* * *

Dan je započeo uobičajeno. Već pri prvim zrakama sunca iz omanje kuće u pokrajnjoj uličici počeli su dopirati zvuci struganja blanje, a zatim i kuckanje čekića.

„Josip je već započeo s poslom, uistinu vrijedan čovjek”, govorahu ljudi. Josip je bio tesar i u mjestu su ga manje-više svi poznavali i poštovali. Najviše zbog njegove mirne naravi i velikodušnosti jer je radio i za one za koje je znao kako mu nikada neće moći platiti.

„Ja propasti neću zbog toga što nekome bez plaće napravim vrata ili prozor. Najvažnije je da njima ne upada kiša i ne puše vjetar. Mene će Svevišnji već nagraditi”, znao je reći. Jednako takva je bila i njegova Marija, zasigurno najljepša žena koja je ikada hodala Judejom i čovjek nije mogao a da joj se ne divi dok bi razgovarao s njom. Za svakoga je imala lijepu riječ, svakoga prosjaka pozvala bi u kuću na okrepu, spremivši mu nešto i za put.

Njihov sin Isus još je odmalena radio uz oca u radionici te je vrlo brzo i sam postao vješt majstor. Ljudi govorahu kako je lijep na majku, a zbog vedrine koju je širio oko sebe bio je rado viđen u svom mjestu.

Slijedeći primjer svojih roditelja i on je svima pretjecao u pomoć. Marti, siromašnoj udovici i majci kljastoga dječaka Daniela više je puta pomogao odnijeti posude s vodom od glavnoga bunara na trgu do njihove kuće. Starcu Zakeju pomogao je pronaći magarca kada je iz štale pobjegao u polje, susjedu Abielu čiji su se sinovi Benjamin i Nataniel družili s njime, prenijeti žito u žitnicu… Takvih primjera je bilo koliko ti srce ište.

I baš kao što je Josip i predviđao, Bog je tu njihovu velikodušnost uvijek nagrađivao tako što je u njegovoj radionici uvijek bilo posla, a hrane na stolu nikada nije manjkalo.

* * *

Te tople ljetne večeri nakon što je završio s poslom i oprao ruke, Josip je ušao u blagovaonicu u trenu kad im je Marija iznosila večeru. Miris svježe pečenoga kruha i ribe učas je preplavio cijelu kuću. Pogledavši ju, zadovoljno je opustio svoje snažne mišnice.

Iz njegova lica istodobno su isijavali i umor i zadovoljstvo. Isus i on upravo su bili završili veliki dugački stol i sjedalice koje je naručio carinik Bartolomej. Ujutro su ih jedino još kolima imali odvesti carinikovoj kući.

Iz radionice su pak i nadalje dopirali zvuci obrade drva. To je Isus dovršavao magarčića malome Danielu. Otkako ga je započeo prije dugih mjesec dana, u radionici bi kadikad ostajao i do kasno u noć. I Josip i Marija jednako su znali koliko ga je radovao taj posao.

Daniel je s majkom živio nedaleko od njih. Od rođenja je imao kraću lijevu nogu zbog čega nije mogao hodati bez štapa, i osim Isusa koji ga je posjećivao kad bi za to imao vremena, jedini prijatelj bio mu je mali crni pas koji mu je na njegovu veliku žalost nedavno bio uginuo. Isusu je bilo jako žao kad je vidio koliko je Daniel tužan. Stoga je odlučio pokušati ga nekako razveseliti.

Marija je prišla prozoru i otvorivši ga širom, pogledala vani. Nebo je bilo vedro, a zalazeće sunce ostavljalo je iza sebe jarko crveni trag. Na ulici skoro nikoga, tek jedna kola nakrcana žitom sporo su odmicala za ugao.

„Isuse, večera je gotova, dođi da se ne ohladi”, zovnu ga ona. Zaista, trenutak kasnije uniđe on ozarena lica.

„I kako ide posao?” upita ga mati sa zanimanjem. Isus se najprije samo nasmiješi, ali ne mogavši se suzdržati provali oduševljeno: „Upravo sam ga dovršio! Morate ga doći vidjeti!” Rekavši to odbrza u radionicu.

U kutku otkrije im platnom prekrivenoga magarčića za ljuljanje. Marija je istom zasuzila. S velikim živim očima bio je baš poput onoga koji ju je na svojim leđima nosio u Betlehem u kojemu je rodila Isusa.

„Što ti kažeš, oče, već si vidio kako ga radim, ali ništa nisi rekao…”

„Ma, sine, tko je i sumnjao u tebe, samo sam ti davao slobodu i to što si napravio je izvanredno. Predivan je. Čak si i visinu pogodio, upravo za Daniela”, u dahu je izgovorio Josip privinuvši ih nježno oboje uz sebe.

Te večeri dugo je Isus ostao uz prozor zagledan u zvjezdano nebo zamišljajući Danielovo lice kad jutrom ispred svojih vrata opazi magarčića.

(Bože Bilobrk)

Objava Sveta obitelj pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Svoju božićnu čestitku pred prisutnom publikom pročitao je provincijal Bosne Srebrene fra Zdravko Dadić. Događaj je glazbeno animirao fra Mirko Majdandžić sa svojim mladim tamburašima iz župe Brestovsko.

Unatoč velikoj hladnoći sve je prisutne grijala posebna božićna atmosfera i toplina susreta franjevaca s ljudima, a sve je podsjećalo na prve žive jaslice koje je 1223. uprizorio sv. Franjo Asiški u mjestu Greccio u Italiji. Osim tople atmosfere sve je grijala franjevačka gostoprimljivost koji su prisutne, a bilo ih je oko 200, počastili kuhanim vinom i čajem, te ćevapima i kobasicama.

Objava Žive jaslice na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Pa ipak treba reći da je svaka obitelj na neki način sveta – jer je stvorena na sliku Božju, na sliku Presvetog Trojstva, koji je jedan jedini Bog, u tri božanske osobe: Otac, Sin i Duh Sveti. Otac, majka i dijete su jedna jedina obitelj, kao su i Otac, Sin i Duh Sveti jedan jedini Bog.

Obitelj povezuje međusobna ljubav, kao što i personificirana ljubav Presvetog Trojstva, Duh Sveti, čini da Presveto Trojstvo bude jedan jedini Bog, a ne tri božanstva, iako obuhvaća tri različite božanske osobe.

Zato je Bog stvoritelj stvorio čovjeka kao obitelj. Stvorio je muškarca i ženu: Adama i Evu – i zapovjedio im da rađaju djecu, da se plode i množe, da napune zemlju i da je tako sebi podlože. Muškarac i žena su, dakle, suradnici Božji u stvaranju čovječanstva. Bog izravno stvara svaku novu ljudsku dušu, a tijelo joj daje preko muža i žene, da svaki čovjek bude istodobno plod ljubavi Božje i ljubavi svojih roditelja.

Kako bi uzdigao obitelj na što viši stupanj svetosti, naš Gospodin Isus Krist je utemeljio sakrament svete ženidbe, po kojem on prije svega posvećuje bračnu ljubav muža i žene, a potom i cijelu njihovu obitelj.

Zato nije čudno da Božji neprijatelj, sotona, prije svega želi u čovjeku uništiti vjeru i njegova Stvoritelja, a odmah potom želi uništiti i obitelj, koja bračnom i obiteljskom ljubavlju (roditeljskom, djetinjom i bratsko-sestrinskom) jako naliči na ljubav Presvetog Trojstva, koju sotona ne podnosi, jer on nema ljubavi, pa ne može shvatiti njezinu vrijednost. Naprotiv, njezin sjaj mu zasljepljuje oči, njezina ljepota mu uzrokuje tako veliku ljubomoru i zavist, samo zato da se ne razvija i ne raste ljubav, a po mogućnosti i da se uništi i iskorijeni – kako u obiteljskim, tako i u društvenim, narodnim i međunarodnim odnosima.

Sotona želi da temelj svih naših odnosa bude interes: prije svega materijalni, a zatim osobni, a nipošto ne ljubav i opće, zajedničko dobro – bilo obiteljsko, bilo nacionalno.

S tim ciljem zloduh nastoji uvjeriti bračne drugove da je protiv njihova interesa da imaju mnogo djece, da budu vjerni jedno drugom, da poštuju jedno drugog, a osobito ima predstavlja kao nepodnosiv teret brigu za svoje stare roditelje. – Odatle proizlaze pobačaji nerođene djece (abortus), neposlušnost prema roditeljima, napuštanje starih, ili – u najboljem slučaju – njihovo smještanje u starački dom.

Iz istog izvora proistječe i nastojanje da se neprirodne zajednice izjednače u pravima s prirodnim obiteljima – samo kako bi se obezvrijedilo to predivno djelo, što ga je stvorio Bog, stvarajući čovjeka kao bračnu i obiteljsku zajednicu, kako bi sotona uništenjem obitelji ubrzao konačno uništenje svijeta.

Čini se da se današnji svijet u mnogo čemu slijepo podlaže sotonskim nadahnućima, trčeći prema svome vlastitom uništenju. Ali mi, koji vjerujemo u Boga i koji poznajemo njegovu ljubav – mi se ne bojimo! Mi znamo da je svijet u Božjoj ruci i da ga sotona ne može istrgnuti iz Božje ruke. Bog će pronaći način da spasi one koji vjeruju u njega, kao što je pronašao i način da spasi dijete Isusa od krvničkog mača kralja Heroda.

Međutim, ova vjera i ova sigurnost vrijedi za svijet u cjelini, a ne za svakog pojedinca. Jer pojedinac, koji se samovoljno udalji od Boga i ne vrati mu se, koji nastavi slijediti vražje ideje i naputke, koji bude živio i radio protivno Božjem planu spasenja – on će uništiti samoga sebe, svojom krivnjom. Neće se moći pravdati da nije imao drugoga izbora, jer svaki je čovjek slobodan odlučiti se ili za Boga i njegov zakon, ili protiv njega.

Dao Bog da nikad ne iznevjerimo njegovu ljubav!

Dao Bog da uvijek ljubimo jedni druge, onako kako nas Bog voli, a osobito da štitimo nezaštićeni život i da se brinemo za one koji su najugroženiji u današnjem društvu.

Tako ćemo posvećivati svoje obitelji, čuvat ćemo ih od uništenja – i zasluživat ćemo vječno blaženstvo, u sretnom društvu Svete Obitelji Isusa Krista, Blažene Djevice Marije i svetog Josipa. Amen.

Objava Sveta Obitelj: Svaka obitelj treba biti sveta pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

1. Ne možete biti povezani samo sa Isusom jer Isus nije sam. Autentični ljudski odnosi obuhvaćaju činjenicu da nismo sami, već smo pojedinci ugrađeni u zajednicu, počevši od temeljne ljudske zajednice, obitelji. Isto je i s Isusom. Da biste ga voljeli, morate voljeti i njegovu obitelj: njegovu majku Mariju i njegovu braću i sestre – svece.

2. Isus je svoju majku učinio i našom majkom u trenutku kada je pokrenuo kršćansko sljedbeništvo. Dok je umirao na križu, Isus je učinio Mariju majkom svih učenika, preko našeg predstavnika, „učenika kojeg je ljubio”. Prva Crkva štovala ju je kao takvu, kao što vidimo u 12. poglavlju Otkrivenja koje ju prikazuje kao našu majku. Sveti Augustin (354. – 430.) rekao je da je ona „jasno majka Kristovih članova”, a nekih 1600 godina kasnije, Katekizam još uvijek govori kako. Budući da je „ona naša majka u redu milosti”, kaže Katekizam, „pobožnost Crkve prema Blaženoj Djevici svojstvena je kršćanskom štovanju”. 

Sve to objašnjava kako bismo trebali voljeti našu Blaženu Majku: onako kako volimo svoju majku. Najbolje majke poznaju svoju djecu bolje nego mi sami sebe. Pozivaju nas na najvišu viziju nas samih: onu koju one vide, a mi ne. Marija je takva, upućuje nas na potrebe drugih, govori nam da slušamo njezina sina, vodi nas izravno k njemu kada sumnjamo u njega, vodi nas u svetohranište kada ga izgubimo i okuplja svoju obitelj u molitvi.

3. Marija je od samog početka znala da je kraljica. Zaboravljamo da je Marija bila prvi čovjek koji je znao da je kraljica. Kraljeve majke bile su kraljice u Starom zavjetu, zbog same činjenice da su kraljevi tada imali više od jedne žene. Majka Davidova sina, Salomona, očito je bila kraljica, kao i majka mesijanskog Davidova sina. Kada je anđeo rekao Mariji: „Zatrudnjet ćeš i roditi sina… Njemu će Gospodin Bog dati prijestolje Davida, oca njegova, i kraljevat će nad domom Jakovljevim uvijeke i njegovu kraljevstvu neće biti kraja,” znala je točno što to znači za nju – i to je rekla. U svojoj pjesmi Veliča ona kaže da je Bog „pogledao na neznatnost službenice svoje. Jer gle, od sada će me svi naraštaji zvati blaženom.” Činjenica da je žena koja je naša majka ujedno i naša kraljica još je jedan razlog da imamo čvrstu vezu s njom.

4. Marija je Sotonin najveći neprijatelj. Odbacivanje Sotone ključni je aspekt kršćanskog života, počevši od našeg krštenja i nastavljajući sa svakim Oče naš, Kristovim uzorom za kršćansku molitvu koja završava molbom kojom se odbacuje Sotona. U zoru čovječanstva, prema 3. poglavlju Postanka, Bog je predvidio neprekidno neprijateljstvo između Sotone i Evinog „potomstva”. U 12. poglavlju Otkrivenja saznajemo da to znači da je „Sotona otišao da zarati protiv njezinih drugih potomaka, protiv onih koji vrše Božje zapovijedi i drže svjedočanstvo Isusovo.” Bitka se nastavlja do danas, ali Marija je uvijek tu da nas zaštiti. 

Ukratko, zbog toga tko je Isus, tko je Marija i tko ste vi: ne možete izostaviti Mariju. A kad jednom saznate više o njoj, nećete ni htjeti biti bez nje.

(Izvor: Aleteia)

Objava Zašto mi treba posveta Mariji? pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Stvoritelj duše

Bog je u svojoj mudrosti kršćanskim obiteljima dao Svetu obitelj kako bi, ugledavši se na nju, imali snage da se zaista vole i da prigrle plod svojega jedinstva, sa svim posljedicama. Sveta obitelj ih uči da trebaju poštivati plod koji izravno ovisi o Božjoj mudrosti, a ne prvenstveno o njima samima, jer Bog je taj koji stvara dušu u tom plodu ljudske naravi. Kada bi kršćani imali veću i dublju svijest o potpunoj ovisnosti o Bogu, o svetom savezu Boga s ljudima na djelu prokreacije, majke više ne bi mogle činiti pobačaje i očevi bi ostajali prisutni i vjerni. Vjernost u čuvanju djeteta proizlazi ustvari iz jedne još temeljnije i dublje vjernosti, one između muža i žene. A ta njihova uzajamna vjernost ovisi o njihovoj vjernosti Bogu. Ovisi o Bogu, Stvoritelju njihove duše i duše maloga djeteta koje se ima roditi. Jer do začeća dolazi u prvom redu zahvaljujući Bogu koji djeluje po ljudskoj naravi. Bog je taj koji, poštujući volju supružnika, želi dijete, i koji od supružnika traži da u potpunosti poštuju i vole taj plod Božje i njihove ljubavi.

Sveta obitelj je za sve kršćanske obitelji model koji im omogućava da shvate kvalitetu uzajamnoga odabira muža i žene. Taj slobodni odabir angažira cijeli njihov život i zahtijeva potpunu vjernost, bez ikakve sjene. Jer njihov brak je nešto sveto i nerazdruživo što ih nadilazi i što ovisi o Božjoj mudrosti, a može postati izvorom novoga života. Istinski dar ljudske osobe se ne može ostvariti kao nekakav eksperiment, kao nekakva proba. On angažira cijelu ljudsku osobu i, zato što je osoban, zahtijeva potpunu vjernost i nerazdruživost. Sveta obitelj je dakle model za sve kršćanske obitelji na razini kvalitete ljubavi koja bi trebala postojati između supružnika. Ona je ujedno model svim obiteljima glede vjernosti u odgovornosti, jer na supružnicima je da djetetu omoguće da živi u okruženju ispunjenom ljubavlju. Sveta obitelj nam omogućava da lakše shvatimo da otajstvo plodnosti pripada Božjoj mudrosti i da je božanska ljubav između supružnika jedinstvena i nezamjenjiva. Bog hoće da ta njegova ljubav bude mjera bračnoga jedinstva.

Božji dar obitelji

Bog se pobrinuo za sve detalje Isusova rođenja. Siromaštvo, radost i intima Božića nas uče što bi trebalo predstavljati djetetovo rođenje i da pritom siromaštvo, za razliku od bogatstva, često omogućava još topliji, još ljudskiji doček, i da je to ono bitno. Malo nakon Isusova rođenja uslijedio je dolazak pastira. Time nas Bog uči da, iako dijete pripada roditeljima, iako je njima dano, ono je ujedno Božji dar Crkvi. Zato ga roditelji, a osobito majka, ne smiju prisvajati, ne smiju biti posesivni. Dijete je Božji dar obitelji i svima onima koji ga okružuju. Josip i Marija su znali očuvati jedinstvenu obiteljsku toplinu, a ujedno su znali biti otvoreni svima onima koji su s radošću prihvaćali jedno novo rođenje kao dar i njima samima. Kad se dijete rodi u kršćanskoj obitelji, ono se po sakramentu krštenja rađa za cijelu Crkvu, i po Crkvi za cijelo čovječanstvo. Ta otvorenost velikoj obitelji, kakva Crkva jest, razvija i uvećava ljubav, dok je sebična ljubomora umanjuje i ostavlja posljedice na djetetu. Nakon pastira, Dijete Isusa su pohodili i mudraci. Njihov posjet nas uči da je dijete s jedne strane dano cijelom čovječanstvu, dok ga je, s druge strane, potrebno zaštititi od napada ljubomore. Potrebno je da obitelj bude jaka kako bi odgovorila na sve moguće napade, na svim razinama. Iako je dijete dano čovječanstvu, ono ga nažalost ne prima uvijek na način na koji bi trebalo. Zato roditelji trebaju preuzeti odgovornost da zaštite dijete.

Majka neće postati posesivna ako nastavi vjerno voljeti svoje dijete i ako djetetov rast i razvoj pretpostavi vlastitoj sreći. Majčinski odgoj jedna je vrsta služenja koje zahtijeva neprestanu prisutnost, pažnju i predanost. On se u prvom redu tiče buđenja kreposti: poslušnosti, umjerenosti, jakosti, pravednosti, pouzdanja i svih ostalih moralnih kreposti. Očinski odgoj ima za uzor način na koji je Josip poučio Isusa stolarskom zanatu. Učenje zanata je nešto muževno i veliko jer će djetetu jednoga dana omogućiti da može živjeti od vlastitoga rada. Važno nam je i zbog toga što uključuje dimenziju učenja služenja alatima. Danas, kada su oruđa postala sofisticirana i jako usavršena, ona uvijek riskiraju da čovjeka uvedu u ropstvo. Josip je tu kako bi podsjetio očeve da im ljudsko dostojanstvo zabranjuje da ikada postanu robovima oruđa, da im služe, umjesto ona nama. Sveta obitelj nam pomaže da razumijemo i da je obitelj mjesto odgoja za žalosna otajstva. U obitelji se rađamo, ali i umiremo, doživljavamo uspone, kao i padove, primamo i dobro i zlo. Marija i Josip su znali sve prihvatiti iz Božje ruke, čak i ono što nisu razumjeli i što im se možda činilo protivnim Božjim obećanjima. Marija nije odbila mač boli koji joj je probio dušu, a koji joj je bio prorokovan prilikom radosnih otajstava. Jer radosna otajstva su usmjerena na žalosna, a žalosna otajstva su za nas put do onih slavnih. Siromaštvo i radost božićne noći vrlo brzo poprimaju crte siromaštva i žalosti zbog pomora nevine dječice i bijega u Egipat. Božanska mudrost služi se bolnim i teškim zbiljama kako bi nam objavila i prenijela ljubav, božansku ljubav koja omogućava da milost dosegne jedinstvenu dubinu. Značenje križa, muke, žrtve tvori dio kršćanskoga odgoja. Bijeg u ružičasti Disney svijet nije rješenje, već se ono postiže strpljivim roditeljskim odgojem u kršćanskoj askezi koja će jednoga dana dosegnuti svu svoju veličinu kada Isus i naše dijete ujedini sa svojim križem. Patnja, tuga, bol služe za rast božanske ljubavi, po čemu se bitno razlikuju od dolorizma. Majčinski odgoj treba djetetu omogućiti da shvati veličinu ujedinjenja s Kristovom mukom. Kada Bog dozvoli da doživimo patnju, za nas je to prilika da otkrijemo kako naše patnje ujedinjene s Kristovim križem sadrže nešto pozitivnoga, sve do smrti prikazane iz ljubavi. Kršćani na smrt gledaju posve različito od pogana jer ona za nas predstavlja ulazak u jedno novo otajstvo: u slavno otajstvo pobjede božanske ljubavi nad svakom smrću, nad svakim zlom. I tome kršćanski roditelji trebaju poučiti svoju djecu. Upravo poput Marije koju nam je Isus dao za Majku u trenutku kada je stajala podno njegova križa.

Ovaj članak je već objavljen u reviji Svjetlo riječi. Pretplatite se na digitalno i/ili tiskano izdanje revije.
Čitajte prvi i čitajte odmah!

Objava Obiteljska radosna, žalosna i slavna otajstva pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Otajstvo Očeva očinstva

Kršćani u Svetoj obitelji imaju najbolji mogući uzor i pronalaze najsnažnije argumente zašto je odnos između roditelja i djece privilegiran i nezamjenjiv odnos. Tijekom povijesti čovječanstva, kako u antici tako i danas, obiteljima su potrebni jasni i zdravi uzori kako bi se znale i mogle obraniti od ideoloških napada. No uzor koji nalazimo u Svetoj obitelji ide još i dalje. Puno dalje. Sveta obitelj Isusa, Marije i Josipa uči nas nečemu što nas nijedna druga obitelj prije ili poslije nje ne može na isti način naučiti. Uči nas nečemu što bi svakom vjerniku već na ovom svijetu trebalo biti najvažnije, kao što će mu nužno biti na budućem. Sveta obitelj nas na jedinstven način uči kako motriti Boga, uči nas kršćanskoj kontemplaciji. Uči nas dakle o otajstvu Očeva očinstva.

Sveta obitelj ima svoje posebnosti u odnosu na naše obitelji: Marija je posvećena Bogu i u svoju posvetu uvodi i Josipa, njezino je majčinstvo djevičansko, a Josip postaje Isusov poočim zahvaljujući izravnoj Božjoj intervenciji. Sve to nadilazi razinu naravne obitelji, te zato Sveta obitelj nije uzor naravnoga obiteljskog življenja, već onoga kršćanskog. Sveta obitelj nam je dana poput znaka, poput sakramenta nevidljivoga Božjeg otajstva.

Majčinstvo se, Crkva nas tome uči, ne shvaća samo u odnosu na dijete, već unutar odnosa ljubavi između muža i žene. Bračna veza između supružnika je zapravo na prvom mjestu, njihova ljubav i jedinstvo koji su znak ljubavi i jedinstva Krista i Crkve. Kada se na majčinstvo gleda samo u odnosu na dijete, onda način na koji dijete dolazi na svijet postaje manje važnim ili čak nevažnim. I time se ljudska plodnost svodi na učinkovitost. Zato Crkva ističe da ljudsko majčinstvo ne podrazumijeva samo odnos prema djetetu, već da se ono u prvom redu ostvaruje unutar uzajamne ljubavi muža i žene. Dijete je plod njihove ljubavi. Majčinstvo se dakle definira po prijateljskoj ljubavi supružnika.

Ta prijateljska ili duhovna ljubav na najizvrsniji je način vladala između Josipa i Marije. Budući da je Marija na posve božanski način postala majka, to joj je omogućilo da još više voli Josipa nego da je Dijete Isus plod njihova bračnoga sjedinjenja. A činjenica da je Duh Sveti u Mariji oblikovao Isusovo tijelo nije ni najmanje umanjilo Josipovu ljubav. On je zbog toga zapravo još i više voli: voli je vlastitom razboritošću prosvijetljenom Duhom Svetim i voli je po izričitoj Božjoj zapovijedi koju mu je prenio anđeo. Voli je dvostruko i dvaput je odabire za svoju ženu, i ljudskom i božanskom ljubavlju. Sveta obitelj podrazumijeva najsnažniju bračnu ljubav i otajstvenu, božansku prisutnost Djeteta Isusa.

Međutim, Sveta obitelj ima još jednu posebnost: u slučaju Djevice Marije majčinstvo se razumijeva u odnosu na vječno Očevo očinstvo. Kada je Marija pred anđelom i pred cijelim nebeskim dvorom izrekla svoj fiat, ona je bila uvedena u Očevu kontemplaciju, u njegovo očinstvo. Otac je Mariji otkrio svoju vlastitu tajnu, skrivenu od početka vjekova, da je on Otac koji ima Sina. I Marija je prva ljudska osoba koja je motrila Onoga kojega joj Otac daje. Marijino je majčinstvo stoga najsavršenije od svih majčinstava, ono je jedno istinski savršeno majčinstvo, i to poradi izravne povezanosti s vječnim Očevim očinstvom. Njezino je majčinstvo potpuno kontemplativno majčinstvo koje je potpuno ovisno o vječnom Očevu očinstvu u odnosu na svoga Ljubljenog Sina.

Kristov križ i Marijino majčinstvo

Prije Blagovijesti Marija se u najranijoj životnoj dobi posvetila Bogu i klanjala mu se kao svome Stvoritelju, kao onome tko je izvor njezina života, njezina uma, njezine ljubavi. Ali nakon Blagovijesti Marija otkriva Oca kao Oca Ljubljenoga Sina, kao izvor jedinstvene plodnosti: te vječne, luminozne i kontemplativne plodnosti. Marijino božansko majčinstvo posjeduje nešto od toga očinstva, ono sudjeluje na Očevoj kontemplaciji.

Njezino kontemplativno majčinstvo nam je dano kako bi nam očitovalo Očevo očinstvo. Ono je za nas poput „sakramenta” toga očinstva jer nam ga označava. Po Marijinu božanskom majčinstvu Očevo nam očinstvo postaje posve blisko. Njezino majčinstvo svakoga od nas na najsavršeniji način priprema da u kršćanskoj vjeri otkrijemo Očevo očinstvo. Marija nam je poradi toga dana. Marijino majčinstvo stoga za nas predstavlja kraljevski put koji nas vodi k Očevu očinstvu.

Očevo očinstvo će nam, naravno, biti objavljeno na izravan način na križu. Otkrivamo Oca po Sinovoj žrtvi, prikazanoj Ocu. Tko je Otac otkrivamo po Isusovu vapaju „Žedan sam!” i po njegovu predanju svega sebe u Očeve ruke. Otac nam se objavljuje po žrtvi života svoga Sina, objavljuje nam se po Isusovu prikazanju vlastita života. Zašto je to tako? Zato što se božanska ljubav može objaviti samo kroz apsolut odricanja, ogoljenja. Potrebno je da pšenično zrno padne na zemlju i umre da bi nam se objavilo Očevo očinstvo i da bi nam to očinstvo bilo darovano kao izvor plodnosti istine i ljubavi. Jer Otac, kad se objavljuje, ujedno se i daje.

Otac nam se dakle objavljuje na ta dva načina. Objavljuje nam ga Kristov križ, a prije toga nam se objavio po Marijinu majčinstvu. Marijino majčinstvo nam ponajprije objavljuje Očevo očinstvo, a raspeti Isus nas u njega uvodi i omogućuje nam da od njega živimo. Po raspetom Kristu mi se nalazimo in sinu Patris, u Očevu krilu, i od njega i živimo. Prvi od ta dva trenutka je poput neke priprave, dok nas drugi trenutak uvodi u božanski apsolut očinstva koje nadilazi sve što je ljudsko i ovozemaljsko. Kristov križ to čini upravo poradi svoga negativnog vida, poradi Isusove muke i smrti. Otac je Otac, i da bi nam omogućio da shvatimo da je on Otac na apsolutan način, on zahtijeva prikazanje svoga Sina, žrtvu Sinovljeva života. Na taj nam način otkriva transcendenciju božanske ljubavi, otkriva nam se koliko ona nadilazi sve naše ljudske ideje o ljubavi. Kada je u pitanju Marijino majčinstvo, stvari su većinom lijepe, pozitivne. Marija sudjeluje na Očevoj plodnosti, u Očevu očinstvu. No negativni događaji vezani za Isusovu smrt, za njegovo prikazanje vlastita života idu puno dalje. Nama su, istina, radosna otajstva bliža i lakša od onih žalosnih. Ali radosna otajstva imaju svoj limit, ne mogu ići do kraja, i to upravo zato što su pozitivna. Negativni vid može ići puno dalje jer zahtijeva potpuno odreknuće, i time je omogućen potpuni Očev utjecaj.

Podno križa Marija ulazi u novi odnos s Ocem. Taj je odnos još dublji od onoga ostvarenog tijekom Blagovijesti. Možda je to jedan od razloga zašto nam Majka Crkva dan nakon Božića daje da slavimo Stjepanovo mučeništvo. Možemo reći da je Marijino djevičanstvo u potpunosti bilo objavljeno tek podno križa. Jer ako smo na Blagovijest i na Božić imali dojam da je riječ samo o tjelesnom, materijalnom djevičanstvu, sada vidimo da je to nešto puno više, da je prije svega duhovno. U podnožju križa otkrivamo djevičanstvo Marijina Srca koje motri Srce onoga kojega su proboli, i u njemu motri apsolut Očeva očinstva. Ivan, ljubljeni Isusov učenik koji je stajao kraj Marije uz Isusov križ, daje nam snažno upozorenje na kraju svoje prve poslanice: „Dječice, klonite se idola!” (1 Iv 5,21). I danas Sveta obitelj ostaje za nas najbolji primjer savršenoga uklanjanja od idola i ideologija koje slabe ili sprječavaju razvoj našega odnosa s Ocem nebeskim.

Ovaj članak je već objavljen u reviji Svjetlo riječi. Pretplatite se na digitalno i/ili tiskano izdanje revije.
Čitajte prvi i čitajte odmah!

Objava Uzor roditeljstva u Svetoj obitelji pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

U krilu jedne obitelji

Sveta obitelj je Božji dar ljudima. Bog se htio objaviti preko jedne obitelji. I taj njegov odabir nije vidljiv samo o dolasku Sina Božjega među nas već i puno ranije. Zapravo, od samoga početka. Ljudska povijest započinje s jednim parom koji potom prerasta u obitelj. I proći će još dugo vremena prije no što će se Bog početi objavljivati preko jednoga naroda. U međuvremenu, Bog je nakon Adamove i Evine obitelji odabrao Noinu obitelj, onda Abrahamovu, zatim Izakovu te Jakovljevu. I proći će još nekoliko stoljeća prije no što će Jakovljevo potomstvo prerasti u narod, a onda će Bog i u tom narodu izdvojiti sebi jednu obitelj, onu Davidovu, kako bi pripravio utjelovljenje svoga Sina. Na koncu se i samo Utjelovljenje zbilo u krilu jedne obitelji, Svete obitelji. Sveta obitelj predstavlja jedinstvenu pojavu u povijesti čovječanstva jer je riječ o obitelji koja je sveta, i koja je sveta upravo kao obitelj.

Na začetku Svete obitelji nalazi se žena, Marija. Ona je član Svete obitelji kojega prvog susrećemo u Svetom pismu, u sceni Navještenja. Marija je bila posve ponizna, malena, diskretna. Živjela je skrivenim životom i umjela je čuvati tajne. I Bog je htio da Marija ostane posve malena i skrivena, čemu je i pomogao tako da nije Mariju postavio glavom obitelji već Josipa, i tako da je navještenju Mariji prethodilo navještenje Zahariji koje je na čudesan način odjeknulo u javnosti. Crkveni oci su u Marijinu pitanju anđelu Gabrijelu „Kako će to biti kad ja muža ne poznajem?” prepoznali još jednu veliku tajnu Svete obitelji, a koju nam je Tradicija potom prenijela jer Duh Sveti je htio čuvanje i objavu toga otajstva povjeriti Crkvi. Riječ je o Marijinu prikazanju Bogu, o njezinoj posveti Bogu dušom i tijelom ukoliko je to volja Božja. Marijina je posveta bila njezin odgovor na neizmjernu Očevu ljubav.

Sveti Josip je prišao toj skrivenoj djevojci posvećenoj Bogu i zaprosio je. Možemo pretpostaviti da je i sam Josip živio skrivenim životom kada je znao prepoznati i cijeniti Marijine kvalitete. On je osim toga bio vrijedan, inteligentan i snažan radnik, drvodjelja. Vidimo koliko Božje vodstvo nad Marijom nadilazi ljudsku logiku. Još bi nam bio razumljiv životni put u kojem bi nakon djevičanskoga posvećenja uslijedilo božansko majčinstvo, kao i životni put koji bi uključivao brak i majčinstvo, ali ne životni put koji uključuje sve troje: djevičansko posvećenje, brak i bogomajčinstvo.

Sveto pismo nam ne progovara ni o susretu Josipa i Marije, iako je on zasigurno bio izuzetan. I on je ostao tajna. Znamo samo da su se Marija i Josip uzajamno odabrali i zaručili. No, prema Marijinim riječima s Navještenja, želje toga mladog para nisu bile usmjerene na podizanje potomstva, već na jedno drugo Božje obećanje, vezano uz posvetu Marije Bogu. Josip i Marija su sve prikazali Bogu, ne isključujući ništa. Predali su se jedno drugom sa željom da se nad njima u potpunosti ostvari volja Božja. U Marijinu je srcu volja Božja poprimila oblik posvete, a po zarukama s Marijom ta će posveta zaživjeti i u Josipovu srcu. Vjenčali su se s nakanom da se potpuno predaju volji Božjoj. Njihov je brak bio dakle utemeljen na ljubavi. Ljubili su jedno drugo svom snagom, međusobno si pomažući savršenom velikodušnošću i darežljivošću.

Josipova kušnja

Za Josipa je Navještenje predstavljalo kušnju. Bog je znao da je Josipovo srce čisto i siromašno, a od siromaha u duhu mogao je tražiti što god je htio. Bog je znao koliko će Josipu bit teško kada je od Marije zatražio da bude Majka Božja. Ljudski gledano, Josipu nije bilo lako. Božja ljubav je zahtjevna. Marija nikome nije ništa rekla, pa čak ni Josipu. Utjelovljenje Sina Božjega je za nju bila jedna tajna, tajna između nje i Duha Svetoga. Tajnu o svojoj posveti Bogu mogla je povjeriti Josipu jer je posveta bila i njezin čin. Ali ne i tajnu koja je dolazila izravno od Oca i koja se odnosila na otajstvo utjelovljenja njegova Sina. Marija ju je živjela u kontemplativnoj šutnji i u ljubavi koja je ujedinjuje s Bogom.

Velika Josipova kušnja započela je nakon što se Marija vratila od Elizabete, kada je postalo vidljivo da nosi dijete. Josip najvjerojatnije nikada nije ni posumnjao u Mariju, već je jednostavno mislio da bi se trebao povući pred nečim što ga nadilazi. Time se očituje Josipovo duhovno siromaštvo: kanio se povući pred Božjim planom jer je mislio da on njega ne uključuje. No anđeo mu dolazi potvrditi da je Marija njegova žena. I od toga trenutka Sveta obitelj realno postoji. To nisu u potpunosti učinile Marijine i Josipove zaruke, pa čak ni Navještenje. Oba ova preduvjeta bila su neophodna za postojanje Svete obitelji, ali ona je stvarno počela postojati onoga trenutka kada je anđeo rekao Josipu da uzme svoju ženu. Time je Sveta obitelj uključila i Josipovo očinstvo. Svetu obitelj je dakle ujedinila izričita Božja volja o Isusu, Mariji i Josipu. Utemeljena je na poslušnosti, na Josipovoj poslušnosti Bogu, a ne samo na ljudskom odabiru. Josip je mogao odbiti, proglasivši se nedostojnim, ali je u jednostavnosti svoga srca prihvatio. Marija i Josip su primili Božji dar – Boga samoga – i taj je dar od iznutra ujedinio Svetu obitelj. A nama je omogućio da shvatimo kako se unutarnje jedinstvo Svete obitelji ispunjava u nečemu što nadilazi i samu Svetu obitelj: da se ispunjava izravno u Presvetom Trojstvu. Sveta obitelj predstavlja dakle sliku ili odraz Presvetoga Trojstva. Utemeljena je s jedne strane na uzajamnom i slobodnom Marijinu i Josipovu odabiru koji je uključivao Marijinu posvetu Bogu, a s druge strane na izravnoj Božjoj intervenciji. Jedno vrijeme se čak doimalo da će Božji zahvat izmijeniti tijek njihovih zaruka ili da će ih okončati. No Bog je od njih radije zahtijevao iznimno ljudsko siromaštvo i omogućio im je da njihova obitelj nađe svoje ispunjenje u Bogu. To se ispunjenje u Bogu, u Presvetom Trojstvu, zbilo na tri načina. Zbilo se tako da je Očev Sin – i druga osoba Presvetoga Trojstva – postao ujedno plod Svete obitelji. Zbilo se i tako da je Marija motrila Božje očinstvo po svom bogomajčinstvu da bi potom, u podnožju križa, prikazala svoje majčinstvo Bogu po žrtvi svoga Sina i živjela od Isusova zaziva „Oče!”. Zbilo se i po tome što je Josip dva puta odabrao Mariju kao svoju ženu, bivajući joj pritom posve relativan i po njoj potpuno predan Isusu i Ocu. Na taj je način sa Svetom obitelji započela obnova i posveta obitelji prema izvornom Božjem naumu o muškarcu i ženi. Bila je to obnova i posveta koja je uključivala i Božji dar i ljudsko zalaganje. I koja je sve kršćanske obitelji po sakramentu ženidbe povezala sa Svetom obitelji kao sa svojim uzorom i posrednikom milosti.

Ovaj članak je već objavljen u reviji Svjetlo riječi. Pretplatite se na digitalno i/ili tiskano izdanje revije.
Čitajte prvi i čitajte odmah!

Objava Otajstvo Svete obitelji pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.