Među njima su, samo primjera radi, osobito poznati sveti Franjo Asiški, sveta Terezija Avilska i sveti Ignacije Lojolski, ali i toliki drugi. I njihova je zajednička oznaka u tomu, što su obnavljali Crkvu u kriznim vremenima tako da su ostajali u njoj. To jest, ostajali su s Crkvom, kao što se ne napušta bolesnu majku, već se ostaje s njom i nudi joj se lijek da ozdravi.

Crkva kao zajednica u svakom vremenu doslovno je onakva kakvi su njezini članovi u datom trenutku. Nekada manje, a neka više dobri i sveti, ali uvijek i grešni. Odnosno, jer su ljudi uvijek također grešni, u nekom vremenu više, a u nekom manje, upravo zato Crkva je uvijek potrebna čišćenja.

Potreba obnove Crkve početkom 16. stoljeća

Jedno od težih razdoblja Crkve u tom smislu bilo je početkom šesnaestoga stoljeća, kada se ona nalazila u nezavidnu stanju. Bilo je to, kako zbog čestih i javnih mana njezinih članova, pa i onih na najvišim službama, tako zbog raširenih čudnih pobožnosti i hodočašća, ekscesa u religioznom životu koji su se očitovali u nezdravom štovanju svetaca i njihovih relikvija, zloporaba u crkvenoj upravi, raznih praznovjerja i pitanja vještica, nemoralnoga života, feudalnih odnosa, trgovine oprostima, ali i teoloških pitanja na koja je trebalo naći odgovor. Sve to bio je razlog koji je nametao potrebu za unutrašnjom obnovom Crkve: prije svega u duhovnom i moralnom smislu, ali također za obnovom u teološkoj misli, dušobrižničkim nastojanjima, ustrojstvu Crkve i pojašnjenjima u nekim vjerskim pitanjima.

Točno je također da su u Crkvi u isto vrijeme postojale brojne pozitivne vrednote, kao što su zaklade za pomaganje potrebitima, sakralno graditeljstvo, drugi oblici umjetnosti, bratovštine i karitativne ustanove, bolnice, sirotišta i ubožnice, misionarsko djelovanje, propovijedanje i vjerski odgoj naroda Božjega. No, točno je isto tako da je na počeku šesnaestoga stoljeća zaista postojala potreba za hitnom i korjenitom obnovom Crkve. Bilo je potrebno, da se reforma javi, započne, osmisli i provodi iz same Crkve, i da se u njoj pojave karizmatične osobe, koje bi vodile takav pokret. Da se iz same Crkve događa njezina obnova i da obnoviteljski pokret i karizmatične osobe, obnavljajući Crkvu, ostanu u njoj, a nikako da se razvije pokret protiv Crkve.

Na postojećem stanju Crkve i vrlo raširenoj svijesti da je obnova potrebita, pojavila se već u prethodnom razdoblju zamisao takozvane „duhovne Crkve”, koja bi zamijenila vidljivu „papinsku Crkvu”. Ta misao je nastavila biti u opticaju, iako u tom nastojanju oko osobne i intimne duhovne obnove nisu svi pokušaji bili protivni vidljivoj Crkvi. No, ipak ovo nedovoljno vrednovanje sakramentalnosti Crkve i sakramentalnoga reda spasenja, prema mišljenju stručnjaka za to razdoblje, izdaleka je pripravilo put spiritualizmu Martina Luthera. Tomu je uvelike doprinio također teološki način razmišljanja, koji je poznat kao nominalizam jer se, njegovim poklanjanjem povjerenja samo vjeri i objavi, sve više u spasenju umanjivala važnost sakramenata i sakramentalne Crkve i smatralo se, da se čovjek može spasiti i bez njih. A tom načinu razmišljanja bili su bliski i još neki drugi pokreti teološke misli.

Uloga Martina Luthera i odgovor Crkve

Kad se u naše vrijeme proučava uloga Martina Luthera (1483. – 1546.) u ondašnjem vremenskom, duhovnom i misaonom kontekstu, ozbiljni crkveni stručnjaci nastoje bez polemike pristupiti fenomenu reformacije i Lutherovoj ulozi. Isti katolički povjesničari uočavaju, da se ne može nijekati njegova želja za obnovom Crkve kao ni zakonitost njegovih zahtjeva za obnovom te u tom smislu tvrde (August Franzen) „da je Luther ustvari bio samo predstavnik moćne i odlučne volje za obnovom unutar Crkve i zaista je tragična činjenica da on, sa svojom energičnom osobnošću, nije ostao unutar crkvene zajednice, nego je naprotiv postao reformator protiv nje”.

Kad se Luther 1517. godine pokrenuo protiv trgovine oprostima, smatraju isti stručnjaci, da se on još uvijek smatrao braniteljem čistoga nauka Crkve protiv zloporaba. S druge strane, crkveno učiteljstvo u tom vremenu još uvijek nije bilo razjasnilo mnoga teološka pitanja, a odgovore na te doktrinarne nejasnoće dat će tek Tridentinski sabor nakon Lutherove smrti. I upravo zbog toga su takva pitanja mogla biti slobodno raspravljana u različitim teološkim školama i pravcima. I nije problem bio u slobodnoj raspravi, nego u pokušajima, da neka od teoloških škola svoj način tumačenja proglasi kao crkveni. I prava je šteta što već u to vrijeme nisu imale svoj konačan oblik vjerske istine vezane uz Isusovo djelo opravdanja, tumačenje o žrtvenom karakteru Euharistije i nauk o drugim sakramentima, nauk o sakramentalnosti Crkve i ulozi papinskoga primata u Crkvi. Ipak, prema istim stručnjacima, najveću odgovornost treba pripisati nominalističkoj teologiji, koju je Luther slijedio. Na toj matrici Luther se udaljio od tradicionalnoga katoličkog shvaćanja sakramenata i teologije o opravdanju. Naime, prema ustaljenom shvaćanju, sakramenti su znakovi koje je ustanovio Krist i koji sami po sebi donose milosni učinak njihovu primatelju, ako ih ovaj prima s vjerom i ako ne postoje zapreke za milost. To jest, uz to što je potrebito imati vjeru, da bi se primilo plodove sakramenta, ipak je sakramentalni znak koji posreduje milost. Naspram tomu, Luther će sakramentalni znak lišiti svakoga značenja i smatrati da se posredovanje milosti događa samo po vjeri. To vodi i do Lutherova novoga stava pred Bogom, da je jedino odlučujuće totalno povjerenje u Boga, koje se temelji na obećanju spasenja, priopćenom po Božjoj riječi, to jest po Svetom pismu. Tako ta dva načela: samo vjera i samo Pismo, postaju prepoznatljiva u ovom obliku teološkoga razmišljanja.

August Franzen kaže dalje: „Luther nije postao reformator zato što se skandalizirao zbog crkvenih zloporaba, nego jer se našao u novoj religioznoj i teološkoj situaciji, koja se smješta s onu stranu sakramentalne Crkve i bila je nespojiva s vjerskim životom stare Crkve. (…) Luther je u pitanje postavio samu Crkvu. Nije se više zato radilo o obnovi, u okviru unutrašnjega pročišćenja unutar Crkve, nego o pravoj i vlastitoj ‘protestantskoj’ reformi.”

Problem zloporaba s oprostima, koji je zaista postojao, bio je neposredan povod, da Luther 1517. godine sastavi poznatih 95 teza, koje je poslao dvojici nadležnih biskupa i nekim učenim prijateljima, dok se, prema novim istraživanjima, ne može tvrditi, da ih je stavio na vrata crkve u Wittenbergu. Te teze, zapravo, nisu se bavile samo oprostima kao takvima i zloporabama, koje su bile s njima povezane. Nego, Lutherova bi nakana bila tim tezama, protiv postojećih zloporaba i protiv pogrešnoga tumačenja oprosta, također nametnuti svoju teoriju o vjeri kao jedinom odlučnom faktoru za spasenje.

Jedan od njegovih prijatelja, bez Lutherova znanja, tiskao je spomenute teze i tako su one dospjele u javnost. Ali, osim što su teze opravdano upozorile na raširenost zloporaba i potrebu obnove, one su sadržavale i dubok teološki problem. Njih je nadbiskup Magdeburga i Mainza poslao u Rim te je u lipnju 1518. otvoren postupak protiv Luthera, sada sumnjivoga zbog krivovjerja, u kojemu se raspravljalo o pogreškama u njegovim tezama. A kada je u listopadu iste godine Luther u Augsburgu, pred papinskim delegatom kardinalom Caietanom, odbio opozvati pogreške i tajno pobjegao iz Augsburga te se prizvao na samoga papu i kasnije na ekumenski sabor, situacija je počela izmicati kontroli.

Neki teolozi su uočili da su Lutherove teze, osim što su bile kritika ondašnje prakse s oprostima, išle mnogo dalje od toga. Izgleda da ni sam Luther u tom trenutku nije do kraja bio svjestan, da je u pitanje doveo narav oprosta, a ne samo njihove zloporabe, da je doveo u pitanje papin autoritet da ih podjeljuje i, na kraju, da je u pitanje postavio samu sakramentalnu strukturu Crkve. Stoga se na sljedećoj raspravi o ovomu, u Leipzigu polovicom 1519. godine, kako piše dalje Franzen, „nije više raspravljalo o oprostima, nego o papinu autoritetu, o mogućnosti ili nemogućnosti da sabori krivo naučavaju, kao i o cijelom sakramentalnom redu Crkve, viđene kao zajednica spasenja”. K tomu, Luther je nijekao, da se papin primat temelji na Svetom Pismu, odnosno na Isusovim riječima: „Ti si Petar-Stijena i na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju i vrata paklena neće je nadvladati” (Mt 16,18). Podržavao je tezu, da i ekumenski sabori mogu zabluditi te se pozivao na sabor u Konstanzu u vezi s pitanjem husita. Sve to vodilo ga je prema odvajanju od Crkve. A kad su rezultati ovoga ispitivanja dospjeli do Rima, postupak je tamo na početku 1520. godine bio ponovno otvoren i zaključen je konstatiranjem krivovjerja.

Bulom Exurge Domine, 15. lipnja 1520., Lutheru je zaprijećeno izopćenjem iz Crkve, ako u roku od 60 dana ne opozove 41 frazu iz svojih spisa, jer su vrednovane kao krivovjerne, što je on odbio učiniti. A kad je k tomu, 10. prosinca 1520., javno spalio Papinu bulu zajedno s knjigama kanonskoga prava, prekinuo je svoje odnose s Crkvom. Nakon toga, 3. siječnja 1521., Rim je formalno Luthera isključio iz Crkve, čime je samo potvrđeno da se podjela, nažalost, dogodila.

Kasnije je održan slavni Tridentinski sabor (1545. – 1563.). On je poznat također kao katolička teološka, disciplinska i pastoralna reforma unutar Crkve, naspram protestantske reforme, koja se dogodila izvan Crkve i protiv nje. I kamo sreće, da je održan barem jedno stoljeće ranije, jer bi mnoge stvari vjerojatno izgledale drukčije.

Za kraj

Kao orijentacija za današnje ponašanje katoličkih vjernika u vezi s crkvenim zajednicama, koje svoje podrijetlo imaju u protestantskoj reformaciji, neka posluže riječi Drugoga vatikanskog sabora: „Crkve i crkvene zajednice koje su se rastavile od rimske Apostolske Stolice ili u onoj prevažnoj prekretnici što je na Zapadu započela već krajem srednjega vijeka, ili pak u kasnija vremena, povezane su s Katoličkom Crkvom naročitom srodnošću i vezama, zbog duga života kršćanskoga naroda u crkvenom zajedništvu tijekom prošlih stoljeća. (…) No ipak valja priznati da između tih Crkava i zajednica i Katoličke Crkve ima vrlo krupnih nesuglasica, ne samo onih povijesne, sociološke, psihološke i kulturne naravi, već u prvom redu nesuglasja u tumačenjima objavljene istine” (Dekret o ekumenizmu Unitatis redintegratio, 19). Važno je pri tomu podsjetiti posebice na katoličku vjeru o sakramentalnosti Crkve, koja se temelji na apostolskom nasljedstvu kao pretpostavci za valjanost sakramenta svetoga reda, bez kojega opet nema valjane euharistije. Naime, upravo u vezi sa zajednicama protestantskoga podrijetla, Drugi vatikanski sabor glede toga naučava: „Zacijelo, od nas rastavljene crkvene zajednice nemaju s nama punog zajedništva što proistječe iz krsta, i mi vjerujemo da one, naročito zbog nedostatka sakramenta reda, nisu uščuvale izvornu i cjelovitu suštinu euharistijskog misterija” (Dekret o ekumenizmu Unitatis redintegratio, 22).

Uz zahvalu uredništvu Kalendara sv. Ante, koje me zamolilo da napišem ovaj tekst na zadanu temu, srdačno pozdravljam njegove čitatelje i, u nadi da će im tekst biti od koristi, svima im želim svaki Božji blagoslov,

don Tomo Vukšić

Objava Martin Luther pet stoljeća poslije (1520.-2020.) pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Uzroci i okolnosti nastanka reformacije

Pojam reformacija označava društveni i vjerski pokret nastao u 16. stoljeću u Njemačkoj s ciljem da se u Katoličkoj Crkvi provedu reforme. Pokretač i središnja osoba tog pokreta bio je augustinski redovnik i teolog Martin Luther (1483. – 1546.).

Reformacija koju je on inicirao nije bila jedinstvena. U Švicarskoj je nastao pokret na čelu s Ulrichom Zwinglijem (1484. – 1531.), koji se u nekim teološkim pitanjima razilazio s Lutherovim učenjem. Oni su pokušavali prevladati te razlike, ali u tome nisu uspjeli. U Švicarskoj je djelovao još jedan vrlo značajan reformator, Jean Calvin (1509. – 1564.), utemeljitelj kalvinizma. Rođen je u Francuskoj, a djelovao je uglavnom u Ženevi, gdje je osnovao Reformiranu Crk­vu. Njoj su od sredine 16. st. pristupili i pristaše Zwinglijeva pokreta.

U ovom kontekstu spominjemo i Anglikansku Crk­vu, iako su uzroci njezina nastanka drukčiji. Nju je utemeljio kralj Henrik VIII. (1491. – 1547.). Budući da se razišao s Papom iz osobnih i političkih razloga, on se 1534. proglasio zemaljskim poglavarom Crk­ve u Engleskoj, koja u širem smislu također pripada protestantizmu.

Uzroci reformacije uglavnom se temelje na unutarnjim slabostima i promašajima pri vođenju crk­venog i religioznog života tijekom predreformacijskog razdoblja. Prakticirali su se čudni oblici pobožnosti koji su odudarali od evanđeoske poruke, širila su se različita praznovjerja i strahovi pred osudom na vječne muke, prenosile se priče o nevjerojatnim čudesima i slično. Uvelike je zakazala i službena Crk­va. Ljudi iz crk­vene hijerarhije brinuli su se kako što bolje i uspješnije organizirati prikupljanje novca kroz razne dažbine i pristojbe, bila je raširena simonija, odnosno praksa kupovanja crk­venih službi i povlastica, a uz to je vladao nizak stupanj ćudorednog života, napose kod visokih crk­venih službenika. Teški promašaji zbivali su se i u samom vrhu, u instituciji papinstva: za pape su često birani ljudi nedostojni te službe, a sami su potom na isti način imenovali svoje suradnike – kardinale, tako da je bilo teško izaći iz tog začaranog kruga. Papinstvo je vodilo svjetovne poslove vezane za crk­venu državu, a zanemarivalo je duhovne zadaće. Biskupi su bili birani iz plemićkog staleža i brinuli su se za profano, dok je niži kler živio u siromaštvu i jedva preživljavao.

Nevidljiva i vidljiva Crkva

Usprkos takvim okolnostima, u Crkvi je bilo ljudi koji su svojim visoko moralnim i svetim životom pridonosili duhovnom i općem razvoju društva i Crk­ve. Da je vjera tadašnjih ljudi bila istinsko duhovno bogatstvo, najbolje svjedoči srednjovjekovno umjetničko stvaralaštvo kao vrhunski domet duha toga vremena. Nije teško zapaziti iskrenu duhovnost u likovnoj umjetnosti, slikama i kipovima umjetnika, kao i u veličanstvenim gotičkim katedralama koje danas na sebi svojstven način svjedoče o dubokoj vjeri i iskrenoj pobožnosti tadašnjeg čovjeka.

No, s obzirom na opće nelagodno ozračje i zatamnjenja u crk­venom i religioznom životu, osjećala se sve veća potreba za reformom, bilo je sve više kritičkih tonova i općeg neraspoloženja prema Crk­vi kao ustanovi, i konačno, bilo je sve više zahtjeva koji su pozivali da se krene u obnovu Crk­ve iznutra. U toj čežnji za promjenom i unutarnjom obnovom javljaju se ideje o nevidljivoj duhovnoj Crkvi, koja treba doći na mjesto one vidljive s rimskim papom na čelu. U tom ozračju oblikuje se i nova pobožnost, lat. devotio moderna, koja je u svojoj osnovi subjektivna, a svoj put u praksi uglavnom traži izvan institucionalne Crk­ve. Jedan od unutarnjih poticaja za Lutherov put prema spiritualističkom poimanju Crkve bio je naglasak na osobnoj pobožnosti koja zaobilazi praksu tradicionalnog sudjelovanja u sakramentalnom životu. Tome je pridonio i nominalizam, filozofsko učenje engleskog franjevačkog teologa i filozofa Williama Occama († 1349.). Po njemu spoznaja Boga nije moguća samo razumskim putem, nego tek ako se Bog objavi čovjeku, a objavljena riječ Svetog pisma izvor je naše vjere. To je Luther jednostrano prenaglasio. On je prihvatio Occamov nauk sa skepticizmom prema čovjekovu umu i prirodi, a u nastanku reformacije to je odigralo nemalu ulogu. U njegovo su vrijeme također snažni biblijski pokret i krš­ćanski humanizam koji su nezaobilazan moment u oblikovanju Lutherovih teoloških pogleda i nastanku reformacije.

U tom povijesnom i duhovnom previranju važno mjesto ima filozof, teolog, humanist i filolog Erazmo Roterdamski (1466. – 1536.), koji je pobudio nadu da će se dogoditi prijeko potrebne reforme koje je on povezivao s evanđeljem. Postigao je to kritikom duhovnih, društvenih i crk­venih prilika i pozivom da se život oblikuje u duhu Isusove evanđeoske Propovijedi na gori. Erazmo je u početku podržavao Luthera, ali čim je u njegovim stavovima i pogledima uočio nominalistički skepticizam prema čovjekovu razumu i prirodi, od njega se distancirao, štoviše s njim se i polemički suočio. Nastojao je djelovati umirujuće, razvijajući svojevrsnu teologiju posredovanja u sve žeš­ćoj, sve netolerantnijoj i vrlo zapaljivoj atmosferi koju je poticao Martin Luther koji je, konačno, potrebu za crk­venom reformom prenio na teren politike.

Lutherovo sazrijevanje u reformatora

Martin Luther rođen je 1483. godine u Eislebenu u Njemačkoj. Po završetku nižeg i srednjeg školovanja, započeo je 1501. studij na sveučilištu u Erfurtu, gdje je završio osnove filozofije te je 1505. postao magister artium. Luther se teološki usmjerio upravo u Erfurtu, što je uvelike odredilo njegovu kasniju duhovnu i intelektualnu profilaciju. Umjesto da po želji svoga oca postane pravnik, on se, budući da je u ljeto 1505. u nevremenu doživio udar groma, u to vrijeme zavjetovao da će stupiti u samostan. Uskoro je pristupio augustinskom pustinjačkom redu u Erfurtu. Kroz to je vrijeme proživljavao unutarnje borbe u vezi s nekim sumnjama u pitanjima vjere. Godine 1507. zaređen je za svećenika, a nakon toga započeo je temeljit studij teologije u Erfurtu i nastavio ga u Wittenbergu, gdje je položio doktorski ispit. Potom je držao predavanja na biblijskoj katedri u Wittenbergu od 1512. do 1519. Kroz to je vrijeme sazrijevao u reformatora.

U tome je važnu ulogu odigrao njegov doživljaj u kuli vitenberškog samostana. Otkrio je, naime, da Božja pravednost nije pravednost stroga i nemilosrdna suca, nego pravednost koja izlazi iz dobrostivog Božjeg pogleda koji grešnog čovjeka čini pravednim. U Lutherovu daljnjem duhovnom razvoju, sve je više slabio pojam Crk­ve kao nositeljice spasenja i sakramenata kao posrednika Božje milosti. Na svom putu konačno je oblikovao teološku viziju čovjeka i njegova spasenja: O čovjekovu je spasenju prije svega odlučujuća vjera.

U svojim spisima isticao je prednost Svetog pisma pred predajom (sola Scriptura), vjere pred djelima (sola fides) i milosti pred zaslugama (sola gratia). Sveto pismo, vjera i milost tri su načela protestantizma. Luther je otkrio novo vjersko i teološko gledište izvan sakramentalne Crk­ve, čime je nju doveo u pitanje. Više se nije radilo o reformi kao unutarnjoj katarzi od svih propusta i zloporaba, nego o nijekanju vidljive Crk­ve i sakramentalne prakse, što se uobičajeno označava terminom reformacija.

Početak reformacije

Luther se u službi propovjednika i ispovjednika imao priliku suočiti s lošim posljedicama javnih nastupa dominikanca Johanna Tetzela koji je u Papino ime propovijedao kako se oprosti od grijeha jednostavno mogu kupiti novcem. A tako prikupljen novac bio je predviđen za gradnju Bazilike sv. Petra u Rimu. Takva zloupotreba sakramenta ispovijedi potaknula je Martina Luthera da napiše čuvenih devedeset i pet teza i razašalje ih 31. listopada 1517. nadležnim biskupima te nekolicini svojih bliskih prijatelja. Jedan je od njih bez njegova znanja tē teze tiskao, pa su se one vrlo brzo raširile po Njemačkoj. Tako je izbio dugotrajni spor o oprostima.

Luther nije nastupio protiv oprostā kao takvih, nego protiv njihove grube zloupotrebe u praksi. Tražio je od biskupā da tu temu teološki razjasne i propovjednicima zabrane govor o tome. No, brandenburški nadbiskup Albrecht je zbog objelodanjenih Lutherovih teza već bio na gubitku, jer je bio obvezan određenu svotu novca prikupiti za podizanje spomenute bazilike. On je, naime, podigao zamašan novčani zajam iz banke obitelji Fugger iz Augsburga i poslao ga u Rim. Taj je novac planirao nadoknaditi prodajom oprostā. Luther je međutim svojim tezama u javnosti poremetio njegov plan. Nadbiskup ga je stoga tužio pred Papom, zbog čega je trebao otići u Rim i braniti se od optužbe. Ipak, umjesto da ode u Rim, njega je 1518. u Augsburgu saslušao Papin izaslanik Toma Kajetan. Luther je potom odbio zahtjev da povuče svoje tvrdnje.

S ciljem razjašnjenja Lutherovih stavova, u Leipzigu je 1519. organizirana teološka rasprava. S Lutherom se suočio ugledni teolog Johannes Eck. On je bio jedan od prvih teologa koji je uočio da se kod Luthera ne radi tek o kritici zloupotrebe oprostā, nego da on dovodi u pitanje sakramentalnu narav Crk­ve. Eck je stoga otputovao u Rim i tamo predstavio Lutherova teološka gledišta. Vratio se s Papinim dokumentom Exsurge Domine, proglašenim 15. lipnja 1520., u kojem se traži da Luther opozove 41 krivovjernu tvrdnju u roku od dva mjeseca, u suprotnom će biti izopćen. U međuvremenu je Luther radikalizirao svoje stavove, smatrajući da je sakramentalna Crk­va zapravo zapreka na putu do Boga, a da je sam Papa zapravo protivnik Isusa Krista – Antikrist. Uz to je na prijetnju izopćenja žestoko odgovorio sa svoja tri nevelika reformatorska spisa, objavljena u drugoj polovici 1520. godine: Kršćanskom plemstvu njemačkog naroda o poboljšanju krš­ćanskog stanja, O babilonskom sužanjstvu Crkve i O slobodi kršćanina. Kod mnogih suvremenika naišao je na odobravanje, jer su svi željeli stvarne reforme. Međutim, nisu bili svjesni da njegov plan reformi zapravo izrasta na novim teološkim pogledima, koji nisu vodili unutarnjem pročiš­ćavanju Crk­ve, nego snažnoj protucrk­venoj akciji. Tako je umjesto reforme u Crk­vi uslijedila reformacija kao pokret protiv Crkve. Luther se konačno odvojio od Crk­ve kada je u Wittenbergu 10. prosinca 1520. javno spalio Papin dokument Exsurge Domine. Kad su ga u Rimu 3. siječnja 1521. izopćili iz Crk­ve, lom je bio potpun, a povratak na pređašnje stanje bezizgledan.

Reformacija se nastavlja

Od godine 1521. reformacija je sve više u sferi političkog interesa. To više nije tek pitanje teologije i vjere, nego je Luther želio izboriti sigurno političko zaleđe. Naime, uvelike se nadao da će u provedbi njegovih reformnih zamisli uz njega pristati tek okrunjeni car Karlo V. (vladao je od 1519. do 1556.), ali su se njegova nadanja izjalovila. Car je u duhu višestoljetne tradicije sebe držao zaštitnikom Crk­ve, a to je uskoro i pokazao: odmah nakon što je Luther crk­veno izopćen, udario ga je i državnim izopćenjem. No Luther je imao svoga zaštitnika, saskog izbornog kneza Friedricha Mudrog, koji je uspio nagovoriti Karla da ga sasluša. To se dogodilo 17. travnja 1521. u Wormsu, na državnom Saboru. Luther, kojemu je car kao izopćeniku zajamčio sigurnost u dolasku i odlasku, pred državnim je staležima iznio obranu svojih stavova iznesenih u svojim spisima i odbio ih opozvati: Ne mogu i ne želim ništa opozvati, jer nije trijezno i mudro da čovjek nešto učini protiv svoje savjesti. Tako mi Bog pomogao. Amen. Luther je svojim nastupom impresionirao sudionike Sabora. A i Karlo se sljedećeg dana obratio sudionicima Sabora sjajnim govorom. Rekao je da čvrsto stoji uz katolički nauk, te da je pojedinac u zabludi ako je protiv shvaćanja cijeloga krš­ćanstva. Rekao je da Luthera, nakon što ga je prethodnog dana saslušao, više neće slušati. Ostavlja mu zajamčeni slobodan odlazak (26. travnja), kako je i obećao, ali ga smatra krivovjercem, što je ujedno značilo progon. No, Luthera su na povratku prividno oteli vitezovi saskog izbornog kneza i potajno ga sklonili u dvorac Wartburg. Tijekom desetak mjeseci boravka u tom dvorcu, preveo je Novi zavjet s grčkoga na njemački jezik. Taj se prijevod jezično smatra izuzetno uspjelim. U međuvremenu, car je Luthera i njegove pristaše Wormskim ediktom, koji je potpisao 8. svibnja 1521., stavio izvan zakona. No, kako se Karlo upleo u neke ratove i devet godina izbivao iz Njemačke, Lutherov se nauk bez prepreka širio i učvrš­ćivao.

Kao posljedica tih previranja, bilo je upadno slabljenje redovničkog života i napuštanje samostanā. I sam Luther je skinuo redovničku odjeću te se oženio bivšom redovnicom Katarinom von Bora. Nadalje, izbijaju pobune protiv svećenika, a teži se uvesti novi crk­veni poredak. Šire se društveni nemiri, a potaknuti Lutherovim spisima, pokreću se mase seljaka protiv velikaša i knezova za poboljšanje nepodnošljivih uvjeta života. Luther je od njih zahtijevao da pokažu više strpljivosti, a kada su se dogodili teški incidenti poput paljevine sela i ubojstava, razbješnjen je zatražio da se na njih udari bez milosti, stavivši se tako na stranu knezova. Grubo gušenje seljačkog ustanka i razočaranje seljaka Lutherom utjecalo je na daljnji tok reformacije. Lutherov pristanak uz knezove doveo je do kneževske reformacije, čime je crk­vena vlast stavljena u nadležnost knezova. Tako je umjesto slobodnog vjerskog opredjeljenja državna vlast određivala provedbu reformacije; umjesto duhovne Crk­ve, za koju se Luther od početka svoga pokreta zauzimao, oblikovala se institucionalna državna Crk­va.

Na državnom saboru u Speyeru 1529. sudionici su odlučili da se konačno provede Wormski edikt. Staleži koji su se priklonili Lutheru prosvjedovali su protiv te odluke, i od tada ih se naziva protestantima. Bilo je potom pokušaja da se protiv Cara stvori politički savez sa Švicarcima, ali zbog nepomirljivih teoloških razlika između Zwinglija i Luthera, do toga nije došlo.

Bez sporazuma i pomirenja

Nakon devetogodišnjeg izbivanja, car Karlo se vratio u Njemačku. Naumio je da konačno ozbiljno poradi na rješenju zamršenog crk­venog pitanja. U tu je svrhu sazvao državni Sabor u Augsburgu na kojem se raspravljalo o crk­venim reformama. U ime novovjeraca nastupio je teolog Filip Melanchton, blizak Lutherov prijatelj, koji je u tu svrhu izradio spis koji je pročitao 25. lipnja 1530. Kasnije je taj spis nazvan Confessio Augustana (Augsburška konfesija), a postao je jedan od ključnih dokumenata protestantizma. Svojim sadržajem djelovao je pomirljivo. Melanchton je nakon njegova čitanja ustvrdio da je to u biti katolički nauk, a da se u reformama traže promjene nekih disciplinskih odredbi, primjerice pričest laika pod objema prilikama te dokidanje redovničkih zavjeta, zapovjednih postova i biskupske jurisdikcije. Pomirenje je bilo izgledno. Osnovana su i dva odbora, sačinjena od teologa s obiju strana. Razgovori su obećavali da će doći do dogovora i očuvanja jedinstva, ali od toga ipak nije bilo ništa. Luther, koji kao izopćenik nije mogao sudjelovati na Saboru, uspješno je svojim porukama utjecao na tijek razgovora. Bio je tvrd i nespreman na kompromis. Ni Melanchton više nije bio optimist. Razgovori su prekinuti, a u završnici je Sabor zatražio da protestanti do sredine travnja 1531. usklade sve razlike s katoličkim naukom.

Car Karlo u svjetlu tako zamršenih vjerskih i političkih odnosa više nije bio u stanju zaključiti Sabor, a sazivanje novoga stalno je odgađano. Ipak, veoma mu je stalo da dođe do sporazuma i da se konačno prevlada raskol, pa je stoga utanačio primirje do sljedećeg Sabora. Za 1539. ponovno je dogovorena rasprava između dviju strana. Car je osobno imenovao po trojicu pregovarača s katoličke i protestantske strane, a među njima su bili Johannes Eck i Filip Melanchton. Rasprava je vođena 1540. u Wormsu, a nastavljena je na državnom Saboru u Regensburgu 1541. Pregovori nisu uspjeli.

Karlo je potom odlučio riješiti pitanje jedinstva diplomatskim i u konačnici vojnim putem – najzad je uspio vojno ovladati protestantskim knezovima. Okolnosti su za njega bile povoljne, jer su umrli svi njegovi glavni protivnici: Martin Luther 1546., engleski kralj Henrik VIII. 1547. i francuski kralj Franjo I. 1547. Kao prepreka za ostvarenje cilja ostao je samo papa Pavao III., s kojim je Karlo imao teških nesuglasica. Naime, upravo kad je na Tridentskom crk­venom saboru htio riješiti aktualno vjersko pitanje, Papa je protiv njegove volje premjestio Sabor iz njemačkog carskog grada Tridenta u papinski grad Bolonju, a on je dobro znao da onamo protestanti neće doći. Stoga je Karlo na državnom Saboru u Augsburgu 1547. sam donio rješenje pod nazivom Augsburški interim objavljen 1548., koji su izradili posrednički erazmovski teolozi obiju strana, a koji je trebao privremeno vrijediti do novog crk­venog sabora. Iako je dokument bio rezultat kompromisa, njime nisu bili zadovoljni ni na katoličkoj ni na protestantskoj strani.

Augsburški vjerski mir 1555.

Karlo, razočaran neuspješnim pokušajima, više nije imao ni snage ni volje da dalje radi na rješavanju pitanja raskola. Stoga je vlast prepustio svome bratu Ferdinandu koji je 1552. s buntovnicima sklopio Passauski (Passau) ugovor o međusobnoj snošljivosti. Pregovori su nastavljeni na Augsburškom državnom saboru, što ga je ranije sazvao Karlo V., a zaključeni su Augsburškim vjerskim mirom 25. rujna 1555. kojim su u Njemačkoj ravnopravnima postali katolici i luterani, ali su iz tog sporazuma bili isključeni cvinglijevci, kalvinisti, baptisti i drugi protestanti, koji će državnu ravnopravnost steći tek Westfalskim mirom 1648. godine. Prema Augsburškom vjerskom miru pokrajinski knezovi su mogli na svome teritoriju određivati vjeroispovijest po načelu čija pokrajina, onoga i vjeroispovijest – cuius regio, ilius religio. Podanici nisu mogli birati vjeroispovijest, mogli su se jedino iseliti u drugu pokrajinu. Ukoliko bi biskup, kao svjetovni i duhovni knez, htio prijeći na protestantizam, morao je napustiti svoju službu te prepustiti drugima izbor katoličkog nasljednika. Onim duhovnim knezovima koji su bili protestanti car Ferdinand je osigurao posjed njihova imanja, zbog čega su oštro prosvjedovali katolici.

Takav razvoj događaja definitivno je učvrstio vjersku podjelu u Njemačkoj. K tome, izbijale su na vidjelo mnoge razlike u tumačenju uspostavljenog mira u Augsburgu. To je vremenom prerastalo u vjerske ratove, a najteži je bio Tridesetogodišnji rat (1618. – 1648.), uz sudjelovanje brojnih stranih vojski na njemačkom tlu, koji je iza sebe ostavio demografsku pustoš. Bio je to zadnji vjerski rat u Europi.

Protestantizam luteranskog tipa proširio se na više od polovice Njemačke. Dijelom je imao odjeka i u Poljskoj, Češkoj, Mađarskoj i Austriji. Skandinavske zemlje su u potpunosti prihvatile protestantizam, odnosno luteransku konfesiju.

Radi zauzimanja stava prema reformaciji i reformističkim pokretima unutar Katoličke Crk­ve, nastavljen je u Tridentu devetnaesti Opći crk­veni sabor (1545. – 1563.). To je jedan od najvažnijih događaja u povijesti Crk­ve novoga vijeka. Provedene su brojne reforme i donesene definicije bitnih tema katoličkog nauka nasuprot protestantizmu. Tridentski sabor je pokrenuo katoličku obnovu i za više stoljeća obilježio katolička stajališta prema društvu, svijetu i drugim krš­ćanskim zajednicama. Odigrao je veliku ulogu u novovjekom katoličanstvu, ali je s obzirom na protestantsku reformaciju došao sa zakašnjenjem.

Protestantizam u hrvatskim krajevima

Protestantski pokret imao je odjeka i u hrvatskim krajevima u 16. stoljeću, ali se nije uspio dublje ukorijeniti. Usprkos tome, Hrvati su dali nekoliko istaknutih predstavnika protestantizma, štoviše vrlo učenih ljudi i pisaca. Lutherova reformacija iz Njemačke je preko slovenskih krajeva dopirala u hrvatske prostore, posredovanjem trgovaca i vojnika. Svoje je pristaše našla u Istri i na Kvarnerskom otočju. Odatle potječu neki od najistaknutijih hrvatskih protestanata. Među njima posebno mjesto zauzima Matija Vlačić Ilirik (1520. – 1575.), teolog, filozof i crk­veni povjesničar, koji je kao pristaša Luthera djelovao u Njemačkoj, neko vrijeme bio profesor u Wittenbergu i Jeni, a jedan je od najistaknutijih likova protestantizma uopće. Osobno se upoznao s Lutherom i Melanchtonom. Smatra se da je njegov stav bio ključan za očuvanje temeljnog nauka reformacije u njegovu prvotnom obliku. Među istaknute hrvatske protestante ubrajaju se još učeni Petar Pavao Vergerije ml. (1498. – 1565.), pisac i prevoditelj Stjepan Konzul (1521. – 1568.), prevoditelj i izdavač protestantskih spisa na glagoljici, latinici i bosančici Antun Dalmatin († 1579.) i drugi.

Protestantizam se više raširio u Slavoniji, napose u područjima oko Valpova i Vukovara, kamo je dospio iz Ugarske. Sredinom 16. stoljeća tamo je osnovano više od stotinu protestantskih općina. Hrvatski protestanti su imali jaku potporu u zapovjedniku Hrvatsko-slavonske krajine barunu Ivanu Ungnadu. On je osnovao i financirao tiskaru u Urachu (1556.), u svrhu širenja protestantizma na slavenskom jugu. Knjige su ondje tiskane na slovenskom i hrvatskom jeziku, na latinici, glagoljici i ćirilici. Tiskano je oko 40 naslova u više desetaka tisuća primjeraka knjiga. Protestantizam pak na prostoru današnje Bosne i Hercegovine nije imao nikakva odjeka zbog osmanske okupacije tih krajeva u 15. stoljeću.

Objava Protestantska reformacija i reforme u Crkvi pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Martin Luther

Martin Luther i reformacija neodvojivi su jedno od drugoga i reformacija je zapravo Lutherovo najosobnije djelo. Njega se dugo vremena prikazivalo ili vrlo negativno (katolička strana) ili sasvim pozitivno (protestantska strana), no stvar je puno složenija od toga crno-bijelog pristupa. Lutheru se ne može zanijekati početna čestitost i iskrenost njegovih reformatorskih namjera niti opravdana težnja da se promijene neke negativnosti kasnosrednjovjekovne Crkve. Luther se nakon jedne vremenske nepogode u srpnju 1505., u kojoj je blizu njega udario grom, zavjetovao da će poći u samostan. Tako je završio kod augustinaca i 1507. se zaredio za svećenika, počevši u Erfurtu svoj pravi teološki studij slijedeći nominalističke ideje koje je već prihvatio tijekom svoga filozofskog studija.

U svojim je spisima detaljno opisivao nutarnje borbe koje je doživljavao u vrijeme svoga samostanskog života. Bavljenje Augustinovom naukom o milosti i predodređenju, osobni doživljaji grešnosti te nominalistička nauka o Bogu, sve je to oblikovalo njegovu osobu i učenje. Posebno ga je obuzimala tjeskoba zbog predodređenja i smatrao se promašenom egzistencijom, ostavljenom i prokletom od Boga, te je pao u duboku depresiju iz koje ga nisu uspjeli spasiti ni sakramenti ni Crkva. Prema tomističko-skolastičkoj nauci sakramenti su od Krista ustanovljeni znakovi koji „ex opere operato” sadržavaju i prenose milost onima koji ih s vjerom primaju i koji milosti ne postavljaju nikakve zapreke. Po toj nauci, za primanje sakramenata traži se vjera, a sakramentalni znak prenosi milost. Luther pak poriče vrijednost znaka i sakramenata i smatra da se milost prenosi „jedino” vjerom (sola fides). Luther to poopćuje smatrajući da jedino ta nova pouzdana vjera nešto vrijedi u poretku spasenja. Iz Rim 1,17 zaključuje Luther da onome koji se Bogu obraća s pouzdanom vjerom u pomirbenu smrt Isusa Krista, Bog poklanja svoju milost opravdanja. Presudno je sada jedino pouzdanje prožeto vjerom koje se temelji na obećanju spasenja u Božjoj riječi, tj. u Svetom pismu: uz sola fides, ovdje sada nastupa sola scriptura i one idu zajedno. Smatrao je da je čovjek toliko zatrovan istočnim grijehom da ni jedno njegovo djelo ne može biti ništa drugo nego grijeh. Zbog toga nijedan ljudski čin nema nikakve vrijednosti za spasenje koje ovisi isključivo od milosti Božje (sola gratia).

Sukob s Rimom

Zbog svojega učenja i nepopustljivosti došao je uskoro u sukob s Rimom. Na vijećanju u Rimu utvrđena je Lutherova krivovjernost i proglašena bulom Leona X. (1513. – 1521.) Exsurge Domine od 15. lipnja 1520. Luther je pod prijetnjom izopćenja pozvan da u roku od 60 dana opozove 41 krivovjernu tezu pronađenu u njegovim spisima. Sve se manje radilo o sporu oko oprosta s kojim je krenula sva kontroverza, a sve više o napadaju na Crkvu kao instituciju. Luther je došao do točke koja ga je sigurno vodila odijeljenju od Crkve i sve više je zaoštravao svoje stavove. Njegovo doživljavanje vjere, zasnovano na neposrednom, sasvim subjektivno shvaćenom pouzdanom predanju Kristu, nije ostavljalo mjesta za bilo kakve posrednike. Tako su mu se sakramenti i sav religiozno-crkveni život činili zaprekama na putu k Bogu. Definirao ih je kao „opravdanje djelima” gdje čovjek sam nastoji ostvariti svoje spasenje ne pouzdajući se više u Boga, što bi po Lutheru bila đavolska rabota. Tako je sva institucionalna Crkva postala za njega đavolje djelo a papa Anitkrist, zli protivnik Kristov koji ljude dovodi u zabludu.

Luther je gnjevno odgovorio na bulu pape Leona X. kojom mu se prijetilo izopćenjem, te je na nju odgovorio svojim trima velikim temeljnim reformatorskim spisima iz 1520. godine:

• Kršćanskom plemstvu njemačkog naroda o poboljšanju kršćanskog stanja (kolovoz 1520.)
• De captivitate babylonica Ecclesiae praeludium (listopad 1520.)
• O slobodi kršćanina (studeni 1520.).

U ovim spisima Luther je počeo s bezobzirnim napadima na papinstvo i svu tadašnju Crkvu sa svim njezinim pogreškama i nedostacima. Pozivao je ne više na reformu i nutarnje ozdravljenje Crkve, nego na borbu protiv nje. Umjesto teoloških traktata Luther se okrenuo apelima narodu kako bi ga mobilizirao protiv Rima i Crkve.

Seljački rat

Osim religijske podjele, njemački narod je zahvatila 1524. – 1525. i strašna socijalna revolucija nazvana Seljački rat. Glavni razlog seljačke pobune bile su svakako loše socijalne prilike, ali se ne može isključiti ni religiozni čimbenik u tom ratu. Velika masa seljaka, uzbuđena i zbunjena Lutherovim spisima, digla se 1524. i citirajući doslovno Luthera, zatražila od njega u jednom spisu „12 članaka sveukupnog seljaštva” (ožujak 1525.) za poboljšanje svojega položaja. U Lutheru su gledali nekoga tko bi im mogao pomoći u njihovim zahtjevima. Luther im je u travnju iste godine odgovorio svojim spisom „Opomena na mir” u kojem je knezovima i velikašima poručio da uslišaju zahtjeve seljaka, a seljacima da budu mirni i strpljivi. No, njegovo držanje prema Seljačkom ratu nije bilo dosljedno.

Iako je u početku podržavao seljake, kad je čuo za okrutnost seljaka prema nekim svojim veleposjednicima, stavio se na stranu velikaša pozivajući da ih kolju „kao pse”. Napisao je tako jedan od svojih najžešćih spisa „Protiv razbojničkih bandi seljačkih ubojica” u kojem se otvoreno stavio na stranu vlastodržaca i velikaša tražeći od njih da udare bez milosti na seljake: „Nema više mjesta ni strpljenju ni milosrđu. Vrijeme je sad za mač i gnjev, a ne za milosrđe.” Kneževskim namjesnicima je pak poručivao: „Ubij, udri, udavi koga možeš; ako pri tom sam pogineš, budi sretan: umrijet ćeš poslušan Božjoj riječi i zapovijedi, prema Rim 13; umrijet ćeš u službi ljubavi jer si htio spasiti bližnjega od paklenih i đavolskih bandi.”

Katastrofa seljačkoga rata koja je završila teškim porazom i uništavanjem seljaka, te Lutherova podrška vlastodršcima, označava prekretnicu u povijesti reformacije koja je kao pučki pokret masâ bila teško opterećena, te je postajala sve više stvar vlasti. Seljaci koje je Luther razočarao okrenuše se ponovno staroj Crkvi ili pobjegoše u sekte i baptiste, dok se Lutherova popularnost počela smanjivati. Povezivanje s pokrajinskim knezovima uzrok je tzv. „kneževske reformacije” i izgradnje sustava evangeličke državne Crkve. Umjesto stvaranja slobodnih općina i osobnoga vjerskog opredjeljenja, sad je sve ovisilo o odredbi vlasti koja je reformaciju „naređivala”. Crkvena je vlast prenesena na knezove (Summen episkopat). Time je izdan ideal ecclesiae spiritualis za koju se Luther toliko borio, a umjesto nje nikla je poprilično glomazna i zatvorena institucionalna državna Crkva. Uz to je potpuno i nepovratno nestalo jedinstva Crkve i kršćanskoga zapada.

Luther što je bivao stariji tako je postajao sve netolerantniji i grublji prema neprijateljima, ali i prijateljima. Ono što je kritizirao kod rimskoga papinstva, sada je sam radio, tražeći da mu se prizna nepogrešivi autoritet kao „novom papi protestantizma”. Često je poistovjećivao sebe i svoje djelo s voljom Boga i Isusa Krista. Sve što mu se protivilo olako je kvalificirao kao đavolsku rabotu. U njegovim zadnjim protukatoličkim i protužidovskim spisima nestalo je one fine religioznosti iz njegovih mladih dana.

Ovaj članak je već objavljen u reviji Svjetlo riječi. Pretplatite se na digitalno i/ili tiskano izdanje revije.
Čitajte prvi i čitajte odmah!

Objava Reformacija pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.