Primjer kako djeca znaju reagirati je Mara Periša koja je tada imala deset godina. Ona je otišla sa stričevićem do mjesta ukazanja i rekla mu: „Nitko je ne vidi, sad ću je ja vidit. Evo vidit ćeš. I vidjela sam je u špilji kod vratnica. Evo stani, sad ću je ja uzeti rukom. I kad sam krenula da ću je uzet, ona nestala. Stričević je rekao: ʽI ja ću je Mare uzet.ʼ”[1] Iz ovoga je očito da su ovo dvoje djece to tada doživjeli kao neku igru i da im je bilo sasvim normalno da se Gospa može ukazati umanjena kao kipić i da se može uzeti u ruku. Slično je nešto doživio i Anđelko Milanović rođen 1910. koji je jednom prigodom raskrilio ruke i rekao stricu da vidi Gospu u lijevom istočnom kutu groblja.[2] Gospa se može ukazati različitoga izgleda, zavisno kome se obraća, pa je tako u Japanu azijatkinja, u Africi crnkinja, a u Meksiku mješanka. No, na istom mjestu ukazanja, pojavljuje se uvijek u istom liku. Neobična viđenja, u kojima se vidi nešto poput slike ili kipa, mogu se objasniti više igrom mašte, optičkom varkom ili nekim sličnim prirodnim tumačenjem. Stoga se može zaključiti da su se u Ćosanlijama događala dva fenomena koja su se pratila. Jedan su, po svemu sudeći, nadnaravna ukazanja koja su doživjela Janja i, makar na početku djeca Vlahovići, a drugi su naravna ili prividna „ukazanja” koja su doživjeli drugi.

Poruke

Osim Gospe ukazivao se Isus i Sveta Obitelj.[3] Jandre Lauš je govorio da vidi anđele.[4] Okupljeni narod nije imao takva viđenja ali je bio svjedok popratnih znakova. Vidjeli bi svjetlost i čuli zvonjavu zvona popodne i navečer.[5] „Svatko je vidio. Pusta sjajnost! Izvečer. Sunce je zašlo. Rastvorilo se nebo i sklopilo. Janja je tada rekla: ʽOde Gospa!ʼ” [6] „Janje kaza ode Gospa, svijet vidi otvoreno nebo po noći, prepao se ali svi su ga vidjeli.”[7] Uz to su vidjeli i „sjajnost”.[8] Otvoreno nebo po noći praćeno jakom svjetlošću duboko se dojmilo naroda koji je dobro poznavao prirodne fenomene i uviđao da je ovo nešto sasvim drukčije i do tada neviđeno.

Sama činjenica ukazanja u tim olovnim vremenima bila je najveća radosna vijest jer je predstavljala veliko ohrabrenje puku da, unatoč svim progonima, ostane postojan u vjeri. Jer mogli su komunisti činiti što ih je volja, ali kad Bog preko svoje Majke pokazuje svoju blizinu i ljubav, nestaje svaki strah i sve postaje moguće. Po nekima Gospa ništa nije posebno kazala, nego samo općenito „slušajte i radite, Bogu se molite, postite!”[9] Prema fra Ćiri Lovriću poruka je bila: „Ne bojte se, moj narode! Samo ostanite vjerni mome Sinu! I ja vas zagovaram kod Boga!”[10] Janja bi pitala Gospu za nestale je li živ ili mrtav i dobivala odgovore.[11] Za ljude koji su izgubili svoje najbliže to je bilo od velike važnosti. Nešto slično vidimo i danas kada se i nakon više od tri desetljeća ne odustaje od potrage za zemnim ostacima nestalih u Domovinskom ratu. Gospa je tražila da bude misa svake godine na groblju na Malu Gospu i to se neko vrijeme držalo i župnici bi tom prigodom spomenuli ukazanja.[12] To je bio način da se sačuva zahvalnost i spomen na primljene milosti.

Okupljanje naroda

Ukazanja su imala veliki odjek u narodu. „Svi su virovali.”[13] Oni koji bi došli kazali bi svojima i broj hodočasnika je sve više rastao.[14] Župnik zapisuje: „Na tu vijest mnogi pojedinci, pa i skupine, cijele procesije počele su dolaziti na groblje, osobito navečer, koje su se produživale dugo u noć. Išlo se na groblje moljenjem krunice, pjevanjem nabožnih pjesama. Dolazili hodočasnici iz sela i okolnih župa, pa i iz udaljenih hercegovačkih.”[15] Samostanska kronika dodaje da bi u sumrak, nakon završetka poslova na polju, narod u molitvenoj procesiji „obilazio” groblje.[16] Mnogi su želeći činiti pokoru dolazili bosonogi. Najviše je svijeta dolazilo u sumrak da prisustvuju ukazanju Gospe.[17] Janja bi obavijestila narod kad bi Gospa došla i pozvala ih da kleknu i jednako tako bi ih obavijestila kad bi Gospa otišla. Pripremali bi se prije molitvom, a nastavili bi s molitvom i nakon ukazanja po noći. Predvečer je bilo zgodno vrijeme jer su ljudi bili gotovi sa svojim poslovima, a noć je bilo sigurnija jer je pružala zaštitu od progonitelja. Po cijelu noć se molilo krunice.[18] Groblje je znalo biti puno ljudi koji su dolazili i danju i noću.[19] Nedjeljom kada se nije radilo, dolazio bi veći broj ljudi nego preko tjedna. Anica Kurbaša se prisjeća: „Žene pričaju da su svaku večer išli gore moliti. Narod dolazio iz okolice i od Livna. Bila nedjelja. Došlo mnogo naroda. Bila i ja. Poslije mise. Netko našao križ u zidu (ruševni zid). Svi ljubili… došli do gornje ćoše, tu izgubili križ i više ga nitko nije našao.”[20] Zgoda s križem pokazuje koliko su ljudi svjesni izvanrednih okolnosti bili pozorni i na najmanju sitnicu ne želeći da im promakne neki možebitni znak od Boga.

Samostanska kronika dodaje: „Hodočasnici su ostavljali u kapelici na tom groblju i ponešto novca. Seljaci su to sakupljali i predavali na čuvanje Marku Franjičeviću, Janjinu ocu, i Jandri Laušu iz istoga sela. Jedne su noći neki naoružani banditi došli i odnijeli novac (oko 8000 din.).”[21] Župnik u kronici te naoružane ljude zove „šumljaci”.[22] Šumljaci su bili naziv za partizane, a hrvatski vojnici ili osobe koje su izbjegavale mobilizaciju su se zvali škripari, špiljari ili kamišari i s njima su se komunisti okrutno obračunavali nakon rata. Zato fra B. Vidović izravnije kaže: „Bili su skupili oko 8.000 D novca, milostinje. Te su novce oteli neki hajduci od Marka Franjičevića. Govore, da bi to mogli biti i partizani, nagovoreni.”[23] Milodari su vjerojatno skupljani s nakanom da se na mjestu ukazanja podigne neko spomen-obilježje ili izgradi veća kapelica. Narod je na mjesto ukazanja nosio i cvijeće.[24]

Fratri nisu dolazili na mjesto ukazanja niti su smjeli dolaziti.[25] Razlog je bio što su znali da će biti odmah optuženi kao organizatori svega. Doista bilo kakva vjerska okupljanja su smetala komunistima. U Livnu 1947. godine na dan uobičajene procesije za Tijelovo vlasti su toga jutra izdale zabranu župniku da procesija ide kroz grad pa se procesija održala u dvorištu ispred crkve.[26] No ipak kako se okupilo mnogo naroda, vlasti su nakon nekoliko dana sazvali sve župnike koji su bili doveli narod na proslavu i osudili ih na novčane kazne pod optužbom da su organizirali protuzakonite zborove.[27] Sljedeće godine komunisti su zabranili ikakvu procesiju s obrazloženjem da to smeta prometu.[28]

[1] Kazivanje Mare Periše, r. Duvnjak u Lipi 29. studenoga 1936., Mirku Puđi 24. listopada 2025.

[2] Kazivanje Z. Milanovića J. Mužiću 27. studenoga 2025.

[3] Kazivanje Marije Buljan, r. Bralo 1934., Josipu Mužiću 21. ožujka 2025.; Kazivanje Z. Milanovića J. Mužiću 27. studenoga 2025.

[4] Kazivanje Ane Franjičević, r. Duvnjak 1946., Josipu Mužiću 5. travnja 2025.

[5] Kazivanje M. Buljan.

[6] Kazivanje A. Kurbaša.

[7] Kazivanje Jele Franjičević, r. Kasalo 1943., Josipu Mužiću 5. travnja 2025.

[8] Kazivanje M. Buljan.

[9] Kazivanje M. Periše.

[10] Kazivanje fra Ćire Lovrića Josipu Mužiću 31. siječnja 2018.

[11] Kazivanje J. Franjičević.

[12] Ibidem.

[13] Kazivanje A. Franjičević.

[14] Kazivanje Anđelke Benzon, rođene Bralo 1945., J. Mužiću 21. ožujka 2025.

[15] Liber memorabilium župe Čuklić, 55.

[16] Kronika Franjevačkog samostana na Gorici kod Livna, 421.

[17] Kazivanje M. Periše.

[18] Kazivanje M. Buljan.

[19] Kazivanje J. Franjičević.

[20] Kazivanje A. Kurbaša. Drugi kažu da se našlo kipić maloga Isusa (Kazivanje J. Franjičević).

[21] Kronika Franjevačkog samostana na Gorici kod Livna, 421.

[22] Liber memorabilium župe Čuklić, 55-56.

[23] A. Barun, „Dnevnik”, 411.

[24] Kazivanje Slavice Franjičević, Janjine nećakinje, J. Mužiću 21. ožujka 2025.

[25] Kazivanje M. Periše.

[26] A. Barun, „Dnevnik”, 416.

[27] Ibidem.

[28] Ibidem, 418.

Objava Ukazanja u Ćosanlijama (II.) pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.