Rast unutarnje slobode

U onoj mjeri koliko u nama budu jačali vjera, ufanje i ljubav toliko će rasti i naša unutarnja sloboda. A onoliko koliko bude rasla naša unutarnja sloboda toliko će rasti i naša sposobnost da prihvatimo i volimo sami sebe i druge. Dosta ljudi zna osuđivati same sebe i ne prihvaćati se kao vrijedno Božje biće. Božji pogled koji počiva na nama poziva nas na svetost, potiče na obraćenje i napredovanje, ali nikad ne izaziva tjeskobu da nećemo uspjeti, ne uzrokuje pritisak koji katkada stvara ljudski pogled ili način na koji sami sebe osuđujemo: nikada nismo dovoljno dobri, nikada dovoljno ovo ili ono, stalno smo nezadovoljni sobom, uvijek se osjećamo krivima što ne odgovaramo nekim očekivanjima ili mjerilima. Kako smo jadni grešnici, ne moramo se osjećati krivima što postojimo, a upravo to se mnogim ljudima događa posve nesvjesno. Božji pogled koji počiva na nama dopušta nam da budemo u potpunosti ono što jesmo, skupa s našim ograničenjima i nedostacima: On nam daje pravo na pogrešku i oslobađa nas pritiska i osjećaja, koji nas katkada zarobljava (a ne dolazi od Božje volje, nego od naše ranjene psihe), da moramo biti nešto što uopće nismo.

Pred Božjim pogledom možemo i trebamo biti ono što jesmo, možemo se opustiti. Nema ništa bolje od odmaranja u nježnosti našega Oca, ali tako često zaboravimo na to. A da i ne govorimo da mnogo ljudi nikada nije taj osjećaj ni iskusilo. Božja logika nije ta da mi moramo biti dobri kako bismo zavrijedili Njegovu ljubav. On nas ljubi bez obzira na to kakvi smo i bez razlike ljubi svakoga čovjeka. To je razlog zašto i mi sami trebamo imati ljubavi za sve ljude bez obzira na to jesu li nam simpatični ili ne. Uvidimo li koliko ljubavi Bog ima za nas i sami ćemo postati malo vrelo ljubavi za ljude koji se nalaze u našoj blizini.

Povjerenje u Božju ljubav

Iako nam se kao običnim ljudima konstantno događaju padovi, njih trebamo prihvaćati mirno sve dok i dalje beskrajno želimo postići svetost. Miran stav je odraz povjerenja u Božju ljubav, a želja za svetošću je naš odgovor na tu ljubav. Takav međusobni odnos stvara ozračje mira, a ne panične religioznosti koja je puna straha, krivnje i zebnje jesmo li udovoljili Bogu. Ako s Bogom imamo odnos pun djetinjega povjerenja, stvaramo plodno tlo da uspijemo u životu, da umnožimo talente i donesemo plodove, kako nam je Isus i zapovjedio. Naš duhovni život nikada ne bi trebao biti izlika da živimo pasivno ili da se ograničavamo u djelovanju, tobože čuvajući se od grijeha. Mi trebamo uistinu živjeti život, ali tako da on bude na slavu Božju.

Kad nam u važnim stvarima nije jasno koja je Božja volja (izbor budućeg zvanja, donošenje neke važne odluke), često gubimo vrijeme na postavljanje pitanja ili izgubimo hrabrost, pa se ne angažiramo dovoljno u stvarima koje predstavljaju Božju volju u svakodnevnom životu, a to je ustrajna molitva, povjerenje, ljubav prema ljudima s kojima se svakodnevno susrećemo. Kad nemamo odgovora za budućnost, najbolji način iščekivanja odgovora jest da prihvatimo i u punini živimo današnji dan. To je ono konkretno što možemo učiniti u situacijama „čekanja”, a ako imamo problem s tim da neke ljude iz svoje okoline ili prošlosti ljubimo, jer ih okrivljujemo za neku uvredu i način na koji su se s nama ophodili, trebamo se izdići iz toga stanja zlopamćenja i naučiti živjeti s milosnom činjenicom da nam je Božja ljubav sasvim dovoljna za svaki napredak i procvat u životu. Okrivljujemo li druge za svoje loše stanje i to što nam ne ide ili stalno opažamo nepravdu u svom životu, trebamo znati da smo djetinjasto razumjeli kako stvari u biti funkcioniraju. Trebamo postići duhovnu autonomiju u odnosu sa Bogom, jer to je nepresušan izvor svakoga dobra u našem životu. To što su ljudi grešni ne može nas ograničiti da duhovno rastemo i ne treba nam biti opravdanje da ne ustrajemo na putu svetosti. Bog je svakome od nas dao sve što nam je potrebno za duhovni i ljudski napredak, bez obzira na to što neki ljudi nisu bili ili trenutno nisu dobri prema nama. Svaka je patnja prilika za naš rast. Ako se obeshrabrimo zlom koje nas okružuje, samo ćemo dodati zlo na zlo. Zlo pobjeđujemo gorljivošću, radošću i ustrajnošću u činjenju dobra.

Srce nije u stanju biti istovremeno zaokupljeno brigama za budućnost i prihvaćati milost sadašnjeg trenutka. Ili se brinemo ili se radujemo. Milost se kao ni mana u pustinji ne može skladištiti za sutra, već trebamo kroz život ići dan po dan, s puno povjerenja da će se Bog opet sutra pobrinuti za nas. Isus je rekao da je svakom danu dosta njegova zla, zato bez velikih projekcija u budućnost prihvatimo što danas imamo i odradimo ono što danas moramo. Jednako kao što trebamo svaki dan obaviti svoje staleške dužnosti, tako trebamo uživati u trenutku koji nam Bog daje i prihvatiti milosti toga dana, a da panično ne tražimo garanciju da će te milosti biti i sutra. Najbolje rješenje za sve naše tjeskobe je da svaki dan učinimo ono na što smo po svojim životnim opredjeljenjima pozvani – svoje dužnosti i onda nema straha da ćemo dobiti mane svaki dan iznova, svježe, baš one koja nam treba. Jer ne možemo stvarati zalihe milosti, milost se može samo prihvaćati iz trenutka u trenutak.

Vrijeme glave i vrijeme srca

Jacques razlikuje dvije vrste vremena: vrijeme glave koje je raskomadano na sate i vrijeme srca – Božje vrijeme, koje je vrijeme dubokih ritmova milosti u našem životu. Božje vrijeme je skladan niz trenutaka koji se mirno nadovezuju jedni na druge i to je vrijeme sjedinjeno s vječnošću. Ako živimo u skladu s takvim ritmom, onda stvarno imamo vremena za druge ljude i otvoreni smo za istinski susret s njima. U ovom užurbanom svijetu imamo snažan instinkt vlasništva nad vlastitim vremenom i pomno želimo sačuvati svoje vrijeme da s njim raspolažemo onako kako mi želimo. Ako netko od nas traži naše vrijeme, a mi to nismo planirali, hvata nas nervoza. Da bismo bili raspoloživi za druge i da krenemo živjeti u skladu s vremenom srca, potrebna je velika sloboda, to jest nenavezanost na naše planove i našu vlastitu volju. Sveci koji su živjeli u skladu s vremenom srca znali su da ništa nije prepušteno slučaju i da Bog u svojoj beskrajnoj mudrosti svime milosno upravlja, tako i s njihovim vremenom.

Svijet danas počiva na principima trgovine, što je logika prava i dužnosti. Mi bismo se trebali izdići iznad te logike i prijeći na logiku ljubavi, u kojoj dajemo i primamo besplatno. Temeljni obrat u našem duhovnom životu može se dogoditi tek kada shvatimo da nas Bog potpuno besplatno ljubi. Ne zato što smo dobri ili vrijedni, već apsolutno bezuvjetno. On je nježni Otac, On je ljubav. Velika je milost to shvatiti i u dubini svojega bića živjeti u skladu s tom spoznajom. U tom se krije ključ naše potpune slobode. Sve dok je moj odnos prema Bogu djelomično utemeljen na onome za što sam ja sposoban, on ostaje krhak; kad mu jedini temelj postane Božje očinstvo, on ne može doživjeti neuspjeh. Naš trud i nastojanje oko dobra ne treba doživljavati kao cijenu koju plaćamo za Njegovu ljubav, već kao naš odgovor na tu ljubav. Kada nam se učini da nas život osiromašuje na nekom polju, vjerujmo da će Bog učiniti da iz toga provri dragocjena sloboda i tako će onda i biti. Doista smo slobodni tek onda kada je sve naše dobro u Bogu i samo u Bogu. To ne trebamo izgubiti iz vida i osjetit ćemo svu slatkoću slobode djece Božje i shvatit ćemo da nam Bog daje sve što nam treba, iz časa u čas.

Objava Unutarnja sloboda pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.