Cvjetići svetoga Franje

Prema nekim izvorima taj razgovor se odigrao na putu za Perugiu, dok drugi izvori svjedoče da je Franjo ovu prispodobu kazivao u pero bratu Leonu nedaleko od Sv. Marije Anđeoske (Porcijunkule). Ali to uopće nije važno. Važna je poruka. Obojica su na putu i jako gladni i izmoreni. Velika je hladnoća i obojica su već iscrpljeni i promrzli, osobito slabiji Franjo. U nastavku je tekst razgovoraiz Cvjetića svetoga Franje (8. poglavlje):

Jednoga zimskog dana išao je sveti Franjo s bratom Leonom iz Peruđe prema Svetoj Mariji Anđeoskoj. Obojica su se od velike hladnoće tresla. Sveti je Franjo razgovarao s bratom Leonom, koji je išao ispred njega, i rekao mu: „Brate Leone, kad bi Bog dao da Manja braća budu uzori svetosti i na duhovnu izgradnju cijelom svijetu, to ipak – zapiši i dobro zapamti! – ne bi bilo savršeno veselje.”

Hodajući dalje sa svojim drugom, sveti Franjo reče po drugi put: „Kad bi braća vraćala slijepcima vid, ozdravljala uzete, istjerivala đavle, vraćala gluhima sluh, hromima hod, nijemima glas, te kad bi uskrisivala i mrtve koji su već četiri dana ležali u grobu, zapamti, ni to ne bi bilo savršeno veselje.”

Idući tako dalje iza svog druga, sveti Franjo govoraše povišenim glasom: „O, brate Leone, kad bi manja braća govorila svim jezicima i posjedovala veliko znanje, te kad bi mogli prorokovati i očitovati ne samo buduće događaje nego također i tajne savjesti i duše, zapamti, ni to ne bi bilo savršeno veselje.”

Pošto su još malo dalje išli, sveti Franjo govoraše posve glasno: „Brate Leone, ovčice Božja! Kad bi manja braća govorila anđeoskim jezikom i kad bi poznavala tijek zvijezda i svojstva biljaka i kad bi otkrila sva bogatstva zemlje, te kad bi poznavala sve vlastitosti ptica i riba, ljudi i životinja, stabala i kamenja, korijenja i vode, zapamti, ni u tome ne bi bilo savršeno veselje.”

Tako su išli još neko vrijeme, a sveti Franjo, gotovo vičući, reče: „Brate Leone, kad bi manji brat znao tako dobro propovijedati da bi obratio sve nevjernike na vjeru Kristovu, zapamti, ni u tome ne bi bilo savršeno veselje.”

Dok su oni tako razgovarali i prevalili dvije milje, upita brat Leon svetog Franju s velikim čuđenjem: „Molim te, oče, u ime Božje, da mi kažeš u čemu se sastoji savršeno veselje?” Sveti Franjo mu odgovori:

„Kad bismo došli k Mariji Anđeoskoj mokri od kiše, promrzli od zime, uprljani blatom i skršeni glađu, te pokucali na samostanska vrata, i kad bi došao rasrđen vratar te upitao: ʻTko ste vi?’, a mi rekli: ʻDvojica vaše braće’, a on nam odvratio: ʻVi ne govorite istinu – naprotiv, vi ste lopovi koji varate svijet i otimate milostinju siromasima. Otiđite odavde, neću vam otvoriti vrata.’ I kad nas ne bi pustio unutra, nego nas ostavio da vani i dalje stojimo u noći, snijegu, hladnoći, kiši i gladi. Kad bismo mi tada bili sposobni svu ovu grdnju, tako veliku okrutnost i nemilosrdnost strpljivo podnijeti, i kad bismo bez uzrujavanja, smetenosti i prigovaranja ponizno i ljubazno mislili da nas onaj brat dobro pozna i da mu je Bog dao da nam tako govori, o brate Leone, zapamti, to bi bilo savršeno veselje.

I kad bismo ponovno kucali na vrata, a on rasrđen izašao te nas kao dosadne dangube, psujući nas i bijući napao: ʻGubite se, prosti razbojnici, odlazite u svratište, ovdje ne možete ni jesti ni noćiti.’ Kad bismo to podnijeli strpljivo i to smatrali velikom srećom, o brate Leone, to bi bilo savršeno veselje. A ako bi nakon toga, prisiljeni glađu, hladnoćom i noćnom tamom, još jače kucali zaklinjući vratara da nas za ljubav Božju pusti unutra, a kad bi on, još više razjaren, odgovorio: ʻRazbojnici i dosadni besposličari, dat ću vam što vas ide’, te izišao s velikim kvrgavim štapom, uhvatio nas za kapucu, bacio nas na zemlju, vukao po snijegu te nas naizmjence tukao batinom. Kad bismo mi to podnijeli strpljivo i s ljubavlju i pritom mislili na muke blagoslovljenoga Krista, u tome je savršeno veselje.

Sada, dragi brate, zapamti zaključak: najveći je dar i milost Duha Svetoga, koju daje Krist svojim prijateljima, da možemo sami sebe obuzdati i iz ljubavi prema Kristu dragovoljno podnositi nevolje, uvrede, pogrde te duševne i tjelesne neugodnosti. Mi se ne smijemo ovim darovima ponositi jer nisu naši, nego dolaze od Boga.

Zato govori apostol: Što imaš, a da nisi primio? A ako si primio, zašto se time hvališ, kao da je tvoje (1 Kor 4,7)? Mi se možemo hvaliti samo križem nevolja i patnja, kao što kaže apostol: Neću se hvaliti ničim, osim križem našega Gospodina Isusa Krista (Gal 6,14).”

Na hvalu i slavu Isusa Krista i siromaška Franje! Amen.

Ljubav koja sve podnosi i prašta

Franjo je u ovom razgovoru bio nadahnut govorom sv. Pavla o ljubavi koja sve podnosi i prašta. Franjo je dobro shvatio Krista i njegovu milosrdnu i praštajuću ljubav prema svakom čovjeku, pa i neprijatelju. Poput Krista i Franjo zna da osveta i uzvraćanje zlom na zlo samo šire spiralu zla. Ali kad oprostiš i ne uzvratiš zlom na zlo, tada se ta spirala zla prekida a kraljevstvo Božje se širi na zemlji. Poziva brata Leona da bude strpljiv, da hrabro podnose sve nevolje koje će ga snaći u životu, posebno nakon smrti Franje. To je taj uski put o kojem Krist govori: pobijediti sebe, svoj egoizam za ljubav Kristovu, sve nevolje podnijeti i prihvatiti svakodnevni križ. Jedino tako otvorit će se blažena vječnost.

Važno je napomenuti da je taj razgovor nastao u vrijeme velike ekspanzije franjevačkoga reda koji je već u vrijeme kapitula u Asizu 1221. godine brojio između tri i pet tisuća članova. Ubrzo nakon toga postao je najveći Red na svijetu. U Red su ušli mnogi učeni ljudi, profesori, ljudi iz zemalja širom Europe, a mnogi od njih nisu ni osobno poznavali Franju. Unatoč tolikom širenju i uspjehu prvoga franjevačkog bratstva, Franjo se oslobodio logike natjecanja i pritiska uspjeha pod svaku cijenu. On je postao brat svakom čovjeku, čak i razbojnicima i „neprijateljima”. Novi način života kao manjega brata uči ga da ne susreće nijednoga čovjeka gledajući ga s visoka i da se ne stavlja iznad bilo koga. Čak i u razdoblju krize zbog rasta svoga Reda, tijekom kojega i sam doživljava odbacivanje, njegova ljubav prema onima koji su braća i sestre pokazuje svoju snagu. Uzor je ljudskost Isusa Krista koji svoga izdajnika i dalje naziva prijateljem i na križu moli za svoje mučitelje, jer vjeruje u njih.

Upravo ova osjetljivost gledanja drugih kao braće i sestara, koja ne jenjava ni u najtežoj kušnji, razlog je autentične radosti i put je do ostvarenja čovjeka kao slike Božje ovdje na zemlji. O tom Franjo govori u svojoj Opomeni broj XV: „Blago mirotvorcima: oni će se sinovima Božjim zvati (Mt 5,9). Pravi su mirotvorci oni koji, uza sve što na ovomu svijetu pretrpe, radi ljubavi prema Gospodinu našemu Isusu Kristu čuvaju mir u duši i u tijelu.” A to isto veliča u Pjesmi brata Sunca: „Hvaljen budi, moj Gospodine, za one što opraštaju rad ljubavi Tvoje i podnose bolest i nevolju. Blago onima koji ih podnesu mirno jer ćeš ih Ti, Svevišnji, okruniti.”

Savršeno veselje je prihvatiti križ Gospodinov.

Objava Savršeno veselje pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

I iznova vičući govoraše: „O brate Leone, kada bi manji brat znao jezike svih naroda i sva znanja i pisma, tako da zna i prorokovati (usp. 1 Kor 13,2) i kad bi znao otkrivati ne samo budućnost nego i tajne savjesti ostalih ljudi, piši da ni u tome nije savršeno veselje.” I dok su još putovali, ponovno zavika: „O brate Leone, ovčice Božja: kada bi manji brat govorio anđeoskim jezikom (usp. 1 Kor 13,2) i poznavao kretanje zvijezda i svojstva trava i kad bi mu bila otkrivena sva blaga zemalja; i kad bi poznavao svojstva ptica i riba (usp. 1 Kr 4,33; 5,13) i životinja i ljudi i drveća i korijenja i kamenja i voda; piši, dobro piši i marljivo pamti, da ni tu nema savršenoga veselja.” I domalo zaviče: „O brate Leone, sve kad bi manji brat znao tako uzvišeno propovijedati da bi obratio sve nevjernike, piši da tu nema savršenoga veselja.”

Potrajalo je to tako dvije milje. A brat Leon veoma se čudeći svemu ovome reče: „Oče, zaklinjem te Bogom, kaži mi gdje se nalazi savršeno veselje?” Odgovori mu sv. Franjo: „Kad bismo došli do Svete Marije Anđeoske oprani kišom i promrzli od studeni, isprljani blatom i izmoreni glađu i pokucali na ulaz pa bi izašao rasrđeni vratar i upitao nas: ’Tko ste vi?’ Mi bismo rekli: ’Dvojica od vaše braće.’ A onaj bi nam odvratio: ’Dakako! Vi ste dvojica razbojnika što lutaju okolo svijetom kradući milostinju siromasima.’ I ne bi nam otvorio, nego bi nas ostavio da stojimo sve do večeri na snijegu i kiši, smrznuti i gladni. Tada, ako bismo grdnje i odbijanja podnijeli strpljivo i bez uzrujanosti i mrmljanja, i ako bismo ponizno i ljubazno mislili da nas onaj vratar dobro poznaje i da ga je Bog potaknuo da govori protiv nas, o brate Leone, piši da se u tome nalazi savršeno veselje.

I kad bismo ustrajali u kucanju i vratar, rasrđen na dosadnjakoviće, izišao i nemilosrdno se bacio na nas pljuskama govoreći: ’Gubite se odavde bijedne lijenčine i idite u svratište. Tko ste vi? Ovdje nećete jesti!’ Kad bismo ovo radosno podnijeli i cijelim srcem s ljubavlju prihvatili uvrede, o brate Leone, piši da je u tome savršena sreća. I kad bismo tako odasvud pritiješnjeni glađu, udarani studeni, dok bi se približavala noć kucali, vikali i uz plač navaljivali da nam otvori, a on još više razjaren rekao: ’Ovi ljudi su krajnje bezočni i bezobrazni: ja ću ih umiriti!’, a zatim izišao s kvrgavom batinom, zgrabio nas za kapuljače, bacio nas na tlo u blato i led i tako nas isprebijao spomenutom batinom da nas posvuda ispuni udarcima, kad bismo toliko zlotvorstava, toliko pogrda i udaraca podnijeli s radošću, misleći kako smo dužni podnijeti muke Krista blagoslovljenoga, o brate Leone, piši da je u tome savršena radost.

Poslušaj zaključak, brate Leone. Među ostalim darovima Duha Svetoga koje je Krist predao i povjerio svojim prijateljima nalazi se i savladavanje samoga sebe i radosno podnošenje uvreda poradi Krista i ljubavi prema Bogu. Naime u svim spomenutim darovima ne možemo slaviti sebe jer oni ne pripadaju nama, nego Bogu. Što imaš da nisi primio? Ako si primio, što se hvastaš kao da nisi primio (usp. 1 Kor 4,7)? Možemo se međutim hvaliti križem nevolja i patnja jer to pripada nama. Zato kaže apostol: Bože sačuvaj da bih se ičim ponosio osim križem Gospodina našega Isusa Krista (usp. Gal 6,14) kojemu neka je hvala u vijeke vjekova! Amen.”

Objava O savršenom veselju pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.