Put traženja

Isus susreće svoje prve učenike zahvaljujući svjedočanstvu Ivana Krstitelja o Jaganjcu Božjemu koji je upravo onuda prolazio. Zanimljivo je uočiti da evanđelist navodi da je Ivan stajao ondje s dvojicom svojih učenika. Gdje je Ivan točno stajao? Ne znamo. Jednako tako, autor prikazuje Isusa koji je onuda prolazio, ne govoreći otkuda dolazi i kamo ide. Ne navodeći točno mjesto i vrijeme Ivanova boravka i Isusova dolaska, autor obavija susret Isusa i njegovih učenika velom svevremenosti. Naime, u svojim promišljanjima nerijetko priželjkujemo i iščekujemo, molimo i nadamo se izvanrednom i iznenadnom, posebnom i čudesnom Božjem dolasku. No Sveto pismo objavljuje Boga koji dolazi ususret čovjeku u svakodnevici njegova života u kojoj je dovoljan samo jedan pogled i samo jedna riječ.

Učenici započinju svoj put traženja vjerujući u autentičnost i istinitost učiteljeva svjedočanstva: „Evo Jaganjca Božjega!” (Iv 1,36). Značenje naziva „Jaganjac Božji” u Ivanovu evanđelju potaknulo je različita tumačenja: žrtveno janje, pashalno janje, janje kao simbol trpećega sluge o kojemu govori prorok Izaija (42,1-4; 49,1-6; 50,4-11; 52,13–53,12), janje kao apokaliptički Mesija, žrtva Izaka itd. Sluga Gospodnji (aramejski pojam talja’ označava i „slugu” i „janje”) i pashalno janje (prema Ivanovu evanđelju 19,14 Isus je osuđen na smrt u podne prije pashalne vigilije, u vrijeme kada su svećenici u hramu započinjali žrtvovati pashalne janjce) interpretacije su koje se najbolje uklapaju u kristologiju Ivanova evanđelja te su obje potvrđene i u ranom kršćanstvu.

Na putu traženja prvih učenika Isus preuzima inicijativu: obazre se i, vidjevši da idu za njim, upita ih: „Što tražite?” (Iv 1,38). To su prve riječi u Ivanovu evanđelju kojima utjelovljena Božja Riječ započinje dijalog s čovjekom. Riječi su to kojima Isus želi pokrenuti čovjekov nutarnji svijet, uznemiriti ga i potaknuti na početak hoda. No napose su riječi kojima Isus apelira na slobodu svojih sugovornika, želeći uspostaviti s njima odnos. Povijest spasenja započela je pitanjem: „Gdje si?” (Post 3,9) koje Bog postavlja Adamu koji se nakon prekršaja njegove zapovijedi skrio u vrtu, a put ispunjenja svoga spasenjskog poslanja utjelovljena Riječ započinje pitanjem: „Što tražite?” U Ivanovu evanđelju prve Isusove riječi nisu poziv na obraćenje kao u Markovu evanđelju (usp. Mk 1,15) niti upućuju na višu Mudrost kao u Lukinu evanđelju (usp. Lk 2,49), nego je riječ o pitanju smisla s kojim se susreće svaki čovjek na početku svojega životnog hoda. Odakle dolazimo? Što tražimo? Kamo idemo? Zašto i za koga živimo? Svevremenska su to i univerzalna pitanja smisla čovjekova života. Važnost pitanja naglašena je i nedostatkom informacija o mjestu i vremenu susreta. Ne znamo točno gdje se i u koje vrijeme dogodio Isusov susret s učenicima. Riječ je, dakle, o pitanju upućenom čitatelju svakoga mjesta i vremena. Jedna je od definicija čovjeka i ta da je biće traženja. O tome nam svjedoči i Sveto pismo. Tako, primjerice, u knjizi proroka Izaije 65,10 Bog se obraća svojemu narodu kao onomu koji ga traži. Glagol zēteō – „tražiti” u Ivanovu evanđelju jedan je od najznačajnijih glagola koji definira put čovjeka i put vjernika, koji je uvijek put prema drugome „ti”, tj. put prema nekome/Nekome.

Odgovor koji učenici daju Isusu ili, točnije rečeno, protupitanje: „Učitelju – gdje stanuješ?” (Iv 1,38) svjedoči o njihovu autentičnom traženju. Glagol koji Ivan ovdje uporabljuje jedan je od njegovih teološki značajnijih glagola koji je imao daleko šire i dublje značenje od uobičajenoga. Riječ je o glagolu menō – „ostati” koji je u svakodnevnom govornom jeziku značio i „stanovati”. Stoga možemo reći da je pitanje koje učenici postavljaju Isusu pitanje čovjeka koji traži sigurnost, stabilnost, toplinu, zajedništvo, jednom riječju, dom u kojemu će se okončati njegovo lutanje i u kojemu će pronaći istinski smisao svojega života, jer ne može biti vječni putnik i ne može zauvijek ostati u pustinji svojega srca i svojega života besciljno lutajući amo-tamo.

Isusov susret i dijalog s prvim učenicima završava pozivom: „Dođite i vidjet ćete” (Iv 1,39), koji učenici odmah prihvaćaju: „Pođoše dakle i vidješe gdje stanuje i ostadoše kod njega onaj dan” (Iv 1,39). U Ivanovu evanđelju „doći k Isusu” jednako je „vjerovati u njega”. U tom svjetlu možemo reći da ih Isus ne poziva samo doći, vidjeti i steći iskustvo, nego i ući u osoban odnos s njim, odnos u kojemu će rasti i sazrijevati u međusobnom upoznavanju, prihvaćanju i vjeri.

Osobni susret s Isusom

Korak po korak učenici će ući u zajedništvo s utjelovljenom Riječju u kojoj je život i svjetlo. Iako su tek započeli svoj put traženja, učenici su ostali kod Isusa do desete ure, tj. do četiri sata poslijepodne, prepoznajući ga kao Mesiju. Jedan od njih, Andrija, nakon susreta s Isusom otići će svome bratu Šimunu svjedočeći: „Našli smo Mesiju!” (Iv 1,41). Sveti Augustin govori o desetoj uri kao uri ispunjenja dok neki autori u njoj vide upućivanje na čas Isusove smrti. U točnom vremenskom navodu osim mogućega simboličnog značenja zrcali se i autorovo naglašavanje u životu prvih učenika posebnoga trenutka, odlučujućega susreta i egzistencijalnoga odnosa. No potrebno je istaknuti da se radi o početku, a ne o punini zajedništva. Naime, učenici su ostali par’ autō – „kod njega”, a u oproštajnom govoru za vrijeme posljednje večere (usp. Iv 15,1-17) Isus će ih pozvati da ostanu en autō – „u njemu”.

Isusov poziv bio je poziv na osoban susret s njim u kojemu će život zadobiti svoj novi smisao, a svako traženje svoje konačno i potpuno ispunjenje. U susretu s Isusom, prožetom vjerom, učenici započinju put svojega traženja i ostaju s njim, jer pred novim iskustvom punine susreta s njim svako prijašnje iskustvo, kao i glad i žeđ za novima, gube svoju urgentnost i vrijednost. Nakon tolikih čovjekovih lutanja i neumornih traženja jedino što želi jest ostati u iskrenosti slušanja i ljepoti zajedništva s Onim koji poznaje i najdublje dubine čovjekova srca.

Poput prvih učenika u osobnom susretu s utjelovljenom Riječju započnimo svoj put traženja smisla i punine života odgovarajući na pitanje: „Što tražim?” U susretu s njim upustimo se u zahtijevan i ponekad bolan, ali iscjeljujući hod spoznaje istine o samima sebi. U njegovu pogledu ljubavi zrcali se naše lice. Dođimo k njemu i u osobnom susretu, korak po korak, licem u lice, srcem uz srce, rastimo u uzajamnom zajedništvu i pripadnosti sve do potpunoga prianjanja uz njega dušom i srcem, tijelom i duhom, razumom i voljom.

(doc. dr. sc. s. Silvana Fužinato)

Ovaj članak je već objavljen u reviji Svjetlo riječi. Pretplatite se na digitalno i/ili tiskano izdanje revije.
Čitajte prvi i čitajte odmah!

Objava Isusov susret s prvim učenicima (Iv 1,35-39) pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.