Kajinova i Abelova različitost

Kajinova i Abelova različitost uočljiva je već u opisu njihova rođenja: „Čovjek pozna svoju ženu Evu, a ona zače i rodi Kajina, pa reče: ʽMuško sam čedo stekla pomoću Jahve!’ Poslije rodi Abela, brata Kajinova: Abel postane stočar, a Kajin zemljoradnik.” (Post 4,1-2). U Evinu pokliku: „Muško sam čedo stekla pomoću Jahve!” na hebrejskom jeziku uočavamo nekoliko neobičnih detalja: Eva govori o djetetu kao svojoj stečevini, upotrebljava pojam ’îš koji se redovito upotrebljava za odrasloga čovjeka i koji je u prethodnim poglavljima označavao Adama te izostavlja čovjeka koji je do sada bio njezin muž (usp. Post 3,6.16). Neki autori u tim nelogičnostima vide Evinu želju za uspostavom posebnoga odnosa u kojemu će Kajin zauzeti Adamovo mjesto, a Gospodin očevo. Poseban i privilegiran odnos majke i sina vidljiv je i u opisu rođenja drugog sina u kojemu se ne nalazi radosni majčin poklik, davanje i tumačenje imena. Nadalje autor prikazuje Abela kao Kajinova brata naglašavajući njegov bratski, a ne sinovski odnos. Stoga možemo zaključiti da Abel nije imao jednaku vrijednost kao i Kajin o čemu svjedoči i značenje njegova imena. Kajinovo ime dolazi od glagola qanah – „steći” i vrlo je blizak glagolu ’qane – „ljubomoran”, a ime Abel potječe od glagola hevel što znači „dim”, „dah”, „ispraznost”. Bez vrijednosti i identiteta Abel postoji samo kao Kajinov „brat”. S tim u vezi zanimljivo je uočiti da se imenica »brat« u cijelom izvješću pojavljuje sedam puta, kao i ime Abel, ali se nikada ne pripisuje Kajinu, koji kao što ćemo vidjeti u odnosu prema Abelu neće postupati kao njegov brat. Doista, braćom se ne rađa, braćom se postaje. Različitost je vidljiva i u njihovim zanimanjima: Kajin je zemljoradnik, a Abel je stočar. Neprihvaćanje i negiranje različitosti kao konstitutivne značajke njihova bratskoga odnosa dovest će do nasilja i smrti.

Kajin ne prihvaća osobne granice

Kako se nakon rođenja razvijao bratski odnos Kajina i Abela ne znamo. U recima 3-5 autor prikazuje Kajinovo i Abelovo prinošenje žrtava: „Jednoga dana Kajin prinese Jahvi žrtvu od zemaljskih plodova. A prinese i Abel od prvine svoje stoke, sve po izbor pretilinu, Jahve milostivo pogleda na Abela i njegovu žrtvu, a na Kajina i žrtvu njegovu ni pogleda ne svrati.” Kako shvatiti Božje prihvaćanje Abelove i odbijanje Kajinove žrtve? U svjetlu čovjeka stvorena kao bića odnosa i bića različitosti (usp. Post 2,4b-25) možemo reći da je i u ovom slučaju riječ o Božjem daru odnosa. Naime, prihvaćajući Abelovu žrtvu Bog poziva Kajina na uspostavu bratskoga odnosa s Abelom koji očito do sada nisu uspjeli ostvariti i na prihvaćanje međusobne različitosti. No tim činom Bog poziva Kajina i na prihvaćanje osobnih granica. Božji pogled koji mu nedostaje i koji ne posjeduje potiče ga na promjenu pogleda prema samome sebi i drugome, na izlazak iz samoga sebe i na putovanje prema izgradnji vlastite ljudskosti. Kušnja s kojom se Kajin suočava slična je kušnji njegovih roditelja u Edenskom vrtu. Riječ je o kušnji s kojom se susreće svaki čovjek: prihvatiti osobne granice kako bi se mogao otvoriti drugomu i uspostaviti odnose u kojima će se život moći razvijati u svoj svojoj ljepoti i bogatstvu, punini i radosti. Božje neprihvaćanje dara u Kajinu rađa srdžbom i ljubomorom, još većim zatvaranjem u samoga sebe i udaljavanjem od brata. No Bog mu se obraća pokazujući mu put izlaska iz začaranoga kruga srdžbe i ljubomore: „Zašto si ljut? Zašto ti je lice namrgođeno? Jer ako pravo radiš, vedrinom odsijevaš. A ne radiš li pravo, grijeh ti je kao zvijer na pragu što na te vreba; još mu se možeš oduprijeti.” (Post 4,6-7). Dobro koje je Kajin pozvan činiti prihvaćanje je osobnih granica i dijalog s Bogom i s bratom, u protivnom doživjet će neuspjeh. Hebrejski pojam ḥaṭṭā’t koji smo preveli „grijeh” nema moralne konotacije, nego je riječ o neuspjehu. Kajin još uvijek može činiti pravo i oduprijeti se neuspjehu koji poput zvijeri vreba na njega. No Kajin šuti, otkrivajući da istinski problem nije odnos s bratom Abelom, nego odnos sa samim sobom i s Bogom.

Kajin ubija brata Abela

Čitajući osmi redak: „Kajin pak reče svome bratu Abelu: ʽHajdemo van!’ I našavši se na polju, Kajin skoči na brata Abela te ga ubi” u nama se budi tračak nade: Kajin je pogledao svoga brata, stupio je s njim u dijalog, započeo je svoj izlazak iz samoga sebe, nadvladao je zvijer u sebi. No u izvornom tekstu na hebrejskom jeziku nakon izraza: „I reče Kajin Abelu” biblijski pisac ne donosi Kajinove riječi, želeći na taj način reći čitateljima da mu u stvarnosti nije rekao ništa, ili ništa vrijedno spomena. I izrazi kojima antičke verzije dopunjuju prazninu u izvornom tekstu, primjerice: „hajdemo van”, „siđimo u dolinu”, „hajdemo u polje” ukazuju na površnost i banalnost Kajinovih riječi u odnosu na ono što je istinski osjećao i proživljavao u odnosu prema svome bratu. Sve se događa kao da je nemogućnost dijaloga uzrok ubojstva. Kajin ne govori, ali čini. Umjesto riječi, iz njegova srca ispunjena srdžbom, ljubomorom i patnjom zbog neposjedovanja Božjega pogleda, iz Kajinova srca poput bujice na brata Abela sručilo se nasilje u svoj svojoj snazi. Poput zvijeri Kajin skače na svojega brata i ubija ga, izabirući umjesto svojih granica ropstvo, umjesto riječi šutnju, umjesto dijaloga ubojstvo.

U izvješću o Kajinu i Abelu biblijski je pisac opisao dinamiku bratskoga odnosa u kojemu ne dolazi do prepoznavanja drugog i drukčijeg kao brata, do prihvaćanja osobnih granica i različitosti i do uspostavljanja autentičnih odnosa. Nakon izvješća o stvaranju čovjeka (Post 2,4b-25) u kojemu je prikazan Božji pogled na različitost kao na konstitutivnu značajku čovjeka stvorena kao bića odnosa, u izvješću o Kajinu i Abelu, prikazan je čovjekov pogled na različitost koji dovodi do ubojstva drugog i drukčijeg jer je drugi viđen kao suparnik i opasnost za osobnu sreću i ostvarenje punine vlastitoga života, a ne kao darovani brat u odnosu s kojim je moguće postići puninu života. Abel koji je prema značenju imena dah, ispraznost, mogao je živjeti samo ako je bio prihvaćen kao brat. No i Kajin čije ime susrećemo u tekstu trinaest puta, a broj trinaest u Svetome pismu je broj nesavršenosti, mogao se ostvariti u potpunosti samo u odnosu s bratom Abelom čije se ime, zanimljivo, pojavljuje sedam puta. Broj četrnaest (sedam puta dva) broj je punine i savršenosti. Prema toj igri brojeva ono što Kajinu nedostaje da bi postigao puninu je upravo brat Abel. U trenutku rođenja svaki je čovjek Abel (hebel – „dim”, „ispraznost”) koji može tjelesno i duhovno rasti i razvijati se samo ako je prihvaćen kao brat u zajednici braće i sestara u kojoj može živjeti svoju različitost i jedinstvenost u punini i slobodi.

Objava Ubojstvo drugog i drukčijeg pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.