No upravo zato jer je primila Sina Božjega u svoj život, bila je potpuno ispunjena životom koji ne dopušta pristupa, blizine i utjecaja smrti. Noseći u svom biću njega koji je Život, primila je neizrecivu zaštitu, te je i u trenutku preminuća bila pobjednica nad smrću, o čemu Damaščanski odvažno promišlja: „Danas se riznica, bezdan milosti – ne znam kako da se izrazim svojim odvažnim i neustrašivim usnama – prekriva smrću što nosi život. Bez straha pristupa smrti ona koja je rodila njezina uništitelja ako uopće smijemo nazvati smrću Djevičino najsvetije preminuće koje daje život. Kako da ona koja je bila snažni izvor istinskog života za sve postane podložna smrti? Ipak se prepušta odredbi vlastitoga poroda. Kao kći staroga Adama isplaćuje predačke dugove jer ih nije otklonio ni njezin Sin, sami život. Budući pak da je ona Majka živoga Boga, dostojno je što je prenesena k njemu.“

Doista, Marija nije bila uznesena na nebo tijelom i dušom sama po sebi ni svojom snagom, nego po zajedništvu sa svojim Sinom koji je i sam okusio i pobijedio smrt. Spašena je po njegovim zaslugama, ali je spašena potpuno jer je imala neprocjenjive zasluge kao njegova Majka. Vjerna Božjoj milosti i planu podarila mu je savršeni i prečisti ljudski život, a on je nju zauzvrat obdario nebeskim i božanskim neizrecivim životom. Tako je ona po zaslugama njegova spasenjskog djela nagrađena za zasluge koje je imala prema njemu kao majka i hraniteljica koja mu je omogućila da postane čovjekom. A neizrecivi susret Majke i Sina u trenutku njezina preminuća sveti Ivan Damaščanski opisa na sljedeći način u svojem teološkom promišljanju: „Tada se, izgleda, zbilo što se s time slagalo i bilo dosljedno u tome trenutku. Tako se meni čini. Kralj je došao vlastitoj Roditeljici da božanskim i čistim rukama primi njezinu svetu, čistu i bezgrješnu dušu. Ona je, razumije se, kazala: ‘U tvoje ruke moje Dijete, polažem duh svoj. Primi moju dušu koja ti je draga. Očuvao si je bez grijeha. Svoje tijelo predajem tebi, ne zemlji. Čuvaj cijelim što si se udostojao oblikovati i mada rođen sačuvao djevičanskim. Prenesi me sebi da ondje gdje si ti, plod moje utrobe, budem i ja i s tobom stanujem. Hitam tebi koji si neodjeljivo sišao k meni’.“

Ova Marijina pobjeda nad smrću, izvojevana po neizrecivom zajedništvu sa Sinom Isusom, razlog je posvemašnje radosti za svakoga od nas. Ma koliko Marijino uznesenje bilo osobit događaj i dar milosti, ono ipak nije nikakva iznimka jer je ona samo prva koja je ostvarila Božji plan koji se tiče i svakoga od nas. Pozvani smo stoga učiti na njezinu primjeru, ali i tražiti danas njezin zagovor, kako bismo poput nje težili pravom jedinstvu s njezinim Sinom i našim Gospodinom, čijim zaslugama i milošću smo i sami pozvani na milost cjelovitog spasenja i potpune pobjede nad smrću. Budimo mu vjerni poput Marije, kako bi i nas jednom obdario slavom nebeskom u kojoj ćemo ga zajedno s nebeskom Majkom, svim anđelima i svetima hvaliti i slaviti po sve vijeke vjekova.

Objava Marijina pobjeda nad smrću pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Svoj doprinos dali su i novaci Bosne Srebrene koji su posluživali oko oltara i skupljali milodare, a ponajviše animiranjem misnog slavlja sviranjem i pjevanjem – posebno psalma, kojeg je otpjevao novak fra Ilija Bilanović.

Nakon završnog blagoslova ispred platoa crkve tradicionalno je odigrano kolo uz zvuke šargije i violine. Druženje se nastavilo u župnom dvorištu uz miris domaće rakije i pečenja. Dok je dan bio obasjan suncem mnogi su pronašli hlad ispod borova gdje su prostrli svoje plahte i uživali u narodnom veselju i druženju.

Svake godine u ovoj župi nakon obilježavanja blagdana Porcijunkule (02.08.) održavaju tradicionalne mise zornice. Tijekom njih se vjernici duhovno kroz molitvu, post, odricanje, ispovijed, nagovor i euharistiju pripremaju za proslavu patrona. Od toga dana svako jutro do dana uočnice i procesije sa slikom (14.08.), velik broj hodočasnika iz susjednih župa posjećuje to mjesto. Svi oni u ranim jutarnjim satima pretječu zoru kako bi počast i hvalu iskazali Blaženoj Djevici Mariji na nebo uznesenoj

Objava Proslava svetkovine Uznesenja BDM u župi Osova pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Uoči svetkovine održana je trodnevnica kao priprava za proslavu Uznesenja Blažene Djevice Marije, zaštitnice Sokolina. Prvog dana misno slavlje predvodio je fra Anto Šimunović, voditelj Hrvatske katoličke misije u Canberri u Australiji, a drugog dana župni vikar u Velikoj Gorici don Anto Kovačić. Trećeg dana misu uočnicu predvodio je fra Drago Bojić, uz koncelebraciju župnika fra Jure Aščića i nekoliko svećenika rodom iz kotorvaroškoga kraja. Fra Drago je u propovijedi kazao da je Marijino uznesenje na nebo proslava i našeg čovještva te je govorio o ljudskom dostojanstvu, posebno istaknuvši dostojanstvo žena i majki.

Nakon proslave Velike Gospe u župi Sokoline, misu uočnicu svetoga Roka, na desetak kilometara od Sokolina udaljenom Rokovu groblju u Kotor Varošu, predvodio je župnik i gvardijan samostana na Petričevcu u Banjoj Luci fra Domagoj Šimić, a koncelebriralo je više domaćih svećenika. Fra Domagoj je istaknuo da je sveti Rok znao svoj životni cilj i životni put zato što je imao pravi i čvrsti temelj svog života, a to je bila njegova vjera u Isusa Krista koju je baštinio od svojih roditelja. Na svom putu za Rim da pohodi grobove apostola Petra i Pavla i na povratku u rodno mjesto, svoj život žrtvovao je za druge, osobito za bolesne od kuge od koje je dva puta i sam obolio i zbog čega su ga svi napustili, pa čak i zaboravili. „Danas kod ljudi nedostaje ljubavi za druge, nedostaje žrtve za druge, pa se događa da se zaborave i vlastiti roditelji kojima bi samo jedan telefonski poziv njihove djece život značio“, rekao je fra Domagoj koji je istaknuo kako su najveća kuga današnjeg vremena grijesi u kojima ljudi ne vide nikakvo zlo te ih prihvaćaju kao nešto normalno.

Na sam blagdan sv. Roka jutarnju misu na Rokovu groblju predvodio je fra Anto Šimunović, a središnje misno slavlje predslavio je biskup Majić u suslavlju s desetoricom domaćih svećenika. Biskupu Majiću bila je to prva misa u Kotor Varošu. Na Rokovu groblju, kao i na Sokolinama, okupilo se nekoliko tisuća prognanih kotorvaroških Hrvata, među kojima je bio i generalni konzul Republike Hrvatske u Banjoj Luci, Kotorvarošanin Zoran Piličić. Oko groblja se vidjelo more automobila iz mnogih zemalja Europske unije. Liturgijsko pjevanje, kao i na misi uočnici, predvodila je grupa hodočasnika uz harmonijsku pratnju mlade djevojke Ivone Marković.

Na početku mise biskup Majić napomenuo je kako je ispred župne crkve Male Gospe u Kotor Varošu vidio spomenik s imenima 729 poginulih, umrlih i nestalih hrvatskih žrtava od kojih je u Drugom svjetskom ratu 557, a u Domovinskom ratu 172 pa je nakanio ovu misu moliti za njih te za sve nazočne, a prognane u ovom ratu i one malobrojne koji su ostali živjeti u Kotor Varošu.

U propovijedi je govorio o životu sv. Roka koji je osjetivši evanđeoski poziv rasprodao svoje bogato imanje i veliki dio utrška dao siromasima. Istaknuo je kako će u nakani ove mise biti i želja da bogatstvo ne zarobi dušu kotorvaroških Hrvata i da u njima bude što više duha zahvalnosti prema rodnoj grudi i zavičaju, prema majkama, očevima i pradjedovima, prema Crkvi i svećenicima.

Poručio je kako je ljudski život Božji dar. „On je plod suradnje Boga i roditelja. Život je dar sa zadatkom da onaj tko je primio život od Boga, surađuje s Bogom u stvaranju novoga života. Život je i hodočasničko putovanje. Koliko god čovjek postavljao sam sebi cilj putovanja, Bog je onaj koji određuje cilj“, rekao je biskup Majić.

Biskup je upozorio na opasni virus nesuradnje ljudi s Bogom u stvaranju novih života, zatvaranjem daru života. „Stoga je potrebno da nas Bog oslobodi od kuge samouništenja, potrebno je da se otvorimo Gospodinu i životu i da svoju djecu odgojimo u vjeri svojih roditelja i praroditelja. Budite Božje sredstvo u stvaranju novih života. Otvorite se Bogu i životu“, istaknuo je biskup Majić.

„U potpunosti razumijevajući i poštujući pravo svakoga od vas pojedinačno da izabere cilj svoga hodočasničkog putovanja, da izabere mjesto i način života ondje gdje misli da mu je osobno i za obitelj bolje, u duhu Apostola naroda ljubljenom sinu Timoteju, želim vas i danas pozvati da ne prodajete svoje baštine bez velike nevolje i gdje god se nastanite, svjesno težite za pravednošću, pobožnošću, vjerom, ljubavlju, postojanošću, krotkošću! Bijte dobar boj vjere, čuvajte Zapovijedi i nastojte omiliti Gospodinu kako biste i vi, poput vaših očeva i majki, djedova i baka – tolikih koji su za ovu grudu život dali, poput tolikih Božjih ugodnika i sv. Roka, osvojili vječni život. Jer, cilj – Domovina je na nebesima“, rekao je biskup Majić.

Istaknuvši „da nam je Bog dao i ovozemaljsku domovinu te je htio da se rodimo u danom vremenu i darovanom prostoru“, biskup je okupljenima poručio: „Stoga, ako u svojoj intimi čujete glas da se poput Mojsija s Horeba, i vi vratite – spustite u svoj rodni kraj i zavičaj, ne sumnjajte u Gospodina da će on biti s vama; uzmite u ruke Božji štap, poput Mojsija stavite ‘na magarca svoju ženu i sinove’ (Izl 4, 20) i vratite se u zemlju otaca svojih. Tko zna, možda si kao dječak, mladić, odrastao čovjek trebao poći u progonstvo, steći novo iskustvo radi časa povratka. No, ako je Božja volja da još koje vrijeme ova zemlja bude pusta i prazna, da je još više pročisti krv nevino ubijenih kako bi iz ovog panja nikao novi život, ti, dragi vjerniče, ponovit ću još jednom, bij dobar boj vjere i gdje god da jesi, budi dostojan sin i kći, unuk i unuka onih koji ti Božjom milošću život darovaše i u vjeri te odgojiše.“

Osvrnuvši se na riječi župnika fra Zorana da mnogi nisu prodali svoja imanja te da ima i najava da će neki tu otvarati pogone, biskup Majić podržao je sve koji se žele vratiti. „To i svaki povratak u rodni kraj neće biti lagan, ali ljubav prema rodnom kraju mora biti jača od svih teškoća. Velika je i sama činjenica što volite svoj kraj i zavičaj i vjeru svoga kraja“, zaključio je biskup Majić kojemu je župnik Mandić na kraju mise darovao sliku velebne i obnovljene župne crkve koja je u ratu bila zapaljena, a njezini tornjevi srušeni.

Na Sokoline i Rokovo groblje stigla je veća skupina mladih hodočasnika iz Podmilačja koji su preko obronaka Vlašića i dubokog kanjona rijeke Ugra propješačili šezdeset kilometara. Njihov križ bio je blagoslovljen na objema uočnicama i središnjim slavljima kako bi potom tim križem bili blagoslovljeni svi nazočni hodočasnici.

Sve tri župe u Kotor Varošu – Kotor Varoš, Sokoline i Vrbanjci – skoro u potpunosti su uništene i opustošene u Domovinskom ratu. Na pločama razrušenih kuća rastu drveća. Od oko 11.000 predratnih Hrvata sada ih je tamo samo 200-tinjak, uglavnom onih starijih.

Objava Gospojina i Rokovo proslavljeni u župama Sokoline i Kotor Varoš pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

– Što su vremena bila teža, to je svijet bio odaniji Mariji, utječući se njezinu moćnom zagovoru – naglasio je fra Zdravko.

Provincijala smo pitali i o nekim ključnim izazovima s kojima se suočavaju danas na prostoru Provincije, ali i perspektivama oporavka, povratka i dugoročnog opstanka hrvatskog katoličkog puka. Naravno, ključni segment navedenih procesa je demografija, a fra Zdravko pritom navodi i kako nas je nesretni rat dodatno unesrećio, pokrenuo i udaljio od naših zavičaja. U kontekstu povratka kaže kako procesi, osobito na Zapadu, donekle i ostavljaju nadu u povratak barem jednog dijela ljudi.

– Dobro bi nam došla jedna dublja i sveopća duhovna obnova jer je danas itekako prisutna i moralna i antropološka kriza koja je počela nagrizati stabilnost obiteljskih odnosa, a time i same temelje društvenoga i crkvenoga života – provincijalova je poruka.

Blagdan Velike Gospe ima osobito značenje među Hrvatima katolicima, ne samo u BiH već i u Hrvatskoj, a ta neraskidiva veza koju možemo pratiti stoljećima unatrag jedan je od čvrstih temelja na kojima počiva vjera, ali i značajan integrativni faktor. Možete li se osvrnuti na vjerski značaj ovoga blagdana?

– Današnji svijet obilježava duboka kriza i stoga su upravo svetkovine poput Velike Gospe prigoda za vraćanje na izvore i pomoć izlaska iz tih kriza. Iz iskustva znamo kako je voda udaljenija od izvora samim time i onečišćenija, pa, ako je kao takvu konzumiramo, ona će nam narušiti zdravlje. Svetkovina Uznesenja BDM prigoda je za snažne poruke i vraćanje, kako se to danas kaže, na tvorničke postavke ili, još bolje, vraćanje čistom izvoru. A najsigurniji put do našeg pravog izvora – Isusa Krista – je njegova majka Marija. Lijepo je čuti kako smo mi Hrvati marijanski narod. Uistinu, duhovnost našega naroda prožeta je dubokom vjerom i pobožnošću prema Blaženoj Djevici Mariji. S druge strane, mi smo i narod koji je predugo svoju egzistenciju morao osiguravati odlazeći iz svoje domovine i rodnoga kraja. Velika Gospa je svetkovina koja je poticala mnoge da dođu u svoje zavičaje upravo za taj blagdan jer vrlo dobro znamo kako nam je svima u životu neobično važna majčinska ljubav. Nije slučajno što se na taj dan u mnogim crkvama i našim svetištima vjernici okupljaju u velikom broju. Želja da se bude kući sa svojom majkom, bilo zemaljskom, bilo nebeskom, mnoge ljude vraća na njihova ognjišta. Tu vidim povezanost s Marijom koja pati, ali i koja ne odustaje pratiti svoga Sina sve do kraja Njegova zemaljskog života. Pa i Međugorje možemo promatrati kao znak naše duboke pobožnosti i povezanosti s Marijom.

Na čelu ste Franjevačke provincije Bosne Srebrene. U kojim će se župama koje pokriva Provincija slaviti blagdan Velike Gospe?

– Danas se u velikom broju naših franjevačkih svetišta i crkava okupljaju vjernici, počevši od Posavine, preko središnje Bosne, Lašvanske doline, Kotorvaroške doline sve do Rame i Livna. Tako će se brojni hodočasnici okupiti u našim franjevačkim svetištima i župama – u Tolisi, Koraću, Breškama, Olovu, Osovi, Docu, Kreševu, Uskoplju, Suhom Polju, Vidošima, Rami, Ivanjskoj, Jajcu i Sokolinama.

Koliko je blagdan zapravo važan segment povezivanja domovinske i iseljene BiH, razlog okupljanja, ojačavanja međusobnih odnosa, kao i stvaranja temelja za promišljanje o nekoj boljoj budućnosti na ovim područjima?

– Naš hrvatski katolički svijet gaji posebnu pobožnost prema Mariji. Što su vremena bila teža, to je svijet bio odaniji Mariji, utječući se njezinu moćnom zagovoru. U pobožnoj duši veliku ulogu igra i srce. Čovjek je majci otvoren čitavim bićem jer u nju ima najviše povjerenja. Naši su ljudi tijekom burne povijesti iskusili Gospinu zaštitu i pomoć, tako da svaki bolji poznavatelj povijesti hrvatskog naroda lako može otkriti uzroke odanosti Mariji. Svetkovina Marijina Uznesenja na nebo slavi se ljeti, kada se obitelji okupljaju u svom kraju i zavičaju. Marija nas okuplja oko svoga Sina, ali i međusobno jedne s drugima.

Svaki susret prigoda je za obogaćenje, a osobito na ovakav dan kada kao vjernici razmišljamo i o tome kako nas je i u kolikoj mjeri oblikovao i zavičaj. I uistinu je veliko pitanje u kojoj bi mjeri naš narod bio ovakav kakav jest da nismo i djeca Marijina. A to znači da smo svjesni svoje stvorenosti, ali i otkupljenosti. Prema novim mjerilima ovog svijeta, neki nas zbog toga smatraju konzervativnima, tj. ljudima koji se nisu odrekli važnih životnih vrednota. Hvala Bogu što danas to neke žalosti, kao i činjenica kako i u Zagrebu mnoštvo mladih ide na svetu misu. Smatram kako je vrlo važno biti svjestan činjenice kako uopće ne bismo bili ovakvi da nismo Marijina djeca.

Kakvo je trenutačno stanje kada govorimo o vjernicima na području vaše Provincije? Gdje su ključni izazovi te koliko se uspijevate izboriti sa svim svakodnevnim nedaćama koje opterećuju katolički hrvatski puk te postoje li perspektive povratka na ognjišta, što bi pak vodilo poboljšanju ukupne demografske slike?

– Pitanje svih pitanja danas je demografija. Naime, teško će se stvoriti prilike i okolnosti koje su nam nakon odlaska Osmanlija omogućile da od 18.000 osoba dođemo do predratnih gotovo 800.000 pripadnika našeg naroda. Nesretni rat nas je dodatno unesrećio, pokrenuo i udaljio od naših zavičaja. Mislim da se ne trebamo zavaravati nekim velikim povratkom našeg naroda, iako procesi, osobito na Zapadu, donekle i ostavljaju nadu u povratak barem jednog dijela ljudi. Dojma sam kako naš čovjek želi svoju djecu odgajati zdravorazumski i u ljubavi, a ne da budu samo politički korektna, što je postala mantra današnjeg svijeta na Zapadu i što nas je dovelo tu gdje jesmo, zato što se neke stvari ne smiju nazvati pravim imenom. Mi, hvala Bogu, još uvijek razaznajemo što je dobro, a što zlo, a isto tako, sposobni smo osuditi grijeh i grešno stanje, ali i zagrliti grešnika.

Dobro bi nam došla jedna dublja i sveopća duhovna obnova jer je danas itekako prisutna i moralna i antropološka kriza koja je počela nagrizati stabilnost obiteljskih odnosa, a time i same temelje društvenoga i crkvenoga života. Dakle, i mi na ovim prostorima osjećamo tu moralnu krizu i urušavanje etičkih normi u životu, a brojna područja života zahvatio je potrošački mentalitet i agresivni relativizam. Ovaj val gospodarske krize posljedica je, zapravo, ljudske pohlepe i odbacivanja moralnih načela iz sustava gospodarstva. Nikada ne smije prvotni cilj biti profit, nego čovjek koji će u svom životu ostvariti svoje dostojanstvo radom i od rada sam moći živjeti i dostojno uzdržavati svoju obitelj. Moralna i etička načela moramo vratiti u temelje naših života i međusobnih odnosa ako želimo ovaj svijet učiniti boljim i ugodnijim za život.

Ove godine predvodite misu na Groblju mira u povodu Europskog dana sjećanja na žrtve totalitarnih režima. Koliko je važno obilježavati taj dan, prisjećajući se svih žrtava te koji je značaj projekta Groblja mira za u stvaranju temelja za dugoročno pomirenje i suživot na ovim prostorima?

– Najprije želim zahvaliti svima onima koji su pokrenuli inicijativu da se taj dan obilježava i u našoj domovini. Nema mira ni pomirenja ako nismo sposobni uvidjeti kako je rat najveće zlo koje nas može zadesiti jer sa sobom nosi smrt, razaranje i uništenje. Bijeli križevi na Groblju mira su opomena koliko je ljudski život krhak, ali su isto tako i pokazatelj koliko je velik broj onih koji su stradali. Nakon Drugog svjetskog rata komunističke vlasti su ubile ogroman broj hrvatskih vojnika i civila, ostavile su iza sebe na stotine stratišta od Slovenije sve do Makedonije, posebno po Sloveniji, Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Dakle, bez mogućnosti obrane ili pravičnog suđenja, ljudi su potpuno dehumanizirani i ubijani iz čiste mržnje i obijesti. Likvidirano je i više od 600 svećenika, časnih sestara i sjemeništaraca, što predstavlja najveće stradanje crkvenih osoba u Europi.

Ove godine obilježavamo i 600 godina od rođenja kraljice Katarine Kotromanić Kosače. Kakve aktivnosti možemo očekivati u tom kontekstu?

– Mi smo kao Provincija u Križevcima imali s braćom i sestrama iz OFS-a mogućnost da na Danu hrvatskih svetaca, mučenika i blaženika progovorimo o našoj franjevačkoj svetici kraljici Katarini Kotromanić Kosači. Svake godine se sva naša franjevačka bratstva OFS-a iz BiH okupljaju u Kraljevoj Sutjesci utječući se zaštiti naše kraljice Katarine u čijoj se sudbini ogleda sudbina tolikih naših majki i baka koje su ostajale bez svojih muževa, sinova i kćeri, ali su i dalje hrabro u vjeri nosile svoju muku i patnju ne predajući se beznađu i očaju. Premda nigdje nije zabilježeno da je vođen službeni proces beatifikacije kraljice Katarine Kosače, niti da je ona službeno proglašena blaženom, ipak je glas o njezinoj svetosti od davnina prisutan u hrvatskom narodu u Bosni i Hercegovini koji je, zahvaljujući i mojoj braći fratrima, danas časti kao blaženicu, što ona za nas zaista i jest. Kroz mnogobrojne pjesme i priče koje su prenošene s koljena na koljeno od srednjeg vijeka do današnjih dana kraljica Katarina je na neki način postala hrvatska narodna junakinja i primjer osobe koja je ostala stamena u svojoj vjeri i ljubavi premda je izgubila i muža i djecu i domovinu.

Ovih se godina obilježavaju važne obljetnice za franjevačku zajednicu, poput rana svetog Franje. Kako će Provincija Bosna Srebrena obilježiti te povijesne događaje?

– Prošle godine slavili smo dvije važne obljetnice. Prva je osamstota obljetnica Greccia, kada je sv. Franjo želio dočarati događaj Božića živim jaslicama i tako potaknuti ljude da shvate kako to nije samo događaj iz prošlosti nego uistinu stvarno utjelovljenje našeg Spasitelja Isusa Krista. Druga je osamstota godišnjica franjevačkog Pravila koje nama franjevcima svih ovih stoljeća daje putokaz kako živjeti svoju franjevačku karizmu u svakom vremenu i na svakom prostoru. Ove godine je osamstota obljetnica stigmi – rana koje svjedoče kako je sv. Franjo osjetio istu patnju i bol koju je i Krist osjetio, čime je posvjedočeno da je njegov put zapravo Isus Krist kojem se toliko suobličio da je primio i njegove rane. Ispred nas je i 2025. godina u kojoj ćemo se sjetiti Franjine Pjesme stvorova, a 2026. godina će biti posvećena Franjinu prelasku u vječnost, u zajedništvo s našim Gospodinom Isusom Kristom.

Mi ćemo ove za nas vrlo važne obljetnice iskoristiti da se snažnije napijemo s našeg franjevačkog izvora, a svijetu ćemo posvjedočiti kako smo mi bosanski franjevci to što jesmo ne samo riječima nego i djelima.

Prošle godine organizirali smo žive jaslice u dvorištu naše Franjevačke teologije u Sarajevu i imali svečani Božićni koncert te smo tiskali knjižicu “800. obljetnica franjevačkog Pravila” u nakladi naše medijske kuće Svjetlo riječi koju je napisao biskup fra Marko Semren koji nas je i ove godine počastio svojom novom knjigom “Značenje osamstotih obljetnica franjevačkog reda: 800 godina redovničkog Pravila, prvih jaslica u Grecciu i rana sv. Franje na La Verni” koju smo također izdali u nakladi naše medijske kuće Svjetlo riječi.

Poznato je da su franjevci u Bosni i Hercegovini tijekom 700 godina djelovanja dali nemjerljiv doprinos u očuvanja vjere, kulture i narodnog identiteta Hrvata katolika. Može li danas, kada se svijet u kojem živimo ubrzano mijenja i zapostavlja duhovne vrijednosti, Crkva u BiH, odnosno franjevačka karizma, potaknuti vjernike da više promišljaju o vlastitoj ulozi u svojim župama i lokalnim zajednicama?

– Naša braća su tijekom više od 732 godine djelovala neumorno i u kontinuitetu na ovim prostorima, živjela usko povezana s ovim narodom, dijeleći s njime dobro i zlo i u teškim i neizvjesnim vremenima. Poučavala su ga i pomagala na svakojake načine, hrabrila ga i bodrila na putu života. Bila su tom ispaćenom narodu praktički sve: duhovni vođe, odgojitelji, liječnici, pisci, dušobrižnici – cijelim svojim bićem nosila su s drugima sudbinu naroda ne izdvajajući se i ne postavljajući se iznad samoga naroda. Što je imao narod, imali su i franjevci, ako je trpio narod, trpjeli su i franjevci, ako je bio progonjen narod, s njime su bili progonjeni i franjevci. Ta nas slavna povijest itekako obvezuje da i dalje hrabrimo svoje vjernike govoreći im kako nije sve tako crno, kako je ovo naša domovina u kojoj vrijedi živjeti. To će nam biti i glavna motivacija da se još više borimo i trošimo svoje energije nekada i za samo nekoliko starijih osoba koje su nam povjerene. Zahvalan sam braći na silnoj energiji i ljubavi koju imaju za, nažalost, vrlo često mali broj vjernika u župama.

(Dario Pušić, Izvor: vecernji.ba)

Objava Intervju provincijala Bosne Srebrene uz svetkovinu Velike Gospe pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Istina o Marijinu uznesenju u nebesku slavu stoljećima se je razvijala ponajprije u svijesti, tj. vjeri naroda Božjega, a potom se je ta vjera počela slaviti u liturgijskim slavljima, da bi napokon o njoj progovorila i teologija. U vjeri naroda Božjega, koju nalazimo izraženu u pobožnim spisima iz V. i VI. st., Marijin se je lik smještao uz Kristov, u njegovoj slavi. Naime, pobožnom je puku bilo veoma lako zamisliti kako je Mariji – Majci, mjestu uz Sina, budući da mu je ona bila najvjernija i najbliža suradnica u vrijeme njegova zemaljskog života. Upravo zbog svoje blizine sa Sinom i suradnje u djelu otkupljenja, Marija nije trebala čekati ono što čekaju svi pravednici, naime uskrsnuće tijela. Ona je već uskrsnula te je smještena uz svoga slavnog Sina. Tu vjeru pobožnog puka liturgija je počela slaviti već u V. i VI. st. pod imenom Marijin dormitio (usnuće) ili transitus (prijelaz), a od VII. st. kao Marijin assumptio (uznesenje) i to uglavnom 15. kolovoza. Tu će vjeru kroz srednji vijek prihvatiti i produbiti veliki teolozi (sv. Toma Akvinski, sv. Bonaventura i dr.), a zanijekat će je mnogi protestanti, uključivši i Luthera.

Pretkoncilska, a manjim dijelom i postkoncilska katolička teologija, na crti dogmatske definicije pape Pia XII., razvila je bogat govor o Marijinu uznesenju u nebesku slavu. Dogmu se predstavlja kao Marijinu povlasticu, a kao teološki temelj dogme navodi se Marijino bogomajčinstvo, njezina suradnja u djelu otkupljenja, njezina bezgrješnost, trajno djevičanstvo i njezina znakovitost u odnosu na Crkvu. Upravo ovo posljednje, naime Marija kao znak naroda Božjega izaziva osobitu pozornost teologije. Tu je znakovitost istaknuo i Drugi vatikanski koncil: „Isusova Majka, kao što je tijelom i dušom već proslavljena na nebu, slika i početak Crkve kakva ima biti u budućnosti, tako i na ovoj zemlji, dok ne dođe dan Gospodnji, svijetli putujućem Božjem narodu kao znak pouzdane nade i utjehe“ (Lumen gentium, 68). Koncil želi reći kako u Mariji Crkva već ima ostvaren početak svoje buduće proslave, tj. u Mariji je već prisutna eshatološka ostvarenost, ono konačno prema kojem je Crkva usmjerena i u čijoj se službi nalazi. Marija na nebo uznesena ima vrijednost eshatološkog znaka za čitavi narod Božji koji se nalazi na putu prema danu Gospodnjem; taj znak nudi sigurnost, nadu i utjehu da će se na čitavom tijelu Crkve ostvariti ono što se je već ostvarilo ne samo u Glavi-Kristu, nego i u jednom od najizvrsnijih udova, u Majci Crkve. A ondje gdje je Majka pozvana su biti i njezina djeca. Lik Marije na nebo uznesene tako postaje znak ohrabrenja za svu njezinu djecu koja se nalaze u raznim životnim poteškoćama, za sve malene, obespravljene, za sve koji nemaju ljudsku ni zemaljsku utjehu. I oni će, baš poput Majke, kroz patnje i pod sjenom križa, stići do sudioništva u slavi Otkupitelja. Pogled na slavnu Majku, smještenu u slavi Sina, pomaže Marijinoj djeci na putu da ne klonu, da ne zaborave kako je cilj pred njima, a cilj je ona slava u kojoj se ona već nalazi.

Objava Marija na nebo uznesena pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Na Veliku Gospu proslavlja se i dan Grada Široki Brijeg, a osim u Širokom Brijegu, Velika Gospa proslavila se i u Posušju, gdje se na taj dan obilježavao i dan općine.

U Širokom Brijegu, na sam blagdan Velike Gospe, 15. kolovoza, svete mise održane su u 5, 6, 7, 8 i 9 sati, a svečanu svetu misu u 11 sati predvodio je fra Zdravko Dadić, provincijal Franjevačke provincije Sv. Križa – Bosne Srebrene.

Dan uoči proslave ovog blagdana, u Širokom Brijegu je održana i svečana procesija s kipom Širokobriješke Gospe, a u procesiji su sudjelovala kulturno-umjetnička društva župe, limena glazba, sportaši, vatrogasci, policija, članovi GSS-a Široki Brijeg te ostali Božji puk, prenosi borak.info.

Objava Provincijal Bosne Srebrene predvodio svečano misno slavlje na Veliku Gospu u Širokom Brijegu pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Prema Katekizmu Katoličke Crkve, uznesenje na nebo odnosi se na događaj koji se dogodio na kraju života Djevice Marije.

„Na kraju je neokaljana Djevica, sačuvana slobodnom od svake ljage istočnoga grijeha, pošto je dovršila tijek zemaljskog života, tijelom i dušom bila uznesena u nebesku slavu; Gospodin ju je pak uzvisio kao kraljicu sviju, da bude potpunije suobličena sa svojim Sinom, Gospodarem gospodarâ i pobjednikom nad grijehom i smrću.” Uznesenje Blažene Djevice posebno je sudioništvo u uskrsnuću njezina Sina i anticipacija uskrsnuća drugih kršćana. (KKC 966)

Ovo vjerovanje u Katoličkoj crkvi potječe iz prvih nekoliko stoljeća kršćanstva, pronalazeći izvor u ranim pričama o „smrti” Djevice Marije.

Sveti Ivan Damaščanski, kršćanski pisac iz 8. stoljeća, pisao je o tome koliko je prikladno da Djevica Marija bude uznesena na nebo: „Bilo je prikladno da ona, koja je zadržala netaknuto svoje djevičanstvo pri porodu, očuva vlastito tijelo slobodnim od svake pokvarenosti čak i nakon smrti. Bilo je prikladno da ona, koja je Stvoritelja kao dijete nosila na svojim grudima, prebiva u božanskim šatorima. Bilo je prikladno da supružnik, kojeg je Otac uzeo k sebi, živi u božanskim stanovima. Bilo je prikladno da ga ona, koja je vidjela svoga Sina na križu i koja je time primila u svoje srce mač tuge kojemu je pobjegla rađajući ga, gleda dok sjedi s Ocem. Dolično je bilo da Božja Majka posjeduje ono što pripada njezinu Sinu i da je svako stvorenje časti kao Majku i službenicu Božju.”

Velika Gospa je drevna svetkovina koja slavi Djevicu Mariju i njezinu ulogu u povijesti spasenja, kao i vječno odredište koje joj je pripremio njezin sin Isus, prenosi Aleteia.

Objava Što znači Uznesenje Marijino? pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.