Katolici u BiH su oko slavlja svojih zaštitnika isprepleli vjerovanja i običaje koji još uvijek postoje ili kao praksa ili kao sjećanje na nekada prakticirane radnje koji su nekada inspirirani likovima ovih svetaca ili onim značenjima koja im je puk predao bez obzira na povezanost s njihovim životima. Sveti Jure (23. 4.) ubijen je za Dioklecijanova progona krš­ćana 303. i jedan je od najštovanijih krš­ćanskih mučenika i na Istoku i na Zapadu. U ikonografskom prikazu predstavlja se kao vitez ili ratnik koji ubija zmaja. Sveti Ilija (20. 7.) je starozavjetni prorok koji je živio u 9. stoljeću prije Krista. Na kipovima i slikama prikazuje se s mačem u jednoj ruci, a drugom podignutom u nebo, upozoravajući na jednoga i pravoga Boga. U slavlju ova dva sveca, kod katolika u Bosni i Hercegovini ima mnogo elemenata pučke religioznosti ukorijenjenih u običajima obavljanim uoči ili na sam dan proslave ovih svetaca.

U ovom kratkom prikazu bit će izneseno tek nekoliko fragmenata u kojima se složen fenomen pučke pobožnosti u Bosni i Hercegovini promatra kroz slavlja sv. Jurja i sv. Ilije. Ova dva sveca zaštitnici su mnogih župnih zajednica u Bosni i Hercegovini. Bliža priprava za proslavu njihovih svetkovina u mjesnim crk­vama odvija se kroz organiziranje trodnevnih, ili rjeđe devetodnevnih, misnih slavlja. Na same dane ovih svetaca u župama su dva ili više euharistijskih slavlja. Vjernici na koljenima ili nogama obilaze u krugu oko izloženih kipova ili klečeći obavljaju zavjetovane molitve ispred izloženih slika ovih svetaca. U posljednje vrijeme župnici pokušavaju obnoviti, u mnogim mjestima, napušten običaj zadržavanja vjernika u zajedničkom druženju plešući kolo poslije euharistijskog slavlja na svim patronima župe, pa i sv. Jure i sv. Ilije.

Običaji o Jurjevu pripadaju proljetnom ciklusu i vezani su uz plodnost zemlje i zdravlje stoke, ali i mnoga vjerovanja o utjecaju na ljude u posebnosti snage svetosti ovoga vremena. U pučkom kalendaru pravo proljeće počinje oko Jurjeva. Prihvaćanjem gregorijanskoga kalendara Hrvati više ne slave Jurjevo isti dan kada i muslimani i pravoslavni, koji ovoga sveca slave 6. svibnja. Kod Hrvata u Bosni i Hercegovini nije bilo jurjevskih ophoda po selu sa zelenilom, kao u sjevernim krajevima Hrvatske. Ako je nekada bilo ovakvih običaja, onda su davno prestali postojati, a nisu sačuvani ni u sjećanju današnjih generacija. Uoči Jurjeva, u nekim krajevima, započinje paljenje vatri, ali ova praksa je veoma rijetka u BiH. U svim krajevima noć uoči Jurjeva orila se svirka na raznim vrstama svirala napravljenih od vrbove kore. Ova svirala u Usori se nazivaju rukaljkama. Na sviralama su svirali dječaci. Prije nego što su ih pravili, dječaci su u selima Buškog Blata, s duvanjske strane, i onih u Podhumu, s livanjske strane, izgovarali sličnu molitvicu Odskoč’ kora od drveta vjerujući da se uz izgovaranje ove molitve brže i bolje odvaja kora od drveta. Dječaci bi se penjali na brežuljke i pokušavali biti glasniji od svojih susjeda koji su bili u blizini svojih kuća ili staja.

Tjeranje stoke na ispašu pratio je blagoslov stoke u Podhumu, u okolici Livna, i u drugim krajevima. U gotovo svim dijelovima Bosne i Hercegovine obavljana su obredna kupanja prije izlaska sunca na Jurjevo. Obavljana su u vjeri da se tada bude ljepši i zdraviji. Muslimanke u okolici Brčkog, Olova i Male Brijesnice, u okolici Doboja, i danas skupljaju vodu s kola vodenice omahu te se uoči i na Jurjevo ujutro umivaju u njoj. I u pjesmama se ističe radost zbog buđenja prirode. Tako u okolici Orašja pjevaju dvostih: “Jurjevu se svašta radovalo, i ptičica u gori studenoj i ribica u vodi ledenoj.”

Dok se sv. Jurju moli za zaštitu stoke i poljoprivrednih kultura, kod nebeskog zaštitnika Bosne, sv. Ilije, proroka, u pobožnosti i predodžbi katolika ove zemlje malo je molitava za zagovor. Upravo to je jedna od bitnih razlika u štovanju sv. Ilije u odnosu na druge svece. To potvrđuju kazivanja stanovnika sela iz Buškoga Blata, u okolici Tomislavgrada, koji kažu: “Svakom se svecu posti zbog pobožnosti, a Iliji od straha.”Ilija je svetac koji je uvijek povezan s grmljavinom i u pučkoj predodžbi pomalo ljutiti svetac. Tako se u okolici Kotor Varoša moli: “Udri, sv. Ilija, udri munjom plamenom, goni đavla paklenskog. Iako smo grešnici nismo otpadnici. Amen.” Kada se u puku objašnjava što Ilija radi i kako izaziva munje i grmljavinu, onda je to najčeš­će ovako kazivanje: “Ilija pred kišu po nebu goni svoja kola koja vuku konji. Kada Ilija zamahne bičem na konje, onda sijeva, a kada spusti bič na konja, onda udari grom.”Udarci groma se ponekad objašnjavaju kao jeka nastala od udaranja kotača Ilijinih kola o kamen. Kao zaštita od udara groma u okolici Travnika moli se Vjerovanje uz paljenje na Cvjetnu nedjelju blagoslovljenih grančica tisovine, uz stavljanje križa i dijela srebrnog djevojačkog nakita janjoš na prozor.

Među običajima vezanim uz Ilijindan je običaj lila ili lilanje u okolici Orašja. Taj običaj još uvijek je živ, naravno, uz transformaciju koju trpi svaki tradicijski fenomen. Danas se pale gume skinute s kotača traktora, automobila ili drugih prijevoznih sredstava. Nekada su se palili samo snopovi slame pričvrš­ćeni na drvo lilu koje se na vrhu račvalo kako bi pridržavalo slamu. Lila se pali na ulazu u dvorište i nosi se prema središtu sela izvikujući “Lila, lila uoči Ilina”. Sudionici ovoga običaja, do sredine 20. stoljeća, bila su djeca, dok se kasnije uključuju stariji muškarci i rjeđe žene različitih doba. Po završetku lilanja nekada se plesalo, pjevalo i ostajalo družeći. Danas je ovaj element nestao kao i kod mnogih drugih običaja gdje je način slavlja zajednice izgubio svoje značenje. Naime, način suvremenog slavlja u seoskim zajednicama prenesen je iz elitnih društvenih slojeva gdje se zna tko je plaćen da pjeva.

Iz vjerovanja, gotovo uvijek, proizlaze i običaji kao kulturni fenomeni koji ponavljanima dobivaju strukturu izraženu vanjskim manifestacijama i praksama odražavaju i objašnjavaju pučki doživljaj Svetoga. U Bosni i Hercegovini o sv. Iliji postoji stroga zabrana rada. Tako se, recimo, sijeno smjelo skupljati na blagdane svih svetaca koji padaju u koševine, ali na Ilijindan se nije smjelo niti uzeti u ruke nekakvo oruđe za rad, a kamoli nešto raditi. Običaji vezani uz proljetni ciklus su blagoslovi polja i uglavnom se završavaju do svetkovine Petrova (29. 6.). Međutim, u starom groblju u Komarici, u okolici Dervente, ovaj običaj i pobožnost obavljaju se na spomendan sv. Ilije. Uz blagoslov polja obvezan je posjet obiteljima koji taj dan slave kao svoga zaštitnika. Ustvari, dolasci u posjet rodbini i prijateljima ranije je bio vezan uz blagoslov polja i sada se polagano uobičava i kod proslave patrona župe.

Iako se zna za mise o sv. Iliji, sačuvanima u samostanskim arhivima u Kreševu, Fojnici i Kraljevoj Sutjesci, ipak ih danas gotovo nitko ne izvodi. U tri srednjobosanska franjevačka samostana čuvaju se tri različite mise posvećene sv. Iliji, s najstarijom datacijom zapisa iz Fojnice (1832), a ista misa se nalazi i u Graduale Romanum (stare oznake 1660.).

Štovanje sv. Jurja i sv. Ilije među hrvatskim filolozima i etnolozima pojačano je u posljednjih dvadesetak godina zbog novoga tumačenja i pristupa u rekonstrukciji južnoslavenske mitologije sačuvane i kod Hrvata. Istraživanja predvode profesori Radoslav Katičić i Vitomir Belaj. Oni su koristeći istraživanja nekih ruskih i slovenskih istraživača folklornih tekstova u motivima pjesama, priča, poslovica, izreka i molitvenih obrazaca južnoslavenski mit smjestili u prostor. Uz pomoć toponima i postojanja kapela na tim mjestima posvećenima katoličkim svecima vide krš­ćanske supstitute slavenskim bogovima. Prema tome tumačenju kapelice sv. Ilije grade se na mjestima gdje se štovao Perun, bog groma, gromovnik, a tamo gdje su kapelice ili crk­vice sv. Jure bila su mjesta kulta Velesu, bogu stoke.

Prema ovoj teoriji bit južnoslavenskog mita počiva na mitskoj slici sukoba bogova Peruna, gromovnika, i Velesa, koji je u carstvu mrtvih. Veles krade Perunu ženu, koja se naziva Mokoš, i krije se ispod drveta, u klisuri, pećini, negdje blizu vode. Perun udara Velesa gromom, munjom ili kamenom. Kako je Perun gromovnik, na njegovo mjesto bi došao biblijski lik sv. Ilije kome su u čast podizane crk­ve na vrhu brda, suhom prostoru, gdje su nekada bila mjesta na kojima su nekada bila svetišta boga Peruna. Perunova sina Jaryla, Jurja, na Novu godinu u svoj svijet odvodi bog Veles. Jarylo se na proljeće, misleći da je Velesov sin, kao mladić vraća u Perunov svijet po nevjestu (svoju sestru Maru/Moranu), za koju ne zna da mu je sestra. Tragova o incestu brata Ive i sestre Mare ima u pjesmama koje se pjevaju u Bosanskoj Dolini, u okolici Gradiške, i u Gučoj Gori, u okolici Travnika. Jarylo ili Juraj je konjolik, ujedno je i Mjesec što pak uključuje i prevrtljivost, pa Maru (Sunčevu kćerku) vara s Danicom. U razrješenju drame južnoslavenskoga mita, kako ga opisuje Vitomir Belaj, Perun ili Marina braća ubijaju Jurja. Njegovim konjolikim truplom obnavlja se cijeli Kozmos i sve počinje iznova.

Uzimajući u obzir ovu rekonstrukciju mita onda bi sv. Juraj i sv. Ilija bili krš­ćanski supstituti za južnoslavenske bogove, Peruna i Velesa, i po tome bi se mogli tumačiti razni običaji vezani uz ove svece. Naravno, ovo je jedan od pristupa u tumačenju likova sv. Jure, krš­ćanskog mučenika, i sv. Ilije, starozavjetnog proroka, koji objašnjavaju vjerovanja izvan krš­ćanske vjerske prakse. Međutim, prikaz složenosti fenomena pučke pobožnosti i religioznosti na primjeru ovih svetaca u Bosni i Hercegovini trebat će mnogo više terenskih i arhivskih istraživanja nego što je danas poznato.

Objava Sveti Jure i sveti Ilija u pučkoj pobožnosti katolika u Bosni i Hercegovini pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Možda je odatle razumljivo što se, primjerice, Franjo iz Asiza, zacijelo jedan od najvećih svetaca u Katoličkoj crkvi, unatoč djelovanju franjevaca na ovom prostoru, nije dostatno ukorijenio u štovanju i svijesti naroda ili što sveta Klara nije našla dosta pristaša za svoj Red u ovim krajevima. Ali je zato Ivan Krstitelj s oštrinom svoje poruke bio uvijek privlačan za ljude koji su ovdje teško živjeli. Oni su u oštrini njegove poruke gledali korektiv svoga bezizglednog stanja i očekivali bolja vremena i kažnjavanje onih koji su ih u bilo kojem obliku tlačili.

Ilija – odgovor na pitanje tko je Bog

Što možemo reći o proroku Iliji koji je živio u 9. st. pr. Kr. Zajedno s Mojsijem, Ilija čini stup Staroga zavjeta. O njemu izvješćuje završetak Prve knjige o kraljevima kao i početak Druge knjige o kraljevima. Riječ je, zapravo, o dvjema skupinama pripovijesti koji ocrtavaju osobu i djelo proroka Ilije obučenoga u legendarno ruho kojemu povijest ne može više ništa nauditi jer je postao osoba koja je u ognjenim kolima otišla izvan povijesti, u onostranost.

Ilija je djelovao za vrijeme kralja Ahaba koji je bio realan političar i želio je nauštrb vjere stvoriti neki prividni mir u kraljevstvu. Dopustio je čašćenje Baala, kao boga plodnosti, kiše i rose, i čak mu je u novosagrađenoj prijestolnici Samariji podigao hram, dok Bog Jahve na tom mjestu nije imao hrama. Kralj je, zapravo, popuštao svojoj ženi Izabeli koja nije bila Izraelka nego Feničanka i častila je upravo boga Baala.

U tom vremenu pojavio se u snazi istinske vjere prorok Ilija i to dolazeći iz dijaspore, s onu stranu Jordana – iz Tišbe Gileadske. Ilija je otvorio zapravo presudno pitanje: Tko je to Bog u Izraelu: Jahve ili Baal? U snazi proročke vjere Ilija je vodio veliku borbu s Baalovim pristašama, ali i onima u vlastitome narodu koji su mislili da je svejedno koga se častilo. U toj je nemilosrdnoj borbi nastojao pokazati da je Jahve Bog u Izraelu, koji nije samo povijesni Bog iz pustinje nego i Bog plodnosti, kiše, rose, zapravo Bog života. No Ilija je istodobno u osobi i odgovor na to pitanje. Njegovo ime na hebrejskom znači: moj Bog je Jahve. On je htio reći: Što god vi mislili, ja se ne dam pokolebati, ja znam tko je moj Bog.

Djela koja je Ilija činio idu za tim da pokažu kako je Bog Jahve nadležan za kišu i sušu. To je vidljivo iz događaja što se zbio na gori Karmelu gdje je Bog Jahve primio žrtvu proroka Ilije, a Baalovi proroci ostali su neuslišani i osramoćeni. Zanimljivo je i kako se Bog objavio Iliji na Horebu gdje Jahve pokazuje kako nije u vihoru, kako nije u vatri, kako nije u potresu, nego u glasu tihe šutnje. Poruka je bila jasna: Bog je zapravo šutnja koja govori i govor koji šuti. Njega se može susresti u malim stvarima i na neprimjetan način, a ne u buci života.

Može se reći da sve pripovijesti nose jednu jedinstvenu poruku: Jahve je Bog života, Bog kiše, rose, Bog plodnosti, ali on je istodobno i povijesni Bog kojega su Izraelci iskusili kako ih spašava. Iliji je stalo da pokaže zdravu sliku Boga, jer o njoj ovisi i zdrava slika čovjeka. Bog Jahve je Bog koji vodi i spašava čovjeka, ali je on istodobno Bog koji je i stvorio čovjeka i daje mu prostor za život. To je Bog koji skrbi za čovjeka. Ilija se neustrašivo bori za sliku takvoga Boga. Ilija je također borac koji raskida lažni mir između politike i religije. Ilija je omogućio da vjera u Izraelu preživi u novim povijesnim okolnostima, ali je istodobno produbio i vjeru u Boga. Zbog toga je židovska vjera uzdigla Iliju visoko iznad povijesti i dodijelila mu nedodirljivo mjesto. Ona je to na slikovit način opisala tako što je Ilija uzišao na nebo u ognjenim kolima. Zapravo, ona je htjela reći: čovjek takve vjere kao što je bio Ilija ne može nikad umrijeti jer on vječno živi u onostranosti.

Juraj ubija zmaja

Ikonografija prikazuje sv. Jurja kao vojnika na krasnome konju, koji je u punom oklopu i kopljem odlučno ubija zmaja kao simbol svekolikog zla. Njegov je konj redovito smeđ jer njegova svetkovina pada u vrijeme sjetve, za razliku od sv. Martina čiji je konj bijel jer se slavi u kasnu jesen. U kršćanskoj predaji Juraj slovi kao mučenik koji se veoma puno štuje u raznim narodima. U mnogim se crkvama nalazi i njegov oltar, a neki su ga narodi uzeli i za svog glavnog zaštitnika. Ubrajaju ga među četrnaest pomoćnika u nevolji, a Grčka ga crkva smatra pramučenikom. Jednom riječju, njemu se pripisuju mnoga čudesa, a on sam je postao simbolom kršćanske hrabrosti, odlučnosti, nepokolebivosti u borbi protiv raznih oblika zla koja pritišću čovjeka i njegov život.

Tko je zapravo bio sv. Juraj? Bio je veoma ugledan i visok vojni časnik u 3. st. po Kr. i živio je u vrijeme cara Dioklecijana. Potjecao je iz Kapadocije u Maloj Aziji. Životopisci su zabilježili da se odlikovao velikom hrabrošću i u svojoj sredini je bio neobično cijenjen. Kad je vidio kako se nepravedno progone nedužni kršćani, a i sam je bio postao kršćaninom, zauzeo se hrabro kod cara za obustavu tih progona. Naravno da ga car nije poslušao, nego je mladoga časnika dao uhititi i podvrgnuti strašnim mukama, ali Juraj u svom kršćanskom uvjerenju nije popuštao. Nakon velikih muka odrubljena mu je glava.

Što sv. Juraj može poručiti danas nama koji živimo u ovim vremenima i na ovim prostorima? Juraj je u patnji ljubavi pobijedio zmaja koji predstavlja zlo i mržnju što je u to doba bila usmjerena protiv kršćana. Ostao je čvrst u svome opredjeljenju i nepokolebiv u svojoj vjeri, pa je sve to zasvjedočio svojom krvi. Uvjerenje i vjera bili su mu važniji od života. Nije se bojao izaći pred cara i zauzimati se za progonjene, iako je znao da se time izlaže smrtnoj pogibelji.

Njegova poruka i za naše vrijeme i za naše prostore više je nego očita. Zlo se uvijek iznova javlja u ljudskoj povijesti kao zmaj različitih boja. Zlo može doći iznutra, iz srca čovjeka pojedinca, iz jedne zajednice, ili pak iz jednoga naroda. Ali zlo može doći i od drugoga, i to iz različitih motiva. Obje vrste zla su opasne, ali je uvijek opasnija ona koja dolazi iznutra, jer ona rastače čovjeka, remeti odnose u jednoj zajednici, potkopava temelje jednoga naroda. Već je Biblija davno rekla za Izrael: Perditio ex te Israel. Propast tvoja, Izraele, dolazi iz tebe. Zlo koje dolazi izvana često budi obrambene moći kod ljudi i oni postaju jači, dok zlo iznutra nevidljivo rastače organizam.

U ovim vremenima i na ovim prostorima mnogi su poput Jurja na svoj način zasvjedočili krvlju ljubav prema svome kraju, ljubav prema obitelji, ljubav prema vlastitom narodu i, konačno, ljubav prema vjeri u kojoj su se rodili. Povijest redovito živi od takvih ljudi i njihove žrtve. Evo koliko se mi dugo sjećamo sv. Jurja iako smo daleko od njegova rodnoga kraja i daleko od njegova vremena.

Na nama je da nikada ne iznevjerimo onu ljubav koju su nam ostavili naši pređi kao žrtvu i uvjerenje, da promislimo da možda svojim vlastitim zlom ne uništavamo ono za što su se toliki prije nas žrtvovali, na nama je da tuđu žrtvu ne zloupotrijebimo za vlastito koristoljublje. Juraj poziva i danas jednako snažno kao i nekoć da se borimo protiv zla, ali prije svega zla u sebi, zla u svojoj sredini, zla u svome narodu. Jer ako sebe očistimo od zla, ako očistimo ovaj kraj od tereta zla, ovaj će kraj moći disati, ovaj će kraj imati budućnost. Tu će budućnost zacijelo poduprijeti i svojim zagovorom jedan od najvećih mučenika Crkve i kršćanstva sv. Juraj.

Ako se budemo borili protiv vlastitoga zla, bit ćemo čvršći i u otporu prema onome vanjskome. Pritom ne bismo nikada smjeli zaboraviti da nad nama bdije snažna ruka sv. Jurja koja istodobno poziva na borbu ljubavi protiv mržnje, na pobjedu žrtve nad interesom, na zauzimanje za pravdu u vlastitom narodu. Juraj nas zapravo poziva da ne klonemo pod teretom tolikih nedaća koje svakoga od nas pritišću. Na svakome od nas ostaje velika i stalna zadaća da nastojimo ubiti zmaja zla ponajprije u vlastitom srcu, u vlastitom domu, u vlastitom kraju pa će biti lakše boriti se protiv zmajeva zla koji će u raznim oblicima biti stalna prijetnja našoj ljudskosti i našemu kršćanskom uvjerenju.

Ilija i Juraj

Ilija se borio za čistoću vjere u teškim trenucima povijesti svoga naroda. U tom smislu on nam može biti primjer i u ovim vremenima kad se vjera u Boga rastače potrošačkim mentalitetom, ispremetanom ljestvicom vrijednosti, gdje na vrhu često i nisu vrijednosti, različitim ideologijama koje ubijaju ne samo Boga nego i čovjeka, različitim sebičnim interesima koji vide zapravo samo vlastiti probitak. U tom smislu Ilija ostaje prorok protiv krivih i lažnih bogova u svakom, pa i ovom našem vremenu i na ovim našim prostorima.

Juraj pak ostaje neustrašivi borac protiv svakoga oblika zla, kako onoga što dolazi iznutra tako i onoga što dolazi izvana. Njegova upornost i hrabrost, njegovo čvrsto uvjerenje, njegovo istinsko zauzimanje za progonjene mogu i danas biti poticaj da se i na ovim prostorima ljudi nadahnu njegovim primjerom. Takvi uporni ljudi, koji nisu zadojeni mržnjom, nego, naprotiv, djeluju iz ljubavi, mogu pripomoći i nama u ovoj današnjoj Bosni.

Tako i Ilija i Juraj, iako su oštri i beskompromisni sveci, imaju svoje značenje i za nas danas u ovim i ovakvim vremenima, na ovim našim izmučenim prostorima kao što su to imali i u prošlim vremenima i među našim precima.

Objava Sveti zaštitnici Bosne pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.