Šejla Šehabović je prisutnima predstavila biografske podatke o Leoni Sabolek, a potom, čitajući nekoliko njenih pjesama i kroz razgovor s Leonom koji je vodila uz Elmu Hašimbegović, pustila da Leonine riječi same progovaraju o važnosti i vrijednosti njenog djelovanja. Ugodnim razgovorom, Šejla i Elma su prisutne vodile kroz godine Leoninog života i djela. Života u kojem se isprepliću različite zemlje, gradovi, kulture i osobe, a sve uvijek povezane umjetnošću kojoj Leona pokazuje blagonaklonost od djetinjstva i koja ju je naučila ljubavi prema svome, ali i prema svemu onome što se očituje kao različito. Slušajući Leonine odgovore na pitanja koja su joj postavljana, na trenutke duhovite, ali u svojoj suštini ozbiljne i opominjuće, publika se upoznala s karakterom djevojčice koja od zaljubljenice u kazališta, muzeje i galerije izrasta u književnicu, novinarku, matematičarku, aktivistkinju, psihologinju i pedagoginju, u sve ono što Leona danas jeste. Glasna i borbena u svojim nakanama da čuva i bilježi kulturnu baštinu BiH i progovara o stanju i problemima s kojima se susreću institucije kulture naše zemlje, a skromna i samozatajna dok priča o svom životu i postignućima, Leona je, kako su govornici ovog susreta zaključili, primjer dobrog čovjeka, neumornog profesionalca i velikog prijatelja baštinskih institucija Bosne i Hercegovine.

Ponosni na suradnju s ovakvom osobom, „Svjetlo riječi”, za čiju mjesečnu reviju Leona već duže od dvadeset godina piše o kulturi, s vama dijeli riječi fra Janka Ćure kojima je, u okviru održanog susreta, opisao što „Svjetlu riječi”, ali i čitavom Sarajevu i Bosni i Hercegovini znači Leona Sabolek:

„Poštovana Leona, dame i gospodo, dragi prijatelji kulture i književnosti,

zahvaljujem organizatorima na pozivu da budem dio svečanog slavlja života i rada profesorice Leone Sabolek, nezaobilazne suradnice i velike prijateljice Svjetla riječi kao i franjevaca Bosne Srebrene.

Kad bih dobio zadatak da u nekoliko riječi sažmem svoje mišljenje o Leoninom životu i radu, rekao bih bez imalo patetike: I ja bih jednom želio biti takav! A to znači, želio bih ne samo biti nego i ostati angažiran, usmjeren, fokusiran, otvoren ali iznad svega dobar čovjek, odnosno prijatelj svih ljudi – a ne samo svojih ljudi. Biti uzorom podrazumijeva konstantan rad, odricanje, sebedavanje i upornost. Proces je to koji biva prokušavan na dnevnoj osnovi.

Ovakav životni stav je tim vrjedniji što danas često možemo čuti, posebno među mladim ljudima, kako se još uvijek traže u životu, kako tragaju za svojom osobnošću, poslanjem i svrhom. Čini se da takvi ljudi svoju svrhu i poslanje razumijevaju kao neku dragocjenu stvar poput zlata, pa moraju svakodnevno kopati, čas ovamo i čas tamo, kako bi je negdje u sebi zakopanu pronašli. A tako se samo vrlo lako dogodi da se u potrazi za svojom bitnošću potroši cijeli život, život koji bi u svojoj osnovi trebao biti dar, odnosno još jedan kamenčić koji oplemenjuje i uljepšava mozaik društva i svijeta u cjelini. Ne, nitko to ne može u sebi pronaći ma kako duboko kopao. Jer, kako reče George Bernard Shaw: Život nije u tome da se pronalaziš nego da se stvaraš.

Poštovana Leona, Vi ste toliko toga u sebi zaokružili i oko sebe stvorili: profesorica, književnica, novinarka, pjesnikinja, kulturna radnica, aktivna suradnica Svjetla riječi kao i mnogih drugih udruga i institucija koje ljude povezuju i oplemenjuju. I sve to, što se tiče Vas a i nas, još uvijek nije kompletirana životna cjelina spremna za zlatni okvir. Vi još uvijek stvarate neumanjenom strašću zaljubljene duše, jer ste na vrijeme razumjeli i uspješno položili prevažnu životnu lekciju kako se partikularno treba prilagoditi univerzalnom, jer se samo tako održava harmonija života. Sve ostalo je disharmonija i kaos. Nije to nimalo lako kako se na prvi pogled čini onim ljudima kojima je život priča a ne rad. Potrebna je upornost, usredotočenost i hrabrost kako bi se misao pretvorila u riječ a riječ u djelo.

U tom kontekstu, posebno bih ovdje istaknuo Vaš nesebični kulturni angažman prema kojemu smo kao društvo, najblaže rečeno, ravnodušni, a što Vaš rad čini još važnijim i nužnijim. Na žalost, predugo već svjedočimo kako su ulaganja u kulturu u ovoj zemlji svedena gotovo na razinu milodara, jer se kultura percipira kao usputna aktivnost – kao nešto što još dodaš ili ne dodaš u korpu kad stigneš na kasu u trgovini. I u širem kontekstu zapadno europskog društva, nije ništa bolje. Kultura se najčešće koristi kao oružje razračunavanja s neistomišljenicima ili kao puko sredstvo promoviranja i nametanja vlastitih ideja i ideologija.

Međutim, kultura je duša društva svake države, odnosno ona ga čini ne samo živim nego i vrijednim življenja, jer je kultura nešto što ostaje i kad sve drugo prolazi ili prođe. Kultura je veza kojom se prošlost spaja sa sadašnjošću a sadašnjost usmjerava plemenitijoj budućnosti. Kao društvo, kultura nas definira. Jer, ona nas oblikuje i usmjerava jedne prema drugima u svijetu u kojemu je normalo podizati zidove oko sebe kako bi se ogradio od drugih i drugačijih. Previše je zidova i kod nas i u svijetu, a premalo mostova.

Poštovana Leona, upravo je Vaš sveobuhvatni životni angažman neumorna izgradnja mostova između ljudi različitih nacija, vjera i uvjerenja. Svojim stvaralačkim književnim i kulturnim radom, bilo da polazite iz duboke introspekcije duše ili emocionalne artikulacije ljudi koji Vas privlače i inspiriraju, nikad se ne umarate isticati kako je sloboda duha blago koje se s najvećom pažnjom čuva ali jednako tako umnaža i širi oko sebe. To je jako važno jer bez unutarnje slobode duha nema ni identiteta, a bez identiteta nema ljudskosti, baš kako ste napisali u jednoj pjesmi, ljudskost je ta koja u nama ostaje i ljepota.

Hvala Vam za dugogodišnju nesebičnu suradnju sa Svjetlom riječi kao i s mnogim drugim kulturnim institucijama ovoga grada i država. Ono što Vam želim jest da Vaša duša i dalje ostane radoznala i zaigrana, jer samo takve duše otkrivaju nova obzorja svijeta i ljudskog postojanja. Da, neke ljude obzorje ograđuje, a druge, kao što ste Vi, inspirira i doziva. Baš kao što poručuje Vaša pjesma: Iza horizonta.”

Iza horizonta
Dok zrake sunca
strmo se spuštaju u nizinu
mislim što li se
krije iza horizonta.
I nije samo pučina
beskonačna.
A mi uhvaćeni u trenu
tako sitni
a sebi veliki i
važni.
Purpurno nebo zadivljuje i
prijeti
svojom ljepotom.
Purpurno-sivi janjci
galopom odlaze u vječnost
tako lako do
iza horizonta.
A mi zaokupljeni
propuštamo najvrjednije
negdje zatureni
u sebi.
(Leona Sabolek)

Objava Iza obzorja kulture: Susret posvećen Leoni Sabolek pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

„Vidjeti” i „vjerovati”

Riječ je o izvješću koje donose i Matej (8,5-13) i Luka (7,1-10). No usporedimo li ih, uočit ćemo specifičnosti Ivanova prikaza. U sva tri izvješća Isus ozdravlja sina ili slugu kraljeva službenika, na očevu ili gospodarevu molbu, bez osobnoga susreta s njim koji se nalazi u Kafarnaumu (kod Ivana je udaljenost veća za otprilike dvadeset kilometara). Tema vjere dominira u svakom, ali za razliku od Mateja i Luke u kojima čudo slijedi divljenja vrijednu satnikovu vjeru, u Ivanovu prikazu autentična i zrela vjera u Isusa dolazi nakon ozdravljenja. Osim toga, u Mt 8,8 Isus ne treba poći u satnikov dom, dovoljna je samo jedna riječ i njegov će sluga biti zdrav, a u Ivanovu evanđelju (4,49) kraljev službenik ustrajno moli Isusa da siđe i ozdravi mu dijete. Isus ga ne pohvaljuje, nego ga poziva na razumijevanje odnosa između „vidjeti znamenja i čudesa” i „vjerovati” nakon čega će mu priopćiti radosnu vijest: „sin tvoj živi”.

Konstatacija o čudesnom ozdravljenju povjerena je slugama, a izvješće ne kulminira očevom radošću kao što bismo s pravom očekivali, nego vjerom oca i svih njegovih ukućana. Čitatelj se iznova susreće s utjelovljenom Riječju koja dolazi ususret slabom i krhkom čovjeku. Stoga usmjerava svoju pozornost ne toliko na čovjeka koji vapi za pomoć koliko na spasenjsku snagu Isusove riječi. U Isusovu susretu s kraljevim službenikom Ivan prikazuje progresivan put vjere, bez posebne Isusove objave i bez posebnoga mesijansko-kristološkog naziva od strane njegova sugovornika. Prije detaljnije analize puta vjere kraljeva službenika koji nam Ivan pruža kao model nasljedovanja Isusa Mesije, pokušajmo odrediti njegov identitet.

Grčka imenica hobasilikos može označavati osobu kraljevske krvi ili kraljevskoga službenika. U našem slučaju riječ je o osobi u službi kralja Heroda (4. god. pr. Kr. – 39. god. po. Kr.), tetrarha Galileje (usp. Lk 3,1) koji se u Novome zavjetu redovito naziva kraljem (usp. Mk 6,14.22; Mt 14,9), a koji je boravio u Tiberijadi nedaleko od Kafarnauma. Neki autori pozivajući se na sinoptička izvješća koja govore o „satniku” drže da se radi o poganinu. Drugi smatraju da je riječ o Židovu što je i vjerojatnije s obzirom na to da je u izvješću pribrojan Galilejcima koji su vidjeli što je sve Isus učinio za vrijeme blagdana u Jeruzalemu (usp. Iv 4,44-45).

Kad je čuo da je Isus došao iz Judeje u Galileju, kraljev službenik dolazi k Isusu moleći ga da siđe i ozdravi mu sina koji bijaše u Kafarnaumu, udaljenom od Kane otprilike 26 kilometara. U toj dramatičnoj situaciji na bolan vapaj oca čiji sin bijaše na smrtnoj postelji Isus odgovara konstatacijom o površnoj i nezreloj vjeri njegovih sunarodnjaka: „Ako ne vidite znamenja i čudesa, ne vjerujete!” (Iv 4,48) koju redovito interpretiramo kao prijekor. Međutim, potrebno ju je razumjeti prije svega kao tvrdnju o izravnoj vezi između „znakova” i „vjere”. Osim toga kraljev službenik ne shvaća Isusove riječi kao odbijanje, nego kao početak uslišanja njegove molbe koju će još jednom ponoviti.

Put vjere

Izraz „znamenja i čudesa” nije uobičajen za Ivana koji redovito upotrebljava pojam „znamenje”. Riječ je o izrazu koji se često upotrebljava u Starom zavjetu u opisu djela koja je Gospodin učinio u borbi protiv faraona. Bog je izbavio svoj narod iz egipatskoga ropstva izvanrednim čudesima i znamenjima u kojima su Židovi uvijek iznova bili pozvani otkrivati Božju spasenjsku snagu i njegovo neopozivo obećanje života te bez pridržaja prionuti uz Boga, jedinoga gospodara svijeta i oca Izraela. Obraćajući se kraljevskom službeniku tim riječima Isus ga poziva da se otvori misteriju onoga koji čini takva čudesa i znamenja. Čudo kao opipljiva objava pruža čovjeku mogućnost shvaćanja identiteta čudotvorca. Zbog toga autor na kraju izvješća upotrebljava samo pojam „znamenje”.

Prepoznajući u Isusovim riječima spasenjsku snagu kraljevski službenik u borbi sa smrću svojega sina ustrajno i nepokolebljivo moli: „Gospodine, siđi dok mi ne umre dijete” (Iv 4,49), vjerujući da je Isusova nazočnost nužna za čudesno ozdravljenje. Imenica Kyrios kojom se službenik obraća Isusu znači „gospodin” bilo u ljudskom bilo u božanskom smislu. U ovom slučaju je vrlo vjerojatno upotrijebljena u ljudskom smislu kao izraz poštovanja.

Isusova zapovijed: „Idi, sin tvoj živi!” pronalazi plodno tlo u njegovu srcu. Kraljevski službenik prihvaća Isusovu riječ i povjerova u ozdravljenje svoga sina. Upućujući se odmah prema kući, kako mu je Isus i rekao, službenik svjedoči da je povjerovao u njegovu riječ. Put vjere koji je započeo doseći će svoj vrhunac u susretu sa slugama koji će mu dok još bude silazio pohititi u susret radosno priopćujući da mu sin živi (Iv 4,51). Službenik dolazi do punine autentične vjere nadilazeći vjeru Galilejaca utemeljenu na čudima i prelazeći iz povjerenja u Isusovu iscjeliteljsku moć, u vjeru u spasenjsku snagu njegove riječi koja vraća čovjeka iz smrti u život.

Čuvši vijest o poboljšanju zdravstvenoga stanja svojega nasmrt bolesnoga sina, otac ne reagira ushićeno i radosno, nego se raspituje o času u kojemu se dječak počeo osjećati bolje. Otac shvaća da sedma ura u kojoj je ognjica pustila dječaka odgovara času kada mu je Isus rekao: „Sin tvoj živi” te povjerova on i sav njegov dom. Kraljevski službenik postigao je upravo ono što je Isus i želio: puninu autentične vjere u Onoga koji svojom riječju spašava čovjeka iz okova bolesti i smrti, u Onoga koji jedini može darovati život u punini.

Vjera prethodi čudu

U ovom drugom Isusovu znamenju evanđelist Ivan nam je prikazao model zrele i autentične vjere koja započinje čudesnim znakovima, ali koja njima na završava, jer poput kraljevskoga službenika svaki je čovjek pozvan nadići početnu vjeru utemeljenu na vidljivom i opipljivom i u osobnom susretu s Isusom vjerujući u spasenjsku snagu njegove riječi prionuti uz njegovu osobu svim svojim bićem. U sinoptičkim evanđeljima i u prvoj kršćanskoj zajednici vjera obično prethodi čudu. Dijeleći takvo poimanje i vjernik današnjega vremena vjeruje da se čudo, ako istinski vjerujemo, doista može i dogoditi. Svjedoci smo takvih čuda u svojim osobnim životima, ali i u životima naše braće i sestara. No u Isusovu susretu s kraljevskim službenikom Ivan nam prikazuje i drugu stranu medalje u kojoj se zrcali starozavjetno poimanje: čudesa i znamenja koja Bog čini imaju prije svega ulogu da čovjeka dovedu do potpunoga prianjanja uz njega i do poslušnosti njegovoj riječi.

Živimo u vremenu nakon Isusova uskrsnuća u kojemu, za razliku od Isusovih učenika i suvremenika, ne možemo osobno nazočiti njegovim znamenjima, ali Isus je nazočan među nama u našemu „danas” u svojoj riječi u kojoj pronalazimo puninu života. Vjerujući u snagu njegove spasenjske riječi pođimo k svom Kafarnaumu svjedočeći ljepotu osobnoga susreta s njim, snagu vjere, puninu života, pripadnost njemu i ljubav koja jedina ima snagu istrgnuti nas iz okova grijeha i ralja smrti.

(dr. sc. s. Silvana Fužinato, izv. prof.)

Objava Isusov susret s kraljevim službenikom pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Mirno stajati

Evanđelist Ivan govori da je Marija stajala kod groba i plakala. U tom kratkom opisu potrebno je prije svega uočiti upotrebu grčkoga glagola histēmi – „mirno stajati”, „biti usidren ili privezan”, „učvršćen”. Marija stoji „kao ukopana” pred misterijem Isusove smrti. Ne predaje se, ne osporava činjenice i ne odlazi, nego prožeta osjećajem pripadnosti i zahvaćena nemoću ostaje uz Isusov grob. Nadalje, Marija ne pripada skupini onih koji pred Isusovom smrću ostaju ravnodušni. Njezin plač, koji autor navodi čak četiri puta, svjedoči da je riječ o ženi koja ne posustaje na svom putu traženja i koja se ne pomiruje s gubitkom svojega Gospodina. Posljednja značajka Magdalenina stava pred praznim grobom sadržana je u činjenici da ona ne prihvaća stvarnost Isusove smrti. Magdalena ne ulazi u Isusov grob!

Dok je stajala ispred groba i plakala, Marija se u jednom trenutku ipak naginje prema grobu: „Zaplakana zaviri u grob i ugleda dva anđela u bjelini kako sjede na mjestu gdje je ležalo tijelo Isusovo – jedan kod glave, drugi kod nogu” (Iv 20,12). Saginjanje prema grobu omogućava Magdaleni gledanje smrti oči u oči. Prema sinoptičkoj tradiciji ona ulazi u grob. Prisutnost anđela unutar groba i bijela boja njihovih haljina koja je u Svetome pismu boja nebeskih bića svjedočanstvo su Isusova uskrsnuća koje Marija Magdalena još uvijek shrvana patnjom ne prepoznaje. Stoga anđeli preuzimaju inicijativu obraćajući joj se riječima: „Ženo, što plačeš?” (Iv 20,13).

Pitanje koje anđeli upućuju Magdaleni poziv je na susret s istinom o samoj sebi, koji je nužni preduvjet susreta s Uskrslim, a zatim i s braćom kojima će biti poslana. Na postavljeno joj pitanje Magdalena iskreno odgovara: „Uzeše Gospodina mojega i ne znam gdje ga staviše” (Iv 20,13). U usporedbi s riječima kojima je nakon susreta s Isusovim praznim grobom prethodno pohitila k učenicima u Jeruzalemu: „Uzeše Gospodina iz groba i ne znamo gdje ga staviše” (Iv 20,2) zanimljivo je uočiti sljedeće promjene. Marija sada ne govori u množini „ne znamo” u kojoj neki autori uočavaju utjecaj sinoptičke tradicije koja govori o skupini žena koje su na uskrsno jutro pošle pomazati Isusovo tijelo, nego u jednini „ne znam”. Osim toga ne govori više o „Gospodinu”, nego o „Gospodinu mojemu”. U tim malim promjenama u kojima je naglasak na pripadnost, uočavamo Marijinu zarobljenost prošlošću, njezinu navezanost na zemaljskoga Isusa kakvoga je poznavala i kojega je nakon ozdravljenja zajedno s drugim ženama pratila na njegovu putu iz Galileje prema Jeruzalemu (usp. Lk 8,1-3) i grčevitu želju za posjedovanjem njegova, iako mrtvoga, tijela.

Okrenuti se

Nakon dijaloga s anđelima u Marijinu srcu dogodit će se vrlo važna promjena koju autor opisuje na sljedeći način: „Rekavši to, obazre se i ugleda Isusa gdje stoji, ali nije znala da je to Isus” (Iv 20,14). Od velikoga je značenja Marijino obaziranje koje autor opisuje grčkim glagolom strefō koji osim „okrenuti se” znači i „obratiti se”. Nakon što se sagnula kako bi zavirila u grob, Marija sada okreće leđa grobu. Ne radi se samo o fizičkom okretanju nego i o promjeni perspektive. Marija koja je nepomično stajala pred Isusovim grobom paralizirana patnjom, u ovom je trenutku pozvana nadići osobno shvaćanje Isusove smrti i prijeći iz smrti u život.

Stoga joj Isus postavlja isto pitanje koje su joj malo prije postavili anđeli: „Ženo, što plačeš?”, dodajući: „Koga tražiš?” (usp. Iv 20,15). I Mariji Magdaleni, kao svojoj majci i ženi Samarijanki, Isus se obraća apelativom „ženo” pozivajući ju na spoznaju istine koja se ne može osjetno shvatiti. U pitanju „Koga tražiš?” ne možemo ne uočiti sličnost s pitanjem postavljenim učenicima na početku Evanđelja kojim smo započeli i svoj osobni put traženja smisla i punine života. Zanimljivo je uočiti da Isus započinje i završava svoje mesijansko poslanje pitanjem o svom identitetu. No za razliku od prvih učenika (usp. Iv 1,38) Isus Mariju Magdalenu ne pita: „Što tražiš?”, nego „Koga tražiš?” Za razliku od prvih učenika koji su pošli za Isusom tražeći „nešto” Marija Magdalena traži „Nekoga”! Tako je Marija pozvana napustiti svoje dosadašnje tjeskobno traženje mjesta na kojemu misli da može pronaći mrtvo tijelo svojega Gospodina, i u vjeri potražiti mjesto boravka Uskrsloga. Na tom putu pomaže joj Isus obraćajući joj se njezinim osobnim imenom: „Marijo!”

Susresti Uskrsloga

Tek u trenutku u kojemu je čula svoga Gospodina kako izgovara njezino osobno ime, Marija ga prepozna i okrenuvši se, reče mu: „Rabbuni!” što na hebrejskom znači „Učitelju moj!” (usp. Iv 20,16). Trenutak pronalaska Gospodina nakon mukotrpnoga i dugoga traženja vrhunac je izvješća, ali i vrhunac objave Uskrsloga. „Ne zadržavaj se sa mnom jer još ne uziđoh Ocu.” (Iv 20,17) riječi su kojima Uskrsli poziva Magdalenu na drukčije poimanje međusobne pripadnosti. Svoju pripadnost Učitelju Marija je pozvana živjeti u vremenu koje dolazi i susretati Uskrsloga na putu prema braći kojima ju šalje.

Marijin put traženja koji je započeo tjeskobnim traženjem mrtvoga tijela njezina Gospodina završio je radosnim susretom s Uskrslim u kojemu će zadobiti novo poslanje: „Idi mojoj braći i javi im: Uzlazim Ocu svomu i Ocu vašemu, Bogu svomu i Bogu vašemu” (Iv 20,17). U susretu s Uskrslim iznova rođena, Magdalena preuzima odgovornost poslanja te odlazi braći svjedočeći: „Vidjela sam Gospodina i on mi je to rekao” (Iv 20,18). Zajedno s braćom kojima je poslana Marija Magdalena pozvana je živjeti svoju pripadnost i svoj odnos s Kristom na putu vjere, a ne na putu osjetilnoga posjedovanja.

Svjedočiti

Sadržaj Magdalenina svjedočanstva iskustvo je osobnoga susreta s Gospodinom u kojemu, iznova rođena, postaje „apostolica apostola”, prva navjestiteljica Uskrsloga u Ivanovu evanđelju kako su ju nazvali već crkveni oci. Put traženja smisla i punine života koji smo započeli zajedno s prvim učenicima traženjem „nečega” zaključimo osobnim susretom s „Nekim”, tj. pronalaskom Uskrsloga. Poput Marije okrenimo leđa grobu, smrti, strahu i beznađu te u osobnom susretu s Uskrslim iznova rođeni pronađimo puninu života, svjesni da samo ljubav prema Bogu i čovjeku, tj. živjeti za Nekoga/nekoga daje smisao i našemu životu, jer čovjek koji živi samo za sebe, umire. U toj svijesti budimo nepokolebljivi tražitelji Istine, autentični svjedoci Ljubavi i radosni navjestitelji Uskrsloga na putovima braće i sestara kojima nas i danas Gospodin šalje, vjerujući da samo Ljubav ima snagu pobijediti sve negativnosti života i da posljednja riječ ne pripada smrti, nego Bogu ljubavi i životu.

(doc. dr. sc. s. Silvana Fužinato)

Ovaj članak je već objavljen u reviji Svjetlo riječi. Pretplatite se na digitalno i/ili tiskano izdanje revije.
Čitajte prvi i čitajte odmah!

Objava Isusov susret s Marijom Magdalenom pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Drugi je značajan element „zdenac” koji prema židovskoj tradiciji predstavlja Zakon i mudrost, a u izvješćima o Izraelovim patrijarsima mjesto je susreta pastira, putnika i mještana te mjesto susreta s budućom ženom. No zdenac je ujedno i mjesto borbe i sukoba, kao i mjesto pomirenja i sjećanja na prošle događaje. Jedan od elemenata na koji je potrebno ukazati je i Isusov umor. Je li Isus umoran od napora misionarskoga djelovanja kao što nam tekst sugerira ili? Augustin u tom izrazu vidi napor utjelovljenoga Logosa u traženju čovjeka.

Preko svih prepreka

Susret Isusa i Samarijanke događa se o šestoj uri, tj. u podne. Neobično vrijeme za odlazak na zdenac s obzirom na to da su žene odlazile zahvatiti vodu ujutro ili navečer, a ne u podne, u najtoplijem dijelu dana. No šesta ura ovdje je mogla imati i značenje najsvjetlijega dijela dana, što je u suprotnosti s Nikodemom koji dolazi Isusu obnoć. Crkveni oci šestu uru povezuju s časom Isusova razapinjanja.

Isus samoinicijativno započinje dijalog sa ženom pitajući je: „Daj mi piti”, rušeći pritom nacionalne, religiozne i spolne prepreke koje su dijelile Židove od Samarijanaca. Naime, biološko miješanje Samarijanaca nakon asirskoga osvajanja u VIII. st. pr. Kr. sa skupinama različitoga etničkog podrijetla tijekom nekoliko stoljeća dovelo je do stvaranja posebnoga tipa stanovništva koji se znatno razlikovao od Židova. Iako su Samarijanci ispovijedali židovsku religiju, u praksi su štovali i neka mezopotamska božanstva, zbog čega su ih Židovi nakon povratka iz babilonskoga sužanjstva smatrali neznabošcima i nečistima, zabranjujući im sudjelovanje u obnovi Hrama. Budući da su ih smatrali poganima i nečistima, Židovi su izbjegavali njihova naselja, kao i svaki drugi kontakt.

Osim nacionalnih i religioznih prepreka, Isus ruši i spolne. Naime, prema Babilonskom Talmudu šest je stvari koje su za mudraca, savršenoga rabina, sramotne: izići iz kuće namirisan, izići sam noću, izići s pokrpanim cipelama, razgovarati sa ženom na cesti, sjesti za stol sa skupinom neukih i ući posljednji u salu za studij. U traženju čovjeka utjelovljena Riječ ulazi u svakodnevicu ljudskoga života moleći ženu: „Daj mi piti.” Isusova žeđ znak je njegova slobodnoga ispunjenja Očeva spasenjskoga nauma koji obuhvaća i ovu ženu, ali i znak Isusove želje za ulaskom u komunikaciju sa ženom Samarijankom.

Potraga za identitetom

Nakon uspostave dijaloga Isus iznova preuzima inicijativu te vodi ženu k dubljem upoznavanju svoga identiteta pružajući joj vodu živu, tj. samoga sebe. Ženi koja je cijeli svoj život tražila vodu koja će utažiti njezinu žeđ i nije ju nikada pronašla, Isus samoga sebe objavljuje kao izvor vode žive koji gasi žeđ zauvijek. U nastavku dijaloga Isus iznenada i neočekivano zapovijeda ženi: „Idi i zovi svoga muža pa se vrati ovamo.” (Iv 4,16). Riječ je o odlučujućem trenutku u kojemu žena iskreno odgovara: „Nemam muža.” (Iv 4,17). „Pet si doista muževa imala, a ni ovaj koga sada imaš nije ti muž” (Iv 4,18), Isusov je odgovor u kojemu dolaze do izražaja ženina iskrenost i životna situacija u kojoj se nalazila. Ova tri retka interpretirana su na različite načine. Prema nekim autorima riječ je o ženi grešnici koja je živjela nemoralnim životom te je Isus zadirući izravno u njezin privatni život želio probuditi njezinu moralnu svijest. No pritom je potrebno ukazati da je riječ o ženi koja je prošla bolno iskustvo ostavljenosti i neispunjenosti.

U skladu sa simbolizmom Ivanova evanđelja, ženinih „pet muževa” možemo interpretirati u simboličnom značenju prema kojemu je pet božanstava pet okolnih poganskih naroda koji su se naselili u Samariji u VIII. st. pr. Kr. (usp. 2 Kr 17,29-41). O kakvoj je onda ženi riječ? U svjetlu dijaloga Ivanova evanđelja možemo zaključiti da je prvotna Isusova namjera privesti ženu Samarijanku k istini o samoj sebi, pripremajući ju za prihvaćanje Isusove istine, jer bez autentičnoga „ja” ne postoji autentično „ti” i obrnuto. A istina žene Samarijanke je ta da nema muža, bez obzira na to je li riječ o realnom ili simboličnom govoru. Kako bi došla do istine o samoj sebi i o drugome, Samarijanka mora poći od onoga što doista jest, od svojega nedostatka,od svojih ograničenosti. U toj istini Samarijanka započinje svoj put traženja i put vjere.

U posljednjoj etapi dijaloga s Isusom (Iv 4,19-26), u istini o samoj sebi, žena počinje prepoznavati i istinu o Isusu, ulazeći sve dublje u misterij njegove objave. Prepoznajući ga kao proroka, žena mu postavlja posljednje pitanje vezano za istinu o Bogu i istinu o kultu: gdje je mjesto susreta s Bogom? Nakon Isusova odgovora u kojemu joj objavljuje da je istinsko klanjanje u Duhu i istini, žena ispovijeda svoju vjeru u dolazak Mesije i u puninu objave (usp. Iv 4,25). „Ja sam, ja koji s tobom govori!” (Iv 4,26) vrhunac je Isusove objave u kojemu Samarijanka postaje prva osoba kojoj se Isus u Ivanovu evanđelju objavljuje izrazom „Ja sam” koji upućuje na Božju objavu Mojsiju u gorućem grmu (usp. Izl 3,14).

Put vjere

U trenutku spoznaje Isusova mesijanskoga identiteta žena ostavlja krčag i odlazi u grad govoreći sumještanima: „Dođite da vidite čovjeka koji mi je kazao sve što sam počinila. Da to nije Krist?” (Iv 4,29). Riječ je o svjedočanstvu koje je još uvijek vezano za osobno iskustvo i koje je formulirano u obliku pitanja, ali koje ostavlja prostora osobnom traženju i koje označava početak njezina puta vjere. Izraz „dođite i vidite” identičan je pozivu koji Isus u Iv 1,39 upućuje učenicima, a koji je označavao početak njihova puta traženja, susreta i prianjanja uz Mesiju i koji je općenito u Ivanovu evanđelju označavao teološki poziv na ulazak u osoban odnos s Isusom. U svjetlu vjere prvih učenika, i ženino svjedočanstvo sumještanima možemo promatrati kao njezin prvi korak na putu vjere i prihvaćanja Isusa Mesije. Poput učenika, i žena nakon susreta s Isusom odlazi k drugima svjedočeći i navješćujući Mesiju. Ivan prikazuje Samarijanku kao ženu traženja koja je u osobnom susretu s Isusom spoznala istinu o sebi i o njemu, prihvaćajući njegovu spasenjsku objavu. Preobražena vjerom, žena postaje prva svjedokinja i navjestiteljica Isusa Mesije izvan Izraela. Poput žene Samarijanke svakom čovjeku nešto i/ili netko nedostaje te je kao takav pozvan crpiti vodu iz Božje riječi koja živa izvire iz Kristove osobe. U utjelovljenom Logosu svakom čovjeku koji žeđa za puninom života darovan je izvor vode žive. U biblijskim susretima s Isusom započeli smo svoj put traženja smisla i punine života. Na tom putu nismo sami, Isus nas osobno traži. On nam dolazi prvi ususret. Danas sjedi i na zdencu našega života strpljivo iščekujući naš dolazak želeći nam darovati samoga sebe. Ne bojmo se poći k njemu i u osobnom susretu s njim, u istini o samima sebi, crpsti vodu života s izvora njegova srca.

(doc. dr. sc. s. Silvana Fužinato)

Ovaj članak je već objavljen u reviji Svjetlo riječi. Pretplatite se na digitalno i/ili tiskano izdanje revije.
Čitajte prvi i čitajte odmah!

Objava Isusov susret sa Samarijankom pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Tko je Nikodem? Riječ je o uglednom Židovu, farizeju, učitelju Izraela i članu sinedrija (usp. Iv 7,50) koji slušajući Isusovu riječ i gledajući njegova znamenja započinje svoj put traženja Istine. Nikodem je pripadao mnogim Židovima koji su, oduševljeni Isusovim znamenjima koja je učinio za vrijeme prve Pashe, povjerovali u njega (usp. Iv 2,23-24). No riječ je o vjeri utemeljenoj na znamenjima pred kojom se Isus, koji je dobro znao što je u čovjeku, distancira. Nadalje, budući da je farizej i član sinedrija, riječ je na neki način i o osobi koja je definirana ulogom koju je imala u društvenom i religioznom životu.

Put traženja

Nikodemov put traženja započinje noću: „On dođe Isusu obnoć.” (Iv 3,2). U Nikodemovu dolasku Isusu noću uočavamo dvoznačnost njegova nutarnjega hoda. S jedne strane, uočavamo Nikodemovo pozitivno kretanje, jer grčki izraz erhomai pros ‒ „doći k” u Ivanovu evanđelju označava približavanje u vjeri. S druge strane, u imenici nyks – „noć” zrcali se i njegovo negativno kretanje. Noć u ovom slučaju ukazuje na strah Nikodema koji dolazi Isusu noću ne želeći se kompromitirati i ne želeći dovesti u pitanje svoj društveno-religiozni položaj i ugled. Prema nekim tumačenjima, noć ovdje može označavati i rabinski običaj noćnoga proučavanja Zakona.

Nikodem prvi pristupa Isusu govoreći: „Rabbi, znamo da si od Boga došao kao učitelj jer nitko ne može činiti znamenja kakva ti činiš ako Bog nije s njime.” (Iv 3,2). Naziv „Rabbi” – „Učitelju” kojim se Nikodem obraća Isusu izražava njegovo poštovanje i dobronamjernost, dok tvrdnja „znamo…” otkriva njegovu samouvjerenost. Nikodem u Isusu još uvijek ne prepoznaje Mesiju, nego učitelja koji od Boga dolazi. U susretu s Isusom Nikodem se predstavlja kao onaj koji zna, koji je na neki način došao do odgovora na pitanje: „Tko je Isus?” Nikodem je čovjek koji ne dovodi olako u pitanje samoga sebe i svoje sigurnosti i koji u svojim promišljanjima i prosudbama polazi od sigurnih jasnoća. Možemo reći da je Nikodem čovjek oduševljen Isusovim znamenjima, čovjek koji se zaustavlja nad onim što vidi, čovjek integriran u institucije i čovjek koji polazi od stečenoga znanja.

Na Nikodemovu tvrdnju o njegovu identitetu Isus mu odgovara: „Zaista, zaista, kažem ti: tko se ne rodi nanovo, odozgor, ne može vidjeti kraljevstva Božjega!” (Iv 3,3). Grčki pojam anōthen koji je Isus uporabio u značenju „odozgor” Nikodem shvaća u doslovnom smislu – „ponovno” te se iznova obraća Isusu riječima: „Kako se čovjek može roditi kad je star? Zar može po drugi put ući u utrobu majke svoje i roditi se?” (Iv 3,4). Isus uzdiže dijalog na višu razinu i uporabom metafore vjetra pojašnjava mu da je riječ o rođenju iz vode i Duha (usp. Iv 3,5) u kojemu prepoznajemo aluziju na sakrament krštenja. Nikodem koji je bio učitelj Izraela mogao je razumjeti da Isus govori o preobrazbi čovjekova srca. Naime, prorok Ezekiel govorio je o vodi i novom duhu koji će obnoviti ljude: „Poškropit ću vas vodom čistom da se očistite. Očistit ću vas od svih vaših nečistoća i od svih kumira vaših. Dat ću vam novo srce, nov duh udahnut ću u vas! Izvadit ću iz tijela vašega srce kameno i dat ću vam srce od mesa.” (Ez 36,25-26).

Nikodem, koji dolazi Isusu u noći, siguran u sebe i u svoje znanje, na kraju dijaloga s Isusom i pozivom na rađanje odozgor ostaje bez riječi. Naime, dijalog između Isusa i njegova sugovornika pretvara se u dugačak monolog (Iv 3,11-21) u kojemu početno „ti” (Iv 3,1-10) postaje „vi” (Iv 3,11-21), obuhvaćajući tako i sve čitatelje. Autoritativni i samouvjereni izraelski učitelj postaje nijemi slušatelj, jer samo onaj tko sluša može čuti i prihvatiti misterij Riječi koja ga poziva i osposobljuje krenuti putem Svjetlosti.

Prelazak iz tame u svjetlo

Je li Nikodem na kraju povjerovao Isusovoj riječi ili ne? Je li ostao u tami ili je u susretu s Isusom pronašao svjetlost života? Odgovor ćemo pronaći u nastavku Evanđelja. Naime, Nikodema ćemo iznova susresti u raspravi židovskih poglavara o Isusovu podrijetlu, kada će se osobno zauzeti za legalno postupanje u odnosu s Isusom, stavljajući se javno na njegovu stranu i riskirajući svoj društveno-religiozni položaj koji je imao kao član sinedrija, farizej i učitelj (usp. Iv 7,50). Posljednji put pojavit će se u Ivanovu evanđelju u 19,39-40 kada će zajedno s Josipom iz Arimateje pokopati Isusovo tijelo, pokazujući se tako kao jedan od njegovih prijatelja i učenika koji je na svom putu traženja prešao iz tame u svjetlo. Nikodem, kojemu se Isus u prvom noćnom susretu objavio kao onaj koji treba biti uzdignut da svaki koji vjeruje u njega ima život vječni (usp. Iv 3,14-15), u posljednjem susretu s Isusovim mrtvim tijelom dolazi do svjetlosti, do vjere, do života vječnoga. Nikodemova vjera u Isusa Sina Božjega na eksplicitan način biva izražena u Nikodemovu darežljivom pomazanju i ukopu Isusova tijela (usp. Iv 19,39), što je znak njegove vjere, štovanja i ljubavi te svjedočanstvo njegova prepoznavanja i prihvaćanja Isusa Krista Mesije.

Tako Nikodem postaje model svakoga čovjeka koji je poput njega pozvan na put rađanja svjetlosti novoga života u tami vlastitoga umiranja. Put je to Kristova križa koji nije put smrti, nego put života. Misterij Isusova križa misterij je koji prosvjetljuje povijest Izraela, ali i povijest svakoga čovjeka jer svjedoči ljubav Boga koji je tako ljubio svijet da je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni (usp. Iv 3,16). Bog nije došao na svijet da sudi svijetu, nego da se svijet spasi po njemu. Božja pravednost, koju je svijet sa strahom očekivao, očitovala se u Kristovu križu na kojemu je nevin Božji Sin umro kako bi grešnom i palom čovjeku podario novi život.

Stoga je središnja poruka Nikodemova susreta s Isusom križ koji čovjeku pokazuje put prijelaza iz tame u svjetlost, jer samo u ljubavi na križu raspetoj može biti prosvijetljena i otkupljena najtamnija i najbolnija povijest čovjeka i svijeta. Riječ je o misteriju Božje ljubavi koji se može prihvatiti samo kao dar. I dok dar Božje ljubavi čovjeku ne ovisi o čovjekovim zaslugama i predispozicijama, ne vrijedi isto i za čovjekovu osudu, jer: „Tko vjeruje u njega, ne osuđuje se; a tko ne vjeruje, već je osuđen što nije vjerovao u ime jedinorođenoga Sina Božjega. A ovo je taj sud: Svjetlost je došla na svijet, ali ljudi su više ljubili tamu nego svjetlost jer djela im bijahu zla.” (Iv 3,18-19). Ne vjerujući u ime jedinorođenoga Sina Božjega, čovjek izabire put tame, odbacujući Svjetlo i osuđujući samoga sebe. No da bismo poput Nikodema u osobnom susretu s Isusom prešli iz tame u svjetlo i da bismo rođeni odozgor, iz vode i Duha, mogli ući u kraljevstvo Božje, potrebno je osloboditi se lažnih sigurnosti i uvjerenja, samouvjerenoga i samodostatnoga „mi znamo”, prihvatiti misterij Božjega spasenjskog djelovanja te u podnožju raspete Ljubavi naučiti iznova slušati Boga, drugoga i samoga sebe. Konačni cilj autentičnoga puta traženja istine i svjetla tihi je susret s Raspetim pred kojim poput Nikodema, uronjeni u misterij ljubavi, možemo samo šutjeti i osluškivati.

(doc. dr. sc. s. Silvana Fužinato)

Ovaj članak je već objavljen u reviji Svjetlo riječi. Pretplatite se na digitalno i/ili tiskano izdanje revije.
Čitajte prvi i čitajte odmah!

Objava Isusov susret s Nikodemom pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Tišina susreta

Kad su se vrata kapelice zatvorila iza sestre Rosario, sklopila sam oči i rekla sama sebi: sve je u redu. Umjesto da sama sebe korim, hranim osjećaj krivnje što sam se našla u toj situaciji i mrzim dio sebe koji nije emotivno jači, dopustila sam svojim osjećajima da budu ono što jesu. Pokušala sam, bez osude i kritiziranja ponoviti riječi potvrde: sve je u redu. Za iscjeljenje emotivnih boli treba vremena. Dostojna si ljubavi, milosti i podrške. Bog te voli. Ja te volim. Usredotočila sam pažnju na disanje i zrak koji mi je ispunjavao pluća i nosio kisik do svake stanice moga tijela trudeći se da izbjegnem ogromni nalet suza i težinu u grudima.

Kako se ritam moga disanja usporavao tako se bol ublažavala, a misli koje su do malo prije u mojoj glavi zvučale poput buke tržnice u podne, postupno su utihnule. Nakon nekoliko minuta našla sam se u tišini u kojoj nije bilo ničega, a koja bila ispunjena beskonačnim potencijalom svega. Tišina u kojoj ego koji je programiran da analizira svaku našu pojavu, osjećaj i svako djelo, i prema njima definira vrijednost našega bitka, konačno ušuti – poput računala koji napokon isključimo ili ga barem stavimo u status spavanja. Tišina u kojoj se susretnemo s Bogom, Stvoriteljem neba i zemlje, svega vidljivoga i nevidljivoga, u kojoj smo slobodni od uskih nadzora i strahova. Tišina u kojoj ne govorimo nego slušamo – ona za koju je sveta Tereza od Kalkute rekla da u njoj ne moli i ne čuje Božji glas, nego sluša Boga kako sluša nju. Tišina koja za mnoge nije ugodna, jer se u njoj suočimo s istinom i stvarnošću – puno drukčijom od svakidašnjice ispunjene neprekidnim distrakcijama i stimulacijama.

Sjetila sam se toga događaja prije nekoliko dana, u trenutku koji naizgled nije imao nikakve veze sa svecima, depresijama i emotivnim bolima. Devedesetogodišnji glumac William Shatner vratio se s kratkoga leta u svemir i uzbuđeno opisao svoje iskustvo. Ispričao je kako je svaku minutu proveo prilijepljen za prozorsko staklo. „U jednom trenutku, s jedne strane je mrak i smrt. Kad pogledamo dolje na Zemlju, tamo je život i sve što daje život.” Gledala sam video njegova emotivnoga dojma o značaju tankoga sloja plavoga ozona i ogromnosti, prostranosti mraka. Svidjelo mi se što je glumac, oslobođen obaveze da prikuplja znanstvene podatke ili upravlja suborbitalnom letjelicom, mogao biti potpuno otvoren i prisutan mističnom aspektu leta. U njegovim riječima osjetila sam ljubav prema životu i zahvalnost za naš mali planet. No mene je više zaintrigirao njegov komentar o „ružnom beživotnom mraku”.

Tanki plavi omotač omogućava život kakvoga mi poznajemo iz naše ljudske perspektive. Astronomkinja Jill Tarter objasnila je u jednom podcast razgovoru (‘On Being s Kristom Tippett’) ograničenja našega zemljanog pristupa univerzumu. „Instrumenti kojima tražimo evidenciju inteligencije i mogućnosti života u svemiru, bazirani na definiciji života koji mi prepoznajemo kao život”, rekla je. Kao što tranzistor koji je baždiran za radiovalove ne može primiti svjetlosne impulse, tako naša inteligencija i instrumenti ne mogu uloviti signale nekoga sasvim drugoga oblika života. Ljudski razum će zauvijek biti ograničen definicijama koje shvaća i objašnjava prema podacima, instrumentima i alatima koje posjeduje. Plavi obruč ozona će uvijek značiti mogućnost života baziranoga na nama poznatim kemijskim elementima, a mrak nedostatak života u nama poznatom obliku.

Tišinom svjedočiti

Na sličan način, mističnost duhovnoga svijeta, onoga „nevidljivog” iz molitve „svega vidljivoga i nevidljivoga” ostaje neobjašnjiv. Nismo još pronašli instrumente kojim da ga interpretiramo pa ga se često bojimo ili ga ignoriramo. Čini nam se da je sve što je izvan stvarnosti u kojoj fizički živimo, poput Shatnerova opisa svemira „mračno i beživotno”.

A opet, u tom mraku događa se neizmjerno puno aktivnosti, izmjena energija, stalno kretanje planeta, eksplozija zvijezda i stvaranja novih sustava. U tom mraku gori Sunce koje našem plavom obruču ozona pruža uvjete za život kakvoga prepoznajemo. Tek kad nas suborbitalne letjelice ili životne situacije lansiraju u taj mrak iz kojega uvidimo i osjetimo krhkost fizičkoga života, pitamo se je li on zaista beživotan i prazan.

Razgovor sa sestrom Rosario i razdoblje moga života prije dvadesetak godina bio je za mene sličan „izlet” do ruba beznađa i mraka. Plutala sam u vakuumu bezvoljnosti, depresije i anksioznosti. Žudila sam za plavim obručem koji daje život. Kap lijeka koju mi je sestra Rosario tada pružila bila je poput prozora kroz koji sam dobila uvid u svoju krhkost s jedne strane i „mračnu noć duše” s druge. Mistična prisutnost Ljubavi i milosti, Božja prisutnost (i prisutnost svetaca i duša) koju nisam mogla objasniti nego samo osjetiti u tišini, promijenile su moj stav prema tuzi, emotivnoj boli, strahovima, sumnji i osjećaju nedovoljnosti. Duhovna spoznaja života u kojem je sve objedinjeno: lakoća življenja i bol, svjetlost i mrak, radost i tuga, može nam biti poput instrumenta kojim ćemo interpretirati patnju kao signal na putu prema iscjeljenju i rastu u ljubavi. Inače ćemo biti zaglavljeni u ograničenim definicijama ego-baziranih slika „dobroga života” i vidjeti emotivnu bol kao mračni, neprihvatljivi i sramotni dio života.

Na jednak način, dokle god se nalazimo u koži u kojoj smo se rodili, ne možemo živjeti samo u duhovnom svijetu – ili se prepustiti patnji kao svetinji koja će nas otkupiti. Bez fizičkoga života, bez zdrave doze prizemljenja, odlutali bismo poput astronauta koji se otkačio od kapsule. Kako je divno kad jedni drugima možemo biti suputnici koji će s pažnjom i prisutnošću pružiti ponekad tišinu, a ponekad poziv na ručak i zabavu. Koji razumiju a ne sude, koji će nam znati dati kapljicu lijeka umjesto forsiranja cijele boce i reći Bog te voli i ja te volim kad nam je najpotrebnije znati da nismo sami. Suputnici koji će poput svetaca tišinom svjedočiti o vjeri i punini života u Kristu.

Ovaj članak je već objavljen u reviji Svjetlo riječi. Pretplatite se na digitalno i/ili tiskano izdanje revije.
Čitajte prvi i čitajte odmah!

Objava Punina života u Kristu pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Što je naša čežnja dublja, što snažnije čeznemo, to se više boli nakuplja u nama. I pitamo se kako premostiti nepremostivo. Kako dotaknuti nedokučivo? Što smo snažnije doživjeli susret s Bogom, iz dragocjenog iskustva susreta rađa se i razgara čežnja da nas taj susret određuje u svemu. I sve više. I što smo bliže ispunjenju čežnje, čežnja je u nama sve izraženija. Sve bolnija.

Samo po čežnji ući ćemo u istinu o boli. Čežnja nas razdire, jer nas želi izbaviti iz našeg zatočeništva, iz našeg prognaništva u nama samima, i uvesti u susret. U život koji usklađuje hod i zagrljaj.

Kroz našu nam se čežnju Bog otkriva, dariva nam sebe samog. A otkrivajući nam i darivajući sebe, otkriva nam i dariva i nas same i sve one koji su dio našeg srca. Sve one od kojih je i zbog kojih je naše srce sazdano. I odjednom znamo, čitavom dušom znamo, da smo s tolikima jedno.

Čežnja je zanos koji ništa ne izostavlja. Ona sve svoje uzima sa sobom. Sve što je vrijedno ponijeti. Sve ostalo odlaže bez imalo napora. Ni za čim se ne osvrće. Polazi na put ne ostavljajući si nikakav zaklon, nikakvo skrovište, kamo bi se, ustreba li, mogla vratiti i skloniti. Ne pridržava sebi nikakvu ispriku. Ne pita što će se sve od nje tražiti, kamo će je put odvesti. Čežnja je zanos kojim se svime što jesmo posvećujemo susretu. Premda smo neprestano na putu, i naš korak nesiguran, naša se duša ponaša kao da je već stigla na svoje odredište. Iskažimo joj povjerenje: ona, zasigurno, bolje od nas poznaje prostore susreta.

Čežnja za Bogom kralježnica je našeg rasta u ljudskosti. Ako je ona živa, ništa nas ne može zaustaviti. Ništa slomiti. Čežnja za Bogom otkriva nam da ljepota, bol, radost…, da ništa čime nas život dariva, poziva u susret, nije odijeljeno jedno od drugog. Sve blagoslovne zbilje prelijevaju se jedna u drugu, slijevaju u isti drhtaj. U odziv prisutnosti. Ne dijelimo li ih jedne od drugih, izronit ćemo u blaženstvo nama pripravljeno: u puninu susreta.

Do onoga dana, nedostatnost svih rječnika našeg bića, dopunjavat će jezik naše čežnje. Sporazumijevat ćemo se i podupirati ponajviše čežnjom koja živi u nama. I vjernost našoj čežnji odgajat će u nama odgovornost za trenutak u kojem živimo.

Ovaj članak je već objavljen u reviji Svjetlo riječi. Pretplatite se na digitalno i/ili tiskano izdanje revije.
Čitajte prvi i čitajte odmah!

Objava Jezik naše čežnje pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Franjevačko proljeće događa se u kontekstu dubokoga traženja i jake želje da se može živjeti istinski evanđeoski život. U tom kontekstu siromaštvo se pojavljuje kao lijek i kao glavni put, naznačen u evanđelju, da se dođe do istinskoga i dubokoga odnosa s Isusom Kristom. Prva braća okupljena oko brata Franje oživljavaju evanđeoska vremena kada su apostoli i Isusovi učenici tražili samo kraljevstvo Božje i njegovo spasenje. Na Franju se od početka gledalo kao na učitelja evanđeoskoga života za sve one koji su htjeli živjeti pokorničkim životom.

Skupina prve braće bila je vrlo raznolika. Franjin primjer privlačio je i bogate i siromašne, a među njima nalazimo svećenike i laike, obrazovane ljude i neuke. Svi hagiografski izvori slažu se u činjenici apsolutne spontanosti prigodom pridruživanja prve braće. Nije tu bilo nagovaranja, samo opći poticaj na pokoru. Franjo će dvadeset godina kasnije reći da je dolazak nove braće sama Gospodinova inicijativa: Gospodin mi je dao braću (Op 14), a što je za njega bilo iznenađenje, jer on sam nikada nije planirao nikakvo vrbovanje za osnivanje neke redovničke institucije.

Nije moguće točno navesti sva imena i broj onih koji su bili dio prvoga bratstva. Među hagiografskim izvorima ne postoji podudarnost jer prve životopisce više zanimaju ne toliko imena koliko broj s različitim simboličkim značenjima. Npr. spominje se broj osam, simboličkoga značenja kako bi, kao u evanđelju, mogli ići dva po dva na četiri strane svijeta. Neki opet hagiografi kažu da je Franjo, kad se 1208. pojavio pred papom Inocentom III., imao sa sobom jedanaest ili dvanaest braće. Franjo je tako u Rimu predstavljen kao jedan od dvanaestorice, a time i kao jedan od nove skupine apostola, ili čak kao trinaesti, tj. kao Isus na čelu dvanaestorice apostola.

Imena prve braće koja se najčešće spominju su: Bernardo, Pietro Cattani, Egidije, Silvestar, Sabatino, Ivan, Filip, Morik. Svi oni iz Asiza poznavali su mladoga Franju, ili čak bili njegovi drugovi u mladosti. Tako da se može reći da je Franjino bratstvo nastalo još u mladosti ostalo, ali su se nakon njegova obraćenja ciljevi promijenili. Zatim je došla takozvana druga generacija od koje je nekoliko imena: Ivan (ili Semplice), Rufin, Leonard, Leon, Ginepro, Jakov, Teobald, Augustin, Masseo, Ilija, Illuminat, Pacifico i Šimun. U roku od nekoliko godina broj braće se ponovno povećao, toliko da ni legende više neće biti zainteresirane za pamćenje svih imena.

Početna družina kretala se uglavnom po središnjoj Italiji, dakle po Umbriji, Toskani, Laciju i provinciji Marche. Vrlo brzo braća su išla propovijedati po cijelom talijanskom poluotoku pa i dalje po raznim europskim zemljama. A svake su se godine mnogobrojna braća vraćala u Asiz na svoje okupljanje – kapitul. Na narativnoj razini brojevi od tri tisuće ili pet tisuća na poznatim kapitulima na rogožinama također imaju simboličnu vrijednost: u Djelima apostolskim kao plod propovijedanja nakon Duhova, gdje su nakon Petrova propovijedanja mnogi kršteni i tog dana pridružilo im se oko tri tisuće ljudi (Dj 2,41). S ovim brojevima postoji nakana da se potvrdi da se s manjom braćom događa nova Pedesetnica, čiji je najveći dokaz bio upravo bezbroj onih koji se pridružuju novom bratstvu.

U svakom slučaju broj braće brzo se povećavao, što je znak snažnoga poziva Franje i njegove prve braće. Jedno je sigurno: Franjo i manja braća pokazuju novi način življenja vjere i evanđelja. Što je fasciniralo tolike ljude? Zasigurno način života Franje i njegove braće, tj. njihovo življeno evanđelje: odreći se svega, bez kruha, bez štapa, bez kuće, ići i propovijedati evanđelje svojim životom. Franjino bratstvo bilo je utemeljeno na evanđeoskoj ljubavi, međusobnom prihvaćanju, uzajamnom poštovanju, uzajamnoj raspoloživosti, potpunoj ravnopravnosti, na bratskom dijalogu i susretu. A toga upravo nama danas nedostaje.

Ovaj članak je već objavljen u reviji Svjetlo riječi. Pretplatite se na digitalno i/ili tiskano izdanje revije.
Čitajte prvi i čitajte odmah!

Objava Franjino prvotno bratstvo pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Prigodom susreta fra Zdravko Dadić poklonio je nadbiskupu Kutleši komplet monografija Priroda Bosne i Hercegovine, čiji je izdavač Franjevački medijski centar Svjetlo riječi.

Objava Provincijal Bosne Srebrene susreo se s nadbiskupom Kutlešom pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Program je započeo euharistijskim slavljem u 11 sati u crkvi Svetoga Križa u Aachenu. Svetu misu predslavio je voditelj Hrvatske katoličke misije Aachen fra Ivica Radić, u koncelebraciji šest svećenika. Služenje je uveličalo 16 ministranata domaćinske misije Aachen.

Fra Ivica je, u ime Hrvatske katoličke misije Aachen, uputio pozdravnu riječ ministrantima, njihovim roditeljima, voditeljima, časnim sestrama i pastoralnim suradnicima. Misno slavlje obogatio je zbor Hrvatske katoličke misije Aachen, pod ravnanjem gospodina Joze Perlete, Darka Lovronovića i Frane Milića uz pratnju ostalih zborova Hrvatskih katoličkih misija.

Nakon svete mise sudionici su se uputili na igralište nogometne momčadi Cro Sokoli. Zajednički ručak bio je u 13 sati. Potom je na igralištu uslijedio zabavni program uz mnoge prigodne igre za djecu. Susret je završio podjelom medalja svim sudionicima susreta. Uz dječju graju i veselje program je uspješno priveden kraju oko 17 sati.

Objava Susret ministranata u Aachenu pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.