Sv. Augustin i drugi crkveni oci govorili su kako možemo nazvati Duha Svetoga „Duhom Oca”, ali ne možemo obrnuto Oca nazvati „Ocem Duha”. Nadalje, možemo Duha nazvati „Duhom Sina”, ali ne možemo obrnuto Sina nazvati „Sinom Duha”. Međutim, koristeći ovu prikladnu formulu, sada možemo ispravno reći da je Bog „Otac u Duhu”, da je Krist „Sin u Duhu”. Idemo korak dalje. Ako Otac rađa Sina u Duhu, onda to znači da Riječ (Sin) i Ljubav (Duh) istovremeno proizlaze od Oca, odnosno nema prednosti, ni kronološke ni logičke, Sina nad Duhom.

Prema tradicionalnoj teologiji, Sin (Riječ) izlazi od Oca putem spoznaje, a Duh putem ljubavi. Po našoj ljudskoj logici, prvo dolazi spoznaja pa onda ljubav, odnosno prvo nešto spoznajemo pa onda to zavolimo. Po tom principu, na prvom mjestu je Otac, izvor svega, na drugom mjestu je Sin, Očeva spoznaja, a na trećem mjestu je Duh, ljubav Oca i Sina. Međutim, ovaj princip prednosti spoznaje nad ljubavlju nije apsolutan, nije posve ispravan ni na dubljoj ljudskoj razini, a kamoli na božanskoj. Naime, iskustvo nas uči da se istinski poznaje samo ono što se ljubi, što se voli. Stoga ne bi bilo teološki ispravno promatrati Sina i Duha kao jednoga poslije drugoga, ili jednoga uz drugoga, nego „jednoga u drugome”. Stoga rađanje (Sina) i proizlaženje (Duha) nisu „dva odijeljena čina”, nego dva vida ili dva rezultata jednoga jedinoga čina (J. Moltmann).

Našem ljudskom umu je teško izraziti i zamisliti ovaj božanski čin iz kojega nastaje, odjednom, mistična ruža Presvetoga Trojstva. Ovo otajstvo nad otajstvima ostat će nam uvijek neizrecivo i tajnovito. Ipak veliki teološki umovi približavaju nam ovo trojstveno otajstvo. Trojstvena formula velikog Augustina ostaje uvijek aktualna: onaj koji ljubi (Otac), onaj koji je ljubljen (Sin) i ljubav (Duh).

Teolog F. X. Durrwell proširuje Augustinovu formulu ljubavi na formulu rađanja: onaj koji rađa (Otac), onaj koji je rođen (Sin) i rađanje (Duh). Neki pravoslavni teolozi, oslanjajući se na teologe rane Crkve, govore o formuli pomazanja: onaj koji pomazuje (Otac), onaj koji je pomazan (Krist, Pomazanik) i pomazanje (Duh). Po ovoj slici, daje se aktivnija uloga Duhu u Trojstvu. Otac pomazuje Sina u Duhu. Stoga možemo reći da je Sin „Pomazanik Duha”. Dok je zapadna teologija davala aktivniju ulogu Sinu u Trojstvu (Duh proizlazi od Oca i Sina „zajedničkim disanjem”, „su-disanjem”), ova slika pomazanja daje i Duhu aktivnu ulogu u Trojstvu. Na koncu, ponovimo da su ove formule samo slike a ne jasan uvid u tajnu Presvetoga Trojstva.

Dođi, Duše Sveti! Samo nam Ti možeš osvijetliti i približiti tajnu Presvetoga Trojstva. Ti si vječna i trajna ljubav Oca i Sina. Bez Tebe nema ni Oca ni Sina. Ti si disanje Oca i Sina. Bez Tvoga daha, bez Tvoga disanja nema života, nema nadahnuća. Ti si rađanje Sina od Oca. Otac rađa Sina u Tebi. Otac izgovara svoju Riječ u Tebi. Ti si pomazanje Sina od Oca. Ti si vječni Očev miomiris u Sinu. Dođi, Duše Sveti. Obnovi svoju Crkvu. Preporodi je. Pročisti je. Osvježi je. Pomladi je. Osnaži je. Prosvijetli je. Ujedini je. Poput vatre spali „vosak nemorala” u svojoj Zaručnici. Poput vjetra rastjeraj „dim zablude” iz svoga Hrama. Podigni i oblikuj novi naraštaj svetih i učenih, hrabrih i poniznih pastira, učitelja i proroka. Amen.

Ovaj članak je već objavljen u reviji Svjetlo riječi. Pretplatite se na digitalno i/ili tiskano izdanje revije.
Čitajte prvi i čitajte odmah!

Objava Vječno rađanje i pomazanje Riječi u Duhu Svetom pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.