Ostvarenje jednog takvog koraka nije rezultat neke trenutne pogodne prilike, nego mu je prethodilo dugotrajno razlučivanje i promišljanje o našem poslanju koje je potom u naše dane urodilo vidljivim plodom.

Isusov poziv

Isusov nalog koji će uputiti svojim učenicima i koji će ostaviti čitavoj Crkvi je poziv na propovijedanje evanđelja širom svijeta. Taj nalog Crkva je na različite oblike, u vremenima koja su ponekad pogodovala, a ponekad bila veoma nepovoljna, nastojala vjerno izvršavati. Petar naših dana, papa Franjo, više puta je pozivao na izlazak Crkve i to na periferije. Naravno, nisu to samo periferije u smislu predgrađa gradova već i daleki krajevi kao i ona područja života koja su na najrazličitije načine marginalizirana.

Izlazak iz uhodanog načina života i početak nečega novog uočavamo i kod mnogih utemeljitelja redova te brojnih svetaca. Oni, čuvši Božji glas, izlaze iz sigurnosti vlastitoga života i kreću u nove, nepoznate situacije upravo vođeni evanđeoskim motivima. Sveti Franjo je bio sin bogatog trgovca od kojeg je naslijedio veliko bogatstvo. Jedno vrijeme to ga je bogatstvo ispunjalo i živio je raskošno, ali kada je u jednom susretu s gubavcem doživio obraćenje sve je postalo drugačije. Franjo ostavlja bogatstvo, a prianja uz siromaštvo i želi služiti onima koji su na rubu. Za sve mještane je to bilo veliko iznenađenje, ali se u njegovom srcu dogodila preobrazba koja ga je posvema promijenila. On je postao novi čovjek. Napušta sigurnost vlastitoga doma i izlazi u nepoznato, izlazi služiti potrebnima i siromasima jer je spoznao volju Božju.

Naš odaziv na Isusov poziv

I našoj zajednici je bio upućen poziv na izlazak u nepoznato, poziv za odlazak u misije. Izrazito mi je drago da se naš odaziv na ovaj izazov i poziv ostvario u prigodi obilježavanja 75. obljetnice od osnutka naše Provincije (1942. – 2018.) i 150. obljetnice naše Družbe (1869. – 2019.) kao želja da o tim obljetnicama napravimo jedan novi iskorak. U duhu naše utemeljiteljice Majke Margarite Pucher i mi smo odlučile posvetiti se siromašnima i napuštenima. Majka Margarita je osjećala sućut prema siromašnoj djeci. Prihvatila je to kao izazov na koji se osjetila pozvanom odgovoriti, uvjerena da je to za nju Božja volja. Naša utemeljiteljica obuzeta Kristovom ljubavlju pošla je za njim. Potaknuta ljubavlju i samilošću prema siromašnoj i napuštenoj djeci i puna pouzdanja u Božju providnost, hrabro je započela plodonosan rad na odgajanju mladeži.

Slijedeći njezin primjer, i mi trebamo iskazivati sućut ponajprije djeci, mladima, najpotrebnijima današnjice kao i mnogim drugima koji su zahvaćeni različitim siromaštvima. Ljubav nas Kristova potiče da prepoznamo gubavce našega vremena i idemo im ususret. Iskustvo izlaska iz sebe i odlaska drugima doživio je i Franjo Asiški u susretu s gubavcem. To ga je iskustvo potaknulo da Kristovom ljubavlju ljubi braću i sva stvorenja.

U Konstitucijama naše Družbe Školskih sestara franjevki Krista Kralja stoji:  „Karizma Družbe jest: živjeti evanđelje u sestrinstvu iz ljubavi prema Bogu, ujtelovljujući, svjedočeći i navješćujući Kristovo kraljevstvo, u franjevačkome duhu trajnoga obraćenja u službi Crkvi i čovjeku, posebice na odgojnome području.” (Čl. 2).  Tu je u kratkim crtama opisano što karakterizira naše poslanje i što mi kao franjevke u duhu sv. Franje želimo slijediti svojim životom. On je za sve Bogu zahvaljivao i rado naviještao i  propovijedao evanđelje svakom stvorenju.

U skladu s takvim Franjinim stavom na 15. redovitom Vrhovnom kapitulu koji je slavljen u Asizu 2017. godine pod geslom Ljubav nas Kristova obuzima (2 Kor 5,14) u Zaključnom dokumentu smo posvijestile samima sebi da: „Briga za ljude i njihove potrebe od nas traži neprestan povratak vlastitim korijenima, ali i poznavanje onoga što Crkva danas predlaže pred brojnim izazovima. Kao zajednica posebnu pozornost trebamo posvetiti raznim i mnogim vrstama siromaštva današnjice.

Da bismo uspješno ostvarivale svoje poslanje, potrebno je, s jedne strane, posvijestiti temeljne oznake naše samobitnosti i čuvati duhovnu baštinu sestara koje su nam prethodile; s druge strane, zapitati nam se na koji način u ovom trenutku odgovaramo karizmi Družbe, na osobnoj i zajedničkoj razini. Naša je zadaća upoznati karizmu, živjeti je i prenositi, osobno i kao zajednica. Ne smijemo zaboraviti da je karizma dar Crkvi i da nas to poziva na odgovornost.“ (Br. 25). Nalog Kristov i poziv na propovijedanje, naša karizma kao i potreba u svijetu, rodile su ideju koja je, potaknuta molitvom i popraćena milošću sazrijevala i rasla te se ostvarila našim odlaskom u misije.

Vidimo dakle da naše poslanje i odaziv započinje najprije u redovničkoj zajednici gdje svjedočimo Evanđelje onima s kojima dijelimo svakodnevicu, a zatim nas zajednica šalje naviještati Radosnu vijest osobnim i zajedničkim životom (Konstitucije, čl. 49). Svjedočanstvo života prethodi djelovanju, stoga je uvijek potrebno težiti skladu između molitve, zajedničkog života i apostolata.

To znači više se pouzdavati u Božju providnost i odgovarati na znakove vremena hrabro razlučujući, kako su to činile naša Utemeljiteljica i prve sestre. Imati hrabrosti prihvatiti žrtvu i prilagoditi se različitim situacijama. Služiti Gospodinu u radosti i poniznosti poput sv. Franje Asiškoga koji osvjetljava naše danas i pokazuje nam nove putove kojima nam je hoditi da bismo svjedočile njegovu sućut i milosrđe.

Odlazak u misije

Kada je sv. Franjo sklapao sveti savez s gospođom Siromštinom onda je ona zatražila da joj pokaže samostan. „Odvedoše je na jedan bržuljak i pokazašte joj cijeli svijet, koliko ga se moglo vidjeti, pa rekoše: ‘Gospođo, ovo je naš samostan.’” (Sgs 30,63). I Franjo je tako braći pokušao dočarati da je to prostranstvo da je cijeli svijet njihov samostan. Slijedeći te prekrasne Franjine alegorijske riječi i mi sestre franjevke odlučile smo biti raspoložive za potrebe ljudi bez obzira gdje se nalazili jer cijeli svijet je široko polje rada za one koji to žele.

Naša priprema za odlazak u misije je trajala dvije godine: od poziva fra Ivice Perića, misionara iz Ruande da dođemo u Afriku kao i usmenog, a potom i pisanog poziva mons. Paula K. Bakyenge, nadbiskupa Mbarare (Uganda) do našega odlaska 25. listopada 2018. godine. Prije nego što smo išta odlučile napisala sam molitvu za misije i poslala svim sestrama u Provinciji kako bi molile na tu nakanu vjerujući da će nam sve drugo dragi Bog providjeti. Svakodnevno smo molile i Gospodin nam je podario sestre koje su se odazvale krenuti na taj novi put.

Konačnom odlasku sestara prethodilo je nekoliko putovanja u Ugandu tijekom kojih sam tražila mjesto gdje bi se mogle nastaniti. Zajedno sa sestrama iz provincijske uprave odlučile smo se za mjesto Rwentobo u Ugandi i župu sv. Franje Asiškoga Rushooka pri čemu smo imale i suglasnost nadbiskupa Mbarare mons. Paula K. Bayenge. Očigledno je to da smo  takvu odluku donijele tek nakon što su nam se javile sestre koje su bile spremne poći u misije. Dok smo mi za njih pripremale mjesto i prostor, one su se također spremale za polazak. Njihova priprema se pak sastojala od pohađanja tečaja engleskog jezika u Dublinu, duhovne pripreme u našoj provincijalnoj kući u Sarajevu te primanja misijskog križa u katedrali Srca Isusova u Sarajevu. Nakon svih tih priprema 25. listopada 2018. godine tri sestre naše provincije Bosansko-hrvatske Prečistog Srca Marijina i jedna sestra Mariborske provincije u mojoj pratnji krenule su za Afriku, za Ugandu. Bili su to dirljivi i milosni trenuci koji će nam zasigurno kao pojedincima, zajednici, Provincijama i Družbi ostati duboko zabilježeni u povijest.

Oko tri mjeseca boravila sam u Ugandi i pomogla sestrama da se prilagode u svemu onome što je na samim počecima neophodno. Kapelu i kuću smo blagoslovile 10. siječnja 2019. godine. Boravak u misijama je jedno neponovljivo iskustvo koje je vrijedno prenositi drugima jer se isplati život dati za druge, za siromašne i potrebne. Neka taj rad urodi plodovima i Božjim blagoslovom, a na nama je da molimo Gospodara žetve da pošalje radnika u žetvu svoju kako bi se širilo Kraljevstvo nebesko po cijelom svijetu. Sve vas molim da pratite ovaj naš misijski iskorak molitvom, a na poseban način naše sestre misionarke.

(Svjetlo riječi: Nakon što je 2022. godine s. Kata Karadža završila službu provincijske predstojnice, odmah se pridružila sestrama u Ugandi gdje i danas radi.)

(s. Kata Karadža, godišnjak Kalendar sv. Ante 2020.)

Objava Franjevke misionarke u Ugandi: Cijeli svijet je naš samostan pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Prije uzašašća Ocu nebeskome Isus je apostolima dao nalog da idu po svem svijetu propovijedati evanđelje svemu stvorenju, tko uzvjeruje i pokrsti se spasit će se, a tko ne uzvjeruje osudit će se (usp. Mk 16,15-16). U evanđelju po Mateju 28,18-19 Isus kaže: „Dana mi je sva vlast na nebu i na zemlji. Pođite dakle i učinite mojim učenicima sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga i učeći ih čuvati sve što sam vam zapovjedio.” Napunjeni Duhom Svetim apostoli su pošli po cijelome svijetu propovijedati ono što su vidjeli, čuli i doživjeli družeći se s Isusom tri godine. Upravo te riječi iz Djela apostolskih 4,20: „Ne možemo ne govoriti što vidjesmo i čusmo” papa Franjo uzeo je kao geslo za poruku ovogodišnjega Svjetskog dana misija. Zadaća naviještanja Isusa Krista svim narodima je pregolema i nerazmjerna ljudskim snagama. Duh Sveti je protagonist misija. Svima nam je potrebna otvorenost tom Duhu i apostolska srčanost. Traži se hrabrost i spremnost poslušati glas Duha Božjega i obnavljati lice zemlje. Od samih početaka Crkve misija je briga zajednice i odgovornost mjesne Crkve, ali od početka se držalo normalnim da je misija plod: kršćanskoga života, briga svakoga vjernika kroz osobno svjedočenje i izričit navještaj kad god je to moguće. Papa Franjo nas stalno upozorava i potiče da je svaki vjernik odgovoran za stanje u Crkvi te da svaki od nas mora unijeti novu snagu, zanos vjere, želju da se upravo u Crkvi nađe življeno evanđelje. Rimski biskup kao Petrov nasljednik prvi je odgovoran za evangelizaciju naroda i misijsku djelatnost Crkve. On je tu zadaću povjerio Kongregaciji za evangelizaciju naroda. U sastavu ove Kongregacije postoje četiri Papinska misijska djela, koja su na neki način kao operativno tijelo širenja Radosne vijesti po cijelom svijetu. Prvo je Papinsko misijsko djelo za širenje vjere, zatim Papinsko misijsko djelo svetoga Djetinjstva te Papinsko misijsko djelo svetoga Petra apostola i Misijska zajednica. Osnivači ovih važnih Djela su karizmatične osobe koje su dale novi dinamizam Crkvi, posebno njezinoj misijskoj djelatnosti. Izrasla su spontano iz Božjega naroda i pokazala nam moć osobne vjere i duhovnosti pojedinih vjernika koji su dopustili da ih prožme Duh Božji.

Glavni cilj Djela za širenje vjere je promicati svijest o evangelizaciji u obiteljima, župama, školama, društvima, pokretima… na način da cijeli Božji narod postane svjestan svoga misijskoga poziva. Papa Pavao VI. još je 1968. godine kazao: „Kao što je mene poslao Otac i ja šaljem vas” (Iv 20,21). Treba sudjelovati u naviještanju evanđelja primjerom vlastitoga života i doprinosom vlastitih profesionalnih sposobnosti, što se pokazuje i u novčanim darovima. Prepoznato i priznato od Crkve za službu misijama Papinsko misijsko djelo za širenje vjere ima naziv „papinsko”, ali ono je također dio mjesne Crkve (biskupije) koja ima pravo i dužnost „učiniti učenicima sve narode” (usp. Mt 28,19). Duboka je istina da su sva četiri Papinska misijska djela „iako Papina djela, također djela svih biskupa i cijeloga Božjeg naroda”.

Papinsko misijsko djelo svetoga Djetinjstva je specifično misijsko Djelo jer je u misijsko djelovanje Crkve izravno uključilo djecu. Prvo su djeca Pariza i Francuske molila i prikupljala sredstva za djecu Kine koja su umirala od gladi i bez krštenja. Zatim se ta uključenost djece u evangelizaciju proširila na cijeli svijet i na sve misijske zemlje. Geslo ovoga djela je: „Djeca pomažu djeci”. Na 160. obljetnicu postojanja ovoga Djela papa Ivan Pavao II. izrekao je najljepšu pohvalu i priznanje ovom djelu riječima: „Malim sjemenjem koja su djeca posijala izraslo je veličanstveno djelo. Na jugu naše planete čuje se plač djece koja su osuđena na glad i bolesti i koja su povezana bijedom. I taj vapaj postaje sve glasniji i tiče se svih nas… Draga djeco svetoga djetinjstva, vi ste prvi koji ste odgovorili na taj vapaj. Vi ste lanac solidarnosti preko pet kontinenata i dajete mogućnost bogatima da nešto daju siromašnima. Budite trajni nositelji uzajamnog darivanja koje neprestano doprinosi kako bi se stvorila bolja budućnost za sve.”

Papinsko misijsko djelo svetoga Petra apostola ima za glavni cilj zalagati se za duhovna zvanja u misijama i gradnju odgojnih ustanova: sjemeništa, bogoslovija, novicijata… Crkva je od samoga početka svjesna da plodova i budućnosti misijskoga djelovanja nema bez domaćih zvanja. Prigodom stote obljetnice ovoga Djela papa Ivan Pavao II. dao je posebno priznanje ovom djelu: „Koliko su samo prekrasnih stranica povijesti na raznim kontinentima napisali članovi Papinskog misijskog djela svetog Petra apostola! Koliki samo broj svećenika, redovnika i redovnica može zahvaliti ovom Djelu za ostvarenje svoga zvanja.”

Papinska misijska zajednica svećenika, redovnika, redovnica i posvećenih laika ima za glavni cilj poticanje misijske formacije i svijesti među svećenicima, članovima ustanova posvećenoga života, posvećenim laicima, kandidatima za svećenike i redovnike u svim njihovim oblicima kao i svim ostalim osobama koje su uključene u pastoralnu službu Crkve. Dakle, ovo Djelo kaže da je evangelizacija primarna dužnost Crkve. Ova četiri Papinska misijska djela su srce Kongregacije za evangelizaciju naroda.

U sustavu Kongregacije za evangelizaciju naroda na svoj način su i Nacionalne uprave Papinskih misijskih djela pojedine države koje imaju svoga nacionalnog ravnatelja. Te Nacionalne uprave osnivaju se dogovorom ove Kongregacije i Biskupske konferencije pojedine zemlje. Sjedište Nacionalne uprave PMD BiH je u Sarajevu, a od prije ima naziv i Misijska središnjica. Prema Statutu Papinskih misijskih djela svaka nad/biskupija mora imati i dijecezanskoga ravnatelja Papinskih misijskih djela. Osnovna zadaća Nacionalne uprave i dijecezanskih ravnatelja je širenje i produbljivanje misijske svijesti u toj mjesnoj Crkvi. Koordiniraju misijski pastoral i misijsko djelovanje prema sva četiri Papinska misijska djela u Rimu te prema mjesnim biskupima, župama i drugim ustanovama. Uz ovaj rad, zadaća Nacionalne uprave je pomagati misije i rad misionara. Crkveni dokumenti kažu da se vjera i život jedne mjesne Crkve ogleda i prema misijskoj svijesti te misijskim zvanjima. Do prije dvadesetak godina BiH je bila pod skrbi Kongregacije za evangelizaciju naroda pa se često među svećenicima može čuti da smo i mi misijska zemlja te da treba i nama pomagati što usporava produbljivanje misijske svijesti među hijerarhijom i među vjernicima. No ipak se može reći da misijska svijest iz dana u dan raste bez obzira na ekonomsko stanje i različite pandemije. Materijalno smo obvezni potpomagati misije spram mogućnostima, a moliti za širenje Radosne vijesti i spasenje svih ljudi je također naša svakodnevna obveza. Crkveni dokumenti nas pozivaju na molitvu i prikupljanje milodara za potrebe misija, na što nas stalno potiče i papa Franjo. On kaže da to trebamo osjećati kao privilegiju, a ne kao obvezu. Misije trebaju biti u srcu kršćanske vjere jer je milosrđe srce evanđelja. Navještaj evanđelja treba biti naš životni i radni program.

Ohrabruje također činjenica što misijska zvanja u našem hrvatskom narodu nisu stvar prošlosti jer skoro svake godine odlaze mladi svećenici, redovnici i redovnice u misijske zemlje. Ove godine s. Ivančica iz Zagreba je otišla u Benin, a spremaju se poći vlč. Stipica i s. Kata u Ugandu. U zemljama koje su pod skrbi Kongregacije za evangelizaciju naroda imamo 55 misionarki i misionara i još 21 misionarku i misionara koje nisu pod skrbi Kongregacije, a mi ih ubrajamo među naše misionare jer djeluju u vrlo teškim i složenim uvjetima. Završit ću poticajem iz misijske enciklike Evangelii Nuntiandi: „Prenošenje Evanđelja za Crkvu nije nešto neobavezno. Po Kristovoj naredbi to je njezina dužnost da bi ljudi mogli vjerovati i da bi se mogli spasiti… U tome nema mjesta ravnodušnosti, sinkretizmu ni preudešavanju jer je u pitanju ljudsko spasenje.”

(Msgr. Luka Tunjić, nacionalni ravnatelj Papinskih misijskih djela u BiH)

Ovaj članak je već objavljen u reviji Svjetlo riječi. Pretplatite se na digitalno i/ili tiskano izdanje revije.
Čitajte prvi i čitajte odmah!

Objava Misije su naš životni i radni program pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.