Sam naziv „Sinoda o sinodalnosti“ predstavlja vrhunac teološkog apsurda i jezične tautologije, svojevrsno „prazno okretanje u krug“ koje slikovito opisuje i sam proces. Kada institucija organizira trogodišnji globalni događaj kako bi raspravljala o pojmu koji je izveden iz njezina vlastitog imena, ona šalje poruku da je izgubila vanjski fokus i upala u slijepu ulicu autoreferencijalnosti. To je ekvivalent situaciji u kojoj bi se neka tvornica automobila bavila „automobilnošću“ umjesto da proizvodi vozila ili bolnica samom sobom i svojim hladnim pogonom umjesto liječenjem bolesnika. Za golemu većinu prosječnih vjernika, taj je pojam ostao potpuno apstraktan, nerazumljiv i tuđ – lingvistički konstrukt skovan u kabinetima crkvenih birokrata koji nema nikakvo uporište u svakodnevnom vjerničkom životu. Kada se upita običnog vjernika što za njega znači „sinodalnost“ ili pak „sinoda o sinodalnosti“, reakcija koje slijedi je u najboljem slučaju zbunjenost, a u najgorem ravnodušnost. Crkva je tako pala na najvažnijem ispitu komunikacije: umjesto da govori jasnim, evanđeoskim jezikom koji privlači, ona se sakrila iza teološkog žargona koji izolira i zbunjuje vlastiti narod.

Ono što je ambiciozno najavljivano kao „hod zajedništva, sudjelovanja i poslanja“ u praksi se pretvorilo u birokratski megaprojekt. Umjesto mističnog tijela Kristova koje naviješta Radosnu vijest, dobili smo Crkvu koja nalikuje na korporaciju u stanju permanentnog restrukturiranja. Najveća iluzija sinodalnog procesa je njegova navodna inkluzivnost. Teorija je tvrdila da će se čuti glas svakog vjernika, pa i onih s ruba društva. Stvarnost na terenu je, međutim, bila sasvim drukčija. Prosječni vjernik, onaj koji nedjeljom puni crkvene klupe, moli krunicu i živi od sakramenata, jedva je uopće registrirao da se događa nekakva „sinoda“. Sinodalne upitnike i žustre rasprave preuzela je visokoobrazovana crkvena i akademska elita, profesionalni teolozi te nevladine udruge s već unaprijed definiranim ideološkim agendama.

U tom bizarnom obratu, autentični sensus fidelium (osjećaj vjere) zamijenjen je anketnim inženjeringom. Rezultati koji su stizali u Rim često su odražavali frustracije i želje bogatih, ali duhovno opustošenih zapadnoeuropskih (napose njemačkih) crkvenih krugova. Glas naroda tako je postao glas onih koji imaju vremena i logistike sjediti po radnim skupinama vodeći beskrajne i besmislene rasprave oko vrlo nebitnih stvari za današnjeg vjernika. Posebno brine kulturološki i lingvistički zaokret koji je Sinoda donijela. U crkveni diskurs na velika je vrata ušao zamoran, sterilan jezik koji više priliči agencijama Ujedinjenih naroda ili modernim PR agencijama nego zajednici ribara s Galilejskog jezera. Pojmovi poput „inkluzivnosti“, „osluškivanja“, „razlučivanja“, „transparentnosti“, „horizontalnosti“ i „metodologije razgovora u Duhu“ postali su obvezna mantra na beskrajnim zasjedanjima kako u Vatikanu, tako i u mnogim lokalnim crkvama.

U tom poplavnom valu administrativnog rječnika, negdje su se usput izgubili i utopili temeljni pojmovi kršćanstva. Koliko smo puta u sinodalnim dokumentima čuli riječi poput obraćenje, svetost, grijeh, pokora ili recimo spasenje duša? Crkva se pod Franjinim vodstvom tijekom ovog procesa previše bavila sobom, svojim procedurama i vlastitom strukturom. Dok je svijet gladovao za jasnim moralnim i duhovnim orijentirima, mi smo mu ponudili priručnik o organizaciji sastanaka.

Navodna namjera Sinode bila je izgraditi zajedništvo, no ona je funkcionirala kao savršen katalizator polarizacije. Otvaranjem rasprava o pitanjima koja zadiru u samu narav crkvene discipline i dogme – od ređenja žena i ukidanja celibata do blagoslova istospolnih parova – stvoren je opasan, nerealan privid da je u Katoličkoj crkvi sve podložno pregovorima, lobiranju i glasanju, baš kao u parlamentu. Konačni ishod tog procesa nije donio olakšanje, nego duboku frustraciju na oba ideološka pola. Progresivno krilo se osjeća prevarenim jer korjenite revolucije koje su im se smiješile iz radnih dokumenata na kraju nisu formalno i pravno uobličene, a tradicionalno i konzervativno krilo ostalo je traumatizirano i otuđeno, gledajući u sinodalnosti perfidan pokušaj protestantizacije i rastakanja katoličkog identiteta iznutra. Najbolji (i najopasniji) primjer toga je njemački „Sinodalni put“ koji je, podgrijan rimskim vjetrom u leđa, u nekoliko navrata doveo Crkvu na sami rub formalnog raskola, pokazujući da se duh podjela, jednom pušten iz boce, teško vraća natrag.

Slušanje je, bez sumnje, kršćanska vrlina. No, kada slušanje postane trajna metoda i sama svrha institucionalnog postojanja, ono prerasta u paralizu. Sinodalnost je pretvorena u beskonačni krug sastančenja na kojima se raspravlja o tome kako bismo trebali raspravljati. Dok se crkvena mašinerija bavila tehnikama vođenja dijaloga, zapadni je svijet galopirajuće sekulariziran.

Pokojni papa Franjo ostavio nam je u nasljeđe Crkvu koja je strukturirana poput permanentnog sabora. No, taj eksperiment decentralizacije razotkrio je jednu duboku istinu: katolički organizam ne može funkcionirati bez snažnog, jasnog i nepokolebljivog autoriteta. Kada rimski centar oslabi ili postane izvor dvosmislenih signala, lokalne crkve ne postaju slobodnije, nego se gube u partikularnim interesima i međusobnim trvenjima.

Poručivano nam je kako će Sinoda o sinodalnosti biti lijek za probleme modernog doba, a ona je zapravo postala tek vjerno zrcalo krize u kojoj se Katolička crkva već desetljećima nalazi – krize identiteta, autoriteta i, naposljetku, vjere. Pokazalo se, naime, da „zajednički hod“ ne vrijedi apsolutno ništa ako smo putem zaboravili Onoga koji je jedini Put, Istina i Život. Na novom vodstvu Crkve sada je težak zadatak: ugasiti projektore, pospremiti sinodalne fascikle i ponovno otvoriti Evanđelje.

Objava Sinoda o sinodalnosti: Hod u prazno pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Potaknut aktualnim događajima u Izraelu i Libanonu, Sveti Otac je pozvao cijelu Crkvu i sve ljude dobre volje da 7. listopada mole i poste za mir u svijetu.

U homiliji je pak podsjetio na liturgijski spomen Svetih anđela čuvara i pozvao da se za nadahnuće Plenarnog zasjedanja Biskupske sinode uzmu tri slike: glasa, utočišta i djeteta. Naglasio je da putnike u Obećanu zemlju Bog poziva slušati glas anđela kojega On šalje:

Sinoda je putovanje na kojemu Gospodin u naše ruke stavlja povijest, snove i nade velikog naroda: sestara i braće raspršenih diljem svijeta, potaknutih istom vjerom i istom željom za svetošću, tako da zajedno s njima i za njih pokušamo razumjeti kojim putem krenuti da bismo stigli tamo kamo nas On želi odvesti. Ali kako možemo čuti “glas anđela”? Jedan od načina je s punim poštovanjem i pozornošću, u molitvi i u svjetlu Božje riječi, pristupiti svim prilozima prikupljenima u ove tri godine intenzivnog rada, dijeljenja, razgovora i strpljivog nastojanja da se očiste umovi i srca.

“Da bi se to dogodilo, postoji uvjet: osloboditi se onoga što u nama i među nama može spriječiti ‘milost Duha’ koji stvara sklad u različitosti”, upozorio je papa Franjo i naglasio: “Gospodnji glas nije u stanju čuti onaj koji arogantno tvrdi da je jedini u pravu. Inače ćemo se svi zatvoriti u dijalog gluhih, uz kojem svatko pokušava ‘navesti vodu na svoj mlin’, ne slušajući druge i, iznad svega, ne slušajući glas Božji.”

Potom je spomenuo i drugu sliku – utočište.

To je slika krila koja čuvaju, kako kaže psalmist, ‘pod njegova ćeš se krila skloniti.’ Krila su moćni alati koji svojim snažnim pokretima mogu dići tijelo s tla. Međutim, usprkos svojoj snazi, mogu se i spustiti i skupiti se, postajući gostoljubivi štit i gnijezdo malenima koji trebaju toplinu i zaštitu. Ovo je simbol onoga što Bog čini za nas, ali i uzor koji treba slijediti, posebno u vrijeme Sinode.

Treća je slika djeteta koje sam Isus stavlja u sredinu, pokazuje ga učenicima, pozivajući ih da se obrate i postanu maleni poput tog djeteta.

Sinoda, s obzirom na svoju važnost, u određenom smislu od nas traži da budemo veliki – u umu, srcu i pogledima – jer su pitanja koja treba rješavati ‘velika’ i delikatna, a scenariji unutar kojih su smješteni široki su i univerzalni. Ali upravo zbog toga ne možemo si dopustiti ukloniti pogled s djeteta, koje Isus nastavlja stavljati u središte naših sastanaka i radnih stolova, da nas podsjeti kako je jedini način da budemo na visini povjerenog zadatka umanjiti sebe i da, kao takvi, jedni druge prihvaćamo u poniznosti.

Na kraju homilije papa Franjo pozvao je na nastavak toga crkvenog hoda s pogledom prema svijetu, jer je kršćanska zajednica uvijek u službi čovječanstva, pozvana svima navijestiti radost evanđelja.

Postoji potreba za time, osobito u ovom dramatičnom času naše povijesti, dok vjetrovi rata i vatre nasilja i dalje potresaju cijele države i narode. Kako bih zazvao dar mira, po zagovoru Presvete Marije, ove nedjelje ću u bazilici Svete Marije Velike moliti krunicu i uputiti usrdnu molbu Djevici; ako je moguće, molim i vas, članove Sinode, da mi se pridružite tom prilikom. A sljedećega dana, 7. listopada, molim sve da se uključe u dan molitve i posta za mir u svijetu.

“Hodajmo zajedno u poslušnosti Gospodinu i prepustimo se povjetarcu Duha”, zaključio je Sveti Otac.

Objava Za Sinodalnu Crkvu: zajedništvo, sudjelovanje, poslanje pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.