kreiranja osobnih razmišljanja i prosudbi. Svjetlo riječi već 40 godina daje pravo svjetlo riječima koje trebaju biti naš izvor pravih spoznaja i arbitar za naše prosudbe, opredjeljenja i konkretna djelovanja… Bez nauka Svjetla riječi bilo bi daleko teže, svima nama čitateljima i promotorima njegovih sadržaja, ispunjavati svoju ljudsku misiju, poglavito misiju katoličanstva. Uz ovaj mjesečnik lakše sam razumio suštinu Biblije, Kur’ana, sadržaje Orwella 1984, Doktrine šoka (Naomi Klein), pisanja Yuvala Noaha Hararija itd. Svjetlo riječi je izravno utjecalo na moj odgoj i obrazovanje, moj život, ponašanje, odnose prema drugim ljudima, flori i fauni, životnom okolišu…

Moji poznanici i prijatelji, raznih nacionalnosti i vjeroispovijedi koji su, u principu, povremeni čitatelji ove revije, svi, bez izuzetka pohvalno govore o sadržajima koji su prezentirani. Poštujući iz znanosti Zakon velikih brojeva i stvoreno javno mišljenje glede sadržaja Svjetla riječi, nedvojbeno se može zaključiti o visokoj kvaliteti ostvarivanja njegove misije na široki i raznovrsni populus.

Svugdje u svijetu, a posebno u Bosni i Hercegovini, iz brojnih objektivnih i subjektivnih razloga, teško je pisati i uređivati vjerski medij koji će maksimalno težiti svom izvornom vjerskom poslanju, uvažavati realnost konkretnost života u određenom vremenskom razdoblju i geografskom prostoru, biti medijski korektan prema svim čitateljima, ma koje vjere i nacije bili, biti aktualan, prihvatljiv i dopadljiv, razumljiv i višestruko koristan. Po mom sudu, sve navedeno posjeduje Svjetlo riječi. Uz Božju milost, izdavač, uredništvo i djelatnici Svjetla riječi nastojali su prethodnih 40 godina ostvarivati, na radost čitatelja i najširega puka, primjereno svom karakteru, materijalizaciju riječi sv. Ivana da se Božja riječ i učenje stalno nastane među nama. I zato, posebne čestitke i veliko hvala.

Lijepi pozdrav. Mir i dobro!

Objava Riječ u jedinstvu sa Svjetlom pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Ratne adrese

Posljednji rat odrazio se i na Franjevačku provinciju Bosnu Srebrenu kao i sve njezine institucije pa je revija ratne 1992. tiskana kao peterobroj (travanj-kolovoz). Uredništvo je iz franjevačkoga samostana sv. Ante na Bistriku premješteno u Split. Posljednji broj koji je pripravljen u Visokom imao je jasniju sliku uređivačkoga kolegija koji su činili glavni i odgovorni urednik fra Ladislav Zvonimir Fišić, zamjenik glavnoga urednika fra Bogomir Zlopaša, tehnički urednik fra Marijan Karaula. Prvi put se pojavljuje i „Uredništvo” koje čine fra Ladislav Zvonimir Fišić, fra Vendelin Karačić, fra Marijan Karaula, fra Ljubo Lucić i fra Bogomir Zlopaša. Godine 1986. razdvojit će se službe glavnoga i odgovornoga urednika tako da će ubuduće glavni urednik biti fra Ljubo Lucić a odgovorni fra Ladislav Zvonimir Fišić.

Na naslovnoj stranici peterobroja iz 1992. uz naslov „Vjerski list”, nalazi se i naslov „Ratno izdanje”, a uredio ga je fra Anto Batinić. S ovim brojem kao izdavač navodi se samo Franjevački provincijalat u Sarajevu.

Većinsko čitateljstvo tih je ratnih godina prognano ili blokirano te se revija našla pred problemima. S vremenom su se neki članovi Uredničkoga vijeća uspjeli izvući iz Sarajeva te odmah počeli tiskanje ratnoga izdanja, a zbog svega tiraža lista je prepolovljena.

U dvobroju za rujan-listopad 1992. navode se dvije ratne adrese: u Hrvatskoj, u Baškoj Vodi – Hotel „Slavija” u kojem je bilo smješteno franjevačko sjemenište iz Visokog i odgovorni urednik Svjetla riječi fra Ladislav Fišić; te u BiH, u Vitezu pri župnom uredu sv. Juraja gdje se nalazio član uredništva fra Anto Batinić. Glavni urednik fra Ljubo Lucić ostao je u Sarajevu, a za grafičko uređenje angažirane su Silvana Lozančić i Marina Karabatić.

Lipanjski broj 1993. pored glavnoga i odgovornoga urednika te grafičkih urednica navodi članove Uredničkoga vijeća koje čine fra Ljubo Lucić, fra Ladislav Fišić, fra Luka Markešić, fra Božo Lujić, fra Mirko Filipović, fra Marijan Karaula, fra Anto Batinić i fra Eduard Tomić. Od ovoga broja, vjerojatno zbog hrvatsko-bošnjačkoga sukoba, više se ne navodi viteška adresa. O tome govori i uredništvo u Obavijesti čitateljima gdje se između ostaloga kaže: „Pošiljku prošlog broja za Sarajevo, Fojnicu, Kreševo, Kiseljak, Brestovsko i Vareš otele su i uništile muslimanske snage u Gornjem Uskoplju (Vakufu). Samo mali dio naklade uspjeli smo nekako dostaviti u srednju Bosnu, i to u Vitez i Novu Bilu, tako da ga nisu dobili čitatelji u ostalim župama Lašvanske kotline, kao ni u Zenici, Usori, Novom Šeheru, Tuzli, Kraljevoj Sutjesci…” S listopadskim brojem navodi se adresa u Livnu, a adresa u Baškoj Vodi zatvorena je u travnju 1996. U studenom 1993. u rubrici Naše župe u vihoru rata u tekstu fra Mirka Filipovića Većina na svojim mjestima navodi se da su fra Marijan Karaula i fra Anto Batinić, urednici Svjetla riječi, nastanjeni u župi Livno. Fra Marijan će s rujanskim brojem (1994.) postati glavni urednik.

U listopadu 1994. uredništvo Svjetla riječi širi djelatnost te otvara istoimenu, svoju prvu, knjižaru u Livnu, a zatim i u Vitezu. Te 1994. godine, od 11. do 16. listopada, na svjetskom velesajmu knjiga u Frankfurtu uz pomoć Kršćanske sadašnjosti prvi put su izdanja Svjetla riječi izložena na svjetskom sajmu knjiga.

Povratak kući

Od rujna 1998. glavni je urednik fra Mirko Filipović. Izdavač je sada Novinsko, izdavačko, grafičko i tiskarsko poduzeće – NIGTP Svjetlo riječi d. j. l. kojemu je ravnatelj fra Marijan Karaula, a vlasnik Franjevačka provincija Bosna Srebrena. Potom su ravnatelji bili: fra Zdravko Kujundžija, fra Petar Matanović, fra Miljenko Petričević i fra Janko Ćuro, a od rujna 2016. u impresumu revije ne navodi se ime ravnatelja. Za vrijeme ravnatelja fra Miljenka Petričevića, od ožujka 2007. godine, nakladnik je Franjevački medijski centar Svjetlo riječi.

S ovim rujanskim brojem adresa je uredništva u Sarajevu – Svjetlo riječi se definitivno vratilo kući u Bosnu! S ovim brojem povećan je i broj stranica lista na 32. Siječanjski broj lista 1999. donio je mnoga osvježenja: pored naslova revije „Svjetlo riječi” ispisanoga plavom bojom, pojavio se i njezin dizajnirani logo – otvorena knjiga sa zrakama koje iz nje izbijaju. No, izgubila se njegova druga oznaka – „vjerski list”.

U listopadskom broju lista uredništvo najavljuje da će list za studeni biti jubilarni – dvjestoti!, kao i da će s novom, 2000. godinom prijeći na oblik magazina u boji.

U formatu magazina

Sa siječanjskim brojem za 2000. godinu Svjetlo riječi postaje magazin u boji na 80 stranica. Naslov revije ponovno je crvene boje, uz dodatak da će joj glavni naglasak biti na temama: vjera, društvo, kultura. U impresumu stoji da je „katolički mjesečnik”.

Od početka izlaženja Svjetlo riječi je gledalo da ima određene rubrike. Tako fra Ladislav u Bosni Srebrenoj (9/1983) navodi teološku, informativnu o životu Crkve u svijetu, iz naše prošlosti (naša starina), književnu, kulturnu i vijesti iz župa. Povremeno su se pojavljivale i druge poput: reportaža, intervju, obljetnice, oglas knjiga, pisma čitatelja, nagradna križaljka, kutak zabave i sl., ovisno o broju stranica.

Magazinski je format iz 2000. godine do dandanas ostao gotovo isti (u siječnju 2014. prešlo se na novi manji format, a sa siječnjem 2023. i manji broj stranica – 68). Glavni urednici magazinskoga formata su: fra Mirko Filipović, fra Zdravko Kujundžija (od rujna 2003.), fra Marijan Karaula (od veljače 2005.), fra Ivan Šarčević (od rujna 2006.), fra Drago Bojić (od rujna 2012.), fra Marko Ešegović (od rujna 2013., s tim da je ljetni dvobroj srpanj-kolovoz 2013. uredilo Uredničko vijeće!), fra Janko Ćuro (od rujna 2016.) i fra Vili Radman (od rujna 2022.).

Urednici su bili zaduženi i za izdavanje godišnjaka Kalendar svetog Ante, a brinuli su se i za tiskanje knjiga. Povremeno su – prema ekonomskim mogućnostima – čitateljima uz magazin nudili i dodatne sadržaje kao što su brošura Svetište svetog Ive – Podmilačje, posebni prilozi i brojevi na teme: Srednjovjekovna crkva bosanska, Marija, Vjerujem, Hrvatski jezik danas, Ubijeni i nestali Hrvati Bosne i Hercegovine 1991. – 1995. itd. Službe zamjenika glavnoga urednika i pomoćnika glavnoga urednika obično su obavljali franjevci koji su već bili u doticaju sa Svjetlom riječi. U listopadu 2017. prvi put Svjetlo riječi dobiva zamjenika glavnoga urednika laika Danijela Stanića, a na toj ga je službi od rujna 2019. do lipnja 2021. zamijenila Nikolina Marčić. Od lipnja 2022. u impresumu se ne navodi ova služba.

Od veljače 2003. do veljače 2005. u Uredničkom se vijeću pojavljuje i jedna časna sestra franjevka, Dražana Radman. Od ožujka 2005. u vijeće će ulaziti i drugi laici, većinom aktivni ili svršeni studenti Franjevačke teologije u Sarajevu, kao i školovani novinari.

Za izvrsno grafičko oblikovanje magazina zaslužni su od samoga početka Srđan Đukić (do listopada 2002.) i Branko R. Ilić (do veljače 2015.), dok od ožujka 2015. do danas ovaj posao uspješno obavlja Lorko Kalaš. Od travnja 2017. Svjetlo riječi ima i službenu lektoricu – Anu Papić, magistru hrvatskoga i engleskoga jezika i književnosti koja je i suradnica u reviji i Kalendaru sv. Ante od 2014. godine.

Revija je tiskana najprije u Sarajevskoj tiskari „Svjetlost”, potom u NIŠRO „Oslobođenje” u Sarajevu, Medijskom centru „Glas Slavonije” u Osijeku, „GIP Polet” iz Sarajeva, a danas u „Radin Print” sa sjedištem u Svetoj Nedelji.

Suvremeno i prepoznatljivo

U svibanjskom broju za 1998. godinu prvi put se pojavljuje i elektronička adresa: svjetlo@bih.net.ba. U travnju 1999. na naslovnoj stranici istaknuta je internetska adresa: http://www.svjetlorijeci.com.

Krajem studenoga 2001. godine fra Janko Ćuro pokrenuo je radioemisiju „Bosna Srebrena” pri radiopostaji „Mir Međugorje” čije teme su se podudarale s temama Svjetla riječi. Njezinu je vrijednost prepoznalo i Hrvatsko društvo katoličkih novinara koje joj je uz Svjetski dan društvenih komunikacija 2019. godine dodijelilo priznanje za 15 godina emitiranja. Od iste organizacije, samo godinu dana ranije, u povodu 35. obljetnice izlaženja, posebno priznanje dobio je i magazin Svjetlo riječi.

Svjetlo riječi danas se može pratiti na: Facebooku, Instagramu, Twitteru kao i na YouTube kanalu, a od veljače 2022. revija je dostupna i u digitalnom izdanju.

Tijekom ovih 40 godina Svjetlo riječi je prošlo različite kušnje i razvilo se u jednu respektabilnu instituciju – Franjevački medijski centar koji čine izdavačka kuća Svjetlo riječi, Franjevačka informativna agencija (FIA) i radijsko-televizijska služba. Izazovi su veliki, a redakcija brojčano uvijek mala! Stoga, kako reče prvi urednik revije aludirajući na sve članove Franjevačke provincije Bosne Srebrene: „I ostala braća treba također da osjećaju odgovornost i da nam u ovom pothvatu svesrdno pomognu!” (Bosna Srebrena 9/83, str. 263.).

Ovaj članak je već objavljen u reviji Svjetlo riječi. Pretplatite se na digitalno i/ili tiskano izdanje revije.
Čitajte prvi i čitajte odmah!

Objava 40 godina Svjetla riječi pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.