Započeo je svoje putujuće propovijedanje tek nakon povratka iz Rima 1208. godine gdje se susreo s papom Inocentom III. koji je njemu i prvoj braći odobrio novi način života. Od braće je tražio da se propovijeda radosno jer je, kako je govorio, ono što se propovijeda radosna Ljubav, odnosno evanđelje. Njegovo propovijedanje bilo je na narodnom jeziku, jeziku puku razumljivom. Jednostavnim, skromnim, izravnim riječima i ponajviše svjedočanstvom vlastitoga primjera na uvjerljiv način pozivao je na pomirenje i pokoru. Rečenice su bile jednostavne, sastavljene uglavnom od niza novozavjetnih, većinom evanđeoskih citata doslovnih ili neznatno izmijenjenih.

Ne smije se zanemariti da su u srednjem vijeku riječi imale golemu težinu među ljudima, te su utjecale na njihovu savjest na način koji je danas teško zamisliv. To je i zato što je stoljećima prevladavalo vrijeme slušanja više nego čitanja, koje je bilo rezervirano samo za rijetke, iz viših plemićkih ili crkvenih krugova. Franjo je u svom govoru i u svom primjeru kršćanina vjeran čovjek Crkve. Njegovo evanđeosko propovijedanje nikada nije bilo suprotstavljeno nauku Crkve. Nije se protivio kleru, nikada nije kritizirao njihovo ponašanje.

Franjine propovijedi bile su kratke, jako poticajne, usmjerene na savjest i srce ljudi. Više su bile emotivne nego doktrinarne, sastavljene od jednostavnoga govora i, prije svega moralne. Poticao je na prihvaćanje stanja siromaštva, isključenosti i patnje. To su stanja koja je trebalo prihvatiti s poniznošću i religioznim žarom iz ljubavi prema Gospodinu, kako bi se ojačao put približavanja nebeskom blaženstvu. Zato je na poseban način volio boraviti među siromašnima i približiti se njihovoj patnji. Želi da takvi budu njemu bližnji jer u njima vidi lice Krista. No nije imao namjeru uzdići ih iz njihova društvenoga položaja, nego im donijeti utjehu riječi i života Krista, koji je došao na svijet da na križu umre za spasenje ljudi.

U njegovu propovijedanju tema mira zauzima vrlo važno mjesto. Reakcija je to i na neprestane gradske sukobe i bitke u kojima je i sam sudjelovao prije nego što je napustio svjetovni život. Nije slučajno da je pozdrav koji je upućivao onima koje je susretao bio jednostavno: „Gospodin ti dao mir”, kako mu je sam Gospodin objavio kako kaže u Oporuci. Imati mir znači biti u miru, u spokojstvu, u prihvaćanju sebe i drugih, u stavu poniznoga slušanja, i tako živjeti prema svetom evanđelju na putu prema Gospodinu. Franjo je smatrao da je od Boga primio objavu novoga načina pozdravljanja: pozdrava koji je nada, nakana i želja za Božjim mirom, koji je radost i dobro. Zanimljivo je da je još od sredine 16. stoljeća pa do danas franjevački pozdrav zapravo Mir i dobro, zaboravljajući pravi Franjin pozdrav objavljen mu od Gospodina.

Način je Franjina propovijedanja bio neobičan i privlačan. Dok je govorio i propovijedao, Franjo je riječ pratio pokretima ruku, skakanjem, izrazima lica, povezujući izgovorenu riječ s govorom vlastitoga tijela, osobito ruku. Nepismeni, neuki, siromašni seljaci i narod odmah su ga razumjeli jer im je govorio izravno, s nježnošću, razumijevajući i dijeleći njihovu patnju. No prije svega, Franjo je propovijedao ono u što je sam doista vjerovao. Kod njega ne postoji raskorak između riječi i života. Kod Franje se vjera, kao bezuvjetno pouzdanje u Gospodina, i način života kao svjedočanstvo kršćanske poniznosti potpuno podudaraju, pokazujući tako autentičnost njegova propovijedanja, koje je bilo uvjerljivo i istinsko. I prije svega stvarno, nikada apstraktno, pobožno, ali ne i sladunjavo, upućeno svima, ali osobito posljednjima, siromašnima, isključenima, a ne samo bogatima, imućnima i obrazovanima.

Ono što je Franjo svjedočio svojim životom i tražio svojim propovijedanjem, bilo je ponajprije unutarnje obraćenje, istinski kršćanski život u Kristu i za Krista, koji treba sazrijevati prije svega u poniznosti i strpljenju ne očekujući nikada ništa zauzvrat. I cijeloga je života bio živi primjer koji govori bez riječi.

Objava Franjino propovijedanje pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Kad se jednoga dana u spomenutoj crkvi čitalo evanđelje o tome kako je Gospodin poslao svoje učenike da propovijedaju, i svetac Božji bio ondje nazočan, da bi evanđeoske riječi razumio, ponizno je zamolio svećenika da mu pročitani odlomak protumači. A kad mu je ovaj sve redom protumačio i kad je sveti Franjo čuo da Kristovi učenici ne smiju imati ni zlata, ni srebra, ni novca, ni torbe, ni novčarke, da putem ne nose ni štapa, ni obuće, neka nemaju ni dviju tunika, nego neka propovijedaju kraljevstvo Božje i pokoru, odmah je u Duhu Božjem uskliknuo: „Ovo je ono što hoću, ovo je ono što tražim, ovo želim cijelim srcem izvršiti.” (1Čel 22)

Nakon toga usklika pun radosti se izuva, oblači jednostavnu tuniku opasanu užem i tako, postavši čovjek evanđelja, „s velikom gorljivošću duha i radošću srca počeo je svima propovijedati pokoru” (1Čel 22-23). Pojavio se pred ljudima „sasvim drugačiji nego prije, novi čovjek” (1Čel 23,36.82).

Franjo je sada imao jasan život koji je morao slijediti, život koji treba podijeliti s drugima i svijetu donijeti navještaj pokore. Nekoliko dana poslije priključuju mu se prvi drugovi, koje je on prihvatio kao dar Božji. Želio je provjeriti s prvom dvojicom jesu li i oni pozvani na isti život. Otišao je s njima u crkvu, otvorili su knjigu Evanđelja i odlomci koje su pročitali bili su na istoj liniji s onim što je on već bio čuo. O tom u Oporuci govori: „A kad mi Gospodin dade nekoliko braće, nitko mi nije pokazao što mi valja činiti, nego mi sam Svevišnji objavi kako treba da živim po uzoru na sveto evanđelje” (Opor 14).

S grupom prvih drugova Franjo je počeo živjeti evanđeoski život naizmjenično u ritiru u samotištu u Rivotortu te izlazeći iz njega da bi otišli u obližnje krajeve noseći navještaj mira i obraćenja. Iz ovoga iskustva izniknuo je prvi nacrt Regule, sastavljen od najznačajnijih tekstova evanđeoskoga projekta. I s tim je ona prva grupa krenula na put do nogu pape Inocenta III. tražiti potvrdu za svoj način života: život po evanđelju. Franjino temeljno opredjeljenje jest živjeti evanđelje. To potvrđuje kategorički u svoja dva Pravila:

Pravilo i život ove braće jest… slijediti nauku i stope Gospodina našega Isusa Krista… Držimo čvrsto riječi, život i nauku i sveto Evanđelje Isusa Krista. (NPr 1,1; 22,41)

Pravilo i život manje braće jest ovo: obdržavati sveto Evanđelje Gospodina našega Isusa Krista… Postojani u katoličkoj vjeri, obdržavamo siromaštvo i poniznost i sveto Evanđelje Gospodina našega Isusa Krista što smo čvrsto obećali. (PPr 1,1; 12,4)

Uvesti braću u spoznaju i kontemplaciju evanđelja bila je osnova Franjine pedagogije kojom je oduševio prvu grupu braće u Rivotortu. Djelovanju i propovijedanju prethodi povlačenje, osama i kontemplacija evanđelja. Međutim, za Franju nije samo evanđelje bilo fokus pažljivoga čitanja i meditacije, nego je to bilo čitavo Sveto pismo: „Premda ovaj blaženi čovjek nije studirao nikakve znanosti, ipak je naučio onu mudrost koja dolazi odozgor, od Boga i bio je obasjan sjajem vječnoga svjetla te nije bio neupućen u Sv. pismo. Od svake ljage čist um ulazio je u ‘sakrivenost otajstva’ (Kol 1,26) i gdje je učiteljska znanost ostajala vani, ulazila je žarka ljubav onoga koji ljubi” (2Čel 102). A njegovo traganje nastavilo se sve do konca njegova života, o čemu Toma Čelanski također svjedoči: „Najradoznalije je istraživao i najpobožnije želio znati na koji način, kojim putem i kakvom željom bi mogao, prema dobru savjetu svoje volje, biti savršenije s Gospodinom Bogom povezan. Ovo mu je bila najdublja filozofija, najveća želja, dok je bio živ” (1Čel 91).

Objava Franjo otkriva evanđelje pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Franjo je napokon imao jasan život koji je morao slijediti, život koji treba podijeliti s drugima i svijetu donijeti navještaj pokore. Nekoliko dana poslije priključuju mu se prvi drugovi, koje je on prihvatio kao dar Božji. Ipak, želio je provjeriti s prvom dvojicom jesu li i oni pozvani na isti život. Otišao je s njima u crkvu, otvorili su knjigu Evanđelja i odlomci koje su pročitali bili su na istoj liniji s onim što je on već bio čuo.

S grupom prvih drugova Franjo je počeo živjeti evanđeoski život naizmjenično u ritiru u samotištu u Rivotortu te izlazeći iz njega da bi otišli u obližnje krajeve noseći navještaj mira i obraćenja. Iz ovoga iskustva izniknuo je prvi nacrt Regule, sastavljen od najznačajnijih tekstova evanđeoskoga projekta. I s tim je ona prva grupa krenula na put u Rim (1208.) do nogu pape Inocenta III. tražiti potvrdu za svoj način života. Franjino temeljno opredjeljenje jest živjeti evanđelje. To potvrđuje kategorički u svome Pravilu: Pravilo i život manje braće jest ovo: obdržavati sveto Evanđelje Gospodina našega Isusa Krista (PPr 1,1).

Uvesti braću u spoznaju i kontemplaciju evanđelja bila je osnova Franjine pedagogije kojom je oduševio prvu grupu braće u Rivotortu. Djelovanju i propovijedanju prethodi povlačenje, osama i kontemplacija evanđelja. Međutim, za Franju nije samo evanđelje bilo fokus pažljivoga čitanja i meditacije, nego je to bilo čitavo Sveto pismo. A njegovo traganje nastavilo se sve do konca njegova života, o čemu Toma Čelanski također svjedoči: „Najradoznalije je istraživao i najpobožnije želio znati na koji način, kojim putem i kakvom željom bi mogao, prema dobru savjetu svoje volje, biti savršenije s Gospodinom Bogom povezan. Ovo mu je bila najdublja filozofija, najveća želja, dok je bio živ” (1Čel 91).

Pred kraj života u svojoj Oporuci Franjo govori o „daru braće” kao o nečemu potpuno neočekivanom. „A kad mi Gospodin dade nekoliko braće, nitko mi nije pokazao što mi valja činiti, nego mi sam Svevišnji objavi kako treba da živim po uzoru na sveto evanđelje. I ja sam to u malo riječi i jednostavno napisao, a gospodin papa mi je potvrdio” (Opor 14-15).

Bratska dimenzija je stoga temeljna za Franjino iskustvo: otkrio je Boga najprije u susretu sa svojom gubavom braćom, a onda opet u susretu s braćom koju mu je sam Bog dao. On povezuje neočekivani dolazak svoje braće s otkrićem vlastitoga poziva da živi po uzoru na sveto evanđelje. Moglo bi se čak tvrditi da bez dolaska braće Franjo ne bi tako jasno otkrio svoj poziv da „živi po uzoru na sveto evanđelje”. Braća tako imaju karakter „otkrivenja”, da Franji posvijeste njegov poziv. „Objava Svevišnjega” o kojoj govori Oporuka, nije ništa drugo nego Riječ Gospodnja čitana s vjerom, zajedno s prvim suputnicima. Ovo pojavljivanje Riječi Gospodnje, kao kriterija za razumijevanje onoga što treba činiti, odnosi se na pažnju prema evanđelju koju možemo istaknuti kao važnu značajku Franjina iskustva obraćenja.

Oporuka također spominje Franjinu potrebu da primi potvrdu od pape i to govori o njegovu odnosu s Crkvom institucionalnom i hijerarhijskom. Oporuka zatim nastavlja opisivati karakteristike prvoga bratstva okupljenoga oko Franje: tko god bi se pridružio skupini, razdijelio bi svu svoju imovinu siromasima; nosio zakrpanu tuniku; molio s drugom braćom kako Crkva nalaže (molitva časoslova); posvetio bi se fizičkom radu; pozdravljali bi druge govoreći „Gospodin ti udijelio mir”. Od ovih pet elemenata, najnaglašeniji je rad budući da je on uistinu predstavljao karakterističan i neizostavan znak prvoga bratstva. Konačno, pozdrav mira odnosi se na evanđeoski navještaj i pokorničko propovijedanje, još jedan element prisutan u životu bratstva od njegovih početaka.

Objava Neočekivani dar braće pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Nakon smrti 1226. godine, sveti Franjo bio je pokopan ispod glavnog oltara Donje bazilike na teško dostupnom mjestu kako bi se spriječili pokušaji krađe njegovih posmrtnih ostataka. Njegovo tijelo ondje je ostalo skriveno stoljećima, sve dok nije otkriveno u noći s 12. na 13. prosinca 1818. godine. Nakon službenog pregleda groba 1819. potvrđen je identitet posmrtnih ostataka sveca iz Asiza.

U 20. i 21. stoljeću grob je otvoren dvaput: prvi put 1978., a zatim 2015. godine. Svaki je put iznova potvrđeno uvjerenje da je tijelo sveca snažan znak ljubavi koja ga je pokretala. Pokazalo se da je riječ o tijelu čovjeka iscrpljenog bolešću i ranama Kristovim koje je nosio tijekom posljednje dvije godine života, svjedočeći o življenju Evanđelja do samoga kraja.

Papa Lav XIV. proglasio je ovu godinu posebnim jubilejskim razdobljem posvećenim svetom Franji Asiškom u trajanju od 10. siječnja ove do 10. siječnja 2027. godine. Vjernici diljem svijeta mogu zadobiti potpuni oprost pod uobičajenim uvjetima, posjetom bilo kojoj franjevačkoj crkvi — ili bilo kojem mjestu bogoštovlja u svijetu posvećenom svetom Franji ili na bilo koji način povezanom s njime.

Objava Stotine tisuća ljudi prijavilo se za štovanje relikvija sv. Franje Asiškoga pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Ova jubilarna godina namijenjena je posebno članovima franjevačkih obitelji Prvog, Drugog i Trećeg samostanskog i svjetovnog reda, kao i Institutima posvećenog života, Društvima apostolskog života i Udrugama koje se pridržavaju Pravila svetog Franje ili se nadahnjuju njegovom duhovnošću. Međutim, milost ove posebne godine proteže se i na sve vjernike, bez razlike, koji, s dušom odvojenom od grijeha, posjete u obliku hodočašća bilo koju franjevačku samostansku crkvu ili bogoslužno mjesto posvećeno svetom Franji u bilo kojem dijelu svijeta. Starije osobe, bolesnici i oni koji zbog ozbiljnih razloga ne mogu izaći iz kuće, jednako mogu steći potpuni oprost duhovno se pridružujući jubilarnim slavljima i prinoseći Bogu svoje molitve, svoje boli i svoje patnje.

U ovom vremenu slavlja, koje kruni osam stoljeća franjevačkog sjećanja, srdačno pozivamo sve vjernike da aktivno sudjeluju u ovom iznimnom Jubileju. Svijetli primjer svetog Franje, koji se znao učiniti siromašnim i poniznim kako bi bio istinski alter Christus na zemlji, neka nadahne naša srca da živimo u autentičnoj kršćanskoj ljubavi prema bližnjemu i s iskrenim željama za skladom i mirom među narodima. Stopama Siromaška iz Asiza, pretvorimo nadu koja nas je učinila hodočasnicima tijekom Svete godine u žar i revnost djelotvorne ljubavi. Ova Godina svetog Franje neka bude za svakoga od nas providnosna prilika za posvećenje i evanđeosko svjedočanstvo u suvremenom svijetu, na slavu Božju i za dobro cijele Crkve.

Uvjeti za primanje oprosta

(za sebe ili za pokojnike)

• Sakramentalna ispovijed kako bi se bilo u stanju milosti (u osam dana prije ili poslije);
• Sudjelovanje na misi i primanje svete pričesti;
• Posjetiti u obliku hodočašća bilo koju franjevačku samostansku crkvu ili bogoslužno mjesto posvećeno svetom Franji u bilo kojem dijelu svijeta, gdje se obnavlja ispovijest vjere molitvom Vjerovanja, kako bi se ponovno potvrdio vlastiti kršćanski identitet;
• Molitva Očenaša, kako bi se ponovno potvrdilo vlastito dostojanstvo djece Božje, primljeno u krštenju;
• Jedna molitva prema nakanama Pape, kako bi se ponovno potvrdila vlastita pripadnost Crkvi, čiji je temelj i vidljivo središte jedinstva Rimski prvosvećenik.

Dekret Apostolske pokorničarne

DEKRET
POVODOM VIII. STOLJETNICE SMRTI SVETOG FRANJE ASIŠKOG, PROGLAŠAVA SE POSEBNA JUBILARNA GODINA S PRIDRUŽENIM POTPUNIM OPROSTIMA.

„Sjećajte se oca i brata našega Franje na hvalu i slavu onoga koji ga je uzveličao među ljudima i proslavio ga pred anđelima. Molite za njega kao što je prije od nas tražio i molite njega da nas Bog s njime učini dionicima svoje svete milosti.“

Dok su još uvijek aktualni i djelotvorni plodovi milosti upravo zaključenoga redovitog Jubileja 2025. godine, u kojemu smo svi bili potaknuti postati hodočasnicima nade koja ne postiđuje (usp. Rim 5,5), tome se kao idealan nastavak pridružuje nova prigoda za radost i posvećenje: osamstota obljetnica blaženog transitus-a svetoga Franje Asiškoga s ovozemaljskog života u nebesku domovinu (3. listopada 1226.).

Posljednjih su se godina i drugi važni jubileji ticali lika i djela Asiškoga Siromaška: osamstota obljetnica prvih jaslica u Grecciu, sastavljanja Pjesme stvorova – toga hvalospjeva svetoj ljepoti stvorenja – te obljetnica primanja svetih rana na brdu La Verna, svojevrsnoj novoj Kalvariji, dvije godine prije njegove smrti. Godina 2026. označit će vrhunac i ispunjenje svih prethodnih slavlja: ona će, naime, biti godina svetoga Franje te ćemo svi biti pozvani težiti svetosti u suvremenom svijetu po primjeru serafskoga utemeljitelja.

Ako je čudesna istina da „nema pod nebom drugog imena dana ljudima“ (usp. Dj 4,12) osim Isusa Krista, Otkupitelja čovječanstva, jednako je zadivljujuća činjenica da se na prijelazu iz 12. u 13. stoljeće – u doba takozvanih svetih ratova, moralne opuštenosti i krivo shvaćenog vjerskog žara – „svijetu rodi sunce“: Franjo koji je, kao sin bogatoga trgovca, postao siromašan i ponizan, istinski alter Christus na zemlji, pruživši svijetu opipljive primjere evanđeoskog života i stvarnu sliku kršćanske savršenosti. Naše vrijeme nije mnogo drukčije od onoga u kojemu je živio Franjo te je upravo u tom svjetlu njegovo učenje danas možda još valjanije i razumljivije. U trenutku kada kršćanska ljubav gasne, kada se neznanje širi poput nemorala, a oni koji uzdižu slogu među narodima to čine više iz sebičnosti negoli iz iskrenog kršćanskog duha; kada virtualno prevladava nad stvarnim, kada su društveni sukobi i nasilje dio svakodnevice, a mir svakim danom postaje sve nesigurniji i udaljeniji, neka ova godina svetoga Franje potakne sve nas da – svatko prema vlastitim mogućnostima – nasljedujemo Asiškog Siromaška, da se oblikujemo što je više moguće prema Kristovu uzoru te da ne obezvrijedimo odluke upravo završene Svete godine: nada u kojoj smo hodočastili neka se sada preobrazi u revnost i žar djelotvorne ljubavi.

I po tome hoću da spoznam da ljubiš Boga i mene, njegova i tvojega slugu, ako to činiš, to jest da ne bude nijednog brata na svijetu koji bi sagriješio koliko god bi mogao sagriješiti koji bi, kad vidi tvoje oči, otišao bez tvojega smilovanja, ako je smilovanje zatražio.

Ovim izvanrednim riječima, zabilježenim u poznatom Pismu jednom ministru, sveti Franjo ne samo da pruža utjehu i savjet anonimnom subratu, već nadasve ocrtava i naglašava temeljni pojam milosrđa, uz koji su neraskidivo vezani pojmovi oproštenja i oprosta. Upravo je jedan oprost, poznati „Asiški oprost“ ili „Porcijunkulski oprost“, papa Honorije III. iznimnom povlasticom udijelio izravno Franji za sve one koji bi, ispovjeđeni i pričešćeni, 2. kolovoza pohodili drevnu crkvicu u blizini Asiza, podignutu 800 godina ranije na „malom komadiću zemlje“ (otuda i naziv Porcijunkula).

Istim onim velikodušnim zanosom i radošću kojom je Svetac – vidjevši da je Kristov vikar uslišao njegovu molitvu – ozario mnoštvo prisutno na posveti Porcijunkule objavljujući udijeljenu milost, Njegova Svetost papa Lav XIV., poslužitelj naše vjere i naše radosti, određuje da se od 10. siječnja 2026. godine, podudarajući se sa zatvaranjem redovitog Jubileja, pa sve do 10. siječnja 2027. godine, proglasi posebna Godina svetoga Franje, u kojoj će svaki vjernik kršćanin, po primjeru Sveca iz Asiza, i sam postati uzor svetosti života i postojan svjedok mira.

Radi potpunijeg ostvarenja postavljenih ciljeva, Apostolska pokorničarna, ovim Dekretom donesenim u skladu s voljom Vrhovnog Svećenika, prigodom Godine svetoga Franje podjeljuje potpuni oprost uz uobičajene uvjete (sakramentalna ispovijed, sveta pričest i molitva na nakanu Svetoga Oca), koji se može primijeniti i kao zagovor za duše u čistilištu.

1) članovima:

– Franjevačkih obitelji Prvog, Drugog i Trećeg samostanskog i svjetovnog reda;

– Ustanovama posvećenog života, Društava apostolskog života te javnih ili privatnih vjerničkih udruženja, muških i ženskih, koja obdržavaju Pravilo svetoga Franje ili su nadahnuta njegovom duhovnošću, ili pak u bilo kojem obliku trajno čuvaju njegovu karizmu;

2) svim vjernicima bez razlike

koji, duše neprijanjajuće uz bilo koji grijeh, budu sudjelovali u Godini svetoga Franje hodočasteći u bilo koju franjevačku samostansku crkvu ili bogoštovno mjesto u bilo kojem dijelu svijeta koje je posvećeno svetom Franji ili s njime iz bilo kojeg razloga povezano, te ondje pobožno budu sudjelovali u jubilarnim obredima ili barem proveli prikladno vrijeme u pobožnom razmatranju, uzdižući Bogu molitve kako bi se, po primjeru svetoga Franje, u srcima pobudili osjećaji kršćanske ljubavi prema bližnjemu te iskrene želje za slogom i mirom među narodima, zaključujući molitvom Oče naš, Vjerovanjem i zazivima Blaženoj Djevici Mariji, svetom Franji Asiškom, svetoj Klari i svim svetima franjevačke obitelji.

Starije osobe, bolesnici i svi koji o njima skrbe, kao i svi oni koji su iz ozbiljnog razloga spriječeni napustiti dom, moći će jednako tako zadobiti potpuni oprost, uz pretpostavku neprianjanja uz bilo koji grijeh i s nakanom da čim prije ispune tri uobičajena uvjeta, ako se duhovno sjedine s jubilarnim slavljima Godine svetoga Franje, prikazujući milosrdnom Bogu svoje molitve, bolove ili životne patnje.

Kako bi se ova prilika za zadobivanje božanske milosti putem Vlasti ključeva Crkve što lakše ostvarila, ova Pokorničarna usrdno moli sve svećenike, redovničke i svjetovne, koji posjeduju odgovarajuće ovlasti, da se spremna, velikodušna i milosrdna duha stave na raspolaganje za slavlje sakramenta pomirenja.

Ovaj dekret vrijedi za Godinu svetoga Franje. Bez obzira na bilo koju protivnu odredbu.

Dano u Rimu, iz sjedišta Apostolske pokorničarne, 10. siječnja 2026., uoči blagdana Krštenja Gospodinova.

L. + S.

Prot. br. 03069/2025-1360/25/I

Pismo pape Lava XIV. franjevačkim generalnim ministrima

PISMO SVETOG OCA LAVA XIV
GENERALNIM MINISTRIMA KONFERENCIJE FRANJEVAČKE OBITELJI
POVODOM OTVARANJA VIII. STOLJETNICE
SMRTI SV. FRANJE ASIŠKOG

Generalnim ministrima
Konferencije Franjevačke obitelji

«Naša sestrice smrti», uskliknuo je sveti Franjo 3. listopada 1226. u Porcijunkuli, dok joj je išao u susret kao krajnje izmireni čovjek. Prošlo je osam stoljeća od smrti Siromaška iz Asiza koji je urezanim slovima upisao riječ Kristova spasenja u srca ljudi svoga vremena.

Prisjećajući se značajne obljetnice VIII. stoljeća od njegova Transitus-a (prijelaza, op. prev.), želim se duhovno ujediniti s cijelom Franjevačkom obitelji i sa svima koji će sudjelovati u prigodnim spomen-slavljima, s nadom da će poruka mira pronaći dubok odjek u današnjoj stvarnosti Crkve i društva.

Na početku svoga evanđeoskog života čuo je poziv: «Gospodin mi je objavio pozdrav, da kažemo: ‘Gospodin ti dao mir’.» Tim jednostavnim riječima povjerava svojoj braći i svakom vjerniku nutarnje čuđenje koje je Evanđelje unijelo u njegov život: mir je zbroj svih Božjih dobročinstava, dar koji silazi odozgor. Kakva bi to bila zabluda misliti da ga možemo izgraditi samo ljudskim snagama! Pa ipak, to je djelatan dar, koji treba prihvatiti i živjeti svaki dan.

To je isti pozdrav kojim se uskrsli Gospodin uvečer na Uskrs obraća svojim učenicima, prestrašenima i zatvorenima u dvorani Posljednje večere: «Mir vama». To nije tek uljudna formula, nego sigurna najava Kristove pobjede nad smrću. Kao što glas anđela u božićnoj noći naviješta: „Slava na visinama Bogu, a na zemlji mir ljudima, miljenicima njegovim“, tako je i mir koji Serafski Otac naviješta onaj isti koji je Krist dao da odjekne između neba i zemlje.

U ovom vremenu, obilježenom mnogim ratovima koji se čine beskonačnima, unutarnjim i društvenim podjelama koje stvaraju nepovjerenje i strah, on nastavlja govoriti. Ne zato što nudi tehnička rješenja, nego zato što njegov život pokazuje pravi izvor mira.

Franjevačko poimanje mira ne ograničava se na odnose među ljudima, nego obuhvaća cijelo stvorenje. Franjo, koji Sunce naziva „bratom“, a Mjesec „sestrom“, koji u svakom stvorenju prepoznaje odraz božanske ljepote, podsjeća nas da se mir mora protezati na cijelu obitelj stvorenja. Ta intuicija s osobitom hitnošću odjekuje u naše vrijeme, kada je zajednički dom ugrožen i uzdiše pod teretom iskorištavanja. Mir s Bogom, mir među ljudima i mir sa stvorenjem nerazdvojive su dimenzije jednoga jedinog poziva na sveopće pomirenje.

Draga braćo, neka primjer i duhovna baština ovoga Sveca, jakog u vjeri, čvrstog u nadi i gorljivog u djelotvornoj ljubavi prema bližnjemu, u svima probude svijest o važnosti pouzdanja u Gospodina, o darivanju sebe u životu vjernom Evanđelju te o prihvaćanju i prosvjetljivanju vjerom i molitvom svake životne okolnosti i svakoga djelovanja.

U ovoj godini milosti želim vam predati jednu molitvu kako bi sveti Franjo Asiški nastavio u svima nama rađati savršenu radost i slogu:

Sveti Franjo, brate naš, ti koji si prije osamsto godina
išao ususret sestri smrti kao pomireni čovjek,
zagovaraj za nas kod Gospodina.

Ti koji si u Raspetome iz Svetog Damjana prepoznao istinski mir,
nauči nas tražiti u Njemu izvor svakog pomirenja
koje ruši svaki zid.

Ti koji si, nenaoružan, prolazio linijama rata
i nerazumijevanja,
daruj nam hrabrost graditi mostove
ondje gdje svijet podiže granice.

U ovom vremenu ranjenom sukobima i podjelama,
zagovaraj nas da postanemo mirotvorci:
nenaoružani i razoružavajući svjedoci mira
koji dolazi od Krista.

Amen.

S takvim osjećajima želim svako dobro osobito svima vama koji slijedite karizmu Siromaška iz Asiza te svima koji će na različite načine obilježiti stoljetnicu njegova dies natalis (op. prev. dana rođenja) i od srca vam udjeljujem željeni Apostolski blagoslov.

U Vatikanu, 8. siječnja 2026.

LAV PP. XIV

Objava Papa proglasio franjevačku Jubilarnu godinu u povodu 800. obljetnice smrti sv. Franje Asiškog pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Četiri elementa i Trojedini Bog

Pjesma ima 33 stiha, što je tradicionalni broj godina u Isusovu životu. Hvale su podijeljene u deset skupina, po dvije u paru, a u središtu su četiri elementa: zrak (vjetar), voda, vatra i zemlja. Riječ je o konceptu koji je razvio grčki filozof Empedoklo u 5. st. pr. Kr., kako bi ujedinio i uskladio dotadašnju potragu drevnih mudraca za prvim počelom svih stvari. Do tada su se predlagala razna počela za temelj svih stvari – pa je tako Tales tvrdio da je sve voda – a Empedoklo ih je izabrao četiri, na temelju opreka toplo/hladno i suho vlažno: vatra je topla i suha, zemlja hladna i suha, zrak je topao i vlažan, a voda vlažna i hladna.

Ne samo da je sve u kozmosu nastalo kao kombinacija tih četiriju tvari nego i čovjek – dok živimo u nama kola krv (voda), dišemo (zrak) i topli smo (vatra), a kad umremo, pretvorimo se u zemlju iz koje smo i potekli. Elementi se spajaju i razdvajaju, smatrao je Empedoklo, zahvaljujući silama Ljubavi i Mržnje koje djeluju svuda u svemiru. Antički liječnik Hipokrat zamislio je da ljudsko zdravlje ovisi također o ravnoteži četiriju tekućina – žute žuči, crne žuči, krvi i flegme – a da bolest nastaje zbog njihove neravnoteže koju liječnik nastoji nanovo uspostaviti. S tom je teorijom povezana i ideja o četiri karaktera, živa i danas, prema kojoj prevladavanje jedne tekućine daje čovjeku psihološka obilježja: potištenoga melankolika, žučljivoga kolerika, staloženoga flegmatika i vedroga sangvinika.

Sklad brojeva

Franjo pjeva kozmičkim elementima, trima koji se nalaze na nebu (Suncu, Mjesecu i zvijezdama) te četirima na zemlji: vatri, vodi, zemlji i zraku. Brojevi tri i četiri veoma su prisutni u Bibliji, upravo s tom simbolikom – tri predstavlja Boga i nebo, a četiri Zemlju; njihov je zbroj sedam, što je sveti broj. Na kraju su pjesme još dva ljudska elementa, što daje ukupno devet pjesničkih tema.

Bog ima tri svojstva – svevišnji, svemoguć i dobar; daju mu se tri dara – hvala, slava i čast; potiče tri ponašanja – blagoslivljanje, zahvaljivanje i služenje. Simboliku brojeva Franjo čuva i dok opisuje te elemente, pa nebeski imaju po tri svojstva – Sunce je veliko, sjajno i nalik na Boga – a Mjesec i zvijezde su svijetli, dragocjeni i lijepi. Zemaljska počela imaju po četiri svojstva: vjetar tjera zrak i oblake, daje vedrinu i svako vrijeme; voda je korisna, ponizna, dragocjena i čista; zemlja daje hranu, plodove, cvijeće i bilje; oganj je lijep, razigran (u hrvatskom prijevodu ugodan), snažan i jak. Takva brojčana simbolika ne utječe na doživljaj ljepote pjesme, kako kaže Jadranka Brnčić, ni na njezino tumačenje, ali otkriva da se savršenstvo svijeta zrcali u numeričkom savršenstvu stihova – primjerice, u tome da ima devet posvojnih pridjeva „moj” i „tvoj”, prema devet tema spjeva.

Zaborav zraka

Simboliku Franjinih elemenata Jadranka Brnčić tumači ovako: svaki od tih elemenata, ako mu se čovjek pasivno predaje, može donijeti uništenje – voda potapa, vjetar raznosi, vatra pali, zemlja ne daje plodove, sunce prži. „Franjin himan životu”, nastavlja ona, „proročko je slavljenje intimne budućnosti: zemlja, vatra, voda, zrak simboliziraju tamne energije koje nas nastanjuju te, ukoliko ih pripitomimo poput vuka iz Gubbija, bivaju preobražene iz neprijateljstva u bratstvo, iz destruktivne u kreativnu zbilju. Onoga tko im se predaje aktivno, kozmički elementi obuhvaćaju svojom stvaralačkom energijom: voda utažuje žeđ i čisti, vjetar blaži, oganj čisti, zemlja uzdržava i hrani, sunce osvjetljuje…”

Čovjek civilizacije i urbaniteta zaboravlja na prirodne elemente od kojih je stvoren, s njima se suočava tek ponekad i ograničeno, prilikom ljetnoga odmora ili kakve nepogode. Zaboravu zraka posvetila je, pak, knjigu belgijska lingvistkinja i filozofkinja Luce Irigaray. Zrak je, kaže ona, jedini medij u kojemu čovjek može opstati, jer ne može živjeti ni u vodi ni u vatri. Zrak je medij koji propušta i prenosi svjetlost, glas i tišinu, stalan, dostupan, prisutan. On postoji prije svih tvari što grade život, istovremeno pokretan i nepokretan, trajan i protočan – konstituira svijet, a nikada nije završen.

Luce Irigaray postavlja zrak nasuprot Logosu: dok je Logos stvorio svijet prema svojoj slici, da bude logičan i čvrst, zrak izmiče razumu. On je nevidljiv, a sveprisutan; daje život, a ne primjećujemo ga; zrak podrazumijeva bivanje, stapanje, izmicanje, neomeđivost, protočnost – pa stoga nije čudno da je baš zrak, to jest dah, oličenje Duha koji puše kamo god želi, kako stoji u evanđelju.

Bog je svjetlost

Zemlja je ono od čega smo, od nje smo nastali i u nju ćemo se vratiti, ona će se na koncu vremena zaklopiti poput knjige. Voda je velika i trajna biblijska tema: vode su prisutne u stvaranju, vode su optjecale Eden, Bog je izbavio Nou od voda potopa, Izabrani narod prešao je vode Crvenoga mora i Jordana na putu u Obećanu zemlju, voda krštenja čini nas članovima Crkve i pere grijehe. Sunce i svjetlost, kako kaže Jadranka Brnčić, temeljni su simboli srednjovjekovne mistike, povezani s onim što je napisano u 1. Ivanovoj poslanici: „Bog je svjetlost i tame u njemu nema nikakve! Ako u svjetlosti hodimo, kao što je on u svjetlosti, imamo zajedništvo jedni s drugima.”

Logos nam, kako kaže Irigaray, omogućuje da promišljamo tjelesni, duševni i duhovni svijet, on omogućava okupljanje i organizaciju života i bivanja. Zrak je, međutim, nešto drugo: rak je dio čovjeka, esencija njegova postojanja; čovjek njime ne može ovladati. Ljudsko biće je rođeno u zraku, u njemu živi i umire, govori u njemu, želi ga – i baš ga zbog toga ne može promišljati. Čovjek pokorava zemlju, pokorava čak i vodu, ali zrak ne može. Paradoksalno, baš zato što se nudi u izobilju posvuda, čovjek zaboravlja zrak.

Nažalost, svi su ti divni stvorovi o kojima pjeva Franjo nagrđeni. Čovjek ih je iskoristio i odbacio, zaprljao i iscrpio. Ratovi za vodu naslijedit će ratove za zemlju, ljudi piju okuženu vodu i udišu zagađen zrak, pa čak i sunce smrtonosno zrači. Ivan Pavao II. u enciklici Solicitudo rei socialis upozorava da je „potrebno voditi računa o naravi svakoga bića, o njegovoj uzajamnoj povezanosti u uređenom sustavu kao što je kozmos”, a papa Franjo u enciklici Laudato si naglašava da je svemir zajednički dom svih bića.

Proročki san

Franjo je dobio poziv da popravi Božji dom što se ruši. Čini se da se sada urušava i naš kozmički dom – u strahu zbog klimatskih promjena i podizanja razine mora, doista među nama vlada „strah od huke valova”, kako je to prorekao Isus. „Franjo je oslijepio na zemaljske i zadobio nebeske oči”, kaže Jadranka Brnčić, referirajući na to da je veliki svetac Pjesmu stvorova spjevao na samom kraju života, pritisnut brigama i lošim zdravljem; fizičku sljepoću nadoknadilo je nebesko viđenje. Na taj je način, kaže Brnčić, vjetar, zemlju, vodu i sunce vidio „pogledom novog stvorenja, pogledom praštanja koji nadilazi razdor i omogućuje budućnost”. Franjo, zaključuje ona, hvali stvorenja koja sanja, dok mu ona u tom snu otkrivaju svoje najdublje biće; a san ne može nigdje biti istinitiji nego u poeziji.

Objava Pogled novoga stvorenja pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Njegovim idealima nadahnjuju se ne samo katolici nego i pripadnici drugih religija, pa čak i ateisti. Većini ljudi na spomen lika Franje Asiškog asocijacije su: susret i služenje među gubavcima, molitva pred križem u crkvici sv. Damjana, primanje svetih rana na La Verni; zatim da je obraćenik i da je osnivač triju franjevačkih redova.

Ovaj kratki prikaz u nekoliko nastavaka promatrat će fenomen Franjina obraćenja. Odmah na početku mora se ustvrditi da nije baš lako dati jedno povijesno-teološko tumačenje obraćenja Franje Asiškog. Više je razloga, a jedan od njih jest što se u takvom istraživanju oslanjamo na Franjina autobiografska djela i na djela njegovih prvih biografa, ili bolje rečeno hagiografa. Ni jedni ni drugi izvori po svome sadržaju nisu čisto povijesni s kronološki poredanim činjenicama. Ti izvori imaju specifičan sadržaj ispričanih događaja pa se tako u njima mogu razlikovati dva područja: kao prvo, povijesni trenutak događaja u njihovu čistom zbivanju, i istovremeno, kao drugo, njihov teološki sadržaj kao iskustvo Boga.[1]

Čitajući izvore treba se, dakle, upitati koji su događaji bili u osnovi Franjina obraćenja – povijesni dio, a koji, opet, govore o subjektivnom iskustvu vjere koje je Franjo imao. Vrlo zoran primjer je Franjina Oporuka koja predstavlja tekst s čisto autobiografskim sadržajem, u kojoj Franjo svojoj braći fratrima govori o sebi u obliku kratkih memoara. Ali njegov način pripovijedanja ima svoj cilj: potaknuti braću fratre na njihovo trajno obraćenje. Njegova sjećanja nisu, dakle, isključivo povijesna, već prije svega opominjuća sjećanja, a to je onda pretpostavka koja uvjetuje ne samo sadržaj već i oblik autobiografske priče koju predlaže Franjo.[2]

S druge strane, u biografijama se pronalazi niz priča čije se kronološko podrijetlo, povijesni kontekst i ciljevi često međusobno razlikuju, a istovremeno su ujedinjeni unutar jedinstvenoga književnog žanra, a to je srednjovjekovna hagiografija. U takvim tekstovima narativni proces nije vođen povijesnim problemom čovjeka Franje, već brigom da se pokaže njegova svetost. On postaje primjer čovjeka sveca koji ima želju upoznati Boga kroz razne vidove molitve i da čini pokoru. Stoga su mnoge povijesne činjenice hagiografski prerađene. Takvi prvi izvori često su Legende (lat. ono što treba čitati) i ne obraćaju se samo kršćanima kako bi ih potaknuli na pobožnost prema asiškom svecu već i – a u nekim slučajevima prije svega – braći fratrima Reda Manje braće koji su se suočili s problemima i napetostima u počecima Reda po pitanju vjernoga nasljedovanja Franje. U franjevačkim legendama ne postoje, dakle, samo hagiografski ciljevi, već i apologetski i polemički.[3]

U svakom slučaju, pokušat će se pratiti proces obraćenja Franje Asiškog i kronološki ali i uvažavajući njegovo egzistencijalno iskustvo Boga.

Biblijski pojam obraćenja

U grčkom prijevodu Staroga zavjeta, nazvanom Septuaginta, kao i u Novom zavjetu koji je napisan izvorno grčki, subjektivni stav koji se tražio za oproštenje grijeha uglavnom je izražen pojmom metanoia. Vulgata taj pojam općenito prevodi s pokora i obraćenje. Sva tri pojma imaju isto značenje te se mogu međusobno izmjenjivati. Pojam metanoia znači promjenu uvjerenja ili stava koji je netko ranije prihvatio. Znači također i nezadovoljstvo prijašnjim načinom djelovanja.[4]

Tako u proročkom propovijedanju metanoia (obraćenje, pokora) zahtijeva novi stav u odnosu s Bogom koji popravlja onaj prijašnji. Obratiti se znači vratiti se Bogu (1 Sam 7,3). Jasno je rečeno da taj povratak Bogu nije iskren ako sa sobom ne donosi promjenu ponašanja, odnosno volju da se ubuduće poštuje i vrši volja Božja. Tako je kod Amosa izričito rečeno da tražiti Boga (Am 5,4) znači tražiti dobro a ne zlo (Am 5,14). Kod Hošee pokora znači povratak u prvotno stanje, to jest na prijateljstvo s Bogom (usp. Hoš 3). Kasniji proroci više inzistiraju na potrebi osobnoga unutarnjeg obraćenja (usp. Jer 3,10; 4,3-4), na obraćenju srca (usp. Ez 33,14-15). A kod svih proroka provlači se pouka da se taj unutarnji stav pokaže i na izvana, koristeći se tradicionalnim znakovima izraelske tuge kao što je post, kidanje odjeće, nošenje kostrijeti.

Isus također započinje svoje propovijedanje riječima obratite se (Mk 1,15; Mt 4,17), a što je poziv na korjenitu promjenu čovjeka, na odvraćanje od zla. Korjenita promjena, tj. obraćenje uvjet je da se slijedi Isusa. Stoga obraćenje znači odvraćanje od zla i otvaranje prema Bogu. Osim toga, Isus traži i vjeru, vjeru u Božju praštajuću i spasiteljsku ljubav, a što je vidljivo iz brojnih njegovih izlječenja koja pretpostavljaju vjeru. „Samo se u vjeri može prihvatiti Isusa, samo vjera može dati snage krenuti za Isusom, samo vjera može otvoriti oči koje bi bile u stanju prepoznati i prihvatiti Božje djelovanje u Isusu kao uistinu spasiteljsko djelovanje.” (B. Lujić)

Istinsko obraćenje znači jasno i odlučno odbacivanje prisutnosti grijeha u našem životu, ili barem iskrena i ponizna raspoloživost za ponovno povezivanje u zajedništvo ljubavi s Bogom pokajanjem. Najbolji primjer obraćenja u evanđelju jest rasipni sin koji se vraća milosrdnom ocu i moli ga da ga primi makar kao slugu (usp. Lk 15,11-32). To je slika našega obraćenja u sakramentu ispovijedi kad molimo Boga Oca da nam oprosti i on nam oprašta. Jer pokajanje izaziva čudo praštanja. Na našem životnom putu pokornički duh je onaj koji nas potiče na trajno i progresivno pročišćavanje svega što se stavlja između Boga i nas, svega što nas zadržava ukorijenjenima u naš egoizam i naš komoditet, i sprječava nas da idemo ususret drugima da im činimo dobro.

Obraćenje, dakle, nije samo privremeno pospremanje nereda koji smo sami napravili, niti promjena ponašanja uvjetovana slikom koju će drugi imati o nama. Obraćenje je proces priznanja vlastitih granica i nemoći, priznanje vlastite grešnosti. Na tom putu čovjek postaje otvoren za susret s Bogom koji ga onda iznutra preobražava svojom dobrotom i milosrđem. Tako je i sv. Franjo Asiški doživio i proživio svoje obraćenje. Njegovo obraćenje je odgovor na Božji poziv, ali to obraćenje nije se dogodilo odjednom, nego je ono bilo proces koji je trajao nekoliko godina.

[1] O ovoj temi i problemu mnogo je članaka napisao autor Pietro Maranesi, a sve je objedinio u svojoj knjizi: Facere misericordiam. La conversione di Francesco d’Assisi: confronto critico tra il Testamento e le Biografie, Porziuncola, 2024.

[2] Usp. P. Maranesi, Facere misericordiam,str. 3.

[3] Usp. Isto,str. 3-8.

[4] Usp. B. Marchetti-Salvatori, Conversione, u Dizionario enciclopedico di spiritualità, ur. E. Ancilli, Rim, 1995., str. 629-632.

Objava Obraćenje sv. Franje Asiškog. Pokušaj povijesno-teološkoga tumačenja pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Upravo se ove godine obilježava 800 godina od nastanka ove predivne pjesme. Pamtimo ju je ne samo zbog njezine ljepote već i zbog toga što je prva pjesma napisana na narodnom, umbrijskom talijanskom jeziku. Tako se sveti Franjo Asiški slavi i kao otac talijanske književnosti. Sveti Franjo je uistinu poseban svetac, nevjerojatne karizme i snage riječi. Mijenjao je mnoge, reformirao je Crkvu, utemeljio Red, privlačio, poticao i sve mu je to bilo moguće iz prisnoga i osobnoga odnosa s Bogom. Dok je slavio Boga, Franjo se nije koristio latinskim jezikom kojim bi taj odnos bio služben i pomalo distanciran. Franjo želi biti jedno sa svojim Bogom i slavi ga jezikom kojim priča s braćom. To je blizak odnos, pun ljubavi i oduševljenja. Franjo slavi stvorenja Božja, zaljubljen u svaki čin stvaranja koji je njegov Stvoritelj napravio, pa čak i u onaj kad je stvorio smrt. Tako nas i sva Božja stvorenja sveti Franjo uči da slavimo Boga. On je u svom dubokom i mističnom iskustvu spoznao da smo pozvani na to da slavimo Boga. I on kaže da hvalimo Boga kad opraštamo iz ljubavi i kad rado podnosimo bijede života. Ako tako živimo, ne može nam nauditi druga smrt.

„Sveti Franjo i njegovo vrijeme”

Knjiga Sveti Franjo i njegovo vrijeme Berarda Rossija donosi detaljan put Franjine svetosti i kaže da je on uvelike bio obilježen pjesmom i svirkom. Franjo je pjevao, slavio, nadahnjivao se ljubavlju upravo pjesmom i umjetnosti. Bila je to svetost suživljena sa zemljom. Koliko je Franji bilo važno da djeluje u svijetu i da njegova svetost bude prožeta sa svijetom govori i ovaj odlomak te knjige: I prijatelj mu protumači što znači za Isusove prijatelje biti izabran (poziv) i biti poslan u svijet (misija): korjenita promjena života; odstranjivanje svake materijalne brige u odricanju od svih vlastitih dobara; prijenos svih poteškoća na vrhunaravno područje; svemirska otvorenost; zadaća da širi poruku Kristovu u društvu; da budu „umijeseniˮ u svijet kao kvasac koji krušno tijesto kvasa. Franjo se diže, poput okidača, na noge i reče oduševljenim glasom: „To! To hoću! To tražim! To želim činiti svim svojim srcem!ˮ

Kako kaže jedna naša domaća pjesma – čovjek je velik onoliko koliko je veliko ono što traži, tako je Franjo bio veliki svetac – jer sve što je on tražio bio je Bog, veliki, nedokučivi, a njemu tako blizak i jasan kao sunce, koje mu je bilo brat. Franjo je tražio korjenitu promjenu života. Želimo li da naš život bude pjesma stvorova, hvala Gospodnja, trebamo tu promjenu isto kao što trebamo sunce. Bez njega nema života, kao što bez korjenite promjene naš život nema puninu.

Kakav je to bio karakter kod svetoga Franje pa njemu nije trebalo ponavljati sto puta da krene živjeti svetački život, obilježen smionim odlukama, velikim promjenama, nezamislivim odricanjima? Na prvu pomislimo strog karakter, ali to je zapravo bio čovjek od pjesme, radosti, pun ljubavi… Njemu su sestrice zvijezde, voda, Zemlja. Brat mu je i oganj, silan i jak, koji rasvjetljuje tamnu noć. Brat oganj čini ono što čini Mlado sunce iz Lukine usporedbe, obasjava sve one koji sjede u tmini i sjeni smrtnoj. Sva stvorenja Božja koja pozdravlja sveti Franjo simboli su samoga Stvoritelja. Kroz sve što je On stvorio, ogleda se ljepota Njega samoga. Sjajne, drage i lijepe zvijezde, korisna, ponizna, draga i čista voda, sestra i majka nam Zemlja, ona nas hrani i nosi… Mi smo u rukama onoga koji nas voli i to je nešto najljepše što možemo spoznati!

800 je godina prošlo od nastanka ove predivne pjesme, ali što je toliko godina u Božjim očima? Ništa više od jednoga trena. Što je 800 godina za poruku i ljubav koju nosi ova pjesma? Samo jedan tren. Ljubav je univerzalna, ona je nezamjenjiva i neusporediva. Njoj nema ravne. I ovakve poruke i misli s vremenom nikada ne blijede. Mogu nas duhovi modernoga vremena pokušavati zavoditi idejama da je i zlo dio prirode, da ga ne možemo izbjeći jer je ono u biti svih stvari, jednako kao i dobro, ali nikada se i nikako ne može osporiti ljepota, čistoća i dragost dobra. Koliko god budemo težili dobru, koliko u nama bude jačao duh zahvalnosti koji kliče Hvaljen budi, Gospodine moj toliko manje ostaje prostora za tugu, nesreću i zlo.

Primjer malenosti

Na drugom mjestu opet sveti Luka kaže: Slavim te, Oče, Gospodaru neba i zemlje, što si ovo sakrio od mudrih i umnih, a objavio malenima (Lk 10,21). Upravo ta je se mudrost otkrila malenome Franji, čovjeku koji je tražio Boga, pjevao pjesme i uživao svim svojim čulima u prirodi koja ga je okruživala. Trebaš biti malen da zastaneš i obratiš pažnju na obični vjetar što puše i da baš u tome prepoznaš ljubav i blizinu Božju. Dok kod tražimo puno dokaza, sve ćemo teže pronalaziti žuđenoga jer su blaženi koji ne vidješe a povjerovaše. To su maleni, ponizni, kojima je malo dosta, pa im se zato puno daje. Ako želimo učiti školu poniznosti trebamo se napajati na riječima svetoga Franje koje su pravi primjer malenosti. On je sav zanesen poljubio gubavca jer je vidio da se pored njega nalazi netko žedan ljubavi i odlučio je biti vrelo ljubavi kroz koje će u svijet izvirati ljubav Božja. To je jednostavnost i put na koji smo pozvani svi mi. Biti vrelo Božje ljubavi u ovom svijetu koji se čini toliko siv i hladan, mi trebamo ljubiti cvijet, oblak, sunce, bolesnika, odbačenoga, svakoga! Trebamo ljubiti, trebamo pokazati da za nas kršćane prihvaćanje zla kao dijela prirode nije opcija. Mi ne trebamo tražiti opravdanja za zlo, mi trebamo tražiti načine za dobro. Franjo je to radio, radikalno i dosljedno. Njegov primjer svijetli 800 godina, primjer Isusa Krista svijetli više od 2000 godina. Velike brojke, puno generacija, puno života, a opet samo treptaj oka. Ljubav svijetli i jasno signalizira svoju poruku: ljubiti, ljubiti, ljubiti, sve do smrti iz ljubavi!

Gdje smo mi?

Svijetlimo li mi u mraku? Gdje se nalazimo mi u odnosu na svetoga Franju? Evo što je žarko žudio sveti Franjo: odricanje od svih vlastitih dobara, predavanje velikih briga Bogu, otvorenost milostima i želja da drugima navijesti riječ Božju. Živimo u vremenu kada je jako važno imati i što više imati, tako da nam, sasvim sigurno, većini nas odricanje od vlastitih dobara nije ni na kraj pameti. Brinemo se, znamo strašno biti tjeskobni, čak i oko stvari na koje uopće ne možemo utjecati, a to je odraz našega dubokog nepovjerenja da nam Bog želi dobro. Ne računamo na milost Božju, već mislimo da sve moramo sami i svojim snagama. Sami ne živimo po riječi koju nam je dao Isus i nemamo potrebu da je dijelimo s drugima. Od svega toga postajemo umorni i ne primjećujemo sunce, zvijezde, vjetar, vodu ni oganj. Ali Isus ima spasenja moć. On je živ, u Euharistiji i to je kruh od kojega možemo progledati, primijetiti sunce i osjetiti dašak vjetra koji vraća vjeru. Treba nam toga kruha, što više – to bolje. Idealno bi bilo svaki dan jer onda bi mir zavladao srcima i sunce bi obasjalo sve one koji sjede u sjeni smrtnoj. Isus je nama došao, ostaje s nama, daruje nam se svaki dan pod prilikama kruha i vina. Živ je i djeluje jednako kao i prije 2000 godina. Što mu više budemo dolazili u susret preko Euharistije to će u nama sve glasniji biti povik Hvaljen budi, Gospodine moj.Osjetit ćemo i mi tu predivnu ekstazu koju je nadahnula Franju kada je otpjevao svoju čudesnu pjesmu. Naš će život postati pjesma zahvalna, pjesma radosna, jer sunce sija i Isus je živ! Uskrsnuo od mrtvih! Pohodilo nas Mlado sunce s visine! Bogu hvala! Hvaljen budi, Gospodine moj!

Objava Mlado sunce s visine pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Naslov joj je dao po Pjesmi stvorenja sv. Franje Asiškog koju je sastavio na srednjovjekovnom talijanskom dvije godine prije smrti, dok je bio teško bolestan.

Po darovima kruha i vina na nedjeljnoj misi učimo skrbiti s drugima za zajednički dom

Najstariji rukopis te pjesme potječe iz 1243. godine,18 godina nakon Franjine smrti. Papa na početku ove enciklike citira iz Pjesme stvorenja kiticu kojom Božji siromah zahvaljuje za darove zemlje svim ljudima: „Hvaljen budi, moj Gospodine, za sestru našu, majku Zemlju koja nas uzdržava i nama upravlja i izvodi plodove razne i šareno cvijeće i travu” (LS 1). Franjo u toj pjesmi sunce naziva bratom i gospodinom a zemlju sestrom i majkom. Sjaj brata sunca simbol je Svevišnjega Oca, a plodna toplina zemlje kao sestre i majke prehranjuje sve ljude. Između tih dviju velikih slika očinstva i majčinstva smješteni su svi ostali elementi svemira (Antonio Tkalac, Spectrum 1/2021, 73-86). Otkako je papa Ivan Pavao II. 29. studenoga 1979. sv. Franju Asiškog proglasio zaštitnikom njegovatelja prirodnoga okoliša, kod nas katolika raste svijest da zajedno s drugim ljudima trebamo skrbiti za zemlju koju je Bog povjerio svim ljudima (Luka Tomašević, Služba Božja 1/2021., 75-90).

Šestom poglavlju ove enciklike papa je dao naslov: „Ekološki odgoj i duhovnost” i u njemu poziva na razborito trošenje prirodnih dobara te na odgajanje mladih i odraslih za savez između čovječanstva i okoliša. U tome kontekstu povezuje euharistijske darove kruha i vina s drugim prirodnim dobrima te poziva na pojačanu skrb za okoliš po nedjeljnom slavljenju euharistije (LS 236-237). U ovom prilogu želim to povezati s drugim dokumentima novijega katoličkog učiteljstva o euharistiji kao izvoru i vrhuncu djelovanja Crkve.

Po darovima kruha i vina Isus je ostavio trajne znakove povezivanja vjernika s njime i međusobno

Najstariji pisani spomen euharistije ili večere Gospodnje nalazi se u Prvoj poslanici Korinćanima koju je Pavao uputio iz Efeza oko 56. godine. Korint je bio lučki grad u Grčkoj u kojem su kršćanstvo prihvatili neki obraćenici grčke i židovske kulture. Oni su Pavlu poslali pismo tražeći odgovore na nova pitanja o usklađivanju njihova vjerničkoga života s prilikama u gradu gdje su štovani poganski idoli i gdje su neki krštenici živjeli u mješovitom braku. O euharistiji ili svetoj gozbi kršćana Pavao tu govori u tri konteksta: pozivi na hramske gozbe u čast idolima, diskriminacija siromašnih krštenika na Večeri Gospodnjoj, skupljanje materijalne pomoći za siromahe na prvi dan tjedna.

Kršćanima koje su njihovi rođaci i prijatelji pozivali na žrtvene gozbe u čast idolima, Pavao odgovara neka ne idu na takve gozbe jer bi time odobrili štovanje idola i postali sudionici stola vražjega. Krštenici imaju svoju svetu gozbu po kojoj stupaju u zajedništvo po krvi Kristovoj i lome kruh zajedništva s tijelom Kristovim (1 Kor 10,14-22). U Korintu Pavlova vremena euharistiji je prethodila bratska gozba mjesnih krštenika, ali su slobodni i bogati dolazili ranije, potrošili sve što su donijeli za tu gozbu i tako sramotili kršene siromahe koji su kao sluge ili robovi stizali sa zakašnjenjem. Pavao u pastirskom žaru ističe da time sramote Crkvu Božju i podsjeća kako im je „predao” ono što je „primio” u tehničkom smislu riječi: Isusove riječi nad kruhom i vinom novoga saveza, a to je spomen-čin Kristove smrti i uskrsnuća (1 Kor 11,23-34). U zaključnom poglavlju Pavao podsjeća kako je uveo prikupljanje pomoći za krštenike u Jeruzalemu te preporuča Korinćanima neka to obavljaju „u prvi dan tjedna” kada slave spomen-čin Kristove smrti i uskrsnuća (1 Kor 16,1-4). Prikupljanje takve pomoći znak je vjerničkoga zajedništva između crkvene zajednice u Jeruzalemu i krštenika u mjestima s većinom poganskih stanovnika.

U četiri kanonska evanđelja postoje razlike između Ivana i trojice sinoptika u prikazu Isusove posljednje večere: kod Ivana je to gozba ljubavi kod koje Učitelj na početku učenicima pere noge i drži dugački oproštajni govor o proslavi Sina Čovječjega (Iv 13,1-17,26), kod sinoptika Isus obavlja obred židovske pashalne gozbe ali tako što nad kruhom izgovara: „Ovo je tijelo moje koje se za vas predaje” te nad obrednim vinom: „Ova čaša novi je savez u mojoj krvi koja se za vas prolijeva” (Mk 14,17-25; Mt 26,20-26; Lk 22,14-20). Bila je to proročka gesta kojom je Isus protumačio svoju skoru smrt kao sklapanje novoga saveza, najavljeno po prorocima (Jr 31,31-34). Ovim je Isus svoju nasilnu smrt prikazao kao sastavni dio njegova mesijanskoga poslanja i pri tome se usporedio sa Slugom patnikom iz Knjige Izaijine (Iz 52,13-53,12). Prema Pavlu i Luki Isus je odredio da taj obred ponavljaju učenici kao spomen na njegovu smrt i uskrsnuće (1 Kor 11,25 = Lk 22,19). Kod Marka i Mateja nema odredbe o ponavljanju, ali bibličari analizom grčkih izraza i kod njih nalaze tragove liturgije prvih kršćana. Markova i Matejeva verzija bila bi odjek liturgijske prakse u zajednicama sastavljenim od obraćenih Židova, a Pavlova i Lukina odraz prakse u zajednicama s grčkom kulturom.

Luka je u Djelima apostolskim prikazao kako su kršćani Jeruzalema u prvim desetljećima odlazili u židovski Hram i tamo molili kao na mjestu zakonitoga štovanja Boga jedinoga. To je potrajalo vjerojatno do 29. kolovoza 70. godine kada su Rimljani spalili Hram zauzimajući Jeruzalem u borbi protiv židovskih ustanika. Važan bogoštovni čin koji su kršćani Jeruzalema i drugih mjesta obavljali Luka naziva „lomljenjem kruha” i on je slavljen po kućama vjernika (Dj 2,42; 20,7). U prva tri stoljeća, dok su kršćani smatrani ateistima zato što odbijaju štovati državne bogove i caru iskazivati religiozno štovanje, dobrohotnost pojedinih vjernica i vjernika koji su imali prostranu kuću bila je bitna za okupljanje na spomen-čin Kristove smrti i uskrsnuća kao konstitutivni čin Crkve u pojedinom mjestu ili dijelu grada. Nakon što je car Konstantin 313. godine proglasio kršćanstvo dopuštenom religijom, počeli su kršćani podizati posebne građevine namijenjene isključivo za bogoštovlje vjerničke zajednice. Međutim, od najranijih vremena živa Crkva su kršteni vjernici koji se pod presjedanjem zakonitoga starješine sabiru na slavljenje euharistije kao spomen-čina Kristove smrti i uskrsnuća.

Novi zavjet pisan je na grčkom jer je to bio jezik ondašnjih filozofa, trgovaca i običnih ljudi u Rimskom Carstvu. Prvi su kršćani oko 200 godina obavljali euharistiju na grčkom. Već koncem 2. stoljeća papa Viktor I. Afrikanac (186. – 197.) uveo je uporabu latinskoga uz grčki u liturgiji. Jeronim je najprije desetak godina studirao grčki i hebrejski da se pripravi na prijevod Svetoga pisma na latinski. Po mandatu pape Damaza u Rimu je 383. – 384. popravio postojeći prijevod evanđelja na latinski, a 386. nastanio se u Betlehemu gdje je do smrti god. 420. radio na prijevodu starozavjetnih knjiga s hebrejskoga. Njegov je prijevod poslije nazvan Vulgata (prošireni, pučki) jer su ga razumjeli obrazovani kršćani od 5. do 18. stoljeća. S vremenom je latinski prevladao u rimskom obredu liturgije. Reformatori su u 16. stoljeću tražili uporabu živoga jezika u liturgiji, ali je papa Pio V. (1566. – 1572.) dao prema smjernicama Tridentinskoga sabora prirediti novo izdanje Rimskoga misala na latinskom i on je bio na snazi do provedbenih smjernica Drugoga vatikanskog sabora 1970. U to vrijeme pape i teolozi isticali su kako je uporaba latinskoga znak katoličkoga jedinstva, a nisu puno marili za pasivno držanje vjernika na liturgiji. Mi koji smo katolici u odmaklim godinama sjećamo se kako smo u djetinjstvu i mladosti za vrijeme pučke mise od župnika na početku dobivali poticaj da molimo krunicu pod misom, a poslije propovijedi „preporuke” za određeni broj Očenaša u nastavku mise. Tada smo bili poučavani da vjernici misi trebaju prisustvovati. Drugi vatikanski sabor odlučio je da vjernici sa svojim zaređenim predstojnikom misu slave jer je ona vrhunac kojemu teži djelovanje Crkve i ujedno vrelo iz kojega teče sva njezina snaga (SC 10,1), ali treba voditi prema svjedočkom djelovanju i pomaganju potrebnih. Majka Crkva traži da se vjernici uvedu u puno, svjesno i djelatno sudjelovanje u bogoslužju (SC 14,1).

Zato je Drugi vatikanski sabor u Konstituciji o svetoj liturgiji, koja je glasovanjem prisutnih biskupa prihvaćena 4. prosinca 1963., predvidio mogućnost zakonitoga i odobrenoga prijevoda dijelova mise na živi jezik (SC 36 i 54). Mjerodavna kongregacija izdala je dopuštenje 14. lipnja 1971. da pod vodstvom biskupa svi dijelovi mise mogu biti prevedeni na žive jezike, a 28. ožujka 2001. detaljne smjernice za prevođenje liturgijskih knjiga. (Liturgiam authenticam, portal Vatikana, uvid 16. 3. 2024). Kardinal Francis Arinze kao prefekt te kongregacije obrazložio je u predavanju 11. studenoga 2006. ulogu latinskoga u liturgiji i teologiji katolika tijekom stoljeća. Citirao je odredbu da prijevodi ne smiju biti kreativne improvizacije nego vjerno prericanje latinskoga izvornika (br. 20), zatim protumačio: „Mnogi liturgijski tekstovi natopljeni su biblijskim izrazima, znakovima i simbolima. Oni odjekuju u molitvenim formulama koje potječu iz Psalama. Prevoditelj ne može to ispuštati iz vida… Neće svaki katolik na misi odmah razumjeti ustaljene katoličke liturgijske formule kao utjelovljenje, stvaranje, muka, uskrsnuće, istobitan s Ocem, izlazi od Oca i Sina, pretvorba, zbiljska prisutnost, transcendentni i svemogući Bog. To nije pitanje engleskog, francuskog, talijanskog, hindi ili kisvahili jezika. Prevoditelji ne smiju postati ikonoklasti koji pri postupku prevođenja razaraju ili oštećuju. Za vrijeme liturgije ne može se sve protumačiti.” Apostolskim pismom Magnum principium od 3. rujna 2017. papa Franjo proširio je mjerodavnost Biskupskih konferencija u pojedinoj državi za odobravanje liturgijskih prijevoda (Zvonko Pažin, „Provedbeni dekret za prevođenje liturgijskih knjiga”, Vjera i djela, 9. stranica, uvid 16. 3. 2024.)

Prema Saboru, Crkva je znak kraljevstva Božjega na zemlji, a euharistija Crkvu posadašnjuje i ujedinjuje (LG 3; 8-9). Sjedinjujući se u euharistijskoj žrtvi i gozbi vjernici laici i svećenici prenose sami sebe Bogu i uzimaju u djela na stolu riječi Božje (LG 11). „Kristova Crkva uistinu je prisutna u svim zakonitim mjesnim zborovima vjernika koji se, prianjajući uz svoje pastire, i sami u Novom zavjetu nazivaju Crkvama. Oni su, naime, u svom mjestu, u Duhu Svetom i u mnogom obilju (1 Sol 1,5) od Boga pozvani novi narod. U njima se propovijedanjem Kristova evanđelja okupljaju vjernici i slavi se otajstvo Gospodnje večere da se po blagovanju Gospodnjega tijela i krvi usko poveže svekoliko bratstvo” (LG 26). U Pastoralnoj konstituciji o Crkvi u suvremenom svijetu jedno poglavlje govori o ljudskoj djelatnosti u svijetu koja je dovedena do savršenosti u pashalnom otajstvu zato što Duh uskrsloga Krista djeluje srcima ljudi te čini da izgradnja humanijega svijeta bude moguća (GS 38). Zaključuje novozavjetnom vizijom o novoj zemlji i novom nebu te preporukom kršćanima neka se zalažu za izgradnju pravednijega i boljega ljudskog društva: „Gospodin je svojima ostavio zalog nade i popudbinu toga putovanja u onom sakramentu vjere u kojem se plodovi prirode što ih je čovjek uzgojio pretvaraju u njegovo Tijelo i Krv: u večeri bratskoga zajedništva i u predokusu nebeske gozbe” (GS 38,2). Kruh i vino kao simbole ljudskoga rada, crkvena zajednica pod vodstvom zaređenoga služitelja posvećuje u Kristovo tijelo i krv po svojoj žrtvi i svetoj gozbi.

Papa Ivan Pavao II. izdao je 17. travnja 2003. Encikliku o euharistiji i njenu odnosu prema Crkvi. Ecclesia de Eucharistia (hrvatski prijevod dostupan u nizu Dokumenti 134 i na portalu Vatikana). Enciklika obuhvaća šest poglavlja. Dok u prvome razrađuje način na koji euharistija uprisutnjuje smrt i uskrsnuće Kristovo, u drugome razvija misao da euharistija izgrađuje Crkvu tako što produbljuje naše zajedništvo s Kristom i međusobno: „Naše sjedinjenje s Kristom, koji je dar i milost za svakoga, omogućuje nam da smo u Njemu također združeni u jedinstvo njegova tijela koje je Crkva. Euharistija učvršćuje ucjepljenje u Krista, ostvareno u krštenju po daru Duha (usp. 1 Kor 12,13.27)” (br. 23). Slavljenjem euharistije Crkva čuva i razvija svoj apostolicitet: „Ako Euharistija izgrađuje Crkvu a Crkva čini Euharistiju, slijedi da među njima postoji najuža povezanost i to tolika da na euharistijsko Otajstvo možemo primijeniti ono što kažemo o Crkvi koju, prema Nicejsko-carigradskom vjerovanju, ispovijedamo kao ‘jednu, svetu, katoličku i apostolsku’. Jedna i katolička je i euharistija. Ona je također i sveta, štoviše, ona je Presveti Sakrament. Ali je nadasve apostolicitet ono čemu želimo posvetiti pozornost” (br. 26). Po slavljenju euharistije, uči papa, nedjelja postaje dan Crkve: „Ova osobita učinkovitost u promicanju zajedništva, a koja je Euharistiji vlastita, jest jedan od razloga važnosti nedjeljne Mise… Nedjeljna je Euharistija povlašteno mjesto gdje je zajedništvo trajno naviještano i hranjeno. Upravo po euharistijskom sudjelovanju dan Gospodnji postaje dan Crkve koja tako na učinkovit način može izvršiti svoju ulogu sakramentalnog jedinstva” (br. 41).

Papa Franjo ističe kako nas nedjeljna euharistija nadahnjuje na skrb za okoliš

Red mise, prema Rimskom misalu nakon Drugoga vatikanskog sabora, sastoji se od Pokajničkoga čina, Službe riječi i Euharistijske službe. Na početku Euharistijske službe svećenik u ime okupljene zajednice izgovara nad hostijama koje će posvetiti:

Blagoslovljen si, Gospodine, Bože svega svijeta:
Od tvoje darežljivosti primismo kruh
što ti ga prinosimo;
ovaj plod zemlje i rada ruku čovječjih
postat će nam kruhom života.

Sabrani vjernici to potvrđuju usklikom: „Blagoslovljen Bog u vijeke!” Nad misnim vinom predsjedatelj slavlja izgovara: „Ovaj plod trsa i rada ruku čovječjih postat će nam piće duhovno”. Ovo pretpostavlja da se prisutni vjernici mogu pričestiti i posvećenim vinom, ali je to iz praktičnih razloga ograničeno na posebne zgode, kao npr. misa vjenčanja kada je poželjno da se mladenci pričeste pod obje prilike. Ovakvom molitvom kod prinošenja darova kruha i vina iskazujemo zahvalnost Bogu što nas je po svome Sinu naučio prinositi plodove ljudskoga rada u najsvečanijem bogoštovnom činu crkvene zajednice.

U zaključnom poglavlju enciklike Laudato sì papa Franjo predlaže odgoj za ekološko ponašanje: „Politika i razne druge društvene skupine također imaju zadaću pomagati podizanje svijesti ljudi. To je i zadaća Crkve. Sve kršćanske zajednice imaju važnu ulogu u ekološkom odgoju. Nadam se da se u našim sjemeništima i redovničkim kućama za formaciju podučava odgovornoj jednostavnosti i skromnosti života, zahvalnoj kontemplaciji svijeta, te brizi za potrebe siromaha i zaštite okoliša. Budući da su u igri vrlo veliki ulozi, trebamo institucije koje imaju ovlast kažnjavati za štete nanesene okolišu, ali također trebamo osobne kvalitete samokritike i spremnost da jedni od drugih učimo” (LS 214). Kada uginu ribe u rijekama zato što je neka tvornica ispustila otrovnu otpadnu vodu iz svojih strojeva, državna vlast je mjerodavna za privođenje odgovornosti onih koji su to bezobzirno počinili jer time ugrožavaju i zdravlje ljudi koji žive oko te rijeke. Poznato mi je da u programu za osnovne i srednje škole u BiH, u oba entiteta, postoji i odgoj đaka za čuvanje okoliša. U takve odgojne postupke mogu se aktivno uključivati i vjeroučitelji muslimanskih, pravoslavnih i katoličkih đaka.

U pozivu na ekološku duhovnost papa ističe: „Svima je potrebno ekološko obraćenje, to jest da plodovi njihova susreta s Isusom Kristom izađu na vidjelo u njihovim odnosima sa svijetom koji ih okružuje. Živjeti svoj poziv da budemo čuvari Božjeg djela bitan je dio krjeposnog života; to nije tek mogući ili sporedni vid našega kršćanskog iskustva” (LS 217). Isus je za bitne moralne obveze proglasio ljubav prema Bogu i bližnjima. Ne možemo iskreno i aktivno ljubiti bližnje ako zagađujemo prirodu i rasipno trošimo prirodna dobra. U tu svrhu papa preporuča socijalnu ljubav kao ključ integralnog razvoja te razvijanje kulture skrbi (LS 231).

Papa Franjo pomaže nam ovom enciklikom otkriti ekološku dimenziju euharistije, posebno nedjeljne mise: „Sudjelovanje na nedjeljnoj euharistiji ima posebnu važnost. Taj dan, poput hebrejske subote, zamišljen je kao dan ozdravljenja čovjekovih odnosa s Bogom, sa samim sobom, s drugima i sa svijetom. Nedjelja je dan Uskrsnuća jer je ‘prvi dan’ novog stvorenja, čija je prvina Gospodinovo uskrsnulo čovještvo, zalog konačne preobrazbe svega stvorenog svijeta. Usto taj dan naviješta čovjekov vječni počinak u Bogu. Na taj način kršćanska duhovnost ujedinjuje vrijednost odmora i slavlja. Čovjek je sklon tomu da kontemplativni počinak obezvrjeđuje kao nešto neproduktivno, ali zaboravlja da se time poslu koji se radi oduzima ono najvažnije: njegov smisao. Pozvani smo u naš rad uključiti dimenziju primanja i dara, koja je nešto sasvim drugo od puke neaktivnosti… Počinak nam omogućuje proširiti svoje poglede i vidike, i budi u nama novu osjetljivost na prava drugih. Tako dan počinka, čije središte je euharistija, rasipa svoje svjetlo na cijeli tjedan i potiče nas na veću brigu prema prirodi i siromašnima” (LS 237).

Ukazivanjem na skrb za prirodu kao zajednički dom svih ljudi papa Franjo probudio je zanimanje brojnih osjetljivih i dobronamjernih ljudi. Ovim uvidom u ekološku dimenziju katoličke nedjeljne mise i dana tjednoga odmora pomaže nam da radosnije slavimo tu žrtvu i svetu gozbu Crkve i produbljujemo solidarnost sa svima ljudima. Kako njegove poticaje možemo pretvoriti u inicijative u prilikama ove i ovakve Bosne i Hercegovine?

(Kalendar sv. Ante 2025.)

Objava Euharistijska ekleziologija i skrb za prirodna dobra pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Misno slavlje predvodio je vikar Franjevačke provincije Bosne Srebrene fra Janko Ćuro uz koncelebraciju 20-ak svećenika, među kojima je bio travnički dekan preč. Josip Lebo te župnik i gvardijan fra Davor Petrović koji je na početku pozdravio braću svećenike i nazočni puk, među kojim posebice predstavnike kulturnog, društvenog i političkog života te predstavnike medija.

Uvodeći u misno slavlje predvoditelj sv. mise podsjetio je na život Sv. Franje iz Asiza koji „već osam stoljeća svijetli neumanjenom jasnoćom života te je do danas ostao nenametljiva inspiracija ljudima mnogih nacija, vjera, jezika i kultura“.

U prigodnoj homiliji fra Janko je progovorio o sličnosti života Sv. Franje s čovjekom današnjice te kako je on postao omiljeni svetac unatoč stoljećima koja ih dijele. „Franjo je bio jedan od rijetkih koji je više volio djela od riječi. Volio je više vlastitim primjerom pokazati nego kritizirati. Franjo je postao takav tek kad je širom otvorio vrata svoga života Bogu i tako postao novi, Božji čovjek. On tako više nije bio karikatura koju pohlepa, taština i grijeh načine od svakoga čovjeka, nego je bio Božji original. Bio je pun Božje ljubavi koju je dijelio. Nije izbjegavao ni gubavca, nego ga je evanđeoskom ljubavi zagrlio i poljubio, a taj čin je njega izliječio te su mu se otvorila potpuna nova obzorja Božje ljubavi i prisutnosti u kojoj nitko i ništa više nije beznačajno jer svi ljudi, životinje i priroda u sebi nose pečat Stvoritelja. No za to je trebalo mnogo vremena i bolnih promjena“, ispripovjedio je fra Janko pojašnjavajući kako je Franjo u mladosti mislio kako je svetost za neke posebne ljude te „uzimao sve što je život nudio“. „Mlad, zdrav i bogat želio je samo zabavu. Bio je uvjeren da se sve može kupiti. Kao sin trgovca brzo je shvatio da nekome i nečemu moraš služiti, te se odlučio za službu novcu, slavi i časti. Da to najbrže ostvari odlazi u rat. Njegova strana u ratu gubi i on biva zatvoren. Tada mu se život potpuno mijenja. No, Bog piše pravo i po krivim crtama. Na tim ruševinama mladenačkih snova Franjo se prvi put susreće sa samim sobom. U njemu počinju bolno izranjati temeljna životna pitanja – tko sam, što sam, odakle sam i kamo idem. Gdje ću dospjeti ako ovako nastavim? Prvi korak do odgovora na ova pitanja jest da ih sebi jednom postavimo, najiskrenije što možemo“, potaknuo je propovjednik.

Nadalje je posvijestio kako i vjernici danas, prema primjeru Sv. Franje kojije u tišini duha spoznao Boga, mogu spoznati što je vrijedno, a što ne. „Tada će vam život postati pjesma, radost i veselje, bez obzira što sa sobom nosio“, kazao je, uz ostalo, fra Janko potaknuvši na kraju neka Sv. Franjo bude poticaj kako bi u ovom i ovakvom vremenu bili i ostali nepokolebljivi znakovi Božje ljubavi, praštanja, radosti i Božjeg mira.

Na kraju sv. mise gvardijan fra Davor zahvalio je nazočnima koji su se okupili u velikom broju, a posebice onima koji su pomogli u pripremi proslave patrona.

Misno slavlje pjevanjem je animirao župni zbor pod vodstvom Alojza Čakarića.

Uslijedio je koncert izvorne folklorne skupine Sloga Guča Gora, koja ove godine proslavlja stoljeće postojanja.

Vrijedi spomenuti kako su se vjernici Guče Gore za proslavu patrona pripravljali trodnevnicama, a poslije uočnice upriličeno je pjevanje Obreda preminuća Sv. Franje.

Inače, gučogorska župa danas broji oko 500 duša, s time što veliki broj ljudi koji su otišli iz svoga rodnog kraja, još uvijek aktivno sudjeluju u njezinu životu. Uz ostalo, u okviru samostanskoga kompleksa urađen je novi muzej koji je svečano otvoren 12. srpnja 2025., a crkva koja je izgrađena 1856.-’57. trenutačno se obnavlja.

Objava Proslavljen patron samostana i župe u Gučoj Gori pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.