Sport kao škola života

Sport nikada nije samo tjelesna aktivnost ili natjecanje. On je važan odgojni prostor u kojem se oblikuju karakter, odnosi i vrijednosti. Naime, na treningu se može vidjeti kako dijete reagira na pogrešku. Na utakmici se prepoznaje kako se nosi s pritiskom. U svlačionici se pokazuje kakva se kultura odnosa razvija među djecom i mladima. Na tribinama se, pak, jasno očituje kakve poruke odrasli svojim ponašanjem šalju djeci. S druge strane, u svojoj najboljoj formi sport može biti škola zajedništva. On okuplja osobe različitih sposobnosti, karaktera, obiteljskih pozadina i životnih iskustava. Nekome sport predstavlja prostor radosti i igre, nekome predah od svakodnevnih teškoća, a nekome možda prvu priliku da osjeti pripadnost grupi. Upravo zato sportski teren ponekad postaje mnogo više od mjesta treninga ili natjecanja, postaje prostor susreta i osobnoga rasta. Danas, kada se mnogo toga želi postići brzo, lako i bez odgađanja, sport podsjeća da razvoj zahtijeva vrijeme, disciplinu i ponavljanje. Trening se ne može preskočiti. Igra se ne može naučiti bez vježbe. Povjerenje u ekipi ne može se izgraditi bez strpljenja. Upravo u tome leži jedna od najvažnijih odgojnih snaga sporta: on uči da rast nije trenutačan rezultat, nego proces.

Kada rezultat zasjeni dijete

Ipak, sport ima i svoju ambivalentnu stranu. Ona postaje vidljiva onda kada se odgojna, razvojna i relacijska dimenzija sporta potisne u drugi plan, a primat preuzmu rezultat i vanjsko priznanje. Kada se vrijednost djeteta počne mjeriti medaljom, mjestom u ekipi ili pak brojem postignutih golova, lako se gubi iz vida da pred nama nije samo „mladi sportaš”, nego dijete u procesu rasta i sazrijevanja. To je dijete koje tek oblikuje sliku o sebi, uči razumjeti uspjeh i neuspjeh, nositi se s pogreškom i graditi odnos prema vlastitim mogućnostima i ograničenjima. U takvom kontekstu posebno je osjetljivo pitanje pedagoškoga stila odraslih. Grube riječi ponekad se opravdavaju motivacijom, pretjerani pritisak disciplinom, a ponižavanje navodnom potrebom da se „ojača karakter”. Međutim, iz odgojne perspektive, način na koji odrasla osoba komunicira s djetetom jednako je važan kao i sadržaj same poruke. Dijete ne prima samo tehničku uputu nego pamti ton, pogled, gestu i emocionalnu atmosferu u kojoj je poruka izrečena. Ono ne odlazi s treninga samo s iskustvom pobjede ili poraza nego i s doživljajem vlastite vrijednosti, odnosno dubokim osjećajem prihvaćenosti ili odbačenosti. Sport koji bi trebao poticati slobodu, radost i razvoj može se, ako izostane odgovorna odgojna kultura, pretvoriti u prostor straha. Straha od pogreške, od razočaranja roditelja, od gubitka mjesta u ekipi, od ismijavanja pred vršnjacima ili od negativne reakcije trenera. Dijete koje sudjeluje u sportu prvenstveno iz straha može kratkoročno pokazivati poslušnost, disciplinu i prilagodbu, ali takvo iskustvo rijetko vodi prema slobodnom i cjelovitom razvoju osobe. Poseban izazov javlja se kada se djecu i mlade prerano uvodi u logiku sportskoga uspjeha karakterističnu za svijet odraslih. U takvim okolnostima igra se postupno pomiče prema pritisku postignuća, a radost sudjelovanja prema stalnoj potrebi dokazivanja. Umjesto zdravoga natjecanja razvija se kultura uspoređivanja; umjesto osobnoga rasta pojavljuje se instrumentalizacija djeteta; umjesto sporta kao prostora razvoja, dijete može postati nositelj neostvarenih ambicija odraslih. Zato je važno stalno naglašavati da sport treba biti u službi čovjeka, a ne čovjek u službi sportskoga rezultata. Ta tvrdnja zvuči jednostavno, ali u praksi zahtijeva trajno pedagoško, etičko i pastoralno razlučivanje. Ona poziva trenere, roditelje, sportske klubove, škole i crkvene zajednice da se ne pitaju samo koliko su djeca uspješna, nego i kakve osobe kroz sportsko iskustvo postaju. Pitanje sporta stoga nije samo pitanje pobjede nego i pitanje odgoja, dostojanstva i odgovornosti.

Kršćanski pogled: čovjek prije uspjeha

Kršćanski pogled na sport ne polazi prvenstveno od pitanja rezultata, nego od pitanja cjelovitoga razvoja osobe. Upravo u tom smislu dokument Dikasterija za laike, obitelj i život Dati najbolje od sebe (tal. Dare il meglio di sé) sport promatra kao prostor u kojem čovjek može rasti tjelesno, moralno, društveno i duhovno. Sport, dakle, nije važan samo kao tjelesna aktivnost ili natjecateljska praksa nego kao mjesto susreta, odgoja, oblikovanja karaktera i odgovornosti, kao mjesto razvoja cjelovitoga čovjeka. U toj perspektivi čovjek nije samo tijelo koje treba osposobiti za napor, niti rezultat koji treba ostvariti. On je osoba čije dostojanstvo prethodi svakoj pobjedi i ostaje neumanjeno svakim porazom. Zato je posebno značajna misao da u sportu čovjek može „dati najbolje od sebe”. Međutim, kršćanski shvaćena izvrsnost ne iscrpljuje se u brzini, snazi, tehničkoj vještini ili pobjedi. Dati najbolje od sebe znači odgovorno razvijati darove koje osoba posjeduje, ali pritom ne zanemariti drugoga. To znači težiti napretku, ali ne izgubiti radost igre; poštovati pravila, ali i dostojanstvo protivnika; prihvatiti natjecanje, ali ne svesti drugoga na prepreku koju treba savladati. Sport ima snažan odgojni potencijal upravo zato što vrline ne ostavlja na razini apstraktnih pojmova, nego ih smješta u konkretne životne situacije. Strpljivost se uči kada napredak dolazi polako. Pravednost se provjerava kada sudac donese odluku s kojom se ne slažemo. Poniznost se oblikuje nakon pobjede, a hrabrost nakon neuspjeha, ozljede ili pogreške. Solidarnost postaje vidljiva onda kada snažniji član ekipe ne igra samo za sebe, nego otvara prostor i onome koji je nesigurniji, slabiji ili se tek ohrabruje. Tu se kršćanski odgoj i sport mogu duboko susresti. Ne u površnom nastojanju da se sport izvana obilježi religijskim znakovima, nego u prepoznavanju sporta kao prostora ljudskoga rasta, susreta i odgovornosti. Sportski teren može biti mjesto na kojem dijete uči da nije samo, da uspjeh ima smisla kada se dijeli, da slabiji ne smije biti odbačen i da pravila nisu suprotnost slobodi, nego uvjet pravedne igre. U takvom iskustvu dijete postupno uči da se dostojanstvo osobe ne gubi ni onda kada se izgubi utakmica. Zato jedno od ključnih pitanja za svaki sportski i odgojni prostor glasi: kako se među nama osjeća dijete koje nije najbolje? Kako se osjeća dijete koje sporije trči, češće griješi, nema skupu opremu, nije glasno, nametljivo ili sigurno u sebe? Ako sport stvara prostor samo za najuspješnije i najjače, tada gubi dio svoje odgojne vrijednosti. Ako, međutim, omogućuje rast svakom djetetu, osobito onome koje je ranjivije ili manje vidljivo, tada postaje prostor istinske ljudskosti i konkretne kršćanske odgovornosti.

Zaštita djece u sportu: odgovornost koja čuva povjerenje

Upravo zato pitanje zaštite djece i mladih u sportu nije dodatna tema, nego prirodan nastavak svega što sport želi biti. Ako kažemo da sport gradi povjerenje, onda moramo znati što činimo kada je to povjerenje narušeno, odnosno kako odgovorno čuvati to povjerenje. U tom smislu posebno je važno što Nadbiskupijski centar za pastoral mladih „Ivan Pavao II.” kroz projekt Because We Care razvija protokole i smjernice za zaštitu djece i mladih, osobito u kontekstu sportskih aktivnosti. U sklopu projekta razvijen je i priručnik o sigurnom sportu, koji opća načela sigurnosti i odgovornosti prevodi u konkretne standarde ponašanja na terenu ili igralištu. On pomaže da se jasnije odrede granice u radu s djecom, prepoznaju rizične situacije, urede komunikacija, putovanja, fotografiranje i digitalni kontakti, ali i da se zna kome se dijete, roditelj ili trener mogu obratiti kada se pojavi zabrinutost. Time se zaštita djece ne prepušta improvizaciji, nego postaje dio organizacijske kulture. Kultura zaštite znači da se zna što je primjereno, a što nije; kome se dijete može obratiti; kako se postupa u rizičnim situacijama; tko preuzima odgovornost; i na koji način se štite dostojanstvo, granice i dobrobit svakoga djeteta. Takve smjernice su potrebne jer se zaštita ne može oslanjati samo na dobru volju pojedinaca. Dobra volja je važna, ali nije dovoljna. Važno je naglasiti: zaštita djece ne znači stvaranje nepovjerenja prema odraslima. Naprotiv, ona pomaže odgovornim odraslima da rade sigurnije, jasnije i profesionalnije. Jasne granice štite djecu, ali štite i trenere, animatore, volontere i sve one koji s djecom rade pošteno i predano. Kultura zaštite počinje prije incidenta. Ona počinje u jeziku koji koristimo. U načinu na koji reagiramo na dječju pogrešku. U tome dopuštamo li ponižavanje kao „šalu”. U tome znaju li roditelji kome se mogu obratiti. U tome ima li dijete pravo reći da mu je neugodno. Naime, dijete će možda zaboraviti rezultat mnogih utakmica. Zaboravit će i neke treninge. Ali neće zaboraviti odraslu osobu koja ga je ponizila, kao što neće zaboraviti ni onu koja ga je zaštitila, ohrabrila i pokazala mu da vrijedi i onda kada ne pobjeđuje. Zato sport koji ne čuva dijete ne može ga istinski ni odgajati. Samo dijete koje se osjeća sigurno može slobodno rasti. Samo dijete koje se osjeća poštovano može dati najbolje od sebe.

(Antonio Topalović)

Objava Sport kao prostor odgoja, dostojanstva i zaštite djece pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.