Pričali su mi ih moji roditelji. Baka. Stric. I drugi. Pamtim kako sam, posve malen, sjedio nasuprot majci dok je glačala rublje i slušao kako mi uz to priča priču. Kad ju je ispričala, rekao sam joj: „Još jednom.” I majka je istu ispričala ponovno, a potom bi – i tko zna koliko puta – uslijedilo moje: „Još jednom.”

Pamtim kako smo jednu večer – bio sam tada u četvrtoj godini života – baka i ja odnekuda išli kući, pa smo, kako bismo skratili put, pošli preko groblja. Prošli smo pokraj jedne otkopane rake. Pitao sam baku što je to? Pamtim kako mi je baka nešto pričala, ne pamtim što, ali nešto što se duboko ukorijenilo u moju dušu. Možda će pretjerano zvučati, ali otada groblje za mene nije boravište mrtvih, nego boravište živih.

Pamtim i kako je stric, kada sam bolestan ležao u krevetu, sjedio uz mene i pričao mi priče. Pamtim i kako je, kada smo se umorili od cjelodnevnoga jurcanja, jedna od naših dječačkih igarā bilo pričanje priča. Naših, izmišljenih priča.

Pamtim i priče koje su pričali odrasli. Pamtim da je bilo onih za koje je bilo dobro da ih i mi djeca čujemo, ali bilo je i onih za koje nam još nije bilo vrijeme. Tako smo se susretali s prilagođenim, djelomičnim i prešućenim životnim pričama. Najbolnije obiteljske priče u cijelosti – ili gotovo u cijelosti – čuo sam tek potkraj Domovinskoga rata. I još mi uvijek ponešto izmiče. A, kako izgleda, više ih nema tko doreći.

Događa mi se – vjerujem da je tako i drugima – da i kada više ne pamtim sadržaj priče, pamtim tko ju je pričao, kada i gdje, pamtim izraz lica osobe koja ju je pričala, pamtim osjećaj koji je u meni pobudilo njezino pričanje.

Tijekom godina čuo sam – i u pamćenju sačuvao – brojne priče. Ponajviše priče koje bi se mogle nazvati obiteljskima, ali koje imaju mnogo šire značenje. Kroz te priče otkrivao sam da priče nije potrebno izmišljati, nego bilježiti. Na usmeni ili pisani način prenositi ih drugima. Jer ako mi to propustimo učiniti, jedva da će to itko moći umjesto nas.

Kroz obiteljske priče otkrivamo tko smo, otkuda smo, one grade i čuvaju naš identitet, kroz njih otkrivamo jedni druge, zbog čega je netko takav kakav je, učimo se suosjećanju i zahvalnosti, otkrivamo da samo dobrota nadjačava, nalazi put.

Jednom mi je majka, nakon što mi je pričala kroz što su sve ona, njezini roditelji, sestre i brat tijekom Drugoga svjetskog rata prošli, pomalo suzdržano rekla: „Znaš, ovo nisu tvoje priče. To je bio moj život. To je moj život.” I ja sam razumio da mi je željela reći: „Sačuvaj ovo u pamćenju – i neka ti to bude dovoljno.”

Jedna prijateljica me, kad me nazove, nerijetko zamoli: „Ispričaj mi nešto lijepo…” Nastojeći joj ispričati nešto što ljepše, često joj ispričam nešto za što osjećam da nije dovoljno dobar odziv njezinoj zamolbi. I redovito poželim da joj sljedeći put ispričam nešto životnije.

Pamtim – i nakon mnogih godina pamtim – i rado prepričavam zgode s ljudima koje sam sreo samo jednom u životu, k tome i u prolazu, na svega nekoliko trenutaka. Osvjedočio sam se i osobno, i u životima mnogih, da jedna mala priča može kroz mnoge godine čuvati čovjeka. Spasiti ga. Pamćenje dobrote, i one sasvim jednostavne, usputne dobrote, može se ucijepiti u čovjekovu dušu, biti mu svjetiljka. I posvijetliti drugima.

Kad među nama ima mnogo ispričanih priča, mnogo je lakše i razgovjetnije, pa i rječitije, biti zajedno i šutjeti. Neke zgode potaknu ista sjećanja, dozovu iste priče. One su tu, posve blizu. Učas izrone. Te priče nadsvođuju naš svijet, čine ga prisnim.

I ako život čovjeka odvede tko zna gdje, okrade tko zna kako, u njemu i nadalje žive priče koje su mu korijen, most, sloboda. Dok znanje nema snage sidriti čovjekovu dušu, sjećanje ju sidri. Dovoljno je da priča diše pod istim nebom, pod istim zvijezdama. Jer je bilo moguće biti čovjek, i bit će moguće biti čovjek.

Promislite. Prisjetite se. O čemu danas ljudi najčešće razgovaraju kada se nađu zajedno? O zdravlju, cijenama, vremenskoj prognozi. O politici, sportu. O nevoljama života. O nekima čije živote mediji prate, a što za vas uistinu nema nikakvoga značenja. Pa ipak, oni iz vaših razgovora istisnu obiteljske priče, ljude od kojih je sazdano vaše srce. Istisnu priče iz svakodnevice koje otkrivaju ljepote i dobrote života.

Neka vam je uvijek na srcu: obiteljske priče su dio nas. I mi smo dio njih. One nas čuvaju od izloženosti površnosti svjetskih, javnih priča. Podsjećaju nas na odgovornost za priče u kojima je snaga istine, za priče koje ohrabruju, koje tješeći pokreću. Jer one darivaju mudrošću koja proistječe iz življenoga pamćenja, zahvalnosti i nade.

Predlažem vam, kad sljedeći put budete slavili rođendan, neku godišnjicu ili što drugo, zamolite one koje pozivate na proslavu da vam umjesto kakvih darova ispričaju – ili donesu zapisanu – neku lijepu životnu priču: njihovu osobnu, obiteljsku, priču iz njihova životnoga okruženja… Pritom ćete iskusiti: i najljepša životna priča postaje ljepša kada se prenosi govorom. Kada u njoj sudjeluju glas i pozornost. Dva srca. Ili i više od njih.

U pričanju, slušanju tih priča, dok sjedimo ili hodamo zajedno, dojmljivije nam se otkriva kako je dobrota nalazila put. I kako je samo dobrota put.

Objava Kako dobrota nalazi put pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Ali nije to svakogodišnje ponavljanje istoga. Naravno je da svako sljedeće došašće i svaka sljedeća korizma budu dublji. Proživljeniji. I ništa u tome ne mijenja doživljaj da nam se, dok odmičemo u dobi, svako sljedeće došašće, svaka sljedeća korizma doima kraćom. Učas smo pred Božićem. Učas pred Cvjetnicom, Velikim petkom, Uskrsom.

I premda se vrijeme došašća naizgled jako razlikuje od vremena korizme, oni su u biti u mnogo čemu vrlo srodni. Čak istovjetni. Niz je uočljivih poveznica između Božića i Velikoga petka i Uskrsa.

Kako su se onodobni vlastodršci ponijeli tijekom prvih dana Isusova ovozemnoga života i tijekom posljednjih njegovih dana? Ponajprije, nisu u njemu prepoznali onoga tko ih se životno – upravo blagoslovno – tiče, nego onoga tko ih ugrožava.

I tijekom prvih i tijekom posljednjih njegovih dana odlučili su mu nauditi. Kako ga se tijekom prvih njegovih dana nisu domogli, naudili su svim betlehemskim dječacima njegove dobi. A kada su ga se potkraj njegovih dana domogli, usmrtili su ga. Postupili su tako, jer su ga prepoznali kao prijetnju svom viđenju svijeta i života.

No i u dane nakon Isusova rođenja i u dane njegova stradanja dogodilo se nešto prelijepo i predragocjeno. I Bogu i čovjeku prelijepo i predragocjeno. Bilo je onih – i posve neočekivanih – koji su ga obdarili blagoslovnim prepoznavanjem. Prepoznali ga kao onoga koji ima doći.

Pastiri koji su u neposrednoj blizini Betlehema napasali stada i mudraci s Istoka poklonili su mu se. Njemu, tek rođenom djetetu, Nije zabilježeno da su mu pastiri što darovali. Zabilježeno je da su mu mudraci darovali zlato, tamjan i smirnu. No i jedni i drugi darovali su mu dar prepoznavanja. Darom prepoznavanja obdario ga je i starac Šimun koji je, kad su ga Marija i Josip donijeli u jeruzalemski hram, u njemu prepoznao utjehu Izraelovu. Uz njega i proročica Ana.

Dar prepoznavanja svojim mu je srcem, netom nakon što je na križu preminuo, pružio satnik, rimski vojnik, koji je u njemu prepoznao Sina Božjega. Nakon njegova uskrsnuća prepoznala ga je Magdalena. „Učitelju!” – uskliknula je. U Emausu su ga prepoznali učenici dok je lomio kruh. Prepoznali su ga potom u Jeruzalemu i apostoli, kad je došao među njih.

Toma, koji tada nije bio s njima, nije povjerovao svjedočanstvu suučenika. Tek kad je Isus nakon osam dana došao i stao pred njega te mu pokazao svoje rane, povjerovao je. Toma, isti onaj Toma koji je u Betaniji suučenike pozvao da slijede Isusa: „Hajdemo i mi da umremo s njime!” Toma, koji je uvijek bio određen i jasan. I koji se nije štedio. I to, kad je tome došlo vrijeme, životom platio.

Dobro je upitati se: Bi li ti povjerovao onima koji prije koju večer nisu imali snage probdjeti sat vremena uz svoga učitelja – divnog učitelja, punog ljubavi – u času njegove tjeskobe biti uz njega, suosjećati s njim? Bi li povjerovao onima koji su se neku večer razbježali kada su njihova učitelja došli uhititi? Bi li povjerovao onome koji je neku noć triput zatajio svoga učitelja, premda mu je netom prije toga iskazivao odanost u svemu što bi ga moglo snaći? Bi li povjerovao onima koji se nisu iskazali u očekivanom, dok ti govore o začudnom? I dok se to pitaš, odluči se: budi ti čovjek koji će svojom vjerodostojnošću svjedočiti za vjerodostojnost Božju. Budi, koliko god uzmogneš.

Dar prepoznavanja čudesan je dar, dar u kojem i darivatelj i primatelj primaju i darivaju. Dar u kojem iščezava razlikovanje između davanja i primanja. Darivajući primaš i primajući darivaš! Kojega li čuda!

Životno smo odgovorni za taj dar prepoznavanja. Kada čitavim bićem možemo reći „Gospodin moj i Bog moj!”, čak ne, nužno, tim riječima, čak ne nužno riječima uopće, nego životom. Najrazgovjetnijom riječi. Kada drugi, po tome kako živimo, mogu prepoznati da živimo s Isusom. Da živimo za Isusa. Tako da i oni, osvjedočivši se, za sebe mogu reći: „Da, Isus je Gospodin moj i Bog moj!”

O da u daru prepoznavanja damo svoje duboko proživljeno, istinski življeno svjedočanstvo: „Znam Isuse: tičem te se do najdubljih dubina moga bića i moje životne povijesti. I tvoj sam do najdubljih dubina moga bića i moje životne povijesti. Ti si moj i ja sam tvoj. U svemu i do kraja.”

Objava Dar prepoznavanja pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Jednom smo mi djeca shvatili da nastavljamo za njih moliti i nakon što su ozdravili. Pitali smo o tome oca, a on nam je uz osmijeh rekao: „Neće škoditi. Ni njima ni nama neće škoditi.”

Prisjetio sam se toga kada sam bio u prigodi osvjedočiti se o molitvenom životu prijatelja svećenika – franjevca. Znao sam da poslije ručka redovito, kad god mu životne prilike dopuste – a trudi se da to bude gotovo uvijek – odlazi u šetnju i tijekom šetnje izmoli tri krunice: radosnu, žalosnu i slavnu. Bez obzira na vremenske prilike, šetnju ne završava dok ne izmoli sve tri krunice.

Svojedobno, kada je doznao da je jedna osoba iz našega zajedničkog prijateljskog kruga teško oboljela, redovito je, sve do njezine smrti, uz ove tri krunice, molio i krunicu svjetla. Pritom nije mislio da radi išta osobito. Bila je to, jednostavno, potreba njegova srca. Govor njegova srca.

Nekom je prigodom spomenuo molitvu za pokojnu subraću. Nisam bio siguran da sam ga dobro razumio. Kad sam ga o tome pitao, odgovorio mi je potvrdno: da, on svakoga dana moli za svu svoju pokojnu subraću iz njegove franjevačke provincije, koja su preminula tijekom njegova franjevačkoga života, i to poimence za svakoga od njih. Nijedno ime ne propušta. Ne zaboravlja. I kako se popisu onih koji odlaze pred njim, pred nama, pridružuju nova imena, on ih pridodaje svom molitvenom popisu. Smireno, sa zahvalnošću i s pouzdanjem, on preda mnom poluglasno izgovara njihova imena, njih zasigurno nekoliko desetaka, neka meni neznana, neka itekako znana.

Naravno, Bogu su svi oni dobro poznati, njemu ih nije potrebno posebno spominjati. Ali srcu jest, jer je bratsko. A bratsko srce pamti. I po tome živi. Dok ga slušam, razumijem – točnije: tek slutim – koliko se on prepoznaje jednim od njih i da nema potrebe izdvajati se na bilo koji način iz toga molitvenog popisa. Oni su bili i nastavljaju biti braća. U tome se ništa ne mijenja. Njihov franjevački hod traje. I nastavlja se.

Objava Molitveni popis pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

One je noći o Božiću progovorila zvijezda nad Betlehemom, jednostavna noćna svjetiljka koja ni tijekom dana ne trne. Svjetiljka koja bez imalo napora obasjava i prosvjetljuje vedar, sunčan dan. Sav život tijekom čitave povijesti.

Duh Božji poslužio se zvijezdom. Svjetlošću. Ona je bila njegova riječ, njegov razgovijetan govor. Ta o Svjetlu je bila i riječ: „Svjetlo istinsko koje prosvjetljuje svakog čovjeka dođe na svijet…” (Iv 1,9). Kao što je na početku vremena „Duh Božji lebdio nad vodama” (Post 1,2), tako je u punini vremena zvijezdom obasjao mjesto gdje je rođeno Dijete, dječak Isus. Duh Božji zvijezdom je nadahnuo, potaknuo i vodio trojicu mudraca, vodio do Betlehema, do srca ljudske povijesti i – potom – od Betlehema, mimo Jeruzalema, putem koji je za njih odabrao, ne onim kojim su naumili poći.

Otada zvijezda, svjetlost Duha Božjega, postojano bdije nad putovima koji vode do Djeteta, nad putovima svih onih koji ga traže. I, dakako, nad putovima onih koji, našavši ga, imaju smjelosti poći onim drugim putem, putem Duha Božjega.

Duh Božji o Božiću govori s nježnošću. Premda vrata ovoga svijeta, vrata ljudskih srca, sve od onoga vremena, pred Djetetom nerijetko ostaju zatvorena, Duh Božji ne prestaje o Božiću govoriti šapatom blagoga lahora, nenametljivom, ali to postojanijom svjetlošću. Da bi ga se čulo, da bi se oko i srce o njemu moglo osvjedočiti, potrebno je izići iz svojih skučenosti, rasterećen svih svojih sigurnosti prići Djetetu i otkriti da nas se ono, sve što njegovo ime i njegov život u sebi sadrže, neizrecivo tiče. Da po tome jesmo ljudi.

Božićno se ozračje može – dakako, nerijetko i s razlogom – nekome činiti površnim, slatkastim, djetinjastim…, no Božić nas uvijek iznova pita hoćemo li imati hrabrosti biti oni, onakvi kakvi smo se u nekom nevinom trenutku očitovali u odnosu prema Djetetu.

U ovome je božićna tajna: Duh Božji zvijezdom, nenametljivom svjetlošću nad nama i u nama, rasvjetljuje naše duše, obasjava naše putove k Djetetu, naš hod s Djetetom. Upućuje nas na putove na kojima ćemo rasti u mudrosti i milosti. Otkriva nam naša svjetla i naše sjene. Svjetiljci Duha nisu nužne riječi. Dovoljan im je dah. I mi otkrivamo tko smo i kako nam je biti ljudi Duha Božjega.

Objava Duh Božji i njegova zvijezda pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Rođeni smo u njegovu prisutnost. Pitanje je: jesmo li mi prisutni u svome biću? U svojim ušima, u svojim očima, u svojim rukama? Jesmo li prisutni u svojim koracima? Ili smo odsutni iz svoga imena? Odsutni iz zbilje u kojoj nam je darovano biti? Odsutni iz svojih misli i riječi? Iz svojih obećanja? Iz svoje ljubavi?

Češće, a osobito u vrijeme došašća, molimo ili slušamo molitvu: „Požuri, Gospodine Isuse, i nemoj kasniti: mi se uzdamo u tvoju dobrotu, utješi nas i ohrabri svojim dolaskom.” Moleći tako, izričemo našu čežnju za iskustvom Božje prisutnosti, njegove blizine. Dok tako molimo, naša duša pridodaje svoj – naš – neizrečeni ali razgovijetni vapaj: „O, da mi ne okasnimo na naše dane! O, da ne propustimo naše susrete s tobom. Daruj nam srce spremno i hitro, srce postojano, srce koje ustrajno ide tebi ususret. Srce koje te prepoznaje. Koje ti se raduje. Srce koje, kad se iskusi obradovanim, zna da si tu.”

Dok idem ususret Božiću – a čitav je moj život ususret Božiću, hod koji se nastavlja i kad se potresen zateknem pred jaslama koje žare životnošću; dok idem ususret Božiću, svakim svojih dahom, svakim korakom, zborim:

„Požuri, srce moje, nemoj kasniti. Nemoj provjeravati stranice kalendara jer Božić je svakoga dana. Danas je. Sada je. I tako kroz sve vrijeme. Nemoj okasniti na Isusovo rođenje. Nemoj propustiti trenutak susreta. Nemoj, iako će i sutra biti Božić. Premda je Božić svakoga dana, on nikada nije isti. Uvijek je nov. Neizrecivo nov. Srce se na njega ne može naučiti. Svesti ga na običaj. Na naviku.”

Svaki je sljedeći Božić, svaki sljedeći susret s njim, sve dragocjeniji. I svaki će ti susret s Božićem nedostajati. Kao da ti korak nije upoznao tlo kojim prolazi.

Svakoga se – i mene i tebe – tiče riječ: „Srce moje, nemoj propustiti ispunjenje svoje čežnje za Božićem, jer ona je tako duboka da do njezinih dubina ne dopiru ljudske riječi. Ni misli ne dopiru. Ondje se sve ispunja u neizrecivoj prisutnosti. Kad se srcem zatekneš pred Srcem. Pred Srcem svoje svrhe i nade. Posred susreta koji tumači život u svemu.”  

Objava Kad se srcem zatekneš pred Srcem pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Već za Franjina života prepričavale su se brojne dojmljive zgode iz njegova života, i kao vjerodostojni iskazi zbilje i kao vjerodostojni odrazi njegove duhovnosti. Nakon njegove smrti dio je tih zgoda sabran pod naslovom „Cvjetići svetoga Franje”. Otada, tijekom osamsto godina, sve do danas, tim se cvjetićima neprestano pridodaju novi cvjetići koji na vjerodostojan i lijep način proniču i svjedoče njegov život i duh.

Ima ljudi čiji su životi osobito pogodni da se iskažu kroz cvjetiće. Prepuni su jednostavnih zgoda s dubokim porukama. I samo jedna zgoda, jedan cvjetić, nerijetko uspijeva snažno, gotovo u punini, izreći njihovu osobnost, njihov život, njihov odnos prema Bogu i ljudima. Takve ljude resi i snaga – snaga volje – i osjetljivost. Pritom je – nije samo riječ – njihova snaga otkana od osjetljivosti i osjetljivost od snage.

Primjerice, u životu Padre Pija, koji je svoju duboku suosjećajnost i silnu zauzetost izražavao i na nježne i na oštre, katkada čak grube načine, nižu se – i u vremenu i u vječnosti – nebrojeni cvjetići, zbiljni cvjetići, koji su sržno utjecali na mnoge, mijenjali im živote i duhovno i tjelesno. Svi ti cvjetići obuhvaćeni su riječima koje je Padre Pio zapisao u jednom svom pismu: „Sve se može sažeti u ovu rečenicu: progutala me Božja ljubav i ljubav prema bližnjemu.” Ovo je snažno potvrdio i riječima: „Kad umrem, zamolit ću Gospodina da ostanem pred vratima raja i neću ući sve dok u njega ne uđe i posljednje moje duhovno dijete.”

Majka Tereza je jednom zgodom nekom čovjeku govorila o bračnoj ljubavi koja se osobito izriče kroz vjernost i strpljivost. Kad joj je čovjek, uz lagani podsmijeh, rekao da ona sigurno zna o čemu govori, budući da ima iskustvo bračnoga života, majka Tereza mu je odgovorila: „Da, Isus, moj zaručnik, zna biti jako zahtjevan, ali to je znak da me ljubi.”

Ivan Pavao II., čiji su čitav pontifikat, zahtjevan i intenzivan, nerijetko i silno nametljivo, pratili brojni mediji, kad je jednom došao na vojničko groblje pokraj Varšave i kleknuo da se tiho pomoli, pogledom je – pogledom ravno u oči – zamolio dežurnoga novinara da ga ostavi samoga i omogući mu trenutak osobne molitve. Kada su se novinar – a i drugi s njim – udaljili, papa je potresen svime što se na tom mjestu u njegovoj duši nakupilo, tiho zaplakao. Ponovit ću: ima ljudi čija je snaga otkana od osjetljivosti i osjetljivost od snage.

I život fra Bonaventure Dude, svećenika franjevca, bibličara… prepun je cvjetića. On im osobno nije bio sklon i zbog toga su brojni cvjetići ublijedjeli, ali ih je znatan broj sačuvan i u osobnom i u zajedničkom pamćenju mnogih.

Fra Bonaventura je često iz kaptolskoga franjevačkog samostana, u kojemu je tijekom mnogih godina boravio, išao na Mirogoj. Zbog tegoba od žuljeva i kurjih očiju znao je umjesto cipela obuvati papuče. Jedan dječak pamti kako su ga on i njegova majka jednoga kišnog dana susreli dok su prolazili grobljem. Dječak pamti kako je fra Bonaventura na dlan skupljao kišne kapi i njima blagoslivljao grobove. „Kiša je sveta” – rekao mu je fra Bonaventura. A ono što je dječaka osobito začudilo: unatoč kiši, i habit i papuče bili su mu suhi. Kada su to jednom prepričavali, fra Bonaventura je rekao: „Ja se toga ne sjećam. Možda je dječak samo sanjao.”

Kako god bilo, u toj je zgodi – u tom cvjetiću – toliko toga rečeno o fra Bonaventuri kako ga pamtim. O čovjeku, tako čudesnom i tako običnom, koji je uvijek išao ususret ljudima i Bogu. Štoviše: živio u susretu.

Objava Ima zgoda u koje stane čitav čovjek, čitav njegov život pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Kad je ispjevao čovjeka, na svoju sliku ga ispjevao, poželio je da i on bude pjesnik. Da pjeva pjesme zemaljske i nebeske. Pjesme Božje i pjesme ljudske. Poželio je pjevati s njim zajedno. U svemu što mu život bude.

Tijekom povijesti Bog pjeva s čovjekom. I pjesme radosne i pjesme bolne. I hvalospjeve i tužaljke. Svaki je stih – i onaj bez riječi – otkan od njegove ljubavi.

Tijekom povijesti čovjek pjeva Bogu. Izriče mu svoju ljubav i riječima i glazbom. I osmijehom i suzom. Pjeva Bogu i svojom pjesmom sabire ljudska srca. Poziva sva bića da mu se pridruže. I – koliko je to moguće – Bogu uzvrate njegov zagrljaj.

Svaka pjesma, svaki pjev prožet ljubavlju je dragocjen. Čak i kada ljudi zaborave neku pjesmu, nečiji pjev, on živi združen sa svime što uzdiže čovjekovu dušu. Sa svime što ljude povezuje i upućuje k Bogu.

Pjevati hvalu Bogu, pjevati od srca, pjevati i glasom i znojem, i blagdanima i svakodnevicom, znači smjerno i vedro sa svojim Bogom hoditi.

Zamislite sada čovjeka krajnje siromašnoga, u izrazito zahtjevnim životnim uvjetima trinaestoga stoljeća, čovjeka tjelesno gotovo posve skršena, s bolnim ranama na rukama, nogama i boku, ranama koje njeguje na krajnje priproste načine i pritom ih još nastoji sakriti od drugih.

Zamislite ga: poluslijep je i nije u mogućnosti samostalno se kretati. U svemu je ovisan o tuđoj pomoći.

Zamislite ga: tjelesnoj skršenosti pridodaje se i duhovna skršenost. Njemu, koji je uporno vjerovao da je čovjeku moguće gorjeti, evanđeoski gorjeti, i mnogi od njemu najbližih govore da je čovjeku evanđeoski moguće samo tinjati, možda svjetlucati.

Zamislite ga: njega koji je tijekom svojih godina nebrojenim koracima prošao po zemaljskim i nebeskim putovima. Da, i nebeskim putovima.

Zamislite ga: pita se jesu li njegovi koraci lišeni punine smisla? Je li se njihova čvrstoća – njihovo pouzdanje i odlučnost – svela na šapat, na sjenu koraka koji zamiru?

Zamislite ga: svjestan je da ide ususret posljednjih svojih zemnih dana. Pita se u što je utrošio sve vrijeme svoga života? Je li moguće da je sve bilo uzalud i da će pred Tvorca života koji ga je neslućeno obdario, doći s neispunjenim poslanjem? Sa sviješću da nije opravdao svoje dane? Da nije – ni izbliza koliko je htio – ljubio Ljubav?

Zamislite ga: jedne večeri on liježe na počinak tjeskoban. Promašaj je jedina riječ kojom može opisati svoj život, sve svoje dane. I tada: u svom snu snažno je utješen. Sam Bog ga tješi. Prima Božju poruku koja mu srce ispunja spokojem, raskriljuje dušu.

On ustaje radostan. I pjeva. Pjeva sa suncem. Pjeva s mjesecom i zvijezdama. Pjeva sa zrakom i vodom. S vatrom i zemljom. Pjeva hvalu Bogu. Blagoslivlja ga. Zahvaljuje mu.

Zamislite: u njemu gori plamen – evanđeoski plamen – jednostavan, ali snažan i postojan. Sve je plamen u njemu. I on vidi da evanđeoska vatra prožima sav svijet, svako biće, svaki trun prašine. On zna da je evanđelje istina. Da ono svemu daje smisao.

Zamislite ga: on poziva sve ljude – poziva i tebe i mene – da pjevaju Bogu, da mu pjevaju nastojeći oko sklada u svijetu. I – prije toga – oko sklada u svom srcu.

On pjeva s bratom životom i sestrom smrti. I njegova pjesma živi. Njegova je pjesma život.

Zamislite ga: on je sjeme. Poslužio je životu. Služi mu.

Već osamsto godina „Pjesma brata Sunca” svetoga Franje Asiškoga poziva na sveopću molitvu, sveopću pjesmu stvorova. Poziva i tebe i mene. Svakoga od nas. Poziva na čistoću srca. Blago čistima srcem: oni će Boga gledati!

Objava Na izvorištu Pjesme brata Sunca pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Ne jednom mi se dogodilo da sam usred predstave ustao i izišao iz dvorane. Jednom je to ispalo nezgodnije. Stražnja vrata dvorane nisu se mogla otvoriti, pa smo moja supruga, naša prijateljica Ana i ja pošli prema prednjim vratima, koja su bila posve sprijeda. Zbog toga smo morali proći ispred pozornice. Dvojica glumaca koji su u tom trenutku bili na pozornici na trenutak su zbunjeni zastali. Nismo se osvrtali.

Prošle su me godine uvjerili da je jedna predstava jako smiješna pa da ću se dobro nasmijati. I opet sam imao želju ustati i izići. Nevolja je bila što sam imao mjesto posred reda pa bih trebao, na bilo koju stranu pođem, desetak ljudi dovesti u nepriliku da ustanu kako bih mogao proći. Zbog toga sam ostao u dvorani i nastojao shvatiti što je smiješno. Zbunjeno sam promatrao i slušao ljude kako se smiju i nisam uspio shvatiti.

Meni je ime Renea Medvešeka, redatelja, glumca i profesora, pouzdana preporuka sve od Brata magarca (predstave o svetom Franji Asiškom, 2001.) do Franza (predstave o Franzu Jägerstätteru, 2022.).

Među predstavama – redom lijepim i snažnim – koje je on postavio na scenu, osobito mi se izdvaja drama Thorntona Wildera „Naš grad”. Bilo je to prije više od dvadeset godina. Dok je pripremao predstavu, iz nekoga me je razloga zamolio da pročitam tekst drame i kažem mu svoje mišljenje. Prva dva čina činila su mi se izrazito obična, gotovo banalna, ali kada sam počeo čitati treći čin…

Radnja drame „Naš grad” odvija se u izmišljenom gradiću Grover’s Cornersu, u državi New Hampshire. Jednako tako mogla bi se odvijati i u bilo kojem gradu, odnosno gradiću u bilo kojoj državi.

U prvom činu pratimo običan svakodnevni život dviju obitelji i s njima povezanih susjeda – pojedinaca. U drugom činu pratimo pripravu za vjenčanje koja će povezati te dvije obitelji. Sve posve jednostavno, ustaljeni ritam svakodnevnoga života, površni razgovori prilikom pozdravljanja, pa razgovori koji otkrivaju međusobne odnose, osobna razmišljanja, „male” strahove…

Sve je toliko obično i prisno da se gledatelj osjeća kao da sjedi za stolom s ljudima na pozornici, prolazi pred njihovim vratima, trči kroz kišu…

No u trećem činu motrište se mijenja. Mrtvi iz toga (odnosno bilo kojega) gradića sjede na stolcima, leđima okrenuti publici. Među njima poneka prazna stolica za one koji će doći… Oni iz vječnosti promatraju isti taj običan svakodnevni život i s tugom utvrđuju da živi uopće ne razumiju koliko su bogati, koliko je ljepote u svim tim sitnicama koje su njihov život.

Rene Medvešek je predstavu započeo tako da su glumci, okupljeni oko klavira s prednje lijeve strane pozornice, pjevali božićne pjesme.

Dva puta sam gledao tu predstavu. Rekao bih da nije bilo nijednoga gledatelja koji nije upotrijebio maramicu (ili rukav), i ne samo za vrijeme predstave nego i nakon nje.

U predstavi je potiho, ali razgovijetno rečeno kako – dok živimo običnosti života, pripravljamo se za svečanosti… – zaboravljamo da nismo mi ti koji određujemo broj naših dana, nego odnos prema njima. I da nije osobito važno što će biti uklesano u naše grobnice, nego što upisujemo u život, u srca voljenih. Što je upisano u naša srca.

Iz meni nepoznatih razloga drama se na programu održala vrlo kratko vrijeme, premda je itekako bilo interesa za nju. Zbog toga ju nisam uspio pogledati barem još jednom. Mom mlađem sinu to je, koliko pamtim, uspjelo.

Objava Naš grad pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Naše pamćenje ne seže daleko u prošlost. Jedva koji naraštaj, čak ni toliko. Događa nam se da zaboravljamo čak i one čiji koraci, premda malo usporeni, odjekuju uz naše. Ili im neposredno prethode. Zaboravljamo ih jer nam nisu važni. Barem ne dovoljno važni. Jer smo uvjereni da i bez njih imamo prave odgovore na životna pitanja. I jer sami sebe doživljavamo odviše važnima.

Tako bi dobro bilo sjećati se i onih koje, jednostavno, nismo bili u prilici susresti, kamoli upamtiti. Svatko je od njih u svoje vrijeme učinio nešto značajno – ili možda neznatno – nešto bez čega mi ne bismo bili ovdje gdje smo se zatekli. Bez njih ne bismo bili ovi koji jesmo.

Jer uzalud smo grana ako nam stablo nije živo. Uzalud smo stablo ako smo zanemarili korijenje. Ako smo odustali od njega. Možda izdržimo poneki trenutak, možda i poduže vrijeme, ali nam zasigurno predstoji svenuće. I jedva da ćemo u međuvremenu dospjeti dobar rod donijeti.

Uzalud nam snovi ako nisu ukorijenjeni u zahvalnost. U poštovanje prema onima koji su nam prethodili. Uzalud nam svaki trud ako ga nismo spremni dijeliti, povezati s drugima – i prije nas i poslije nas.

Ako zaboravljamo one uz koje smo rasli, one koji su nas učili ljudskom hodu, otkrivali čudo hoda s Bogom, one koji su naše živote pohodili raznovrsnim blagoslovima, sebe zaboravljamo. Zaboravljamo rasti. Zaboravljamo da je biti čovjek moguće samo s drugima. Za druge.

Zahvalnost onima koji su nam prethodili, otkriva nam pravo značenje ljudskih koraka, i njihovu važnost i njihovu krhkost, koja se neposredno odnosi i na naše korake. Dobro je da se ta zahvalnost proteže daleko unatrag, u minule vjekove, da doseže i one koje više nitko ne pamti, a koji su – kao i mi danas – učinili nešto od značenja za povijest, bilo onu obuhvatniju, bilo onu od užega, pa i posve uskoga značenja. I dobro je da je ta zahvalnost prožeta i molitvenom zahvalnošću. Da se sjetimo zahvaliti Bogu za njih, što ih je pozvao u život i poveo putovima kojima su prolazili pred nama i tako ih i za nas pripravili. Učinili ih prohodnima.

Dobro je da se pomolimo i za sebe da ne umanjujemo život i svijet, da ne umanjujemo sebe svojom sklonošću zaboravljanju. I da se svojim pamćenjem, svojim zahvalnošću prožetim pamćenjem pridodamo međusobnoj povezanosti svih koji prolaze ljudskim putovima. Da ne budemo zapreka blagoslovima za koje je Bog poželio da teku kroz naraštaje. I da žive po ljudima. Naravno, i po nama.

Objava Molitva koja povezuje pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Sveti Franjo Asiški u svojoj je Pjesmi brata Sunca / Pjesmi stvorova imao potrebu posvjedočiti to iskustvo. I – prije toga – posvijestiti ga samome sebi. Učinio je to zanosno i smjerno, u zboru svega stvorenoga. U zboru dubokoga povjerenja i predanja. U zboru zahvalnosti.

Promatrajući svijet u kojemu živi, osjetljiv čovjek – osjetljiv za Božje – ima potrebu dati obrazloženje nade koja u njemu živi. Koja iz njega žari. Svakome od nas progovoriti je o tome svojom vjerom, svojim životom. Nekomu skladanjem, nekomu pjevanjem, nekomu riječju, nekomu slikanjem, svima vjernim posluživanjem.

Fra Janko Ćuro u ovoj knjizi progovara i slikom i riječju. On, sklon uočavanju, ima potrebu uočeno slikati i uz to ispisati svoj doživljaj, nadahnuće koje mu je po uočenomu darovano. Tako nas uvodi u prostornost svoga iskustva, nudeći ga i nama. On nam progovara riječima, ispisuje riječi kojima se jeka raduje. Stoji gotovo dječački začuđen i, još više, zadivljen pred darom postojanja. Trajanja. Vidi čudo koje površnom oku i osluškuje govor koji površnom uhu lako promakne. Njegova pozornost nije usmjerena samo prema uzvišenom. On uočava i poruke upisane u neznatno. Otkriva da se ono što uspije izrasti u kršu, onaj koji ugazi put kroz bespuće prepoznaje zakriljen Božjom prisutnošću i kad je suočen sa svakovrsnom napuštenošću.

Ova je knjiga svojevrsni iskaz odgovornosti za svijet Očenaša. Moguće da će se nekome ova tvrdnja činiti pretjeranom. No svatko je od nas, u svojoj obdarenosti, pozvan sudjelovati u toj odgovornosti. Mogu ti načini biti i krajnje jednostavni, no bitno je da pred njom ne uzmaknemo. Da joj ne uskratimo sebe i svoje djelovanje.

I pisanje je svojevrsni odaziv pozivu na evanđeosku odgovornost. Nema smisla opravdavati se zbog krhkosti napisane riječi. Ta svatko tko je od istine razumije da nijedna ljudska riječ nije savršena. No istodobno, gotovo svaka, začudo, u nekim okolnostima, u nekom trenutku, umije poslužiti kao sjeme. Svatko u kome živi iskustvo začuđenosti, zadivljenosti, razumije da se Duh Božji služi i prahom riječi, pa i onom koju smo mi nepažnjom – moguće i hotimice – obrisali.

Riječi fra Janka Ćure, zabilježene u ovoj knjizi, sjene su, no istodobno i svjetiljke, zadivljenosti i zahvalnosti. Ovim stranicama struji svježina – svježina gledanja, svježina izričaja; uz njih i svježina šutnje. One se posve jednostavno mogu iščitati i kao pohvala krhkosti, poticaj da budemo pažljivi prema svemu uz što dišemo, na što pomislimo, prema svemu što dotaknemo. Susretnete li se s iskrama na stranicama ove knjige, iskusit ćete da u vama razgaraju živi plamen.

Ova knjiga meditativnih i pjesničkih, nerijetko aforističkih izričaja, svjedoči nam o životu do vrha ispunjenom (vrijednim) sjećanjima.

Živjeti – kojega li čuda i blagoslova! Koje li zahtjevnosti! Površan to ne uočava, pozornoga ranjava. Čovjekova radost, zahvalnost što mu je darovano biti, pretače se u odgovornost za Božji svijet, potvrđuje u iskustvu dragocjenosti svakoga člana Božje obitelji. Ono što je Albert Schweitzer snažno imenovao strahopoštovanjem pred životom, fra Janko Ćuro jednostavno proniče pozornošću svoga bića. I bilježi okom i rukom.

Prelistajte knjigu

Objava Duhovnost Očenaša pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.