Sport kao škola života

Sport nikada nije samo tjelesna aktivnost ili natjecanje. On je važan odgojni prostor u kojem se oblikuju karakter, odnosi i vrijednosti. Naime, na treningu se može vidjeti kako dijete reagira na pogrešku. Na utakmici se prepoznaje kako se nosi s pritiskom. U svlačionici se pokazuje kakva se kultura odnosa razvija među djecom i mladima. Na tribinama se, pak, jasno očituje kakve poruke odrasli svojim ponašanjem šalju djeci. S druge strane, u svojoj najboljoj formi sport može biti škola zajedništva. On okuplja osobe različitih sposobnosti, karaktera, obiteljskih pozadina i životnih iskustava. Nekome sport predstavlja prostor radosti i igre, nekome predah od svakodnevnih teškoća, a nekome možda prvu priliku da osjeti pripadnost grupi. Upravo zato sportski teren ponekad postaje mnogo više od mjesta treninga ili natjecanja, postaje prostor susreta i osobnoga rasta. Danas, kada se mnogo toga želi postići brzo, lako i bez odgađanja, sport podsjeća da razvoj zahtijeva vrijeme, disciplinu i ponavljanje. Trening se ne može preskočiti. Igra se ne može naučiti bez vježbe. Povjerenje u ekipi ne može se izgraditi bez strpljenja. Upravo u tome leži jedna od najvažnijih odgojnih snaga sporta: on uči da rast nije trenutačan rezultat, nego proces.

Kada rezultat zasjeni dijete

Ipak, sport ima i svoju ambivalentnu stranu. Ona postaje vidljiva onda kada se odgojna, razvojna i relacijska dimenzija sporta potisne u drugi plan, a primat preuzmu rezultat i vanjsko priznanje. Kada se vrijednost djeteta počne mjeriti medaljom, mjestom u ekipi ili pak brojem postignutih golova, lako se gubi iz vida da pred nama nije samo „mladi sportaš”, nego dijete u procesu rasta i sazrijevanja. To je dijete koje tek oblikuje sliku o sebi, uči razumjeti uspjeh i neuspjeh, nositi se s pogreškom i graditi odnos prema vlastitim mogućnostima i ograničenjima. U takvom kontekstu posebno je osjetljivo pitanje pedagoškoga stila odraslih. Grube riječi ponekad se opravdavaju motivacijom, pretjerani pritisak disciplinom, a ponižavanje navodnom potrebom da se „ojača karakter”. Međutim, iz odgojne perspektive, način na koji odrasla osoba komunicira s djetetom jednako je važan kao i sadržaj same poruke. Dijete ne prima samo tehničku uputu nego pamti ton, pogled, gestu i emocionalnu atmosferu u kojoj je poruka izrečena. Ono ne odlazi s treninga samo s iskustvom pobjede ili poraza nego i s doživljajem vlastite vrijednosti, odnosno dubokim osjećajem prihvaćenosti ili odbačenosti. Sport koji bi trebao poticati slobodu, radost i razvoj može se, ako izostane odgovorna odgojna kultura, pretvoriti u prostor straha. Straha od pogreške, od razočaranja roditelja, od gubitka mjesta u ekipi, od ismijavanja pred vršnjacima ili od negativne reakcije trenera. Dijete koje sudjeluje u sportu prvenstveno iz straha može kratkoročno pokazivati poslušnost, disciplinu i prilagodbu, ali takvo iskustvo rijetko vodi prema slobodnom i cjelovitom razvoju osobe. Poseban izazov javlja se kada se djecu i mlade prerano uvodi u logiku sportskoga uspjeha karakterističnu za svijet odraslih. U takvim okolnostima igra se postupno pomiče prema pritisku postignuća, a radost sudjelovanja prema stalnoj potrebi dokazivanja. Umjesto zdravoga natjecanja razvija se kultura uspoređivanja; umjesto osobnoga rasta pojavljuje se instrumentalizacija djeteta; umjesto sporta kao prostora razvoja, dijete može postati nositelj neostvarenih ambicija odraslih. Zato je važno stalno naglašavati da sport treba biti u službi čovjeka, a ne čovjek u službi sportskoga rezultata. Ta tvrdnja zvuči jednostavno, ali u praksi zahtijeva trajno pedagoško, etičko i pastoralno razlučivanje. Ona poziva trenere, roditelje, sportske klubove, škole i crkvene zajednice da se ne pitaju samo koliko su djeca uspješna, nego i kakve osobe kroz sportsko iskustvo postaju. Pitanje sporta stoga nije samo pitanje pobjede nego i pitanje odgoja, dostojanstva i odgovornosti.

Kršćanski pogled: čovjek prije uspjeha

Kršćanski pogled na sport ne polazi prvenstveno od pitanja rezultata, nego od pitanja cjelovitoga razvoja osobe. Upravo u tom smislu dokument Dikasterija za laike, obitelj i život Dati najbolje od sebe (tal. Dare il meglio di sé) sport promatra kao prostor u kojem čovjek može rasti tjelesno, moralno, društveno i duhovno. Sport, dakle, nije važan samo kao tjelesna aktivnost ili natjecateljska praksa nego kao mjesto susreta, odgoja, oblikovanja karaktera i odgovornosti, kao mjesto razvoja cjelovitoga čovjeka. U toj perspektivi čovjek nije samo tijelo koje treba osposobiti za napor, niti rezultat koji treba ostvariti. On je osoba čije dostojanstvo prethodi svakoj pobjedi i ostaje neumanjeno svakim porazom. Zato je posebno značajna misao da u sportu čovjek može „dati najbolje od sebe”. Međutim, kršćanski shvaćena izvrsnost ne iscrpljuje se u brzini, snazi, tehničkoj vještini ili pobjedi. Dati najbolje od sebe znači odgovorno razvijati darove koje osoba posjeduje, ali pritom ne zanemariti drugoga. To znači težiti napretku, ali ne izgubiti radost igre; poštovati pravila, ali i dostojanstvo protivnika; prihvatiti natjecanje, ali ne svesti drugoga na prepreku koju treba savladati. Sport ima snažan odgojni potencijal upravo zato što vrline ne ostavlja na razini apstraktnih pojmova, nego ih smješta u konkretne životne situacije. Strpljivost se uči kada napredak dolazi polako. Pravednost se provjerava kada sudac donese odluku s kojom se ne slažemo. Poniznost se oblikuje nakon pobjede, a hrabrost nakon neuspjeha, ozljede ili pogreške. Solidarnost postaje vidljiva onda kada snažniji član ekipe ne igra samo za sebe, nego otvara prostor i onome koji je nesigurniji, slabiji ili se tek ohrabruje. Tu se kršćanski odgoj i sport mogu duboko susresti. Ne u površnom nastojanju da se sport izvana obilježi religijskim znakovima, nego u prepoznavanju sporta kao prostora ljudskoga rasta, susreta i odgovornosti. Sportski teren može biti mjesto na kojem dijete uči da nije samo, da uspjeh ima smisla kada se dijeli, da slabiji ne smije biti odbačen i da pravila nisu suprotnost slobodi, nego uvjet pravedne igre. U takvom iskustvu dijete postupno uči da se dostojanstvo osobe ne gubi ni onda kada se izgubi utakmica. Zato jedno od ključnih pitanja za svaki sportski i odgojni prostor glasi: kako se među nama osjeća dijete koje nije najbolje? Kako se osjeća dijete koje sporije trči, češće griješi, nema skupu opremu, nije glasno, nametljivo ili sigurno u sebe? Ako sport stvara prostor samo za najuspješnije i najjače, tada gubi dio svoje odgojne vrijednosti. Ako, međutim, omogućuje rast svakom djetetu, osobito onome koje je ranjivije ili manje vidljivo, tada postaje prostor istinske ljudskosti i konkretne kršćanske odgovornosti.

Zaštita djece u sportu: odgovornost koja čuva povjerenje

Upravo zato pitanje zaštite djece i mladih u sportu nije dodatna tema, nego prirodan nastavak svega što sport želi biti. Ako kažemo da sport gradi povjerenje, onda moramo znati što činimo kada je to povjerenje narušeno, odnosno kako odgovorno čuvati to povjerenje. U tom smislu posebno je važno što Nadbiskupijski centar za pastoral mladih „Ivan Pavao II.” kroz projekt Because We Care razvija protokole i smjernice za zaštitu djece i mladih, osobito u kontekstu sportskih aktivnosti. U sklopu projekta razvijen je i priručnik o sigurnom sportu, koji opća načela sigurnosti i odgovornosti prevodi u konkretne standarde ponašanja na terenu ili igralištu. On pomaže da se jasnije odrede granice u radu s djecom, prepoznaju rizične situacije, urede komunikacija, putovanja, fotografiranje i digitalni kontakti, ali i da se zna kome se dijete, roditelj ili trener mogu obratiti kada se pojavi zabrinutost. Time se zaštita djece ne prepušta improvizaciji, nego postaje dio organizacijske kulture. Kultura zaštite znači da se zna što je primjereno, a što nije; kome se dijete može obratiti; kako se postupa u rizičnim situacijama; tko preuzima odgovornost; i na koji način se štite dostojanstvo, granice i dobrobit svakoga djeteta. Takve smjernice su potrebne jer se zaštita ne može oslanjati samo na dobru volju pojedinaca. Dobra volja je važna, ali nije dovoljna. Važno je naglasiti: zaštita djece ne znači stvaranje nepovjerenja prema odraslima. Naprotiv, ona pomaže odgovornim odraslima da rade sigurnije, jasnije i profesionalnije. Jasne granice štite djecu, ali štite i trenere, animatore, volontere i sve one koji s djecom rade pošteno i predano. Kultura zaštite počinje prije incidenta. Ona počinje u jeziku koji koristimo. U načinu na koji reagiramo na dječju pogrešku. U tome dopuštamo li ponižavanje kao „šalu”. U tome znaju li roditelji kome se mogu obratiti. U tome ima li dijete pravo reći da mu je neugodno. Naime, dijete će možda zaboraviti rezultat mnogih utakmica. Zaboravit će i neke treninge. Ali neće zaboraviti odraslu osobu koja ga je ponizila, kao što neće zaboraviti ni onu koja ga je zaštitila, ohrabrila i pokazala mu da vrijedi i onda kada ne pobjeđuje. Zato sport koji ne čuva dijete ne može ga istinski ni odgajati. Samo dijete koje se osjeća sigurno može slobodno rasti. Samo dijete koje se osjeća poštovano može dati najbolje od sebe.

(Antonio Topalović)

Objava Sport kao prostor odgoja, dostojanstva i zaštite djece pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Svoje najbolje teniske rezultate ostvario je u igri parova osvojivši 24 naslova, ponajviše s Brazilcem Marcelom Melom te sa Slovakom Filipom Polášekom. U muškim parovima osvojio tri Grand Slama: Roland-Garros 2015. i 2023. te Australian Open 2021., a bio finalist Wimbledona 2013. i Roland-Garrosa 2022. Osvojio i šest turnira serije Masters 1000: Shanghai 2013., Pariz 2015., Toronto 2016., Cincinnati 2016. i 2019. te Monte Carlo 2023.

U mješovitome paru s Tajvankom Latishom Chan osvojio Roland-Garros 2018. i 2019. te Wimbledon 2019., a Australian Open 2022. s Kristinom Mladenović iz Francuske. Bio je finalist Roland-Garrosa 2016. i Australian Opena 2017. s Indijkom Saniom Mirzom.

Godinama je bio u top 20 na ATP ljestvici parova, a najbolji plasman je 2. mjesto. Predstavljao je Hrvatsku u Davis Cupu od 2010., a bio je dio momčadi koja je osvojila Davis Cup 2018. godine. Također je osvojio srebrnu medalju za Hrvatsku u muškim parovima na Ljetnim olimpijskim igrama 2020. godine s Marinom Čilićem. Nakon više od 20 godina profesionalne karijere umirovio se nakon US Opena 2025. kada je postao novi izbornik hrvatske reprezentacije u Davis Cupu.

Poštovani Ivane, iza Vas je uistinu impresivna teniska karijera. Jeste li kao dječak u Međugorju sanjali barem približno ovoliko uspjeha? Zašto je izbor bio baš tenis?

Teško mi je reći jesam li kao dječak ovo sanjao. Zavolio sam tenis zbog strica koji je napravio pored kuće teniski teren. Imao sam snove da jednog dana zaigram na velikim turnirima. Mislim da sam sve svoje snove ostvario i da sam puno više napravio nego što sam i zamišljao da je moguće. Ali kad krenete sa sportom koji volite, onda imate snove. Kad vidite da ste puno ostvarili, onda postavljate nove ciljeve. Tako sam ja činio kroz svoju karijeru. Sad nakon završetka karijere mogu sa sigurnošću, ponosom i srećom reći da sam ostvario deset puta više nego što sam zamišljao da je ostvarivo i stvarno sam sretan i ponosan. Tako da s te strane mogu reći da sam napravio puno više nego što sam očekivao da je moguće.

Počeci Vaše profesionalne karijere nisu bili nimalo laki. Što Vas je nosilo naprijed unatoč problemima?

Počeci su kao i za svakog bili izazovni i teški. Bilo je to poslijeratno vrijeme gdje je svatko tražio neki put, način kako da pronađe neku sreću, pa sam tako i ja u sportu. Bilo je puno prepreka, teških trenutaka, situacija koje su nekad bile bezizlazne, niste mogli naći rješenje, ali ljubav prema sportu je prevladala, ljubav prema tenisu i tolika želja, to je ono što me uvijek nosilo do zadnjeg trenutka. I to je ono što sam dobio kao dar, da zavolim sport, da se trudim, da dam svoj maksimum. U teškim trenucima sam ustrajao i to me na kraju nagradilo. Teške situacije i ustrajnost je ono što čovjeka ojača. To mi je poslije, kad sam igrao na visokoj razini i kad sam prebrodio te prepreke, sigurno puno pomoglo.

Sportski uspjesi

Godina 2011. bila je jedna od uspješnijih u pojedinačnoj konkurenciji. Osvojili ste jedini ATP turnir, a poslije ste u Montrealu senzacionalno pobijedili Rafaela Nadala, tadašnji svjetski broj 1. Što je to tada Vama značilo?

Pa sigurno da je 2011. bila posebna godina za mene. Osvojio sam svoj jedini profesionalni ATP turnir na velikom rangu, to je Zagreb Open pred domaćim publikom. Stvarno poseban doživljaj. Još sam te godine pobijedio Rafaela Nadala. U tom trenutku dobiti takve igrače kao što su bili Federer, Nadal i Đoković bilo je nezamislivo. To je godina koja je promijenila moju karijeru. Tada sam prihvaćen u to društvo velikih i dobrih igrača na svjetskoj razini, a što je stvarno bila jedna prekretnica u profesionalnom visokom rangu tenisa gdje sam se stabilizirao s velikim i uspješnim igračima.

Tijekom cijele svoje karijere imali ste iznimnih uspjeha. Koje vrijednosti smatrate temeljnima u svom sportskom radu a koje su Vas zapravo dovele do takvih impresivnih rezultata?

Mislim da je jedna od mojih vrijednosti kao sportaša upravo to što sam iskoristio svoj talent. Mnogi ljudi danas malo prepoznaju svoj talent. Bio sam također poučljiv. Moj stric me je dobro naučio što je radna etika, disciplina, upornost, požrtvovnost. To je ono što me krasilo tijekom moje karijere u kojoj sam uvijek sve svoje probleme rješavao radom, vraćao sam se kad bih padao. U teškim situacijama uvijek sam sebe najviše krivio i vjerovao sam da uvijek mogu puno bolje. I to je ono što mi je bio talent, uvijek sam mogao pronaći volje i želje da se vratim na teniski teren, da ispravim svoje stvari. Dakle, temeljne vrijednosti u mojem sportskom radu su upornost, strpljivost, rad i požrtvovnost.

Tko Vam je bio uzor u sportu, a tko najveća podrška tijekom karijere?

Na početku moje karijere, uzor mi je uvijek bio, kao i mnogim drugima, Goran Ivanišević. Većini sportaša moje generacije Goran je bio uzor i primjer i želja da postanemo kao on. Svi smo se mi divili njemu, svi smo ga gledali.

Za moju karijeru najviše mogu zahvaliti svojim roditeljima, braći, stricu koji me naučio tenis i koji prati cijelu moju karijeru pa i dandanas je uz mene i uz moju obitelj. Zatim mojoj supruzi koja je bila uvijek uz mene od mojih početaka pa sve do danas. I naravno svojoj djeci koju danas imam uz Božji blagoslov. To su ljudi kojima sam cijeli život zahvalan, koji su sve učinili za mene da uspijem, koji su stalno bili uz mene, kako u najboljim tako i onim vrlo teškim trenucima. I uvijek ću im biti zahvalan.

Postoji li neki meč u karijeri, ili neka titula koja Vam posebno znači?

Pa ima puno trenutaka koji će mi ostati u sjećanju jer su posebni na različite načine. Moj prvi osvojeni turnir je Zagreb Indoors ATP turnir pred domaćom publikom, to je poseban osjećaj. Pobjeda protiv Nadala, već sam spomenuo, poseban je osjećaj. Olimpijska srebrna medalja s Marinom na Olimpijadi poseban je osjećaj. Osvajanje Davis Cupa s Marinom i s ekipom svoje reprezentacije, poseban je osjećaj. Osvajanje Grand Slamova rezultati su koje svaki tenisač sanja, to je vrh svijeta. Sve sam to imao priliku okusiti, osjetiti što to znači. Ja sam prezadovoljan, preponosan na te rezultate. Sve su to rezultati kojih ću se uvijek sjećati do kraja života.

Kakav je osjećaj osvojiti jedan Grand Slam u tenisu? Tada si zapravo svjetski prvak!

Grand Slam je poseban osjećaj, to je vrh svjetskog tenisa, to je ono što svaki igrač sanja. Kada pođete igrati tenis, kada dođete na tu profesionalnu razinu u društvo najboljih, želite se dokazati, da možete još naprijed, još jednu stepenicu više. Ja sam uspio u toj svojoj namjeri. Uistinu, puno sam se trudio, dao sve od sebe, da probam ispuniti taj još san. I to se dogodilo puno puta, ne jednom, sedam Grand Slamova! Stvarno sam presretan, prezadovoljan, puno truda je uloženo iza svega toga, ali jedan poseban osjećaj koji je teško opisati.

Svoje najveće uspjehe ostvarili ste u igri parova: 7 Grand Slam naslova i olimpijsko srebro! Koliko je za čovjeka važno da ima timski duh?

Pa sigurno da mi je timski duh pomogao osvojiti sedam Grand Slamova i olimpijsku medalju. Ono što sam uvijek gajio od malena kao dječak i jest taj timski duh. Uvijek sam volio igrati u parovima i biti u društvu. Tako sam i odgojen zajedno s braćom, s kojima sam se počeo baviti tenisom, uvijek smo jedan drugom bili podrška. I uvijek sam se osjećao da trebam biti podrška drugima, volim biti s drugima uz teren, biti podrška u ekipi, u reprezentaciji i u parovima. Jednostavno, osjećao sam da tu mogu napraviti veliki iskorak jer to je malo drugačiji način razmišljanja, morate se prilagoditi i partneru i drugim igračima iz reprezentacije. Mislim da sam u tim situacijama jako dobar, uvijek spreman prilagoditi se drugima, i tu sam mogao izvući maksimum iz sebe i iz svojih partnera. To je zapravo razlog zašto sam toliko bio uspješan.

Kako se sada nakon profesionalne karijere snalazite u ulozi izbornika hrvatske Davis Cup reprezentacije?

Mislim da se poslije profesionalne karijere super snalazim u novoj ulozi, iako uz to radim veliki projekt sa svojim Centrom u Međugorju. Da, izbornik sam hrvatske Davis Cup reprezentacije i to mi je jako drago. Momci žele da budem dio priče, da nastavim u sportu. To su momci s kojima sam dugi niz godina igrao na terenu, zajedno sa svima njima, protiv njih, dobro se poznajemo. Sad sam ja izbornik te prelijepe generacije, momaka koji još uvijek igraju. Zadovoljstvo mi je biti s njima, podijeliti svoje iskustvo, pomagati im da osvajaju, natječu se i pobjeđuju na terenu. Dajem im savjete i ako im to može pomoći, uistinu mi je drago. Tako da je biti izbornik jedno lijepo iskustvo i zadovoljstvo.

Rodno Međugorje

Dolazite iz Međugorja, iz jednoga od najpoznatijih svetišta u svijetu. Koliku ulogu u Vašem životu imaju vjera i obitelj?

Dolazim iz Međugorja, najljepšeg mjesta na svijetu, najmirnijeg i bogomdanog mjesta. Hvala Bogu i Gospi međugorskoj što mi je podario taj dar, i meni i svim drugim ljudima ovdje. Nismo ni svjesni koliko smo blagoslovljeni ovdje. Vjera je ono što je prožimalo generacije naših obitelji. Svi smo odgojeni u vjeri u Boga i mislim da to ima veliki utjecaj i na moju karijeru. Uvijek kažem da mi je Bog dao taj talent da sportom pokažem šta mogu. Pokušao sam, dao sam sve od sebe i Bog me je nagradio. Siguran sam da bez vjere, bez ljubavi prema Bogu i mirnog duha u obitelji, tog zajedništva i molitve, ništa od mojih uspjeha ne bi bilo moguće. To čvrsto vjerujem i dandanas, tim principima se vodim i to je sastavni dio mog i obiteljskog života.

U rodnom Međugorju trenutno gradite sportski kompleks Dodig Tennis Centar. Koji je cilj toga projekta i što centar nudi?

Pa da, spomenuo sam, pravimo Dodig Tennis Centar. Želimo stvoriti nove standarde na našim područjima, tj. da imamo jedan vrhunski teniski centar koji će pomoći novim generacijama mladih i djece da uživaju u najboljim svjetskim uvjetima, da im pružimo struku na svjetskoj razini, a što ćemo mi u ovom Centru i imati. Želim da se na takav način posvetim mladima i da podijelim svoje znanje sa svim drugima. Neki krajnji cilj je, evo nadam se, da u budućnosti, kroz određeni broj godina, može ovdje stasati neki novi Marin Čilić i Ivan Dodig ili neki drugi poznati igrači poteći iz ovog mjesta. To je naš neki krajnji cilj i nadam se da će se to i ostvariti. Ako se to dogodi, ja bih bio najsretniji čovjek.

Kad možemo očekivati otvorenje Centra i hoće li biti neki poseban meč tom prigodom?

Otvorenje smo najavili 14. 7., dakle evo uskoro. Nadam se da će sve proteći u najboljem redu i s Božjim blagoslovom. Imam želju da bude to jedno veliko i zanimljivo otvaranje s puno lijepih igrača. Bit će jedan revijalni kratki meč. Nadam se da će igrači kao što su Đoković, Ivanišević, Marin Čilić i ja biti u mogućnosti prisustvovati i doći. To mi je bila jedna velika i zadnja želja da zaigram u svom Centru na otvorenju s velikim igračima i onda početi s radom.

Važnost i snaga sporta

U čemu je snaga sporta u današnjem modernom danas? Koliko je zapravo bavljenje sportom važno posebno za mlade ljude?

Mislim da je jako važno. Pobornik sam sporta, dijete sam koje je odgojeno u sportu i kroz sport sam pronašao sebi put, sreću i zajedništvo s obitelji, sa svima. Mislim da je sport jako bitan za svako dijete. Sport vas može puno toga naučiti u životu, tu se učite disciplini, odgoju, ljudstvu. Sport vas jednostavno uči da to puno brže prođete kroz neke životne procese, tako da mislim da je sport, bar što se mene tiče, i mislim generalno da je jako bitan. Ne moraju se svi baviti time profesionalno, ali bitno je da se ljudi bave nekim sportom jer sport koristi za puno stvari, ne samo osobnih nego i društvenih, sport jako ujedinjuje ljude i mnogi aspekti sporta mogu pomoći za život uopće.

Za kraj, kako Vi gledate na stanje u sportu u BiH, regiji i svijetu? Može li nas sport ujedinjavati i ispunjavati te poticati na promjene, nabolje?

Ja se iskreno nadam da sport u BiH i generalno u našoj regiji može ići u još puno boljem smjeru. Mi želimo da ovaj naš Centar bude pozitivan primjer da se sve to može napraviti. To nije jednostavno, ali evo mi se trudimo. Želimo našoj djeci osigurati što bolje uvjete i da djeca iz cijelog svijeta dođu ovdje natjecati se, da im napravimo dobru konkurenciju. Mislim da kao ljudi možemo zajedno puno više napraviti i u sportu i u životu. Trebamo gledati da što više radimo zajedno i to je moj krajnji cilj. Ja želim da što više ljudi dođe ovdje s novim projektima, naprave dobre priče i u sportu i kulturi, i u svim drugim poslovima, da se kao država, kao ljudi širimo, da radimo zajedno, podupiremo jedni druge. Mislim da je to ispravno i da je takav put generalno najbolji put prema uspjehu.

Objava Ivan Dodig: Ostvario sam svoje snove, i više od toga! pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Djeca ovdje odrastaju drukčije nego u većini europskih zemalja. Već u vrtićkoj dobi mnogi pomažu roditeljima u svakodnevnim poslovima. Čuvaju mlađu braću i sestre, odlaze po vodu na udaljene izvore, skupljaju drva za kuhanje ili rade na poljima. Njihovo djetinjstvo nije odvojeno od života odraslih. Oni vrlo rano postaju dio zajednice i njezinih obveza. Zato me uvijek iznova zadivi količina energije koju imaju. Većinu vremena provode na otvorenom. Trče, skaču, penju se, igraju i istražuju. Njihova svakodnevica sama po sebi razvija snagu, spretnost i izdržljivost.

Plod dolazi iz truda

U našem vrtiću često organiziramo sportske igre. Nisu to velika natjecanja, ali za djecu predstavljaju pravi događaj. Potezanje užeta, utrke, skakanje u vrećama, graničar i razne druge igre pretvore običan dan u slavlje zajedništva i radosti. No ono što mi je posebno važno nije samo igra nego poruka koju kroz nju želimo prenijeti.

Svake godine dobri ljudi iz Hrvatske, Bosne i Hercegovine i drugih zemalja šalju nam pomoć za našu djecu. Kada netko iz Humanitarne udruge Srce za Afriku dolazi u Mwakapandulu, uvijek im se koferi napune do zadnjega milimetra, kao i kada nam prijatelji dolaze u posjet. Tada stiže odjeća, obuća, školski pribor i druge potrepštine. Ljudi koji prvi put dođu u misiju često misle kako će učiniti dobro djelo ako iziđu pred samostan i odmah počnu dijeliti stvari djeci. Namjera je dobra, ali takav pristup nije uvijek najbolji. I mi ga ne prakticiramo. Ako dijete nauči da samo treba doći pred vrata i čekati da nešto dobije, tada ga nesvjesno učimo pasivnosti. Šaljemo mu poruku da nije potrebno ulagati trud, razvijati talente ili preuzimati odgovornost.

Zato smo tijekom godina razvili drukčiji pristup. Sve što stigne kao donacija najprije se sortira i pohranjuje u skladište. A zatim organiziramo različita natjecanja, radionice i aktivnosti. Nekada su to sportske igre, nekada plesna ili dramska natjecanja, a nekada različiti kreativni programi. Na taj način želimo djeci pomoći da otkrivaju svoje sposobnosti i razvijaju ono najbolje što nose u sebi. Na kraju aktivnosti svi sudionici dobiju nagradu. Nekome pripadne majica, nekome obuća, nekome školski pribor ili nešto drugo što imamo na raspolaganju. Oni koji su pokazali posebno zalaganje i trud često dobiju nešto više. Nije riječ o tome da nekoga favoriziramo. Riječ je o tome da djeca vide povezanost između uloženoga truda i ploda koji iz njega proizlazi.

Sjećam se jednih sportskih igara u našem vrtiću. Dok su se ostala djeca natjecala, nekoliko dječaka stajalo je sa strane. Ruke su držali u džepovima i smijali se svojim vršnjacima koji su trčali, skakali i natjecali se. Nisu željeli sudjelovati jer im se činilo da je lakše promatrati nego pokušati. Kada je došlo vrijeme podjele nagrada, dogodilo se nešto zanimljivo. Djeca koja su sudjelovala dobila su odjeću, obuću i školski pribor. A oni koji nisu htjeli sudjelovati ostali su praznih ruku. Bili su tužni i razočarani. Mogli smo tada popustiti. Mogli smo im dati nagrade samo da se ne osjećaju loše. Ali to ne bi bila prava pomoć. Život nas ne nagrađuje zato što stojimo sa strane. Napredak dolazi kada pokušamo, kada se trudimo i kada prihvatimo izazov.

Tjedan dana poslije organizirali smo nove sportske igre. Isti oni dječaci bili su među prvima koji su se prijavili. Ovoga puta nisu stajali sa strane. Trčali su, navijali, sudjelovali i davali sve od sebe. Naučili su važnu lekciju koju nijedna propovijed ne bi mogla prenijeti tako jasno.

Uspjeh traži ustrajnost

Često primjećujem još jednu zanimljivu stvar. U Africi djeca gotovo nikada ne odustaju nakon prvoga neuspjeha. Kada izgube utrku ili neku igru, rijetko ćete vidjeti ljutnju ili svađu. Oni se jednostavno vrate sljedeći dan i pokušaju ponovno. Možda upravo zato što život od malih nogu nije lagan, vrlo rano nauče da se do cilja dolazi korak po korak.

Sjećam se dječaka koji je na jednim igrama bio posljednji u gotovo svakoj disciplini. Druga djeca su ga prestizala, padao je i ponovno ustajao, ali nije odustajao. Sljedeće godine bio je među najboljima. Ne zato što je odjednom postao talentiraniji od drugih, nego zato što je cijelu godinu vježbao i vjerovao da može biti bolji.

To je lekcija koju danas često nedovoljno cijenimo. U svijetu koji traži brze rezultate lako zaboravimo da se najveće stvari grade polako. I škola koju upravo gradimo u Mwakapanduli nastaje na isti način. Cigla po cigla. Zid po zid. Korak po korak.

I zato djeci često govorim da je život sličan dugoj utrci. Nije najvažnije tko je najbrži na početku. Važno je ostati na stazi. Važno je ne odustati kada postane teško. Važno je nastaviti i onda kada drugi misle da nema smisla. Možda upravo zato sport ima tako važnu odgojnu snagu.

Sport uči da se uspjeh ne događa slučajno. Uči disciplini, ustrajnosti i poštovanju drugih. Uči prihvaćanju poraza i radosti pobjede bez oholosti. Uči da svatko ima svoje sposobnosti, ali da ih mora razvijati radom. Te su vrijednosti bliske i kršćanskom životu.

I vjera traži ustrajnost. Traži disciplinu. Traži spremnost da ustanemo nakon pada i nastavimo dalje. Svetost nije nešto što se događa preko noći. Ona se gradi svakodnevnim malim koracima, baš kao što se i sportski uspjeh gradi svakodnevnim treningom.

Dok danas promatram našu djecu kako trče po prašnjavom igralištu između vrtića, crkve i buduće škole, često pomislim kako se upravo pred našim očima oblikuje budućnost ove zajednice. Ne kroz velike riječi, nego kroz male svakodnevne pobjede. Kroz dijete koje se usudi pokušati. Kroz dijete koje nauči poštovati drugoga. Kroz dijete koje otkrije da može više nego što je mislilo.

Ako ih uspijemo naučiti da daju najbolje od sebe, tada smo im dali nešto što će nositi cijeloga života. A to je možda najveća pobjeda koju možemo ostvariti.

Kako nam pomoći?

Uplate iz Bosne i Hercegovine

Donacije nam možete uplatiti preko Humanitarne udruge Srce za Afriku.
Uplate u konvertibilnim markama mogu se obaviti na naš račun u ASAbank: 
1340011130054150.
U poziv na broj piše se datum uplate bez točki i zareza.
Primatelj: Srce za Afriku, Školska 2, Orašje
Opis plaćanja: DONACIJA ŠKOLA

Uplate iz Hrvatske (i drugih europskih zemalja)

Donacije nam možete uplatiti preko Humanitarne udruge Srce za Afriku.
Uplate u eurima mogu se obaviti na naš IBAN u Addiko Bank:
HR7725000091101366453
Primatelj: Humanitarna udruga Srce za Afriku, Kralja Zvonimira 15, Osijek
Opis plaćanja: DONACIJA ŠKOLA
Poziv na broj ne treba, odnosno u tom slučaju u model se piše samo broj 99. Ako vam tako ne prolazi, onda u model pišete 00, a u poziv na broj datum uplate bez točki i zareza.

Za uplate iz inozemstva:
SWIFT / BIC Addiko Bank Zagreb: HAABHR22

Objava Kad sport postane škola života pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.