Pozivamo na Susret na putu duhovnog zvanja, koji će se održati od 15. do 17. 5. 2026. godine, u Franjevačkom samostanu sv. Bonaventure u Visokom. Susret je predviđen za mladiće srednjoškolce, studente ili starije.

Ovaj projekt Frame Bosne Srebrene pokrenuli smo jer onima koji razmišljaju o duhovnom zvanju želimo približiti taj način života. U projektu želimo kroz druženje, razgovore, molitvu, predavanja, radionice i izlete pomoći zainteresiranima u razlučivanju poziva – ne samo duhovnog – i približiti im franjevački način života te zajednički razmišljati o svjedočenju bratskog i solidarnog življenja u današnjem svijetu. Govorit ćemo i o povijesti: Franjevačkog reda, provincije Bosne Srebrene, Katoličke crkve u Bosni i Hercegovini – da bismo bolje razumjeli sadašnjost i učili za osobni i zajednički život.

Iako je projekt prije svega promocija zvanja, sudionici projekta ne moraju biti samo oni koji izričito žele krenuti putem duhovnog zvanja. Dobrodošli su i mogu sudjelovati svi kojima je ova tema zanimljiva i otvara im pitanja. Na ovaj projekt su iznimno osim framaša pozvani i drugi zainteresirani mladi.

Za sudjelovanje nije potrebna participacija.

Molimo duhovne asistente da zainteresirane prijave do 10. 5. 2026. godine ISKLJUČIVO putem nove e-mail adrese za prijave na projekte: prijava@frama-bs.ba.

Mir i dobro!

fra Petar Šarić, predsjednik Frame Bosne Srebrene

fra Antono Baketarić, duhovni asistent Frame Bosne Srebrene

Objava Poziv na “Susret na putu duhovnog zvanja” pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Ondje je završio osam razreda gimnazije (1906. – 1915.), sve odličnim uspjehom i uzornim vladanjem. Gimnazijsko školovanje prekinuo je godinom novicijata u Gučoj Gori (1911. – 1912.), kada je krsno ime Ivan zamijenio redovničkim fra Ljudevit (fra Lujo). Teologiju je studirao u godinama Prvoga svjetskog rata (1915. – 1918.) u samostanu sv. Ante u Sarajevu. Za svećenika je zaređen 1918. i iste godine u rodnom Varešu proslavio mladu misu.

Visočka gimnazija – životna baza

Uprava Provincije poslala je fra Luju 1918. na studij matematike i fizike u Beč. Propašću Austro-Ugarske Monarhije fra Lujo je prešao u Zagreb gdje je diplomirao 1922. godine. Od tada pa sve do smrti – punih 47 godina – dom mu je bila Franjevačka klasična gimnazija u Visokom. Osim što je svih tih godina radio kao gimnazijski profesor, fra Lujo je bio i odgojitelj sjemeništaraca (1924. – 1930.) i bogoslova (1930. – 1937.; 1955. – 1959.), a službu ravnatelja Gimnazije obavljao je u najtežim ratnim godinama (1937. – 1945.). Boraveći sve te godine u Visokom, bio je definitor Provincije (1937. – 1939.) te u tri navrata zamjenik provincijala Bosne Srebrene (1942. – 1945.; 1961. – 1964.; 1964. – 1967.). Umro je na glasu svetosti 25. listopada 1969.

Đaci kojima je predavao sjećaju ga se s najvećim poštovanjem. Plijenio je zauzetošću i strpljenjem u poučavanju matematike i fizike. U godinama prije Drugoga svjetskog rata tjedno je držao između 16 i čak 27 nastavničkih sati, a u sedamdesetim godinama života i po 20 sati. Njegova ljudska veličina posebno dolazi do izražaja u odgojiteljskom radu. Osim lijepe riječi i pristupa osobi, fra Lujo je imao vrlinu s kojom odgojiteljski rad stoji ili pada: svjedočanstvo vlastitim primjerom – u ljudskim vrlinama, redovničkom životu i studijskom radu. Zato ga se njegovi učenici sjećaju kao sveca. Budući da je matematika i tada zadavala više glavobolje od svih drugih predmeta, redovito su mu dolazili na instrukcije, besplatne, đaci iz Visokog i obližnjih gradića. Besplatno je primio, besplatno je dijelio.

O fra Lujinoj izraženoj brižnosti prema đacima svjedoči fra Berislav Kalfić u autobiografiji Dva rata – tri dnevnika. U teškom povijesnom času, u proljeće 1945., kada su bogoslovi i sjemeništarci poslani u zavičajne samostane bojeći se sudbine širokobrijeških fratara, mnogi su se u koloni zaputili prema Austriji. Neki se nikad nisu vratili. Fra Berislav, koji se kao sjemeništarac uspio živ vratiti s Bleiburga, piše kako je fra Lujo svaki dan dolazio na visočku stanicu čekajući hoće li se u vlaku pojaviti netko od đaka. Jednom su stigli Anto (fra Berislav) Kalfić i Anto (fra Vitomir) Slugić. Dvojici mladića, koji su toga ljeta trebali obući franjevački habit i koji su putom čuli lažne vijesti da je gimnazija zapaljena, a teren poravnat valjkom, budućnost je bila neizvjesna. U tom trenutku naišli su na fra Luju koji im je dao dopisnice da se jave roditeljima te da nastave, ako žele, put kojim su krenuli. Fra Lujine oči orosile su se suzama kad su rekli da žele biti fratri.

Olovsko svetište – životni zavjet

Fra Lujin odnos prema svetištu Gospe Olovske posebna je priča. U Olovu je još od srednjega vijeka bila glasovita crkva s franjevačkim samostanom. Iz svih krajeva Balkana, i za vrijeme osmanske vladavine, dolazili bi vjernici na proslavu Velike Gospe. Tu je uostalom djelovao i otac naše književnosti fra Matija Divković. Sve to govori o glasovitosti i važnosti Olova do 1704. godine, kad su crkva i samostan zapaljeni s cjelokupnim kulturnim blagom. Ipak plamičak vjere nije ugašen. Katolici iz obližnjih krajeva sami su dolazili na olovske ruševine više od 150 godina, sve dok nisu započela organizirana hodočašća. Tako je i fra Lujo kao dječak dolazio iz Vareša.

Kad se 1925. počelo ozbiljno razmišljati o obnovi olovskoga svetišta i gradnji crkve, ustanovljen je odbor s tom zadaćom. Međutim, zbog nepovoljnih okolnosti taj se odbor raspao. Godine 1929. organiziran je novi odbor u koji ulazi i fra Lujo. Tada počinje njegova 40-godišnja briga za Olovo. Već u početku vidjelo se da će sav teret gradnje Paržikove crkve pasti na fra Lujina pleća. Uz malo materijalnih sredstava započeta je gradnja. Međutim, uslijed ekonomske krize, zavidovićka drvna industrija Krivaja je 1931. zatvorena, a vareška željezara i lokalne pilane su životarile, pa je crkva ostala nepokrivena. Mnogi su se izrugivali da fratri nisu sposobni pokriti crkvu. Zato fra Lujo, iako po naravi povučen, za vrijeme ljetnih praznika počinje opsežnu akciju prošnje i skupljanja sredstava. Uvjeren u pozitivan ishod akcije, u srpnju 1934. piše Tugomiru Alaupoviću: „Ali ja uz svu dozu bosanskog ponosa i prkosa uložit ću u tu stvar, a nadam se, da Bog neće pustiti bez blagoslova ovoliki trud puka i misnika.”

Godine 1936. crkva je pokrivena i Svetište je, zahvaljujući njegovu trudu i promicanju, zaista oživjelo u narodu. Svake predratne godine bilježen je sve veći broj hodočasnika. Fra Lujo je čak imao zamisao da Olovo bude mjesto pomoći u iskorjenjivanju pošasti alkoholizma koja se sve više širila. Drugi svjetski rat zaustavio je obnovu. Fra Lujo ni u takvoj pometnji ne odustaje od Olova. Odlazi onamo, popravlja oštećen krov, pokušava spasiti što se može. Crkva je ipak ostala. Poslije rata, kad su brojne župe bile bez župnika, fra Lujo je obilazio vjernike da ne ostanu bez svećenika. Dokle se moglo, išao bi vlakom, a dalje pješice. Uz olovsku crkvu posebno mu je na srcu bilo crkvište na Bakićima iznad Olova. Godinu dana prije smrti, pri svršetku arheoloških iskapanja, fra Lujo se, već iscrpljen, popeo na Bakiće i plačući ljubio stari kameni oltar koji je pronađen u ruševinama.

Prigodom proslave zlatne mise u Varešu 1968., fra Lujo je zamolio goste da sve darove koje su namijenili njemu usmjere u dovršetak obnove crkve u Olovu. Na poleđini jedne fotografije s toga događaja zapisano je: „Četiri životne želje: Pokriti crkvu u Olovu. Doživjeti sveć. franj. iz Olova. Otkupiti Bakiće. Otkopati sv. Roka. Doživio sa radošću starog Simeona i otišao Majci u naručaj 25. X. 69!”

Fra Lujin zavjet i naš zavjet

Na Veliku Gospu 1953. fra Lujo je svoju propovijed razradio na temelju retka Putovi sionski tuguju jer nitko ne dolazi na svetkovine (Tuž 1,4) strahujući da ne utrne sjećanje na svetište:

Više od pet stotina godina, više od pola tisućljeća, ovo se Gospino svetište revno i pobožno posjećuje. Kad uzmemo da se u sto godina izmijene oko tri generacije ljudske, to znači da se petnaest naraštaja na ovome mjestu izmijenilo u štovanju Majke Božje, Gospe Olovske. I sve najrazličitije neprilike i teškoće, što su ih preko naše Bosne nanijela burna vremena kroz tih 500 godina, nisu mogle ugasiti ovu vatru vjere i pobožnosti. Pa ipak, ja večeras na ovaj radosni blagdan, na ovome slavnome mjestu, ponavljam riječi Tužaljki, a to činim stoga što nije dovoljno da se osvrćemo na prošlost, nego treba da gledamo i na budućnost. Jer povijest nam kaže da ima slučajeva gdje su zauvijek opustjela sveta i časna mjesta stoljetnih molitava i žrtava. […] Mi ćemo večeras razmotriti tri stvari, zbog kojih bi moglo – i našom krivnjom – opustjeti ovo Gospino Svetište, zbog kojih bi mogli proplakati putevi koji do njega vode.

Olovsko svetište posljednjih se godina opet budi. Pomalo i polagano. Ono je zapravo uvijek bilo odraz povijesnih gibanja u Bosni. Osim redovitih svibanjskih i gospojinskih hodočašća, svakoga 25. listopada, na dan fra Lujine smrti, u Olovu se obilježava Fra Lujin dan, kada se franjevačka Bosna sjeća njegova zavjeta. Stoga se nadamo da neće opustjeti hodočasnički putovi prema Olovu. Neka fra Lujin zavjet bude i naš zavjet.

(fra Fabio Badrov)

Objava Zavjet dobrote i svetosti pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Članovi ovoga bratstva, za razliku od drugih bratstava, provode cijeli dan zajedno – u školskim aktivnostima, radu, odmoru, molitvi… Upravo ta stalna blizina i međusobna upućenost omogućuju im da franjevačke vrijednosti ne ostanu samo ideali nego postanu konkretna praksa. Bratstvo se uči kroz male geste: međusobnom pomoći pri učenju, razmjenom iskustava, odgovornosti za zajedničke prostore i svakodnevnim razgovorom i podrškom.

Redoviti susreti održavaju se svakoga tjedna, gdje mladi imaju priliku zastati od školskih i drugih obaveza te uroniti u molitvu, kateheze, radionice i druge framaške aktivnosti. Tu se upoznaje život sv. Franje Asiškoga, uči o franjevačkoj duhovnosti i karizmi, razgovara o izazovima mladih danas te razvijaju konkretni planovi djelovanja, od humanitarnih akcija i volonterskih projekata do kulturnih i sportskih događanja. Susreti su mnogima trenutak kad otkrivaju vlastite talente i uče ih stavljati u službu drugima.

Frama Visoko nije zatvorena unutar zidina konvikta i samostana. Mladi su aktivni na raznim poljima, pomažu u župi animirajući liturgijska slavlja i na druge načine. Tako već u srednjoškolskoj dobi uče kako je kršćanska vjera poziv na djelovanje, a ne samo na osobnu pobožnost.

Život u Frami i život u konviktu međusobno se nadopunjuju. Konvikt pruža red, strukturu i sigurnost, dok Frama nudi prostor za osobni rast u vjeri, za zajedničku molitvu, kreativnost i apostolat. Ova sinergija stvara mlade ljude koji su naviknuti na zajednički život, ali i na samostalno preuzimanje odgovornosti, što je dragocjeno iskustvo i dobar temelj za život koji je pred njima.

Frama Visoko je domaćin brojnih područnih susreta Frame Bosne Srebrene i nacionalnih susreta Frame Bosne i Hercegovine. Sudjelovanjem na tim i sličnim događajima povezuju se s vršnjacima iz drugih bratstava, razmjenjuju iskustva i jačaju svijest o pripadnosti velikoj franjevačkoj obitelji. Na taj način Frama Visoko kao i uopće Franjevačka zajednica u Visokom zauzimaju važno mjesto franjevačkoga identiteta u Bosni i Hercegovini.

Mnogim učenicima Franjevačke klasične gimnazije Frama je više od izvannastavne aktivnosti – to je škola života. U njoj uče graditi prijateljstva, živjeti vjeru, razvijati talente i otkrivati vlastiti životni poziv. Vrijednosti stečene u Frami i konviktu: solidarnost, odgovornost, zajedništvo i služenje, ostaju trajno upisane u njihova srca.

(Ana Babić, Frama Visoko)

Objava Frama Visoko – bratstvo zajedničkoga života pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

U tom je duhu fra Anto Popović, profesor s naše Franjevačke teologije, okupljenoj braći na biblijskim tekstovima predstavio misterij najveće patnje i ljubavi kroz temu „Misterij križa, nekoć i danas: Između sablazni vjernika i ludosti za umne”. Iznova smo bili potaknuti da stanemo pod križ i na poseban način doživimo euharistiju kao izvor spasenja koji nam se daruje. Za sv. Franju to je snaga i izvor za sve drugo što čini u životu. Kristova žrtva i žrtva euharistije jedna su žrtva: „Jedna je naime te ista žrtva, isti koji je tada prinio sebe na križu prikazuje se sada po služenju svećenika. Razlikuje se samo način prinošenja: U ovoj božanskoj žrtvi koja se izvršuje u Misi, sadržan je i nekrvno se žrtvuje onaj Krist koji je jedan put sama sebe na krvni način prikazao na žrtveniku križa…” (KKC 1367).

Profesor fra Mile Babić zatim je jednostavnim primjerima i razgovorom posadašnjio franjevačku antropologiju. Sveti je Franjo pokazao kako nasljedovati Krista koji nam je uvijek novi. Tek slobodan čovjek – „gol i bos” – može se uputiti za Kristom bez bježanja i odvajanja od svijeta. Iz savršenog bitka proizlazi savršena sloboda, a tek iz takve slobode može proizići savršena ljubav. Takvu je razinu osobnosti sv. Franjo dosegnu kada je primio stigme. Na put stjecanja takve osobnosti i sami smo pozvani.

Nadalje nas je fra Vili Radman, profesor, vodio u kritičkom razmišljanju o suvremenoj stvarnosti Crkve. Živimo u Crkvi koja je sveta i istovremeno Crkva grešnika (ecclesia pecatorum). Trajna zadaća je „obnova Crkve”, što uključuje i „čišćenje memorije” (LG 8). Sveti Franjo se svim srcem predao toj zadaći kad je čuo Isusove riječi s križa – Idi, obnovi i popravi moju kuću ѐ tutta in rovina.

Bolnu ranu ovog društva – siromaštvo – i franjevački pristup tom problemu prikazao nam je fra Petar Karajica. Iz vlastitog iskustva, vodeći HD „Kruh sv. Ante”, ukazao nam je na ogromne potrebe osiromašenog svijeta svuda oko nas. Statistika na lokalnoj i svjetskoj razini pokazuje bezočno bogaćenje malobrojnih i svu bijedu milijunskog broja gladnih u svijetu. Naš Serafski Otac postao je stvarni siromah da bi razumio „siromašnog Isusa” i u siromasima prepoznao Njegovo lice.

Neke crtice iz realnost svakodnevnog franjevačkog života u pastoralu iznio nam je fra Zdenko Frljić ističući kako se u neizmjernim mogućnostima društvenih mreža i komunikacije vjernici, a i članovi naše zajednice nerijetko nađu osamljeni.

Nakon svakog predavanja bila je prigoda za razgovor, razmišljanja i otvorena pitanja na sve što živimo u svakodnevici. M. p. o. provincijal fra Zdravko Dadić bratski je otvoreno govorio i odgovarao na sva pitanja kao i podupro prijedloge za dinamičniji duhovni i pastoralni rad našeg provincijskog bratstva. Ovakvi su dani prigoda za stvarni susret. Prigoda su također za razmišljanje o najbližoj realnosti koju živimo, a koja je prožeta franjevačkom karizmom živom već 800 godina.

Zahvalni smo članovima provincijskog Vijeća za duhovnost i trajnu formaciju koji su organizirali i ove dane, a pročelnik fra Stipo Kljajić najavio je i nove termine. Samostan u Visokom ima dobru infrastrukturu za ovakve višednevne susrete.

Molimo zagovor sv. Franje da naše življenje i djelovanje urode plodovima vjere i novih duhovnih zvanja za njivu Gospodnju.

(fra F. Radman)

Objava Održani Studijski duhovno-teološko-pastoralni dani u Visokom pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Dejan Zadro je analizirao dio epa dubrovačkoga diplomata Jakete Palmotića koji je nastao nakon 1667. godine za koji ovaj autor tvrdi da je za sada jedina pisana potvrda arheoloških dokaza o grobu Tvrtka I. u Milima.

Iako je uzeo u obzir sve ove činjenice, Pavo Anđelić ipak u vidu hipoteze (kako ju je sam označio) ističe mišljenje da su se bosanski državni sabori po pravilu održavali u Milima. Dubravko Lovrenović upućuje na prisutnost institucije sabora u srednjem vijeku u većem broju država istočno-središnje Europe. Ono što lokalitet Mile čini posebnim u bosanskoj medievalistici jest grobna crkva bosanskih vladara koja je ujedno bila i krunidbena crkva bosanskih kraljeva. (op. a. Ovdje je oznaka grobna za istu crkvu u kojoj se obavljala krunidba stavljena na prvo mjesto jer je grob prethodnih vladara bio važna pretpostavka za simboličnu dimenziju ceremonijala krunidbe kralja. O ustoličavanju bosanskih banova u historiografiji nije pisano s obzirom na nedostatak izvora, tako da se ne zna je li ono bilo popraćeno nekom vrstom ceremonije.) Osnovano se pretpostavlja da je ovdje bio sahranjen i ban Stjepan II. Kotromanić što implicira da je mauzolejni karakter crkve prethodio njezinoj namjeni za obred krunjenja kraljeva. Činjenica da je krunjenje na grobovima uglednih predaka čest običaj u srednjem vijeku, po Anđeliću dodatno ide u prilog određenja Mila kao krunidbenoga mjesta.

Rezidencija bosanskih banova i kraljeva

Samo dva kilometra zračne linije jugoistočno od Mila nalazila se aglomeracija utvrđenoga grada Visokog, s podgrađem Podvisokog koji se vežu za boravak i aktivnosti bosanskih vladara. Bosanski vladari djelovali su i u Moštrima koji su od Mila udaljeni nešto više od tri kilometra sjeverozapadno zračnom linijom. Upravo činjenica da su se u okviru prvotne Bosne (području Visočkoga polja) na tri ili četiri mjesta nalazile vladarske rezidencije tijekom postojanja srednjovjekovne bosanske države govori da ova institucija nije bila fiksirana za jedno mjesto te da je u terminu „dvor” samo djelomično sadržana misao o graditeljskom zdanju u kojem je boravio i djelovao vladar. Važno je istaknuti da su bosanski vladari, napose pored Visokog, za svoje boravište birali Sutjesku, Bobovac i kasnije Jajce, što dodatno ukazuje na to da simbolika mjesta, kontinuitet egzistiranja i monumentalna arhitektura nisu kategorije koje treba uzimati u razmatranje prilikom recepcije i shvaćanja pojma „dvor” u srednjovjekovnoj Bosni.

Najstarija vijest o Moštrima kao mjestu gdje vladar – ban obavlja svoje službene poslove i gdje funkcionira njegova kancelarija nalazi se u povelji bana Stjepana II. Kotromanića iz 1326. – 1329. godine.

Prema svjedočanstvu povelje kralja Tvrtka I. Hrvoju Vukčiću iz 1380. godine u Moštrima su se nalazili „dvori kraljevstva” što dodatno potencira crkveno-politički značaj ovoga lokaliteta. Moštre se u kontekstu vladarske djelatnosti u izvorima spominje do 1397., a već od 1399. godine pristižu vijesti o dvoru u Podvisokom.

Dvije vladarske isprave iz vremena od 1399. do 1421. godine izričito spominju kraljevski dvor u Podvisokom. U ovom razdoblju Podvisoki je često bilo rezidencija kraljeva Ostoje i Tvrtka II. i poprište izdavanja više povelja od strane ovih kraljeva.

Definitivno napuštanje „visočkoga područja” od strane kraljeva dogodilo se prije konačnoga pada Bosanskoga kraljevstva, a na ovu činjenicu ukazuju izvori osmanske provenijencije. Točno vrijeme kada su se Osmanlije učvrstili u Visokom i okolnom području nije utvrđeno, a prvi izvor koji ovo područje označava kao „visočku nahiju” potječe iz početka 1462. godine.

Franjevački samostan/i u srednjovjekovnom Visokom

Vrijeme učvršćivanja franjevaca u Bosni poklapa se s vremenom nastanka i uspona gradova i trgova, tako da su njihovi prvi i najvažniji samostani podignuti upravo u naseljima koja su predstavljala živa privredna središta gdje se mogao vršiti utjecaj na brojnije mase. Prvi franjevci dolaze u Bosnu krajem XIII. stoljeća, odnosno 1291. godine, a podizanje samostana uslijedilo je tek poslije osnivanja Bosanske vikarije 1340. godine. Vladar je bio suglasan s njihovim djelovanjem, a vlastela u doba Stjepana II. i Tvrtka I. nije imala vlasti nad ovim mjestima.

Povijesna literatura nema dileme o tome da je franjevački samostan sv. Nikole u srednjovjekovnim Milima najstariji u Bosni iako ne raspolaže točnom godinom njegova podizanja. Iz većine literature nije moguće razlučiti odnos ovoga samostana prema krunidbenoj i grobnoj crkvi bosanskih vladara ili pak radi li se o jednoj te istoj stvari. (op. a. Desanka Kovačević-Kojić, 1978., 282., ističe da se samostan u selu Arnautovićima, srednjovjekovno mjesto Mile, nalazio „uz crkvu sv. Nikole…”, dok na drugom mjestu, 292., bana Stjepana II., na osnovi franjevačkih kronika, označava kao osnivača samoga samostana sv. Nikole.)

U historiografiji je uvriježeno mišljenje da je izgradnja katoličkih crkava u Bosni s osnovnim karakteristikama gotičkoga stila, kao što je slučaj i s crkvom u Milima, vezana za dolazak franjevaca. Ove crkve posjeduju i neke specifičnosti karakteristične za franjevačko graditeljstvo u čitavoj Europi jer odražavaju društvene i misaone tendencije odricanja od posebnoga položaja Crkve otjelovljene u franjevačkoj arhitekturi prožetoj duhom profanoga. Ono što crkvu u Milima čini specifičnom u odnosu na ostale franjevačke crkve XIV. i XV. stoljeća u Bosni jesu njezine upečatljivo veće dimenzije od ostalih identificiranih franjevačkih crkava ovoga razdoblja i njezin mauzolejni karakter proistekao iz potreba javnoga kulta što stoji u izvjesnoj opreci s arhetipskim konceptom crkvenoga prostora koji kod franjevaca služi primarno propovijedi, a ne misi. Više je sabirna dvorana nego sakralni prostor, utjelovljuje prije „narodnu” nego „svećeničku crkvu”.

U neposrednoj blizini temelja crkve (ili crkvi) nema tragova ili ostataka temelja bilo kakve strukture koja bi ukazivala na postojanje samostanskih objekata. Plan otkopanih ruševina i groblja nakon revizijskih iskopavanja 1976. – 1977. godine ukazuju na upadljivu činjenicu da je neposredno područje oko istočne, južne i zapadne strane crkve zauzimala nekropola koju sačinjava najmanje sedamdesetak grobova. Arheološka istraživanja su u Milama vršena u dva navrata. Prvi put 1909. i 1910. godine koja je vodio Karlo Patsch, a onda ponovno 1976. i 1977. godine koja je vodio Pavo Anđelić. U istraživanjima je iskopano više od 100 grobnica i pronađen je veliki broj stećaka. Najznačajnije otkriće bilo je otkrivanje grobnih mjesta za koje se smatra da kriju grobnice Tvrtka I. Kotromanića i Stjepana II. Kotromanića.

Stoga su historiografska i epska djela Orbinija, Palmotića i Farlatija iz XVII. i XVIII. st. u kojima su sadržane informacije o grobovima bosanskih vladara u franjevačkoj crkvi u Milima (Mileševi kao sinonimu za Mile), a što ih je odredilo kao jedine pisane izvore o ovome problemu, zasnovani najvjerojatnije na nekoj nepoznatoj predaji ili nedovoljno preciznoj spoznaji o fenomenu Mila, franjevačkoga samostana sv. Nikole.

U teritorijalnoj i upravnoj organizaciji franjevačkoga reda na ovim prostorima samostan sv. Nikole zauzima posebno mjesto jer je bio glavno sjedište poglavara Bosanske vikarije, a zatim i središte tzv. Bosanske kustodije (niže redovničke uprave). Ostavljeno je otvoreno pitanje postojanja franjevačkoga samostana u Podvisokom koji Desanka Kovačević-Kojić na osnovi podataka pojedinih kroničara franjevačkoga reda identificira sa samostanom u Milima. S druge strane, Anđelić je analizom toponomastičkoga i arheološkoga materijala sagledanoga u svjetlu informacija koje u pisanim izvorima nedvosmisleno spominju franjevce i crkvu u Podvisokom zaključio da su franjevci osim samostana u Milima imali svoju kuću (s crkvom) i u samoj varoši Podvisoki. Anđelić je na osnovi toga što svi pisani dokumenti vezani za „staru Bosansku biskupiju” govore o Bosni kao njezinu sjedištu, činjenicu da je Visoko najstarije poznato sjedište političko-države vlasti u Bosni, situaciju na terenu gdje su na malom prostoru egzistirali krstjanska hiža u Moštrima, starija crkva u Milima (vjerojatno crkva sv. Kozma i Damjana koja se spominje u darovnici Bele IV. 1244. godine) i potencijalna lokacija Kulinove crkve u Biskupićima čija toponomastička podloga u imenu upućuje na sjedište biskupa i sjedište stare bosanske katoličke biskupije smjestio u područje srednjovjekovnoga Visokog u razdoblju od druge polovice XI. stoljeća do 1234. godine.

Umjesto zaključka

Status jednoga od najvažnijih političkih središta ovo mjesto zadržalo je do sredine XV. stoljeća. Ono po čemu područje Visokog plijeni posebnu pažnju u bosanskoj medievalistici jest crkva u Milima u kojoj je vršen čin sahranjivanja i obred krunjenja bosanskih vladara.

O tome da je franjevački samostan sv. Nikole u Milima kod Visokog bio najstariji i jedan od najznačajnijih samostana u srednjovjekovnoj Bosni povijesna znanost nema dileme s obzirom na brojnost i nedvosmislenost izvora koji ga spominju u kontekstu vremena nastanka i pozicije u horizontalnoj i vertikalnoj strukturi franjevačke redovničke uprave. Također, važni ostaci sakralne arhitekture u vidu temelja crkava u Milima nisu dublje stilski analizirani niti dovođeni u širi kulturološki kontekst putem adekvatnih analogija, tako da i povijest umjetnosti ima još toga kazati o srednjovjekovnom Visokom jer i likovne forme, sadržane i na drugim fragmentima spomenika materijalne kulture, mogu biti blagorodan izvor informacija.

Objava Mili – mjesto krunjenja bosanskih vladara pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Danas je situacija posve drukčija. Trenutno u Sjemeništu boravi samo jedan sjemeništarac, koji ujedno pohađa Franjevačku klasičnu gimnaziju u konviktu. U Postulaturi su dva postulanta, s tim da je jedan smješten u Mostaru, a drugi u Đakovici na Kosovu. Usput rečeno, dvojica novaka nalaze se u novicijatu na Humcu kod Ljubuškog. Dakle, naglo smanjenje broja sjemeništaraca, kojih je nekada bilo oko 120 iz obje provincije, utjecalo je, pored ostaloga, na odluku da se ovdje prije četiri godine osnuje duhovni centar. No, neslužbeno je ovaj Centar zapravo počeo djelovati još 2016., kad je broj sjemeništaraca pao na 16. U isto vrijeme, konvikt je bio pun vanjskih đaka. Budući da su sjemenišne prostorije bile poluprazne, fratri su počeli preuređivati đačke spavaonice da bi mogli primati razne goste. Tada su počeli dolaziti i vjernici, uglavnom iz Hercegovine i Dalmacije, na jednodnevnu duhovnu obnovu, odnosno na ispovijed, svetu misu i blagoslov kod fra Josipa Ikića, koji je te ljude najčešće upoznao ispovijedajući u Međugorju. Od 2017. u Centru su se počele održavati i organizirane trodnevne duhovne obnove. Dolazio je sve veći broj pojedinaca i grupa, pa je 26. lipnja 2019. i službeno osnovan ovaj Centar. Fra Josip Ikić imenovan je voditeljem Centra, a za njegova zamjenika fra Marinko Štrbac. U dekretu imenovanja piše: „Ovaj Centar zamišljen je tako da se u njemu organiziraju različiti duhovni susreti na kojim će se vjernicima ponuditi autentična katolička i franjevačka duhovnost. (…) Centar se također treba angažirati oko promicanja duhovnih zvanja na našim župama, organizirajući duhovne obnove te usko surađivati s provincijskim koordinatorom franjevačkih pučkih misija glede organiziranja pučkih misija na franjevačkim župama.” Dakle, ovaj je Centar, prije svega, mjesto u koje dolaze katolici (i ljudi dobre volje) na duhovne razgovore, temeljite ispovijedi, osobne i zajedničke molitve i meditacije, euharistijska slavlja, adoracije, duhovne obnove i vježbe te druge duhovne sadržaje potrebne pojedincima, obiteljima i skupinama vjernika. Ali isto tako iz ovoga Centra odlazi se na župe, samostane, misije po BiH, Hrvatskoj i Europi radi održavanja duhovnih obnova, pučkih misija, rekolekcija, duhovnih vježbi i promicanja duhovnih zvanja. Za sada su tri duhovna zvanja plod rada Centra. Rafaela Obučić i Nela Andrić pomažu u radu Centra, posebno kao urednice društvenih mreža.

Oaza molitve i mira

Posebnost i privlačnost ovoga mjesta jest i u tome što se naglasak stavlja na „pastoral uha”, kako traži papa Franjo: pojedinačni razgovori, ispovijedi i molitve. Osim toga, ovdje se može dobiti odrješenje od najtežih grijeha u sakramentu ispovijedi. Naime, fra Josip, kao misionar milosrđa od 2016., ima trajnu papinsku ovlast otpuštati i one grijehe koji su pridržani jedino papi. Kao misionar milosrđa, također je dužan propagirati i pobožnost Milosrdnom Isusu koji se ukazao sv. Faustini Kowalskoj. Isto tako, od 2021. fra Josip je od nadbiskupa Tome Vukšića ovlašten da moli za osobe s najtežim duhovnim poteškoćama. Zato župnici naše nadbiskupije šalju ovamo pojedince na molitvu oslobođenja. Nadalje, kao bosanski fratri, vjerni svojoj tradiciji, zastupamo prvenstveno franjevačku duhovnost i pobožnosti (euharistija, adoracija, put križa, Gospine krunice, litanije, razmatranje evanđelja i franjevačkih spisa, duhovna glazba).

Dakle, u ovu oazu mira i molitve dolaze pojedinci, parovi i obitelji s djecom na jednodnevne susrete, odnosno na duhovni razgovor, ispovijed i molitvu, euharistiju i adoraciju. Pojedinci ili parovi mogu ostati i više dana u molitvi i šutnji. Ipak, ovaj Centar je poznatiji po trodnevnim duhovnim obnovama i višednevnim duhovnim vježbama za grupe do 40 osoba.

Na duhovne obnove dolaze osobe svih staleža i svih životnih dobi: članovi molitvenih zajednica, redovnici, branitelji, ovisnici, obitelji u krizi, učenici i studenti koji razmišljaju o duhovnom pozivu, mladi koji se nalaze pred životnim izazovima, neudane i neoženjene osobe, gospodarstvenici, političari, zdravstveni i prosvjetni djelatnici itd.

Tijek duhovne obnove

Duhovne obnove održavaju se uglavnom u razdoblju od petka u 17 sati do nedjelje u 13 sati. Kada se sudionici smjeste u jednokrevetne i višekrevetne sobe, dolaze u dvoranu na početak programa. Nakon pozdrava i općih uputa, obnavljaju se krsna obećanja i moli se za darove Duha Svetoga, polažući svećeničke ruke na glavu pojedinaca dok sjede. Zatim se podijele krunice i potakne sve sudionike da redovito mole razne krunice i litanije u svojim obiteljima. Potom ih se podsjeti kako je važno čitati i razmatrati Bibliju, Katekizam Katoličke Crkve, životopise svetaca i duhovno štivo. Poslije uvoda slijedi predavanje od 45 minuta o raznim duhovnim temama. Nakon kratke pauze slijedi glavna točka duhovne obnove – sveta misa s homilijom. Na koncu svete mise izloži se Presveti oltarski sakrament i ostane nekoliko minuta u adoraciji. Zatim slijedi večera u 19 sati. U 20 sati redovito se drži euharistijsko klanjanje, uz prikladne pjesme i meditacije, a u korizmi put križa i klanjanje križu. Nakon toga slijedi pojedinačni blagoslov i odlazak na spavanje oko 22 sata. Preko noći ostaju jedna ili dvije osobe u adoraciji od sat vremena do jutarnje molitve u 7:30.

Mnogi su nam svjedočili da su u noćnoj adoraciji i molitvi pred euharistijskim Isusom primili mnoge duhovne plodove. U subotu u 7:30 izmoli se zajednička jutarnja molitva uz pojedinačni svećenički blagoslov. Zatim slijedi doručak u 8 sati. Dok se pojedinci ispovijedaju od 9 sati do 12 sati, drugi mogu biti pred Presvetim sakramentom u molitvi, mogu čitati Sveto pismo ili neku prikladnu duhovnu knjigu. U 10 sati je zajednička molitva krunice i litanija za one koji nisu na ispovijedi. U 12 sati svi mole Anđeo Gospodnji te primaju pojedinačni svećenički blagoslov. Nakon ručka u 12:30 i pauze do 15 sati, nastavlja se s ispovijedanjem do 17:45. U međuvremenu voditelj grupe predvodi molitvu krunice i zazive Božjem milosrđu u 15 sati. Priprema za svetu misu je u 17:30 molitvom krunice Blažene Djevice Marije i prigodnih litanija. Sv. misa s propovijedi je u 18 sati. Pod svetim misama dijeli se sveta pričest pod obje prilike. Nakon večere u 19 sati i pauze slijedi euharistijsko klanjanje i pojedinačni svećenički blagoslov. Oko 22 sata je noćni mir, uz adoraciju tijekom cijele noći.

Nedjeljni program započinje molitvom u 7:30 i doručkom u 8 sati. Od 9 do 10 sati održava se pojedinačni susret s bračnim parovima, zaručnicima i roditeljima s djecom. Nakon toga slijedi klanjanje i euharistijski blagoslov te sv. misa u 11 sati. Pod misom se potrebitima dijeli bolesničko pomazanje. Pri kraju mise blagoslovi se voda, sol, ulje i nabožne predmete. Nakon zajedničkoga fotografiranja sudionici odlaze na ručak u 12:30. S ručkom se završava program.

Osobna iskustva sudionika duhovnih vježbi

O dosadašnjem radu i duhovnim plodovima ovoga Centra najbolje svjedoče zapažanja i dojmovi nekoliko sudionika različitih staleža. Suradnica Franjevačkoga duhovno-pastoralnog centra Ana Vučić iz Ljubuškoga prva je počela dovoditi grupe na duhovnu obnovu. Za nju je ovaj Centar „izvor Božje milosti za mnoge ljude u potrebi koji su doživjeli Božju ljubav, obratili se i ozdravili od mnogih duhovnih i tjelesnih bolesti, a najveći plod jest duhovno zvanje dviju naših djevojaka koje su ušle u samostan klarisa u Brestovskom”. Otac i profesor (Š. D.) kaže: „Zahvalan sam Bogu što me doveo u Visoko. Osjećam se kao da me je prigrlio rukama svojih pastira fra Josipa i fra Marinka. Sve je započelo temeljitom (životnom) ispovijedi 2017. kod fra Josipa. Od tada redovito hodočastim u Visoko. Tri glavna mjesta moga duhovnog života su: moja župa, Međugorje i Visoko. U Visokom primam snagu i darove Duha Svetoga, u Međugorju zahvaljujem Majci, a u svojoj župi se trudim živjeti kao dobar suprug, otac i susjed.” Majka i pedagog (D. J.) veli: „Za mene su neprocjenjivi dar ispovijedi i razgovori za koje svećenici ovdje ne limitiraju vrijeme tako da mogu u miru, bez žurbe i stresa razgovarati. Tu je i neprekidno klanjanje u kojem na izvanredan način primam Isusovu ljubav i mnoga duhovna i tjelesna iscjeljenja. Poseban blagoslov donose mi misna slavlja, pjesme, zanimljive propovijedi i predavanja.” Djevojka (A. R.) uspoređuje duhovnu obnovu s „infuzijom Božje ljubavi, koja pokreće novi život, nadu i daje lijek nakon svakodnevnih bura i oluja”.

Majka i supruga (D. M.) svjedoči ovo: „Prvi put sam u životu doživjela Božju ljubav na ispovijedi kod fra Josipa u Međugorju. Preko njegovih riječi i ruku Bog me privukao sebi. Zajedno s mužem dolazim na duhovne obnove u Visoko. Tamo nam je drugi dom. U Centru Gospodin preko ruku fra Josipa i fra Marinka izlijeva rijeke milosrđa i ljubavi na sve nas.” Starija redovnica zahvaljuje Bogu što ju je pozvao u Centar gdje je primila velike milosti: „Ovdje su probijene sve tvrde ljuske moga srca koje je čeznulo za čistoćom i ljubavlju. Ovdje sam prolila potoke suza pred Presvetim (posebno u noćnim adoracijama) koje su (o)prale moje tvrdokorno srce. Ovdje sam započela svoje redovničko obraćenje i shvatila da sam pozvana na potpuno predanje Gospodinu – na svetost. Hvala Isusu i Gospi za sve milosti.” Doktorica medicine (S. M.) svjedoči kako je uz pomoć ispovijedi kod fra Josipa 2017. doživjela „jako lijepo i vrlo ozbiljno iskustvo Božje milosti” koje će pamtiti cijeli život. Kad je 2020. doživjela veliki životni gubitak, duhovne obnove su joj pomogle da iziđe iz „oceana tuge, boli i nemoći”. Mlađa pak redovnica veli: „Kad pomislim na Visoko, odmah se sjetim svih onih milosti koje sam primila u molitvi predanja i zahvaljivanja. Raduje me otvorenost, strpljivost i ljubav svećenika koji vode duhovne obnove, a i svih drugih koji tu rade i pomažu. Neka ih sve Gospodin posvećuje i vodi.” Vlč. Anto Ledić tvrdi: „Duhovni centar u Visokom doživio sam kao milosno mjesto susreta sa živim Bogom. To je kutak u kojem imaš mogućnost susresti sebe i upoznati neka do tada neotkrivena područja vlastitoga duha. Znati da postoji mjesto u kojem možeš u svako doba dobiti duhovnu utjehu i blagoslov od naše braće redovnika – fratara jest isto kao biti siguran da ima liječnik koji liječi svaku nemoć i bolest. Hvala Gospodinu da u našoj domovini postoji takvo mjesto u koje kada jednom uđeš, s nestrpljenjem čekaš novi susret.”

Ovih nekoliko izjava pokazuje koliko su današnji ljudi nemirni i žedni Božje ljubavi i praštanja i koliko su potrebni ovakvi duhovni centri. Svoju zahvalnost ističu ne samo riječima nego i materijalnim darovima za Centar i samostan. Darovima naših dobročinitelja obnavljamo i uređujemo Centar. Ovom prigodom od srca zahvaljujemo svim našim dobročiniteljima i suradnicima.

Nekoliko podataka o radu Centra

Kad se osvrne na statističke podatke, može se reći da su u ovom razdoblju od pet godina (2017. – 2022.) održane 143 duhovne obnove ili vježbe. Od toga ih je 118 u Visokom, a 25 izvan države. Raspored po godinama izgledao bi ovako: 2017. – 1; 2018. – 8; 2019. – 21; 2020. – 27; 2021. – 39; 2022. – 46. „Smatramo da je do sada preko 3000 osoba prošlo kroz ovaj Centar. Dolaze nam i mnoge stručne osobe, kao što su liječnici, psiholozi, pedagozi i profesori, koji nam pomažu korisnim savjetima. Surađujemo s dr. Sandom Smoljo i Centrom za savjetovanje Vrhbosanske nadbiskupije u Sarajevu i s poznatim svećenikom i psihologom isusovcem Mijom Nikićem iz Zagreba. Držimo se savjeta p. Nikića koji nam ovom prigodom poručuje: „Čovjek je – kaže sv. Pavao – duh, duša i tijelo, pa zato i prava pomoć čovjeku treba biti integralna i interdisciplinarna. Čovjeku u nevolji može i treba pomoći medicina, psihologija i psihoterapija, ali najviše mu je potrebna duhovna pomoć preko svetih sakramenata i molitve. Zato su važni i vrlo korisni duhovni seminari i obnove, na kojima osoba može sebe bolje upoznati i otvoriti se Božjoj ljubavi koja u konačnici liječi i spasava.”

Na koncu, zahvaljujemo Bogu za sve darove i milosti primljene i dijeljene tijekom ovoga vremena. Hvala i svim darovateljima i suradnicima. Neka sve ovo bude na veću slavu Božju i spasenje duša!

Javite nam se preko e-maila: fdpc.visoko@gmail.com
Nađite nas i pratite na Facebook stranici: Franjevački duhovno-pastoralni centar Visoko i Instagram profilu: fdpc.visoko. Video reportažu o našemu Centru možete pogledati i na: https://lat.rtrs.tv/av/pusti.php?id=105159
Adresa Centra je: Bosne Srebrene 4, 71300 Visoko, BiH.

Ovaj članak je već objavljen u reviji Svjetlo riječi. Pretplatite se na digitalno i/ili tiskano izdanje revije.
Čitajte prvi i čitajte odmah!

Objava FDPC Visoko: Susret sa živim Bogom pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

            Program se sastojao od misnog slavlja, projekcije filma, predavanja, terenskih obilazaka arheoloških lokaliteta i radionica.

            Prvoga dana programa fra Antonio je framašima predstavio projekt Škola bosansko-franjevačke povijesti i prezentirao okvire u kojima će se realizirati. Nakon toga framaši su pogledali film „Stoljeća Bosne Srebrene“, kroz koji su na jedan umjetnički način imali priliku učiti o stoljetnoj djelatnosti franjevaca u Bosni.

            Drugoga dana tri je predavanja održao dr. Emir O. Filipović, profesor na Odsjeku za historiju Filozofskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu. Prvo je predavanje bilo na temu „Srednjovjekovna Bosna“ u kojem je govorio o samom kontekstu u koji su franjevci došli. Drugo je održao na arheološkom lokalitetu „Mili“ u današnjim Arnautovićima pored Visokog na temu „Kraljevsko Visoko u srednjem vijeku“ u kojem je istaknuo važnost Viskog i lokaliteta Mile za našu povijesnu, kulturnu i duhovnu baštinu. Treće predavanje je bilo pod naslovom „Franjevci u srednjovjekovnoj Bosni“ i u njemu je istaknuo važnost franjevačke djelatnosti u srednjovjekovnim bosanskim gradovima, koja je inače malo poznata. Nakon predavanja članovi Područnog vijeća Frame Bosne Srebrene Leona Barešić i Dario Adžić održali su radionice na temu održanih predavanja. Framaše su potaknuli na kreativno razmišljanje i vrednovanje vlastite povijesti te su im ponudili ideje za vođenje susreta ovakve vrste u mjesnim bratstvima – što je i konačni cilj ove škole.

            Trećega dana upriličen je obilazak franjevačkih institucija u Visokom i evaluacija projekta. Između ostalog prof. Filipović je istaknuo sljedeće: “Škola bosansko-franjevačke povijesti je hvale vrijedna ideja koja je u svom prvom segmentu uspjela okupiti zainteresirane framaše oko teme srednjovjekovne Bosne i prvih par stoljeća franjevačkog djelovanja na bosanskom prostoru. Osim klasičnog prezentacijskog dijela tematske materije u okviru učionice, projekt je uključivao i terenski aspekt rada te je sa polaznicima posjećen lokalitet s ostacima krunidbene i grobne crkve sv. Nikole u Arnautovićima, nekadašnjim Milima, kod Visokog. Framaši su pokazali visok stupanj zanimanja za izložene teme, pratili su pozorno izlaganja, postavljali pitanja te sudjelovali u diskusiji. Stoga smatram da je Škola bosansko-franjevačke povijesti potpuno ispunila planirane ciljeve te polaznicima pružila čvrstu osnovu u poznavanju prvog razdoblja prošlosti bosanskih franjevaca. U tom smjeru preporučam i daljnji nastavak ovoga vrijednog projekta.“

Objava Škola bosansko-franjevačke povijesti pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.