Da bismo mogli napredovati u duhovnome životu, moramo imati istinsko znanje o sebi i Bogu. Pomanjkanje samospoznaje i spoznaje Boga jest glavna prepreka na putu svetosti. Istinsko poznavanje samoga sebe uključuje dvoje: spoznaju velikoga dostojanstva i ljepote ljudske duše u njezinu uzvišenom cilju, ali i duboko shvaćanje rana i tame koje joj zadaje grijeh. Terezija Avilska uspoređuje čistu dušu s lijepim, blistavim, kristalnim dvorcem u kojem stanuje Bog. Ako duša sagriješi, onda taj dvorac postaje mračan i ružan. U Bibliji imamo mnogo primjera kako grijeh zamračuje i prlja dušu. Dovoljno je navesti Pavla i Jakova koji govore kako tjelesne požude prljaju dušu (usp. Gal 5,16-21, te Jak 4,1-4). Ivan od Križa također kaže da duša ima neprocjenjivo dostojanstvo kada u njoj stanjuje Bog. I Bernard veli da Božji dom nije u svemiru, u zvijezdama, nego u ljudskoj duši, gdje „Krist prebiva po vjeri” (usp. Ef 3,17). On nastavlja da mi, koji smo stvoreni na sliku Božju, možemo pristupati Bogu i postati sveti.

Ipak, samospoznaja – ako nije povezana sa spoznajom Boga – ne može nas dovesti do svetosti. Ako uviđamo rugobu i sebičnost duše koja je uprljana grijehom, a istovremeno ne vidimo Božju dobrotu i milosrđe, onda nas to može dovesti do duboke „depresije”, do skrupuloznosti ili očaja. Stoga moramo biti svjesni i svoje grešnosti i Božjega milosrđa koje je dostupno svima koji se kaju. Istinska samospoznaja i spoznaja Boga dovode do poniznosti. Bez poniznosti nema napretka u duhovnome životu. O tome nas upozoravaju svi sveci.

Katarina Sijenska također inzistira na povezivanju samospoznaje i spoznaje Boga. Otac nebeski nas upozorava, kaže Katarina, kako će đavao iskoristiti našu samospoznaju i svijest o grešnosti kako bi nas naveo na očaj i odustajanje od puta ako se odmah ne okrenemo Kristu i snazi njegove krvi i milosrđa. Tako je jednom đavao pokušao namamiti Katarinu na očaj. Uvjeravao ju je da je cijeli njezin život bio obmana i da je ona vršila svoju a ne Božju volju. Ona je odgovorila napasniku kako će prvo priznati svome Stvoritelju sve svoje grijehe, a zatim će se osloboditi tih grijeha kupajući se u Krvi raspetoga Krista, te onda ući u radost svoga Stvoritelja. Na te riječi đavao je pobjegao. Poslije ju je pokušao namamiti na oholost. Nastojao ju je uvjeriti da je, otkad je postigla sjedinjenje s Bogom, toliko savršena i Bogu mila da više ne mora činiti pokoru niti ispovijedati grijehe. Ona je ušutkala i otjerala đavla navodeći primjer Ivana Krstitelja. Ako je Ivan, iako svet od majčine utrobe, činio tolike pokore, koliko li više mora činiti ona koja je bila velika grešnica.

Katarina i ostali mistici poručuju i nama danas da poniznost, prepuštanja Božjem milosrđu i pouzdanja u Kristovu Krv mogu ukloniti ovu veliku prepreku napredovanja na putu svetosti – pomanjkanje dvostrukoga znanja: samospoznaja i spoznaja Boga. Spoznaju o svojoj grešnosti stječemo spoznajom o Božjoj svetosti, a spoznaju o svome dostojanstvu stječemo spoznajom o Božjem milosrđu. Zato, u svojoj poniznosti podižimo oči i srce prema milosrdnom Ocu na nebesima, pa ćemo lakše prihvaćati sebe i svoje bližnje dok putujemo u Očev zagrljaj.

Objava Put prosvjetljenja – određena stabilnost pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.