Sa suprugom Vesnom već 22 godine organizira Koncert sv. Eufemiji u Rovinju. Redovito zajedno animiraju nedjeljnu večernju misu i klanjanja u župi sv. Eufemije. Dugi niz godina zajedno su vodili zbor mladih, surađivali sa Stepinčevom mladeži iz Koprivnice i mnogim drugim glazbenicima. Kao poslužitelji u Kući susreta Tabor već 17 godina animiraju seminare. Član je župnoga vijeća i OFS-a Bratstva sv. Elizabete iz Rovinja.

Gospodine Terziću, Vi ste glazbenik i Vaša autorska djela uglavnom imaju duhovni karakter. Što Vama znači vjera u životu?

Vjera usmjerava vaš život, vjera vam daje snagu da se trudite iz dana u dan biti bolji čovjek, suprug, otac, prijatelj. Otvara vrata onome kamo svaka duša žudi, za spoznajom i smislom ovozemaljskoga postojanja. Daje vam snagu u trpljenjima i veselje u zajedništvu s Bogom i ljudima.

Što Vas je potaknulo da se bavite uglavnom duhovnom glazbom?

Kad sam 2000. godine izdao svoj prvi album Dijelovi duše, sve se polako okretalo prema vjeri. Početak obraćenja obilježila je pjesma Hvala kojom sam nastupio na Uskrsfestu 2002. Slijede nastupi na mnogim festivalima: Krapinafest, Framafest u Sarajevu, Marijafest u Molvama, na kojima nastupam autorskim skladbama. Godine 2005. izdajem svoj drugi samostalni album Put povratka.

Odgovor na Vaše pitanje nalazi se u jednoj od mojih skladbi Ti si Bože sve čiji stihovi glase: „od kad Te upoznah pjevam samo Tebi Onom kojem sve zahvaljujem…”.

Vaša supruga Vesna također piše pjesme. Koliko Vam je u životu važna obiteljska podrška?

Da nema te podrške, ne bi ni bilo ovako bogatoga stvaralaštva ni s Vesnine ni s moje strane. Vesna je pjesnikinja, članica DHK Istarskog ogranka, tekstopisac i skladatelj. Surađujemo i upotpunjavamo jedno drugo kako u glazbi tako i u životu. Svoj smo život podredili vjeri i svjedočenju. Zajedno nastupamo diljem Hrvatske i inozemstva.

Više od 17 godina smo poslužitelji u Kući susreta TABOR gdje redovito glazbeno animiramo seminare. Pet godina s fra Zvjezdanom Linićem i dvanaest godina s fra Ivanom Matićem.

U braku smo 46 godina, roditelji dva uspješna i nadasve dobra sina Kristiana i Gracijana. Oba su glazbenici i često surađujemo. Kristian je mnoge naše sklade aranžirao, a Gracijan otpjevao.

Napisali ste i uglazbili mnogo pjesama. Postoji li neka koja Vam je posebno na srcu, ili možda više njih?

Vjerujem da svaki autor podjednako voli sve svoje skladbe, no ako moram izabrati onda je to već spomenuta skladba Hvala koja je označila prekretnicu u mom i Vesninu životu. Znakovite su riječi prof. Ivančića koji je o njoj napisao: „rijetko obraćenik u svojoj prvoj pjesmi piše zahvalu Bogu…”.

Utjecaj duhovne glazbe

Nastupali ste na najznačajnijim festivalima duhovne glazbe u Hrvatskoj i BiH gdje su većinom nastupali mladi ljudi. Kako ste Vi doživljavali te festivale i mladost koja nastupa?

Kad sam krenuo putem duhovne glazbe, susreo sam se s mnogim glazbenicima koji su već dugi niz godina stvarali i nastupali. Bilo je to iskustvo koje je urodilo mnogim prijateljstvima. Festivali su u mnogome pridonijeli bogatom stvaralaštvu duhovne katoličke glazbe na kojima su se pojavili novi mladi glazbenici. S nama su nastupali naši mladi iz Rovinja, mladi iz Koprivnice. Vesna je pisala za mnoge izvođače: Patriziju Sfettina Jurman, Eleonoru Dobrović, Martinu i Maurizzija Ferrara, Sinišu Česija, vlč. Ljubu Vukovića. Mnogobrojna publika koja je zdušno pratila festivale pronalazila je i učvršćivala svoju vjeru. Mi autori možemo zahvaliti Hrvatskom katoličkom radiju, Radiju Mariji, Radiju Miru Međugorje što je duhovna katolička glazba pronašla svoj put do mnogih ljudi .

I sami ste pokrenuli jedan festival duhovne glazbe, onaj u Rovinju. Koliko takvi festivali pridonose evangelizaciji u današnjem društvu?

Kako smo Vesna i ja nastupali na mnogobrojnim (danas nažalost većinom ugašenim) festivalima, osjetili smo potrebu da našim sugrađanima u Rovinju, a tako i ljudima Istre, približimo stvaralaštvo duhovne glazbe. Odlučili smo pokrenuti koncert u čast naše zaštitnice sv. Eufemije, koji je ove godine doživio svoje 22. izdanje. Na festivalima bismo nastupili samo s jednom pjesmom, stoga smo osmislili koncert na kojem će naši glazbenici predstaviti svoje stvaralaštvo izvođenjem više skladbi. Više od petsto izvođača iz Hrvatske i inozemstva nastupilo je u Rovinju tijekom svih ovih godina.

Kad kažemo da je pjevanje dvostruka molitva, onda zasigurno ona evangelizacijski djeluje, pogotovo kad se izvodi na trgovima, kao što je to kod nas.

Svaki umjetnik doživljava različite reakcije publike. Postoje li neke reakcije koje su Vas posebno dirnule?

Svaki nastup, svaka promocija albuma, a bilo ih je pet dosad, donosi posebnu interakciju s publikom. Možda su najznakovitiji oni trenuci kad vam ljudi iskreno kažu da su uz vaše pjesme pronašli vjeru, vratili se vjeri. Kad u vašim stihovima pronađu i prepoznaju sebe. Duhovna glazba proizlazi iz dubokoga predanja. Nadahnućem Duha Svetoga ona dopire i dodiruje ljude.

Koliko čovjeka glazba, a napose duhovna glazba, može ispunjavati i poticati na promjene, na bolje?

Svaka pozitivna riječ izrečena u pjesmi zasigurno potiče na promjene nabolje. Ne samo slušatelje već i autora da bude predaniji molitvi, iskreniji u odnosu s drugima. Glazbom uranjate u sebe. Pronalazite ono lijepo u duši i u dušama koje vas okružuju.

Za sve što imam, zahvaljujem Bogu

Franjevački red ovih godina slavi velike i važne obljetnice događaja iz života sv. Franje Asiškog. Koliko je Vas u životu i radu nadahnuo primjer sv. Franje?

Život i ostavština sv. Franje ne može nikoga ostaviti ravnodušnim. Jednako djeluje na život ne samo vjernika nego i onih ljudi koji još nisu upoznali Isusa. U jednoj od svojih skladbi napisao sam: „Kad bih samo mogao poput Franje Asiškog sa sebe sve skinuti ka Tebi se vinuti…” Sve je to i utjecalo na Vesnu i mene te smo 2012. godine dali doživotne zavjete u Franjevačkom svjetovnom redu, u bratstvu sv. Elizabete u Rovinju.

Ove godine obilježavamo 800. godina od nastanka Pjesme brata Sunca koju je spjevao sv. Franjo. Kako Vi kao svjetovni franjevac trećoredac i glazbenik doživljavate ovu obljetnicu?

Toliko bogata porukom potiče na razmišljanje i djelovanje. Shvaćamo da sve što imamo zahvaljujemo Bogu. Rado se vraćam na svoje tekstove. Tako u pjesmi Dar pišem: „Dan mi je život za življenje, Ljubav dana za Ljubljenje, molitva Sina za spasenje, darovan mi je svaki dan. Sve što imam od Tebe je, sve što tražim Ljubav je, sve što činim za tebe je, sve što tražim kod tebe je. Zahvaljujem za svaki tren života svog.”

Sv. Franju pjesma je pratila cijeli život, pa čak i u trenucima bolesti, napuštenosti i tjeskobe. Njega je pjesma oslobađala, otvarala njegov duh divljenju, vraćala mu mladost i radost srca. Ima li istinske radosti u današnjem društvu u kojem živimo?

Živimo u vremenu u kojem je čovjek sve udaljeniji od Boga, a samim time i od sebe. Okrenuti svojim problemima ne vidimo onoga do sebe, nemamo vremena poslušati drugoga. U neprestanoj žurbi i želji za boljitkom zaboravljamo na osnovno, a to je Ljubav. Tada nedostaje i radost zajedništva, davanja, djelovanja.

Bolestan, zabrinut i čovjek s velikom nutarnjom boli obično ne vidi više ljepotu prirode. Ali kod sv. Franje to nije slučaj. On hvali Boga po svjetlosti „brata Sunca”, zahvaljuje za majku Zemlju i za njezine plodove. Kako nas proslava velikoga franjevačkog jubileja (Pjesme brata Sunca) može potaknuti na veću pozornost i brigu za prirodu i sve stvoreno?

Prepoznali su to i oni kojima Bog nije na prvom mjestu pa je Franjo zaštitnik ekologije. Puno se priča i piše o zagađenosti i uništavanju svega što nam je darovano. No osim te postoji i zagađenost u našim odnosima. Javni prostor pun je negativnosti a ponekad i netrpeljivosti. Nedostaje dijalog među onima koji drukčije razmišljaju. Nedostaje nam vrijeme da poslušamo potrebe drugih. Često u prolazu upitamo „kako si?”, no ne dočekamo odgovor jer nastavljamo svojim putom…

Sv. Franjo je u stvorenjima otkrio ljepotu i radost susreta sa živim Bogom. I Vi ste u svom životu iskusili tu radost susreta s Bogom. Koja je Vaša poruka ljudima, posebno mladima?

Usprkos svim teškim stvarima koje nas okružuju uvijek postoji svjetlo i to Svjetlo s velikim S. Sve veći broj mladih okreće se vjeri, u našim crkvama sve ih je više. Nemamo se čega bojati kao što se i oni ne trebaju bojati za svoju budućnost. Uz Boga sve je moguće.

Objava Davor Terzić: Uz Boga sve je moguće pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Recite nam nešto o sebi.

A. T.: Zovem se fra Alexander Tusiime. Dolazim iz Ugande. Odrastao sam u obitelji s tri brata i jednom sestrom. Završio sam filozofiju na Sveučilištu sv. Bonaventure u Lusaki (Zambija) i diplomirao 2022. Sada studiram na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu.

T. H.: Ja sam fra Theophile Habimana, po nacionalnosti Ruanđanin, rođen u velikoj obitelji od desetero djece (šestero braće i četiri sestre). Nakon završenoga studija filozofije u Africi, poglavar mi je predložio da nastavim studirati teologiju u BiH i tako sam trenutno student na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu.

F. C.: Zovem se fra Fraser Kizito Chipata.DolazimizMalavija, jugoistočnoga dijela Afrike. Treće sam dijete u obitelji od sedmero djece (tri djevojčice i četiri dječaka).

O. D.: Ja sam fra Olivier Dukunze, franjevac iz Burundija. Burundi je mala država, ali s otprilike 14 milijuna stanovnika. Drugorođeno sam dijete od sedmero djece. Imam tri brata i tri sestre.

Kada i kako ste odlučili da se želite pridružiti baš franjevačkom Redu Manje braće?

A. T.:U franjevački red stupio sam 2015. godine. O franjevcima mi je govorio dijecezanski promicatelj zvanja naše biskupije i o njima sam uvijek razmišljao kao o braći laicima. Posjetio sam franjevce da saznam više o njima i na dan odlaska ispunio sam prijavno pismo za pristup Redu. Nakon nekoliko mjeseci pozvan sam da im se pridružim i započnem formaciju.

T. H.: Sve je bilo potaknuto događajem koji sam iskusio na početku srednje škole. Dok smo išli u župu na misu, prolazili smo pored polja kukuruza u kojem smo čuli glasnu svađu. Prišao sam da čujem o čemu se radi i shvatio sam da je mladić ukrao tri komada kukuruza i vlasnik ga traži da za to plati ukupno šest stotina eura. To me strašno rastužilo, ali ne zbog toga što sam bio na nečijoj strani, već jednostavno jer sam očekivao da će pravda biti zadovoljena milosrđem, a to se nije dogodilo. Vlasnik kukuruzišta bio je kršćanin koji je svaki dan dolazio na misu, pa sam osjetio da čovjek koji je kršćanin ne bi trebao tako grubo tražiti šest stotina eura od mladića koji je objasnio da je kukuruz ukrao zbog gladi. Pomislio sam da bih, da sam župnik ove župe, pokušao vlasnika naučiti kako kao kršćanin treba imati više razumijevanja prema drugima. Budući da nisam imao takav autoritet, jednostavno sam nastavio svojim putom, ali s tako dubokom meditacijom u kojoj sam osjetio želju da budem svećenik jednostavno da bih se nosio s takvim problemima.

Počeo sam čitati o Redu Manje braće čiji je utemeljitelj siromašni sv. Franjo kojega je krasila suosjećajnost i povezao se s njegovim učenjem u kojem sam pronašao motivaciju za pridružiti se Redu. Bio sam potaknut osjećajem suosjećanja prema ranjivom mladiću koji je bio oštro kažnjen i želio sam se pridružiti onima koji žive siromašnim i ponekad ranjivim životom kako bih mogao iskusiti život nalik na život onih među koje sam poslan služiti. Godinu dana nakon završetka srednje škole poslao sam prijavno pismo za pristup Redu i primljen sam u postulaturu godine 2016. – 2017., a svoje vremenske zavjete položio sam 2019. i sada sam u šestoj godini zavjeta još uvijek sretan i svjestan svoje prve motivacije.

F. C.: Od djetinjstva sam bio ministrant na svetim misama i tako sam razvio želju da služim Gospodinu kao svećenik te sam odlučio pridružiti se biskupiji. U našoj župi tada su djelovali fratri kapucini i jedan od njih mi je dao knjižicu o sv. Franji Asiškom. Čitajući je, dobio sam želju da pristupim Redu Manje braće jer sam želio služiti Gospodinu na tragu sv. Franje. Život sv. Franje, a posebno njegova ljubav i briga za siromašne i sve ljude u potrebi, nadahnuo me za dalje istraživanje o braći kapucinima kojima sam se poželio pridružiti. Međutim, roditelji su me savjetovali da pronađem neki drugi redovnički red ili da se pridružim biskupiji. Jedan od fratara kapucina koji je djelovao u mom kraju objasnio mi je da postoji još jedna grupa franjevaca i uputio me na Red Manje braće kojem sam pristupio 2016. godine. Završio sam dvije godine postulature u Tanzaniji, jednu godinu novicijata u Ugandi, tri godine filozofije u Zambiji i sada studiram teologiju u Sarajevu.

O. D.: Dok sam bio dijete roditelji su me vodili na mise i volio sam stajati kraj zbora i promatrati kako pjevaju i bubnjaju tijekom liturgijskoga slavlja. Filijala je bila jako udaljena od župe, oko 30 kilometara. Dakle, rijetko smo imali svećenika nedjeljom. Slavlje su mogli voditi samo katehisti.

Moja teta, koja je bila članica zbora, jednoga me dana povela na vježbe pjevanja i s 12 godina sam postao član zbora, ali sam u srcu osjećao da još uvijek nešto nedostaje. Ubrzo sam postao i ministrant i pridružio se i grupi ljudi koji mole za duhovno zvanje. U srednjoj školi sam u svojoj filijali organizirao ministrante kako bismo mogli služiti misu barem kad dođe svećenik. Nakon što sam školovanje nastavio u Gitegi, počeo sam ići na misu u župu franjevaca u Magarama gdje sam se također pridružio zboru i postao njihov zborovođa. Nakon što sam vidio kako braća u Magarami obavljaju pastoralni rad u župi, zainteresirao me pastoralni rad, blizina koju braća imaju prema svim ljudima, bogatima i siromašnima, napuštenima i nenapuštenima. Bio sam jako dirnut načinom življenja u zajedništvu, u jednostavnosti, dijeleći ono što imaju u miru i poštujući jedni druge, te način na koji jedni druge nazivaju bratom. Kad sam završio školu, zatražio sam da se pridružim i tako uz Božju pomoć moj zahtjev bio je prihvaćen i 2016. sam započeo formaciju. Dvije godine u postulaturi u Mwanzi – Tanzaniji, jedna godina u Kakobi Ugandi, tri godine u filozofiji u Keniji – Nairobi. I sada studiram teologiju ovdje u Bosni i Hercegovini.

Razlikuje li se i na koji način dan jednoga bogoslova u Africi i dan jednoga bogoslova u Bosni i Hercegovini?

T. H.: Jedina razlika koju primjećujem je u fizičkom radu u vrtovima i u procesu čuvanja hrane u kuhinjskom skladištu. Ovdje su radovi u dobroj mjeri uvjetovani godišnjim dobima: promjena godišnjih doba određuje da se u vrtu ili u ostavi treba raditi ovo ili ono. Npr. jasno se zna da se pred kraj ljeta kolju svinje ili da se rakija peče kad kruške sazriju i da se kupus treba dobro posoliti kako bi se ukiselio i dobro čuvao. S druge strane, u Africi je klima umjerena i naše obveze nisu toliko uvjetovane klimatskim promjenama pa možemo slobodno i konstantno obrađivati ​​vrtove i rotirati usjeve koliko god možemo što čini jasnu razliku kako možemo programirati svoje svakodnevne aktivnosti.

F. C.: Dnevni raspored bogoslova u Africi ne razlikuje se toliko od onoga u Bosni i Hercegovini. U našoj istočnoafričkoj Provinciji svetoga Franje i svete Klare dnevni raspored sastoji se od molitvenoga vremena koje uključuje svetu misu i brevijar, zatim različite obroke, školsko vrijeme i slobodno vrijeme. Imamo dva dana u tjednu za različite sportske aktivnosti poput nogometa, odbojke i košarke, a također i nekoliko dana za rad u vrtu ili brigu o raznim životinjama ili generalno čišćenje. Svake nedjelje navečer imamo i rekreacijske igre. Ovo je posebno vrijeme kada se sastajemo kao bogoslovi i okrijepimo se svime što imamo poput hrane i pića i igramo neke igre u zatvorenom. Ponekad smo također pozvani ići služiti i obavljati različite pastoralne aktivnosti u različitim župama.

O. D.: Budući da je red isti, nema puno razlike između studija teologije u Africi i ovdje. Faze formiranja radimo isto. Samo formacija može biti malo drukčija, ovisno o području u kojem netko živi i gdje se formira. U Africi, na primjer, studentima nije dopušteno izlaziti navečer, ali ovdje je to dopušteno uz ograničeno vrijeme. Dakle, svi studenti se ponašaju imajući na umu da imaju zavjete, da im trebaju biti vjerni, jer svi obećavamo poslušnost, siromaštvo i čistoću. Jedina razlika koju sam vidio je u trajanju formacije. U Africi imamo jedanaest godina do svećeništva, dok ovdje imate samo sedam godina. Mislim da bi u Africi trebali razmisliti o prilagodbi godina formacije budući da svi služimo jednom Bogu i dolazimo iz istoga Reda Manje braće.

Bliži nam se svetkovina Isusova rođenja. Na koji način se običaji slavljenja Božića u vašoj kulturi razlikuju od onih ovdje u Bosni i Hercegovini?

A. T.:Kod nas se zborovi i druge skupine u crkvi unaprijed pripremaju za slavljenje Božića. Također, tijekom slavlja svete euharistije ne žurimo i brinemo se da Božić doista bude poseban dan ne samo duhovno nego i u svim drugim aspektima.

T. H.: U Ruandi se svetkovina Isusova rođenja slavi veoma dinamično. Dan Božića je dan koji revno iščekuje svaki kršćanin, toliko ga se cijeni da npr. roditelji djece koja su rođena u rasponu od 1 do 6 mjeseci prije Božića čekaju s krštenjem da bi to onda uradili pred Božić ili tijekom božićnoga bdijenja tako da se krste u blizini maloga Isusa. Tijekom božićnoga bdijenja ljudi dolaze na mise u velikom broju, a pjesme, bubnjevi i uzvici sreće odjekuju posvuda u liturgiji. Također, prije ili poslije mise bdijenja uvijek bude neka zabava i molitva uz pjesme u slavu i zahvalu i dobrodošlicu rođenom Spasitelju. Ljudi jedni drugima čestitaju Božić, a mise se slave i u bolnicama za one koji su bolesni i ne mogu ići u crkvu kao i u zatvorima te im se na isti način pomaže u njihovim uvjetima da proslave i osjete božićni ugođaj.

F. C.: Rođenje Isusa Krista velika je svetkovina za katolike u Malaviju. Mnoge pripreme za ovu svečanost su iste kao i ovdje i uključuju ukrašavanje i čišćenje crkve i crkvenoga kompleksa. Različite skupine u župi potiču se na duhovne vježbe prije 25. prosinca svake godine. Svatko organizira svoje vrijeme za vlastite duhovne vježbe. U ovo božićno vrijeme postoje posebne božićne pjesme koje pjevamo tijekom liturgijskih slavlja poput svete mise. Pjesme su popraćene plesom koji je vid naše hvale i zahvale Bogu. Vrsta plesa razlikuje se od mjesta do mjesta u Malaviju. Božićna sveta misa traje najmanje dva sata, a najviše tri sata. Još jedna posebna stvar koju radimo za vrijeme Božića je gluma koja prikazuje rođenje Isusa. To se čini na dogovorene dane u različitim župama tijekom božićne sezone. To također uključuje i drugo pjevanje i plesanje božićnih pjesama kao dio velikoga slavlja.

O. D.: U Burundiju se kršćani pred Božić duhovno pripremaju pri čemu ih svećenici poučavaju što znači Božić i kako se pripremiti za njega. Ono što je vrlo zanimljivo je da postoje ljudi koji ne dolaze u crkvu tijekom godine, ali dolaze na misu na dan Božića. Ljudi idu na ispovijed i plaćaju godišnji doprinos Crkvi. Također, mnogi kupuju novu odjeću. To kulturno simbolizira novo dijete Isusa. Nova odjeća se oblači za Božić i doček maloga Isusa. Ponekad to uzrokuje problem u obitelji ako muževi ne kupe novu odjeću svojim ženama. Ljudi posjećuju jedni druge, posebno članove obitelji, darivaju se i pripremaju dobru hranu. Za siromašne prehrana u dane Božića ostaje ista, dok oni imućniji pripremaju bogatiju trpezu. Što se tiče liturgije tamo je dobro organizirana, nema žurbe, kršćani dolaze na misu, plešu, plješću rukama, pjevaju, oni koji mogu čak i skaču, tako da su ljudi vrlo veseli. Za vrijeme mise svi sudjeluju. A kao pripremu za Isusovo rođenje ljudi rade generalno čišćenje, čiste korov u blizini kuće i kite kuće cvijećem. S obzirom na to da u selu nema struje, kad padne noć odrasli zapale vatru i zajedno uživaju na mjesečini, a djeca naprave nešto poput zvijezde i s tim prolaze kroz cijelo selo plešući, pjevajući, bubnjajući i plješćući gotovo cijelu noć. Djeca iz bogatijih obitelji dobivaju darove od svojih roditelja, ili rodbine, dok ona iz siromašnih obitelji ne dobivaju ništa niti traže darove i novu odjeću od svojih roditelja. U Burundiji nema običaja blagoslova kuća. Samo ako netko gradi novu kuću, može pozvati svećenika da je blagoslovi. Ovdje u BiH liturgija je drukčija. Iako su kršćani sretni, oni to ne izražavaju za vrijeme liturgije kao u Africi pljeskanjem rukama ili plesom. Kršćani se i ovdje pripremaju za Božić primanjem sakramenta pokajanja, a također sam vidio da ljudi dolaze u velikom broju iz inozemstva gdje rade kako bi došli slaviti zajedno sa svojim prijateljima, obiteljima, susjedima i rodbinom. Djeca ovdje dobivaju darove od svojih roditelja i rodbine čak i u župi. Svidjelo mi se kako se svi nakon mise okupljaju i pjevaju oko zapaljene vatre, svatko donosi različita pića, hranu kao način druženja i dijeljenja onoga što ima. Ukratko, kršćani bilo ovdje u Bosni bilo u Africi, svi doživljavaju Božić kao dan kada se ljudi okupljaju, i sjećaju se dobrih stvari koje su primili u prošloj godini.

Kako se pripremate za Božić? Postoje li posebne aktivnosti ili običaji koje ste uspjeli prenijeti iz svoje kulture ovdje u BiH?

A. T.:Tijekom Božića ljudi napuštaju gradove i druga radna mjesta i okupljaju se u domovima svojih predaka kako bi zajedno kao jedna obitelj podijelili radost Božića. Kuće i putovi do kuća s glavnih cesta ukrašeni su prirodnim cvijećem i zasadima banana. Takvi se ukrasi također rade oko i u crkvama.

T. H.: Čim počne advent, priče o nečem drugom kao da se gotovo ugase i okreću oko Božića. Katolici se u došašću duhovno pripremaju molitvama, ispovijedima, davanjem milostinje, posjećivanjem bolesnika u bolnicama i obiteljima, kao i posjećivanjem zatvorenika u zatvorima i svim potrebitima (onima koje društvo marginalizira). Također, postoji lijep običaj čišćenja putova koji povezuju našu kuću s drugim kućama u susjedstvu i kada svi tako učine cijelo selo bude posebno čisto. Zato i ja dok sam ovdje, za Božić, osjećam kao svoju zadaću da okolo bude čisto na poseban način. To se radi i kao priprema za još jedan običaj gdje nakon Božića svaka obitelj, prema svojim mogućnostima, priprema piće ili obrok, a zatim obilazi obitelj i susjede kako bi zajedno slavili. Kršćani i kod nas postavljaju božićna drvca u crkvama, na tržnicama u gradovima i u obiteljskim kućama, ali kod nas nemamo običaj sijanja pšenice u došašću ili pripremati posebne vrste kolača na dan Božića.

F. C.: Ovdje u BiH pripremam se i slavim Božić na isti način kao što to čine moja braća u našoj zajednici i to mi je sasvim u redu. Iz svoje zemlje nisam prenio nikakve običaje jer se kultura, aktivnosti i mentalitet ljudi potpuno razlikuju pa stvari koje tamo radimo nije lako primijeniti ovdje.

O. D.: Kao student i kršćanin, pripremam se duhovno za doček novoga djeteta u svom srcu, s obzirom na to da sve dobre stvari koje mi je dao u mojoj nevrijednosti, stvari koje kao osoba nisam zaslužio. Jako cijenim poziv da mu služim na oltaru. Moja priprema također počinje dubokom meditacijom o njegovu životu ovdje na zemlji i također mom dok sam još na zemlji. Pripremam se za Božić u miru i nadi, osjećam radost i zahvalnost za razdoblje Božića i također pokušavam meditirati o onima koji bi ga možda željeli slaviti poput mene i koji više ne žive ili se suočavaju s problemima u života, prisjećajući se onih koji proživljavaju rat i onih koji prolaze različite poteškoće. Ne postoji ništa posebno što sam uspio donijeti iz svoje kulture, umjesto toga sam puno naučio ovdje. Jednom mi je u nekoj župi rečeno da otpjevam pjesmu na svom materinskom jezik i vidio sam kako me kršćani prate plješćući rukama nakon što sam im pokazao kako držati ritam i odmah sam poželio naučiti ih više, ali zbog ograničenoga vremena nisam uspio to uraditi. Da sam imao više vremena, poučio bih one koji su mi prišli, jer su neki od njih rekli da je jako lijepo i zanimalo ih je kako bi to zvučalo uz pratnju bubnjeva.

Jeste li stekli nove običaje ovdje koje biste voljeli zadržati nakon povratka kući?

A.T.:Običaj blagoslova kuća je običaj koji bih volio prenijeti iz BiH u Afriku.

T. H.:Jedan vrlo lijep običaj, kršćanska praksa ili pobožnost koja se također poštuje kod nas, ali još nije razvijena i shvaćena kao što sam ja to vidio ovdje u BiH i na koju bih volio potaknuti svoje ljude, jest ukrašavanje božićnoga drvca u obiteljskim kućama. Ovdje sam vidio da gotovo svi katolici vole izrađivati ukrase i ukrašavati ​​božićno drvce i svoje domove.

F. C.: Ljudi u BiH su tako dobri, tako ljubazni i gostoljubivi. Postoji duh prihvaćanja jednih drugih onakvima kakvi jesu i to je najvažnije za suživot.

O. D.: Razgovarat ću sa svojim kolegama kako bih uveo običaj blagoslova kuća i poticao ih da imaju blagoslovljenu vodu i križ u svakoj kršćanskoj obiteljskoj kući. Ovdje sam vidio koliko je svećeniku zanimljivo znati gdje kršćani borave, kakav život žive, a kršćani se sigurno osjećaju dobro kada vide svećenika u svom domu.

Franjevci s naših prostora su tijekom povijesti, a i danas, česti posjetitelji i misionari u Africi. Što biste poručili onima koji razmišljaju o odlasku u Afriku? Ima li neki savjet koji ste Vi dobili od nekoga kada ste dolazili u Bosnu i Hercegovinu, a koji se pokazao kao veoma koristan?

A.T.:Netko tko želi ići u Afriku, posebno u Ugandu treba prvo biti ponizan i skroman. Nadalje, ne treba od sebe praviti hranitelja naroda: Afrikanci nisu lijeni, sami si mogu priskrbiti hranu. Njih treba poučiti i treba im se propovijedati poruka o duhovnom i materijalnom razvoju. Na primjer, u Ugandi imamo povoljno okruženje za gotovo sve koji se žele razvijati. Do otprilike 2000. godine u našem je selu bilo mnogo domova, uključujući i naš, koji su mogli pripremiti dovoljno lokalnoga piva i hrane koja je pozivala ljude da besplatno jedu, piju i plešu. Također, osoba koja ide u Afriku bi trebala izbrisati iz svoga uma svu negativnost prema tom kontinentu koju je stekao od neupućenih ljudi i društvenih medija. Najvažnije, ne bi trebao učiti takozvanu „afričku kulturu” ni od koga. Neka ide i uči o kulturi od ljudi koji tamo žive. Za boravak u Africi je potrebna i ustrajnost i potrebno je potruditi se poznavati brzinu kojom se društvo razvija. Naučite povijest zemlje u koju idete barem 20 godina unazad. To pomaže da se krećete istom brzinom. Bez toga se može ići ispred ili iza vremena.

T. H.: Onim franjevcima koji bi željeli doći u Afriku posebno kao misionari za misije prije svega bih rekao da su dobrodošli i da ih misijske aktivnosti već čekaju. Jednostavno bih im rekao da se ohrabre i ostave strah po strani. Franjevci u Africi i vjernici dostupni su i sretni pomoći misionarima da se prilagode. Oni koji dolaze u Afriku trebaju biti otvoreni, fleksibilni, dovoljno strpljivi da uče od onih kojima idu u misije. Ovo posljednje navedeno je ujedno i ono što je meni rečeno prije nego što sam došao u BiH. Učim i još uvijek sam spreman učiti i zahvaljujem braći franjevcima koji su neumorni i nesebični uvijek mi strpljivo pomažući u učenju.

F. C.: Afrika je dobro mjesto s ljubaznim i gostoljubivim ljudima koji su uvijek spremni ugostiti posjetitelje i spremni ih naučiti svojim kulturama i jezicima. A Katolička Crkva u Africi nastavlja rasti, stoga je potrebno mnogo pastoralnoga rada i mnogo svećenika i volontera. Najvažnija stvar je otvorenost i spremnost za učenje novih stvari kao što su kulture i jezici te prihvaćanje da ste na novom mjestu s drukčijim ljudima, stoga postoji potreba za više razumijevanja jednih prema drugima. To je isti savjet koji je meni dao fra Ivica Perić, OFM, kad sam dolazio ovamo. Uvijek je potrebno biti ponizan i priznati da nešto ne znam kako bih naučio i bio bolji. Nije lako biti misionar ili studirati u potpuno novom mjestu, no uz Božju pomoć i neprestani zagovor Gospine majke Marije i vlastito zalaganje, moguće je.

O. D.: Ljudi u Africi vole misionare koji dolaze. Kad dođe novi misionar, to je blagoslov i ljudi ga na svoj način nazivaju dobrim misionarom, nositeljem Krista. Na misionare gledaju kao na nekoga tko vjernicima donosi nadu, radost, život jer pomažu onima koji ne mogu ići u školu plaćajući njihove školarine, gradeći škole, bolnice, dovodeći vodu, a ponekad i dovodeći struju. Bespomoćni preko misionara dobivaju nadu, oživljavaju svoje živote. Moja riječ ohrabrenja bila bi da će biti toplo dočekani, primljeni, voljeni, osigurani, zaštićeni, posebno oni koji žele doći u našu kustodiju Burundija – Rwanda. Misionar se doživljava kao netko tko drži Krista, tko se kreće s Kristom, kao netko tko zalijeva osušeno drvo i vraća se u život. Doista trebamo više misionara u Africi, pogotovo u našoj kustodiji budući da je još uvijek nova (osnovana je prije nekoliko mjeseci). Prije nego što sam došao ovamo, nisam znao kamo idem, samo su mi rekli da se ne bojim, da ću naći dobre fratre i tako je i bilo. Oni su dobri, brižni, puni razumijevanja, gostoljubivi, vrlo bliski s nama. Kad sam odlazio u BiH, rečeno mi je samo ovo: „Budi dobar, poslušan i lijepo se ponašaj. Dobro nas predstavi, a za ono što ti nije jasno traži pojašnjenje.” I savjeti koje sam dobio još uvijek mi pomažu.

Najkorisniji savjet koji mogu reći onima koji žele ići u misije u Afriku je da prije svega budu oprezni i otvoreni prema svima. Biti komunikativan. Ne slušati što o Africi govore ljudi koji nikad nisu bili u Africi, nego steći vlastito iskustvo. Zbog dobrote koju nađete u Africi kada tamo stignete poželjet ćete tamo ostati, a ako se vratite sigurno ćete poželjeti često posjećivati ​​Afriku. Ukratko, mogu reći da je ključ za uspjeh u misiji sljedeći: slušati, biti ponizan, biti otvoren za sve, voditi dijalog sa svim ljudima, ne udaljavati se od drugih, probleme rješavati slušanjem, dijeliti životno iskustvo s drugima i ne imati predrasude.

Vaša božićna poruka za čitatelje revije „Svjetlo riječi”.

A. T.:Božić je radost. Dijeli ovu radosti s drugima i uživaj u njoj. Sretan Božić!

T. H.: Draga braćo i sestre, mi sada čekamo radosnu vijest o rođenju našega Gospodina Isusa Krista, sina Božjega i našega spasitelja, dok živimo u svijetu loših vijesti koje nas okružuju, u svijetu ispunjenom ratovima i borbama. Dobra vijest o Božiću koji je pred nama je ta da nam, čak i ako se svijet ili naše životne okolnosti nekada mijenjaju na najgore, on uvijek donosi radosnu vijest vrijednu slavlja. Ne dopustimo da nas problemi i izazovi života zavaraju da ne vidimo razlog radosne proslave Božića, nego zahvalimo Bogu za njegovu milost i za to što nas spašava, traži i vraća kad smo izgubljeni. Neka Duh Sveti zapali u našoj duši želju za Bogom i njegovim kraljevstvom sada i zauvijek. Sretan Božić i nova, 2025. godina!

F. C.: Želio bih zahvaliti svim ljudima koji tako marljivo i predano rade na širenju radosne vijesti Isusa Krista u ovoj reviji Svjetlo riječi, a posebno fra Danijelu Nikoliću na ovom razgovoru. A sve čitatelje potičem da nastave čitati ovu reviju kako bi stekli više duhovnoga rasta i znanja. Neka ovo Isusovo rođenje u sve nas unese novo rođenje u naše kršćanske živote kako bismo uspjeli u svemu što radimo. Svima vam želim čestit Božić i sretnu Novu godinu. Kao što kažemo na mom materinskom jeziku Chaka chabwino cha kubadwa kwa Ambuye Yesu! (Sretan rođendan Gospodinu Isusu!)

O. D.: Moja poruka za Božić je da se trebamo dobro pripremiti za doček novorođenoga Isusa, ne računajući koliko ćemo morati potrošiti za Božić, kupiti ovo ili ono, da bismo bili izvanjski sretni. Ne zaboravimo moliti za one koji imaju problema, posjećivati ​​bolesne i starije i pružati ruku potrebitima. Čineći to, dobro ćemo proslaviti Božić. Oni koji ovo čitaju trebaju znati da je to jedan od načina evangelizacije Božjega naroda. Također koristim priliku da zahvalim svim ljudima dobroga srca koji uvijek mole za nova zvanja i misionarima da tako uvijek bude, stoga želim svim Božjim ljudima čestit Božić i uspješnu novu godinu koju ćemo uskoro proslaviti. Neka ovaj Božić 2024. godine promijeni naš život, da dopustimo novom djetetu Isusu da transformira naše živote i krene naprijed putem kršćanstva, u vjeri i dobrom životu. Amen. Blagoslovio Vas Svevišnji Bog! Mir i Dobro! Paix et Bien! (francuski) Amahoro ni Neza! (kirundi)

Objava Afrički franjevci u BiH: Božić je radost pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Ovim riječima je Biljana Glibo, voditeljica etno skupine Čuvarice započela naš razgovor i predstavila sebe i rad Čuvarica, a mi smo željeli saznati i više.

Etno skupina Čuvarice poznata je po dubokoj ukorijenjenosti u ramsku tradiciju. Kada ste prvi put osjetili poziv da kroz glazbu čuvate i prenosite baštinu svoga kraja?

Ljubav prema narodnoj pjesmi i tradiciji nosim odmalena. Odrasla sam u obitelji gdje su se njegovali običaji, poštovalo ono što su naši stari živjeli, pjevalo se iz duše i prenosila se vrijednost zajedništva, vjere i pripadnosti. To je nešto što se ne uči nego upiješ s odgojem.

Rama je prostor bogat nematerijalnom kulturnom baštinom, kraj koji ima snažnu i tešku prošlost, ali i kraj koji se nekoliko puta dizao iznova. Vjera običnoga čovjeka je ona koja je bila presudna, jednostavna vjera gdje nema puno pitanja.

U Ramu sam došla 1993. godine, kao izbjeglica. Pet godina poslije, 1998., sam se udala. Moj suprug je iz Donje Vasti, iz župe Uzdol. Upravo tamo, u toj zajednici, sve je počelo dobivati jasniji oblik. Uključila sam se u život župe i postala voditeljica zbora fra Stjepan Barišić Uzdol, što je bio moj prvi angažman u glazbi unutar župe. Nakon toga sam se uključila u rad HKUD-a Uzdol, a poslije i osnovala HKUD Rama, s ciljem da se kulturna baština našega kraja ne samo očuva nego i približi mlađima. Kroz to društvo razvijala se i škola folklora, koja je postala važan prostor za učenje i prijenos znanja o narodnim plesovima, pjesmama i običajima. Sve to me dodatno oblikovalo i vodilo prema onome što danas jesu Čuvarice. Taj put nije bio unaprijed planiran, ali gledajući unatrag, sve se nekako prirodno nadovezivalo. Ništa nije bilo slučajno. Sve je krenulo iz života, iz obitelji, iz Crkve i u svemu tome pjesma je uvijek imala posebno mjesto.

Pjesmom pamtimo i zahvaljujemo

Rama je uvijek prisutna u vašim pjesmama – kao lik, pejzaž, molitva. Kada biste morali opisati dušu Rame jednim mirisom, jednom bojom i jednim zvukom – što biste izabrali?

Zanimljivo pitanje, jer Rama zaista nosi duboku priču i dušu u sebi. Rama je nama mnogo više od mjesta – ona je duhovno ishodište, izvor pjesme i molitve. To posebno osjetim svake nedjelje kada idem na Šćit jer tamo vodim crkveni zbor zadnje dvije godine. Duša Rame miriše na pokošeno sijeno, na oranice koje su se obrađivale, na voćnjake i miris jeseni, na ramsku šljivu i rakiju, na miris domaće pite, na sve ono što se radilo s puno ljubavi i pjesme.

Da je moram obojiti, bila bi crno-bijela poput stare slike koja se čuva generacijama. A njezin zvuk bio bi, ženski glas, onaj što se nekad prolamao planinama dok su žene čuvale ovce i krave, uz pratnju cvrkuta ptica i ljepote netaknute prirode, pjesma bi se širila dolinom kao vjetar. Iako je Rama oduvijek imala bogatu tradiciju, burna povijest često joj nije dopuštala da se ta ljepota čuje naglas. Tek nakon Domovinskoga rata, kad su rane bile još svježe, ali duh slobodan, otvorio se prostor da ponovno pjeva punim glasom.

Čuvarice ne pjevaju samo o Rami, teme naših pjesama su različite. Nama je svaka pjesma čin pamćenja i zahvalnosti onima koji su bili prije nas i onima koji tek dolaze. Pjesmom čuvamo ono što nas je oblikovalo: vjeru, hrvatski identitet, jezik i ljubav prema glazbi.

U kojoj mjeri vjera i molitva oblikuju Vaš rad – ne samo u glazbenom nego i osobnom smislu?

Vjera mi puno znači. Kroz pjesmu osjećam snagu molitve jer, kako se kaže, tko pjeva, dva puta moli. Nama Čuvaricama vjera nije samo riječ nego osjećaj koji povezuje prošlost i sadašnjost. Ona nam daje snagu i mir, ne samo u pjesmama nego i u svakodnevnom životu. Naše probe uvijek počinju molitvom. To nam pomaže da se usredotočimo, da budemo zajedno u duhu i da svaki ton pjevamo s poštovanjem i ljubavlju onako iz srca.

Pjevati nama znači moliti i zahvaljivati. Vjera i molitva su u srcu svega što radimo. Bez njih naša pjesma ne bi imala dušu. Rado pjevamo na euharistijskim slavljima. Božja providnost u radu naše skupine jako se očitovala, nekad je tako prisutna da je možemo dotaknuti. Mislim da je to pokazatelj da smo na pravom putu i da je Gospodin uvijek s nama.

Posebno na što smo ponosne jest da u svom programu rada imamo i Korizmeni hod „Prosti moj Bože”. Gdje se korizmenim pjesmama na poseban način pripremamo za Uskrs. To su koncerti puni emocija, sabranosti i molitve. U ovoj godini posjetili smo 11 župa.

Čuvarice povezuju žene različitih generacija. Koliko je važno kroz svoj rad mladima prenijeti tradiciju, običaje i priče poput one o Divi Grabovčevoj i kako oni to prihvaćaju?

Čuvarice zaista povezuju žene različitih generacija i to nam je izuzetno važno. Kroz skupinu je prošlo mnogo članica i Bogu sam zahvalna za svaku jer svaka je dala nešto svoje. Danas kad se osvrnem znam da je svaka od nas jedan kamenčić u velikom mozaiku koji priča priče kroz naše pjesme bile one autorske ili obrađene tradicijske. Našim radom želimo mladima prenijeti tradiciju, običaje i priče koje oblikuju naš hrvatski identitet poput one o Divi Grabovčevoj koja je dala svoj život radi vjere u doba turske vlasti, i danas je primjer svim djevojkama i majkama. Svake godine hodočastimo na njezin grob na Kedžaru prve nedjelje nakon Svetoga Petra i Pavla, što je za nas poseban čin sjećanja i poštovanja.

Mladi danas možda žive u drukčijem svijetu, ali oni osjete tu snagu priče i prepoznaju važnost korijena. S velikim poštovanjem slušaju, uče i često me iznenade koliko su željni razumjeti i prihvatiti svoje naslijeđe. Za nas je prijenos tradicije most koji povezuje prošlost i budućnost. Pjesmom i pričama gradimo taj most jer vjerujemo da će samo tako naša kultura i vrijednosti živjeti dalje, u srcima novih generacija.

Diva kao trajni izvor inspiracije

Što Vama znači Diva i na koji način njezina priča utječe na Vaš umjetnički izraz?

Diva Grabovčeva nama je simbol čistoće, žrtve, duhovne snage i hrabrosti, sve ono što nastojimo utkati u svoj rad i život. Njezina priča nije samo povijesni događaj nego trajni izvor inspiracije i snage. Kroz njezin lik osjećamo duboku povezanost s našim korijenima i vjerom, ali i s vrijednostima koje su važne i danas: odanost, hrabrost i nepokolebljivost u svojim uvjerenjima. To nas vodi da pjesmom prenosimo te poruke i ustrajemo u očuvanju tradicije.

U umjetničkom izrazu Dive Grabovčeve nema samo patnje ili žrtve nego i nade i snage baš kao što je i naša pjesma poziv na očuvanje vjere, zajedništva i ljubavi prema svome kraju, hrvatskom narodu i domovini.

Vaša autorska pjesma „Diva s Vrana” dirnula je mnoge. Kako je nastala ta pjesma i kako ju je publika prihvatila?

Pjesma „Diva s Vrana” nastala je iz naše potrebe da iskažemo poštovanje prema Divi Grabovčevoj. Kada smo prvi put pjevale misu na Kedžari, došli smo na ideju da bi bilo lijepo da joj napišemo pjesmu. Nekoliko Čuvarica napisalo je različite tekstove o Divi, a iz njih smo zajedno stvorile pjesmu, odnosno tekst Diva s Vrana, a David Glibo, naš najstariji sin, napisao je glazbu. Josip Vukoja uradio je aranžman te se pjesma nalazi na našem prvom albumu „Divojka” koji smo izdali 2019. godine. Od tada, svake godine prije Divina govora uvijek otpjevamo tu pjesmu kao čin sjećanja i časti, ali i kao podsjetnik na snagu vjere i hrabrost koju Diva simbolizira. Publika je pjesmu vrlo dobro prihvatila, a za nju smo snimile i spot.

Da možete sjesti i razgovarati s Divom Grabovčevom – što biste je pitali?

Prije svega bih joj zahvalila. Zahvalila bih joj na njezinoj hrabrosti, na njezinoj nepokolebljivoj vjeri i na tome što je u vremenu tame ostala svjetlo koje i danas svijetli mnogima. Rekla bih joj da njezina žrtva nije zaboravljena, da se njezino ime danas s poštovanjem izgovara, da su njezina čistoća i odanost Bogu postali putokaz mnogima koji traže snagu u kušnjama.Pitala bih je kako je osjećala Božju prisutnost u trenucima kad su joj sve zemaljske sigurnosti bile oduzete, i zamolila bih je da moli za sve nas osobito za mlade koji su često izgubljeni u svijetu bez trajnih vrijednosti. Vjerujem da bi njezine riječi bile blage, ali snažne i da bi nas podsjetila da prava sloboda dolazi jedino kroz vjernost istini jedinomu Gospodinu našemu Isusu Kristu.

Mnoge djevojke posjećuju grob Dive Grabovčeve i to često odjevene u narodnu nošnju kako bi izrazile neku vrstu pripadnosti i ponosa. Kako Vi gledate na to?

Meni je jako drago vidjeti kako mnoge djevojke posjećuju grob Dive Grabovčeve. Danas ljudi dolaze na Divin grob ne samo iz Rame nego iz cijele Hercegovine, Dalmacije u zadnje vrijeme i iz Bosne, puno je hodočasnika i iz Hrvatske. To nije samo lijep običaj nego snažan izraz pripadnosti, poštovanja i ponosa prema našoj tradiciji i kraju.

Posebno je lijepo što svake godine jedna od djevojaka, odjevena u prekrasnu ramsku narodnu nošnju, izgovori Divin govor. Nekoliko naših članica imale su tu privilegiju da, u liku Dive, izgovore tekst koji je za ovu prigodu napisao fra Mijo Džolan. To su bile Iva-Ines Pavlović, Nada Krešo, Ivana Jozić i Iva Glibo. I same često obučemo narodnu nošnju, posebno na blagdan Velike i Male Gospe koja se uvelike štuje u Rami.

Možemo li reći da su Čuvarice, baš kao i Diva, primjer vrijednosti koje se danas često zanemaruju?

Diva Grabovčeva nam je prije svega primjer ženske snage, ustrajnosti i duboke vjere u zaboravljene vrijednosti. Nije uvijek lako slijediti taj put, ali njezina priča i život nas svakodnevno podsjećaju koliko je važno ostati vjeran sebi i svojim uvjerenjima. Kao skupina, trudimo se čuvati i prenositi tradiciju, vjeru i običaje, baš kao što je Diva hrabro čuvala ono u što je vjerovala. Njezin primjer daje nam snagu da i mi u svojim životima i radu ustrajemo, unatoč svim izazovima i teškoćama s kojima se susrećemo. Zahvaljujući njoj, razumijemo koliko je važno biti hrabar, ponosan i vjeran svojim korijenima, i baš zato Diva za nas nije samo priča iz prošlosti ona je živa inspiracija.

Što biste poručili mladim djevojkama koje možda i same u Divi pronalaze inspiraciju?

Mladim djevojkama poručila bih da ostanu vjerne sebi i svojim vrijednostima, čak i kada se svijet oko njih brzo mijenja. U vremenu punom izazova i neizvjesnosti, važno je pronaći snagu u vlastitoj vjeri i onome što nas čini posebnima. Ako u Divi Grabovčevoj pronalaze inspiraciju, neka joj se ugledaju na hrabrost, čistoću i odlučnost jer upravo one čuvaju vrijednosti koje Diva simbolizira. Neka znaju da je moguće biti vjeran sebi i živjeti dostojanstveno, bez obzira na prepreke. Važno je njegovati ono što nam daje snagu i smisao jer u tome pronalazimo snagu za budućnost.

Obitelj i „Čuvarice” su moj dom

Biti žena danas – u tradicijskoj glazbi, u vjeri, u javnosti – donosi i izazove. Kako ih Vi doživljavate i savladavate?

Biti žena općenito nekad nije lako jer još uvijek živimo u svijetu koji je često muškarcima bliži. Ipak, biti žena je nešto najljepše što postoji jer sam Bog je baš ženi dao čast da bude nositeljica života. Ima li išta ljepše od toga? U tradicijskoj glazbi, vjeri i javnosti, često se susrećem s izazovima, ali me upravo ta misija i ta uloga žene drže snažnom. Uz podršku obitelji uspijevam pronaći snagu da nastavim i da ostanem vjerna vrijednostima koje smatram važnima. Znati da sam dio nečega većeg i da svojim djelovanjem mogu utjecati na druge žene daje mi motivaciju da ne odustajem, bez obzira na prepreke.

Imate li u planu nove projekte? Možemo li očekivati još pjesama koje će oživjeti naše legende i svece?

Kroz naše pjesme uvijek se provlače ljubav, vjera i domoljublje. Na ova dva albuma koja smo do sada izdali, opjevale smo važne povijesne osobe poput Dive Grabovčeve, Mijata Tomića i kraljice Katarine. Pjevale smo o Rami i svemu što ona znači. Ako Bog da, vjerojatno će biti još sličnih pjesama koje će nastaviti oživljavati naše legende i povijest. Želimo da te priče i dalje žive kroz našu glazbu.

Kada ne biste bile „Čuvarice” u glazbenom smislu, čega biste bile čuvarice u svakodnevnom životu?

Glazba je dio moga identiteta, način na koji osjećam svijet i proživljavam vjeru. Teško bih mogla zamisliti život bez nje. Ali kada bih morala odabrati nešto drugo, bila bih čuvarica onih poziva koji također donose život, nadu i utjehu. Rad u medicini doživljavam kao izraz velike plemenitosti u tome vidim služenje čovjeku u njegovim najosjetljivijim trenucima. Divim se ljudima koji s ljubavlju i stručnošću vraćaju zdravlje i dostojanstvo onima kojima je ono narušeno. S druge strane, misijski rad me duboko nadahnjuje na duhovnoj razini. To je služenje koje prelazi granice jezika, naroda i kultura, to je potpuna predanost Bogu i bližnjemu. U tom kontekstu posebno me dirnula životna priča sestre Ane Uložnik, koja svojim životom svjedoči Kristovu ljubav do kraja. Uz to, volim rad s djecom i mladima, kao i istraživački rad koji traži tišinu, strpljenje i predanost. Iznad svega, moja obitelj i moje „Čuvarice” su moj dom, s njima čuvam ono što mi je najdragocjenije: vjeru, zajedništvo i srce koje pjeva. Bez njihove vjere i podrške, teško bi bilo nositi sve izazove koji su pred nama. Rad s njima ispunjava me i daje mi snagu. Često kažem da smo poput obitelji jer samo na temeljima povjerenja, zajedništva i ljubavi možemo opstati unatoč svim teškoćama. Sve što radimo kroz glazbu, vjeru i zajedništvo podsjeća nas koliko je važno biti vjeran sebi, pomagati drugima i nositi u srcu ljubav i nadu. Nadam se da će ova poruka potaknuti svakoga tko je pročita da pronađe snagu u sebi, da voli i vjeruje jer upravo to daje životu pravi smisao. Ljubav iznad svega, a ljubav je Isus Krist.

Objava Biljana Glibo: Ljubav iznad svega pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Fra Janko je rođen u Pirama, u župi Novi Šeher, 23. listopada 1967., gdje je završio i osnovnu školu. Srednjoškolsko obrazovanje stekao je u Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji u Visokom, a filozofsko-teološki studij pohađao je u: Sarajevu, Canterburyju (1993.) i na Heythrop Collegeu u Londonu (1994.) gdje je postigao Postgraduate Diploma in Pastoral Theology na temu Kriza vjere među mladima s obzirom na njihov psihološki razvoj. Za svećenika je zaređen u Samoboru 1993. Službovao je u Zenici, Novoj Biloj, Kiseljaku i Dobrinji (Sarajevo). Bio je provincijski asistent Frame Bosne Srebrene (2000. – 2003.), voditelj Franjevačkoga studentskog doma u Sarajevu (2005. – 2009.), tajnik Franjevačke provincije Bosne Srebrene (2003. – 2006. i 2009. – 2012.) i definitor provincije (2012. – 2022.). Bio je član Uredničkoga vijeća FMC-a Svjetlo riječi (2003. – 2006.), autor i urednik radioemisija Bosna Srebrena i Svjetlo riječi (2000. – 2006.), urednik provincijskoga glasila Bosna Srebrena (2009. – 2012.) i glavni urednik revije Svjetlo riječi (2016. – 2022.). Skladao je pjesme, aranžirao i pisao tekstove. Izdao je singl kazetu Dawning Hope (London, 1993.) i samostalni album Rijeka života (Zenica – New York, 1996.). Također je bio suautor na albumima VIS-a Jukić – Uhapšen u svojoj magli (Sarajevo, 1991.), VIS-a Novo Nebo – Snaga ljubavi (Zenica, 1997.) i autor je knjige Kraljevstvo za osmijeh (2023.).

Od 2012. ravnatelj je FMC-a Svjetlo riječi, a od 2022. obnaša i službu vikara Franjevačke provincije Bosne Srebrene.

Poštovani fra Janko, Franjevačka provincija Sv. Križa – Bosna Srebrena pravno postoji od lipnja 1340., odnosno danas već 685 godina, iako su fratri na našim prostorima prisutni stoljeće ranije. Ako pravimo usporedbu, kakva je njihova uloga bila onomad, a kakva je ona sada?

Bosanska vikarija je formalno osnovana 4. lipnja 1340., ali je počela funkcionirati već 5. listopada 1339. Kao što ste rekli, franjevci su bili prisutni u Bosni puno ranije. Već 23. ožujka 1291. papa Nikola IV., franjevac i bivši provincijal u Dalmaciji, šalje pismo provincijalu hrvatske provincije s naredbom da u Bosnu pošalje „dva franjevca, uzorna života i učena u bogoslovnom nauku, koji znaju jezik bosanskih Hrvata. U slučaju da oni zbog bolesti ili kojeg drugog razloga napuste Bosnu, provincijal mora poslati drugu dvojicu“. Iz toga razloga ova se godina smatra službenim početkom djelovanja franjevaca u Bosni.

Nemamo pisanih izvješća o načinima djelovanja prvih franjevaca u Bosni. Pretpostavljamo da su se držali standardnog načina evangelizacije putujućih propovjednika, bez stalnih nastambi i samostana. No, uspjeh njihova rada ne moramo pretpostavljati budući da su franjevci do dana današnjega ostali aktivni u BiH, bez obzira na kompleksne društvene okolnosti i turbulentne političke mijene koje ni u jednom stoljeću nisu štedjele Provinciju Bosnu Srebrenu. To samo pokazuje da se vjerski, kulturni i društveni angažman franjevaca nije u bitnom mijenjao tijekom svih ovih stoljeća. Načini djelovanja prilagođavali su se vremenu i prostoru, ali osnovno polazište njihova rada i života uvijek je ostajalo isto: Obdržavati sveto evanđelje Gospodina našega Isusa Krista živeći u poslušnosti, bez vlasništva i u čistoći (Pravilo Reda Manje braće).

Jednom prigodom, pišući o Bosni Srebrenoj, a posluživši se Nekrologijem Bosne Srebrene od 1356., došli smo do približne brojke kako je na ovome tlu djelovalo i svoj smiraj pronašlo oko 3 140 (podatak iz 2017.) franjevaca. Koga biste od subraće u ovom mozaiku posebno izdvojili i zašto?

Provincija ima, hvala Bogu, značajan broj znamenitih, ali i svetih fratara koji su u ovoj zemlji, gotovo po pravilu, krčili i utirali put, ne samo katoličkoj vjeri, nego i općenito kulturi, književnosti, odgoju, obrazovanju, medicini itd. Zaista je velik niz franjevaca koji su ostavili pečat svoga rada, počevši od: fra Juraja Dragišića, fra Matije Divkovića, fra Filipa Lastrića, fra Mate Nikolića, fra Martina Nedića, fra Ivana F. Jukića, fra Grge Martića, fra Julijana Jelenića pa sve do fra Šime Šimića, fra Ignacija Gavrana i mnogih drugih. Istina, njihova se imena ne nalaze u bosanskohercegovačkima udžbenicima i povijesnim knjigama, ali njihov rad, vođen jedino dobrom povjerenim im vjernika i bližnjih, ostavio je duboke i neizbrisive tragove u pamćenju bosanskohercegovačkog čovjeka, bez obzira na vjersku i nacionalnu pripadnost. U tom kontekstu, zaista mi je teško izdvojiti bilo kojeg franjevca iz ovoga sedmostoljetnog mozaika Bosne Srebrene, ali bih ovdje naglasio važnost svakog pojedinog fratra koji je u svom vremenu i okolnostima s ljubavlju radio na duhovnoj i tjelesnoj dobrobiti povjerenog mu puka. Na kraju krajeva, ključ našeg višestoljetnog ostanka i opstanka u BiH nije zasluga pojedinaca, koliko god ona u sebi bila velika i važna, nego je to samozatajan i ustrajan rad cijeloga provincijskoga bratstva.

Fratri su uvijek bili uz narod: u radosti i žalosti, dobru i zlu, miru i ratu… Kako iz perspektive Franjina nasljedovatelja, baštinika Bosne Srebrene, vidite aktualnu situaciju bh. države?

Bosna i Hercegovina je kao država bila i ostala složena cjelina, teško razumljiva ljudima sa strane, a nama koji u njoj živimo uvijek nedovršena i nedorečena. Razumljivo je to zbog niza povijesnih okolnosti koje su na nju udarali, ali još više zbog onih koji su se ovdje međusobno sudarali, tako da je uvijek bila, što se u narodu kaže, i svačija i ničija. Svačija, jer na nju svi polažu pravo, a ničija, jer nitko to pravo ne može do kraja realizirati. Zbog ovoga vjerskog, društvenog i političkog rascjepa, BiH kontinuirano stagnira, ne samo u političkom, nego i u kulturnom, gospodarskom i demografskom pogledu. Svjedoci smo kako se ovdje politički predstavnici mogu složiti jedino u tomu da se ni u čemu ne slažu. Svi polažu pravo na teritorij Bosne, neki čak konstruiranjem povijesnih činjenica, ali nitko zdušno ne radi na njezinoj izgradnji i prosperitetu, i to samo zato što kao država ne pripada jednom narodu i jednoj vjeri. A to ostavlja mnogo sivog prostora od koga imaju mnogostruke koristi samo pojedinci. Kako bi se takvo stanje što dulje održalo, stalno nas međusobno zavađaju pričama o kataklizmičkoj ugroženosti i opasnosti drugih i drugačijih. A to je, u najmanju ruku, šteta jer je ova naša bosanskohercegovačka zemlja još uvijek rodna i darežljiva, bez obzira na to što su svi stoljećima od nje samo uzimali. S malo autentičnog i bogobojaznog liderstva mogli bismo od nje stvoriti, ne samo dostojno, nego i uzorno mjesto za život.

Koliko je ostalo od toga da su „franjevci čuvari Bosne“?

Definirati bosanske franjevce kao „čuvare Bosne“ znači opće svesti na partikularno, odnosno staviti franjevaštvo u ideološki, a ne u vjerski i redovnički kontekst. Zato ne bih mogao reći koliko je točno ostalo od toga da su franjevci „čuvari Bosne“, jer osobno ne znam otkud se taj izraz pojavio i zašto. Kad god naiđem u medijima na ovaj izraz, uvijek pomislim kako bi zvučalo, na primjer, kad bi se fratri u Njemačkoj nazvali „čuvarima Njemačke“? Istina, kontekst BiH kao države je potpuno drukčiji od svakog drugog, ali to ne znači da su franjevci ovdje da čuvaju bosanskohercegovačku državu i njezinu državotvornost. Mi smo svećenici i redovnici, a to prvenstveno znači da smo uvijek bili i ostali navjestitelji i čuvari katoličke vjere, ponosni na svoj hrvatski nacionalni identitet koji njegujemo i čuvamo u svojoj domovini BiH. A kad nas netko doživljava i kao „čuvare Bosne“, to bi ponajprije moglo biti zbog toga što smo uvijek smatrali da u BiH mora biti mjesta za sve ljude i sve narode, a ne samo za svoj vlastiti. Možda se varam, ali mi se čini da smo po tom pitanju poprilično usamljeni.

Bosna Srebrena donedavno je bila jedna od rijetkih provincija koja je imala svoje sjemenište, novicijat i teologiju. Nažalost, svjedoci smo kako je ove 2025./’26. akademske godine, zbog daljnje nemogućnosti afiliranosti Zagrebačkom sveučilištu, integrirana u Katolički bogoslovni fakultet Univerziteta u Sarajevu. Što to „u praksi“ znači?

Proces ujedinjavanja katoličkih učilišta morao je jednom doći i u BiH. Taj proces je već odavno počeo diljem Europe, ponajviše zbog konstantna pada svećeničkih i redovničkih zvanja. Integracija Franjevačke teologije Sarajevo u Katolički bogoslovni fakultet Sarajevo još je jedan od pokušaja da u ovom izazovnom vremenu krize svećeničkih zvanja obostrano učinimo hrabar iskorak koji će nas još više približiti i ujediniti u istoj misiji evangelizacije naših prostora. A koliko je u nama bosanskim franjevcima žilavosti i ustrajnosti, sama za sebe najbolje govori činjenica kako je naša Franjevačka teologija Sarajevo, za razliku od drugih u okruženju, samostalno opstala sve do ove godine.

Europski kontinent ne može se, posljednjih godina, pohvaliti velikim brojem duhovnih zvanja. Osjeti se to i u visočkom sjemeništu već godinama (travničkom također), a i na svim trima bogoslovijama u gradu Sarajevu… Kako danas nekoga oduševiti za nasljedovanje Isusa po primjeru Sv. Franje?

Teško se danas nosimo s krizom zvanja, najviše zbog toga što je to potpuno nova situacija u kojoj smo se našli, pa mogu reći, iznenada. Ako bismo ostavili po strani objektivne poteškoće kao što su nedavni Domovinski rat, poraće i surova emigracija stanovništva, moramo priznati da smo i sami sporo hvatali ritam suvremena načina percepcije života i postojanja. Oko nas se sve prebrzo mijenja tako da je u tim okolnostima najlakše upasti u dvije krajnosti: ostati statičan ili postati previše adaptivan. I jedna i druga krajnost kriju u sebi opasnosti monotonije, odnosno konfuzije. Posljedica toga je mlakoća u kojoj kao vjernici nismo ni studeni ni vrući (Otk 3,17). Zato je autentična radost življenja evanđelja jedini put privlačenja i oduševljavanja mladih za ovaj poziv i način života, bez obzira na okolnosti i svekolika tehnička iznašašća. Sv. Franjo je svakim svojim korakom svjedočio kako radost nije odsutnost patnje i žalosti, nego posvemašnja Božja prisutnost. Kad imaš Boga u sebi, sve imaš.

Pod svojim okriljem Bosna Srebrena ima i članove Franjevačkog svjetovnog reda, čija je članica bila i bosanska kraljica Katarina, te framaše. Kolika je snaga i kakva je njihova uloga u širenju i življenju evanđelja?

Velika je snaga i uloga članova Frame i OFS-a u širenju i življenju evanđelja. I sām sam u mlađim danima, kao provincijski asistent Frame, sudjelovao u kreiranju života i rada mladih i starih koji su željeli obogatiti i osmisliti svoje živote u Kristu po primjeru uvijek aktualnog Sv. Franje Asiškog. Onda kad sebe mijenjamo postajući boljima i sadržajnijima, mijenjamo i društvo u komu živimo i radimo. Zato Definitorij Bosne Srebrene uvijek stavlja veliki naglasak na rad s mladima određujući fratre koji će ih oduševljavati našim franjevačkim pogledom na stvarnost u kojoj živimo. A to uvijek završi kao dvosmjerna ulica: koliko god oni oduševljavaju mlade, toliko i mladi oduševljavaju njih svojim angažmanom i vjerom u bolji svijet. Nekad je samo dovoljno promijeniti kut gledanja da perspektiva života postane potpuno nova.

Na što se, u budućnosti, trebati staviti naglasak u Bosni Srebrenoj?

Rekao bih da se Franjevački red općenito čini u svim vremenima aktualnim i izazovnim, ali iznad svega privlačnim i inspirativnim, upravo zbog toga što su njegovi članovi uvijek spremni na milost početka, odnosno milost ponovnog početka. Današnjim modernim rječnikom rečeno, uvijek smo otvoreni za mogućnost resetiranja, svježeg doživljaja našeg franjevačkog života i poslanja, jer je voda na izvoru najbistrija. Svake tri godine sazivamo Provincijski kapitul, najviše upravno tijelo provincije, na komu analiziramo prethodno trogodište i na osnovu toga stvaramo zaključke i smjernice za iduće trogodište. U ovom smo trogodištu stavili naglasak na proces integracije Franjevačke teologije u KBF Sarajevo i potaknuli smo subraću na otvorenost za nove vidove pastoralnog rada. Posebno smo naglasili rad na promociji, odnosno pastoralu redovničkih i svećeničkih zvanja.

Što su fratri Bosni, a što je Bosna fratrima?

Moram priznati da ste me malo zatekli ovim pitanjem, jer dosad nisam razmišljao o tome u ovom kontekstu. Jednostavno živiš i radiš na tlu iz koga si izrastao, ne pitajući se za razloge, pogodbu i cijenu, a tada ti je sve samorazumljivo. U najkraćim crtama bih rekao da je BiH naša domovina i kao takva vrijedna svake radosti, zalaganja, muke i napora. Ova je zemlja uvijek bila lijepa, ali jednako tako i opora, prkosna, siromašna i štura. U tom kontekstu, mislim da je ponajbolje ovu zemlju i franjevce opisao čuveni hrvatski književnik A. G. Matoš: „Užasne prilike, (…) harahu kod nas tri vijeka, a u Bosni šest stoljeća, ujak, samo ujak, gvozdenim disciplinama opasani franjevački fratar, junak i svetac, učitelj i mučenik, diplomat i svećenik, vojnik prosjačke crkve i zatočnik poprosjačenog naroda, mogaše izdržati vječnosti tih paklova. Narodni ti pastiri ne bijahu mirnjačine i licemjerni bogomoljci, odbijeni od svoga plemena, već junaci i narodnjaci kakve ih još danas viđamo.“

Neka nas sve prati Božji blagoslov mira i dobra!

(Razgovarala: Josipa Prskalo, Katolički tjednik)

Objava Političke mijene ni u jednom stoljeću nisu štedjele Provinciju Bosnu Srebrenu pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Fra Stjepane, uskoro završava vrijeme korizme i slavimo temeljni i najveći kršćanski blagdan – Uskrs. Što to otajstvo Isusove muke, smrti i uskrsnuća znači današnjem čovjeku?

Piše u Evanđelju po Ivanu: „Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni. Ta Bog nije poslao Sina na svijet da sudi svijetu, nego da se svijet spasi po njemu.” (Iv 3,16-18). Mislim da danas nema čovjeka koji nije čuo za Isusa i za njegovu žrtvu, tj. za žrtvu otkupljenja. Međutim, ima ljudi koji to nisu prihvatili. Mnogi misle da će se spasiti svojim tehnikama „samospasenja” ili nekim drugim načinima. Postoje čak oni i koji su kršteni, a nisu prihvatili dar spasenja. Treba posvijestiti današnjem čovjeku da je spasenje besplatni dar od Boga i da: „Tko vjeruje u njega, ne osuđuje se; a tko ne vjeruje, već je osuđen što nije vjerovao u ime jedinorođenoga Sina Božjega.” (Iv 3,18-19). Iako se današnji čovjek dosta oslanja na sebe u modernome svijetu, ipak treba shvatiti da bi bilo dobro da se svi iz zahvalnosti prema Bogu potrudimo prihvatiti dar spasenja koji je Isus ostvario svojom mukom, smrti i uskrsnućem.

Duhovna priprava za Uskrs

Koliko je danas važno da ljudi povezuju Veliki petak i Uskrs?

Upravo smo u korizmi slušali događaj iz evanđelja kad Isus odlazi na brdo preobraženja, na brdo Tabor. Zanimljivo je da su tamo učenici oduševljeni i žele ostati s njim. Međutim, kao pravi kršćani, ne smijemo se zadržati samo na brdu Tabor gdje je preobraženje i gdje je sve lijepo. Sjetimo se da je Isus sišao s toga brda i da je išao i na brdo Golgotu. Jako je dobro usporediti te dvije situacije jer na brdu Golgoti imamo drugu sliku gdje su svi učenici napustili Isusa i razbježali se. Kad usporedimo situaciju na ta dva brda, vidimo da nam Isus poručuje nešto više, da ne možemo biti kršćani koji se oslanjaju samo na one slatke, lijepe trenutke, nego u životu moramo računati i na križ koji će nas dovesti do onoga konačnog spasenja, do prave ljepote. Isus je znao da ako ne siđe s Tabora i ne prođe Golgotu, neće doći ni do uskrsnuća. Mi ljudi se lako zadržimo na ovim prividnim, lijepim ovozemaljskim stvarima i zaboravimo našu krajnju destinaciju. Isus nikada nije zaboravio što je njegovo glavno poslanje: da je došao da uskrsne i da nam otvori nebo. Kao kršćani ne smijemo odbaciti križ jer je križ sredstvo našega spasenja. Jedino preko križa ćemo zajedno s Isusom uskrsnuti i doći tamo gdje je i on.

Obično se kaže da je Božić najradosniji blagdan i proslavlja se često euforično. Zašto se među ljudima ne osjeća tolika radost za godišnju proslavu Uskrsa?

Ja bih baš rekao suprotno, jer Božić je iskomercijaliziran i sveden je na površno slavljenje. Svi smo pod nekim emocijama, slušamo one tipične fraze čarolija Božića, darivanje i ostalo, tako da ostanemo na nekim površnim, komercijalnim reklamama, a ne uđemo u dubinu. Oko nas se stvori takav ambijent buke, slavlja, veselja u adventu, a to bi trebao biti vrijeme mira, tišine, sabranosti i razmišljanja. U gradovima adventska događanja preplave mnogi turisti i sve se to svede na jedno užurbano vrijeme i ostane se na nekom površnom slavljenju i pripremi za Božić. Božić nam dođe, a mi budemo nespremni na duhovnoj razini pa mnogi ljudi ostanu za Božić zaista prazni. Dok, hvala Bogu, Uskrs nije toliko iskomercijaliziran. U korizmi ljudi prakticiraju intenzivni post, velike ispovijedi, te put križa kojim razmatraju muku Kristovu. A da ne spominjem dubinu Velikoga tjedna i Svetoga trodnevlja gdje ljudi zaista ulaze duboko u razmišljanje o muci Kristovoj i toga trenutka milosti našega spasenja. Imam osjećaj da se za Uskrs ljudi duhovno bolje pripreme. Nemamo to neko vanjsko blještavilo, buku, kič, nego imamo baš ozbiljnu pripremu molitvom i radom na sebi. Imam osjećaj da je ovo dobro jer ljudi tijekom korizme ulaze u tu duhovnu sferu gdje razmišljaju o Isusovoj muci, smrti i uskrsnuću. A po meni, bolje je da je tako nego da je kič.

Uskrs u djetinjstvu

Kako ste Vi kao dijete u svojoj mnogobrojnoj obitelji pripremali i proslavljali Uskrs?

Pred korizmu u mom selu je bilo bučno jer bi bio pokladni utorak ili tzv. masni utorak. To su bila ona seoska sijela na kojima bi se slavilo i igralo kolo do ponoći i time bi se ulazilo u korizmu. Te noći bi se prekidalo sa svime. Svaku večer u korizmi molilo se žalosno otajstvo krunice. Mama i tata tijekom korizme nisu dali da slušamo glazbu niti da gledamo televiziju. Petak bi se postio, a nijedna pobožnost križnoga puta se nije smjela preskočiti. U Velikom tjednu je bilo nekih običaja. Jedna od stvari koja je meni kao djetetu ostala u sjećanju, a poslije to nisam nigdje vidio (sad živim u Hrvatskoj), jest da se na Veliki petak obvezno kuhala kopriva u koju bi se ubacio ocat i to bi bilo jedino jelo za taj dan. A za Uskrs, uvijek bi se u crkvu nosilo jelo na blagoslov (jaja, kruh, meso) i posebno sol. Nikad nismo smjeli početi jesti to posvećenje a da prije ne uzmemo na prst tri puta blagoslovljenu sol. Vjerojatno se time aludiralo na Presveto Trojstvo. Taj blagoslovljeni doručak i zajedništvo za tim doručkom mi je ostalo kao nešto najljepše.

Je li Vas i na koji način odrastanje u mnogobrojnoj obitelji usmjerilo na rad s mladima kojemu ste danas posvećeni?

Rast u velikoj obitelji znači da moraš naučiti dijeliti stvari, osloniti se na druge, naučiti razgovarati, da ne možeš uvijek biti glavni niti najpametniji. To mi je iskustvo svakako pomoglo i pomaže mi danas u pastoralu s mladima. A i samo to druženje i zajedništvo u obitelji naučilo me da budem okružen ljudima i vjerujem da mi je puno pomoglo.

Evangelizacija mladih

Što Vas najviše motivira da se bavite evangelizacijom i radite s mladima?

Mislim da je to jedan dar koji sam dobio kada sam doživio iskustvo Boga u 23. godini. Tada sam istovremeno osjetio i ovaj žar da nešto i ja učinim i razmislim što na ovome svijetu ja mogu učiniti za Boga i za bližnje. Smatram da sam tada, toga istog dana, dobio taj dar i žar da se ne zaustavljam, nego da tražim načine kako evangelizirati i kako učiniti nešto za Boga danas u ovome svijetu.

Koje su najveće prepreke s kojima se suočavate prilikom animiranja mladih za vjerske aktivnosti i kako ih prevladavate?

Mislim da nema puno prepreka u radu s mladima u smislu da oni ne žele vjeru. Međutim, mladi koji dolaze u crkvu žele konkretan sadržaj. Traže duhovnost i živo iskustvo Boga. To je uvijek teško jer možeš ih razočarati ili ih možeš oduševiti. Mladima se ne smije podilaziti i oni vole iskrenost i oštrinu i nikada se zbog toga ne ljute jer smatraju da im treba netko da ih prodrma i da im kaže istinu o tome kako stvari stoje. Najveće poteškoće za mlade, da bi išli naprijed u vjeri, jesu osobne rane. Puno je disfunkcionalnih obitelji iz kojih oni dolaze. Tako mnogi mladi nakon krizme napuštaju Crkvu i lutaju svijetom gdje bivaju izranjavani, uništeni emocionalno, duhovno i psihički. To primijetim kad vodim franjevačke ljetne kampove i psihološko-duhovne kampove. Najveća je poteškoća saniranje tih rana. Takvi najviše vole meditativna klanjanja kroz koja ih Bog najviše liječi i mijenja. Tad se kod njih polagano otklanjaju te rane, otvaraju se Bogu i milosti i onda idu naprijed. Mnogima je, pogotovo muškarcima, ranjeno samopouzdanje. Takvim mladićima dadnem zadaće i da nešto korisno naprave. Primijetio sam koliko im u vraćanju samopouzdanja pomaže upravo to da im netko vjeruje i da mogu učiniti nešto za drugoga.

Koliko je danas zapravo teško mladima, ali i odraslima, govoriti o uskrsnuću? Osjećate li se ponekad poput sv. Pavla u Ateni?

Možda će zvučati kao da nisam skroman, ali ja nemam tih poteškoća. Kad sam počinjao s evangelizacijom i radom s mladima pitao me jedan svećenik: „Kako misliš da će tvoj program izgledati?” Ja sam stavio naglasak na duhovnost, na sakramente tj. na misiju klanjanja križu, a on je dodao: „Pa na to ti ni bakice više ne idu.” Znao sam da mladi traže iskustvo Boga i ne trebamo se bojati govoriti im direktno da je Isus živ, da je uskrsnuo i da taj isti Isus danas djeluje. Tužno mi je čuti kad ljudi pričaju, pa i mi svećenici ponekad, o Isusu kao o nekoj bajci: Prije 2000 godina kada je Isus živio … Prije 2000 godina kada je Isus liječio … kao da taj Isus danas nije živ. Ja uvijek javno i otvoreno govorim da ja ne bih bio ovdje gdje jesam da nisam sreo Isusa koji je živ. Ako mi ne vjerujemo da je Isus živ, uzalud je naša vjera – rekao je sv. Pavao.

Inicijator ste i organizator sad već tradicionalnoga zavjetnog Antunovskog hoda kroz Zagreb. Kako se pripremate za taj hod i koja su ključna načela koja prenosite mladima ovim hodočašćem?

Pripremamo se na dvije razine. Duhovnoj – kad molimo za ljude koji će doći. Ako se taj dan ne dogodi duhovna obnova, nismo napravili ništa. Ovaj hod nije neko paradiranje, hodanje uprazno. A da je to zaista tako, vidi se po tom što broj sudionika svake godine raste. Druga vrsta pripreme je tehnička jer se hod održava na otvorenom pa je tu velika količina administracije oko dozvola i sl. Međutim, nama je puno važnija ova duhovna priprema i promocija. Ovim hodom mi nikome ništa ne namećemo, nego samo pjesmom, plesom, radošću i zajedništvom svjedočimo da je Isus živ. Hod počinjemo misom, zatim na različitim točkama na putu imamo molitvu, na Trgu bana Jelačića je evangelizacija i molitva, a sve završavamo klanjanjem u bazilici sv. Antuna na Svetom Duhu. Svake godine biramo jednu rečenicu – citat za hod. Ove godine to je Put poniznosti – put mudrosti. Propovijed i kateheze oslanjamo upravo na toj rečenici.

Ljubav se pokazuje u služenju

Što mislite koje su vrijednosti koje mladi najviše cijene u današnjem društvu?

Radim najviše u Hrvatskoj pa ću reći da se tu najviše cijene obiteljske i vjerske vrijednosti. Opet moram istaknuti da sam ja u kontaktu s onima koji su uglavnom već u Crkvi. Zanimljivo mi je primijetiti da još ima toliko mladih koji žive predbračnu čistoću, planiraju svoju obitelj i traže partnere koji žive svoju vjeru i s kojima dijele iste vrijednosti.

Nakon uskrsnuća Isus je rekao svojim učenicima: „Idite i učinite mojim učenicima sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga”. Kako vidite budućnost evangelizacije među mladima?

Nitko ne može evangelizirati drugoga dok i sam nije evangeliziran. Zato ja vodim jedan tečaj koji se zove Filip gdje ljude tijekom tri dana dovodim do iskustva Boga. A kad oni budu zapaljeni, žele služiti drugima. Ja sve što radim, radim s grupom mladih koji konstantno služe. Za mene, evangelizacija je služenje. Ima puno molitvenih zajednica i udruga koje su zatvorene i vrte se oko sebe. Moramo znati izići iz okvira i ono što mi imamo ponuditi drugima. Zato dosta radim i preko interneta, koristim društvene mreže da drugi mogu pogledati i preslušati. A sve to radim uz pomoć mladih ljudi koji su angažirani. Ja svima govorim ljubav je jednako služenje. Puno je onih koji pričaju, a malo onih koji djeluju. Osim toga, evangelizacija funkcionira prije svega oslanjanjem na Boga. Ako te Bog pozvao, ne brini se za svoju smotanost, nesposobnost, neznanje, Bog će te osposobiti kao što je osposobio apostole i sve ostale. Evangelizacija je u snazi milosti Duha Svetoga, ne u našim sposobnostima.

Za kraj, Vaša uskrsna poruka mladima u jubilarnoj godini nade?

Uvijek sam fasciniran promatrajući našu vjeru. Uvijek ostanem oduševljen time koliko Bog vjeruje nama. I to poručujem svima pa i mladima: kad god se razočarate u sebe, i u svijet i u društvo, Bog vjeruje u vas. Kroz što god da prolazite, samo se sjetite da vam Bog i dalje vjeruje i da on ne mijenja svoje mišljenje. Nemojte nikada posustati i izgubiti nadu.

Objava Fra Stjepan Brčina: Prihvatiti dar spasenja pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Nastanak Svjetla riječi

Bili ste član Komisije za izdavačku djelatnost u vrijeme osnivanja revije Svjetlo riječi. Kako je došlo do odluke o pokretanju revije i koja je bila prvotna vizija iza ideje o pokretanju jednoga ovakvog časopisa?

Istina, bio sam član Komisije za izdavačku djelatnost, koju je g. 1982. osnovao Definitorij Franjevačke provincije Bosne Srebrene, na čelu s tadašnjim provincijalom fra Lukom Markešićem. Sastav Komisije bio je sljedeći (abecedno): fra Petar Anđelović, fra Mile Babić, fra Ladislav Fišić, fra Krešo Jelić, fra Marijan Karaula, fra Zdenko Marić, fra Mato Mrkonjić i fra Marko Oršolić, st. Među živima smo sada Karaula, Oršolić i ja. Ovdje treba reći da je Josip Broz Tito preminuo 1980., a Svjetlo riječi počelo je izlaziti u travnju 1983. Nakon Titove smrti pojačava se proces demokratizacije u tadašnjoj Jugoslaviji, koji je započet 1966., nakon smjene Aleksandra Rankovića, a intenziviran kad je Edvard Kardelj objavio svoju knjigu Pravci razvoja političkog sistema socijalističkog samoupravljanja g. 1977., u kojoj govori o pluralizmu samoupravnih interesa i zagovara veće slobode za religijske zajednice.

Borba između unitarista, centralista i federalista u jugoslavenskom komunističkom vrhu – koja se zaoštrila upravo za vrijeme održavanja Drugoga vatikanskog sabora (1962. – 1965.) – dovela je do određene popustljivosti režima prema Katoličkoj Crkvi i religiji općenito, pa i prema naciji općenito. Protokol između predstavnika Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije i Svete Stolice potpisan je 25. lipnja 1966. i unaprijedio je odnose države i Crkve. Počinju se graditi nove crkve i širiti katolički nauk. U tome su prednjačili bosanski franjevci, a poslije i hercegovački. Starješinstvo Franjevačke provincije Bosne Srebrene 2. svibnja 1945. očitovalo se u svojoj Izjavi o svojim očekivanjima od nove vlasti. Tada bosanski franjevci osnivaju Udruženje „Dobri Pastir” i počinju izdavati reviju i kalendar Dobri Pastir, molitvenik Biserje sv. Ante i niz vrijednih knjiga. U spomenutoj izjavi franjevci ostaju vjerni članovi Katoličke Crkve i vjerni sinovi svoga hrvatskog naroda te su lojalni novim vlastima, ali nikad slijepo lojalni, nego kritički lojalni.

Bosanska franjevačka provincija jedina je institucija u ovoj zemlji s neprekinutim kontinuitetom djelovanja od srednjovjekovnoga Bosanskog Kraljevstva do dana današnjega. Bosanski su franjevci uvijek bili svjesni svoje velike prošlosti i svoje povijesne odgovornosti od g. 1291. (dakle, također od godine osnutka stare Švicarske Konfederacije) do danas. Dva velika provincijala, fra Luka Markešić, provincijal bosanskih franjevaca (1982. – 1991.), i fra Jozo Pejić, provincijal hercegovačkih franjevaca (1982. – 1988.), najzaslužniji su za pokretanje revije Svjetlo riječi. Oba su provincijalata bili izdavači Svjetla riječi od 1983. do 1992. Markešić i Pejić bili su duboko svjesni da su franjevci od svoga dolaska u Bosnu bili nositelji ne samo evanđeoskoga nego i kulturnoga djelovanja. Oni su svijet i svoje djelovanje u svijetu promatrali u skladu s principima Isusova evanđelja; njihova odgovornost za širenje Isusova evanđelja poticala ih je na kulturno i evanđeosko djelovanje. Time su se ova dvojica svrstali među istaknute franjevce u Bosni, u onu povorku koja počinje s fra Peregrinom Saksoncem, pa se nastavlja s fra Anđelom Zvizdovićem i fra Matijom Divkovićem, a dolazi preko Ivana fra Frane Jukića i fra Grge Martića, i preko fra Josipa Markušića, fra Ignacija Gavrana i fra Vitomira Slugića do naših dana.

Sjećate li se kako je došlo do toga da se časopis zove upravo Svjetlo riječi?

Sjećam se vrlo dobro. Fra Ladislav Fišić, profesor njemačkoga jezika te pisac pjesama i proznih tekstova, bio je pravi umjetnik riječi, a postao je i prvi urednik Svjetla riječi. Imao je lijep stil pisanja i bio je svjestan da je riječ (jezik) najvažnija stvarnost za čovjeka, da je riječ svjetlo. I doista, u povijesti filozofije, filozofija jezika primarna je filozofija u 20. stoljeću. Svakom je jeziku imanentno određeno poimanje svijeta, određeni svjetonazor, a određeni svjetonazor odnosi se na određeni svijet. Jasnije rečeno, filozofija riječi (grč. Logos) povezuje u neraskidivo jedinstvo dvije kulture do danas: grčku kulturu u kojoj je glavni pojam Logos (misao, riječ, um) i kršćansku kulturu u kojoj je jedan od glavnih pojmova (ako ne i glavni) pojam Logosa, odnosno Božje Riječi. Već su u prvim stoljećima kršćanstva crkveni oci povezali grčki Logos sa stvaralačkom i otkupiteljskom Božjom Riječi. Tako je grčki um (Logos) ušao u srce kršćanske slike svijeta, u kojoj je komunikacija s Bogom važnija od usmjerenosti na kozmos. U kršćanstvu su, dakle, grčki logos, tj. znanje, i vjera u Božju Riječ nedjeljivi. Vjera se ne smije svoditi na znanje, kao ni znanje na vjeru: oni se uzajamno pretpostavljaju i korigiraju. Time je ostvaren prijelaz od mita prema Logosu (znanju i vjeri) i nadiđeno je magijsko mišljenje te potvrđena važnost obreda (ritus) kao jezgre sakralnosti.

Uloga revije u bh. društvu

Gledajući razvoj Svjetla riječi tijekom godina, što biste rekli je li revija uspjela ostvariti ciljeve koji su pred nju postavljeni prilikom njezina pokretanja i je li se i na koji način vizija njezine uloge u društvu promijenila do danas?

Za bosanske franjevce, koji su pisali u Svjetlu riječi, mjerodavan je fra Matija Divković (1563. – 1631.), utemeljitelj franjevačke i bosanskohercegovačke književnosti i autor prvih tiskanih knjiga na narodnom jeziku. Svoja je djela pisao na bosančici, za koju je sam izlijevao slova. Zato je Divković reformator bosančice i naš prvi tipograf. On je veliki teolog koji se drži evanđeoskih kriterija. Kod njega nema govora protiv drugih. Jedino kritizira zle kršćane, tj. one koji su kršćani samo po imenu, a ne po djelu. On je uvjeren da se dobrom pobjeđuje zlo, a laž istinom. Kod njega nema crno-bijeloga prikazivanja stvarnosti, jer nitko na ovoj zemlji nije sto posto crn ni sto posto bijel. Mi i danas imamo crno-bijelo prikazivanje stvarnosti, a to znači da imamo ideologije: fašizam, nacizam, staljinistički komunizam, nacionalizam, fundamentalizam i scijentizam, koji crno-bijelim prikazivanjem stvarnosti šire mržnju prema drugima. Kad su se u Europi vodili ratovi između protestanata i katolika, Divković u Uvodu svojih Besjeda poziva ih na mir, jer to Isus želi, i sv. Franjo želi, te on sam, kao najmanji sluga iz Bosne: mir sa sobom, mir s drugima i mir s Bogom. Svjetlo riječi nastojalo je biti svjetlo istine, dobra i mira. Koliko je u tome uspjelo, neka procijene njegovi čitatelji. Je li pridonijelo širenju temeljnih sloboda: slobode misli, riječi i savjesti? Iz slobode nastaje ljubav koja nas usrećuje i bezuvjetne moralne zapovijedi.

Prvi broj Svjetla riječi je objavljen jer se tada u franjevačkoj zajednici osjećala potreba za jednom poučno-informativnom publikacijom. Postoji li ta potreba i danas? Smatrate li da je ideja širenja Božje riječi i promicanja pozitivnih društvenih vrijednosti pisanom riječju postao Sizifov posao u suvremenom svijetu?

Uvijek postoji potreba za svijetom boljim od postojećega. Mi kršćani to nazivamo obraćenjem (konverzijom), a to znači da čovjek mora mijenjati sebe nabolje sve do svoje smrti. Vjernik bezuvjetno vjeruje u pobjedu istine i dobra. Težište je na tome da čovjek treba prvenstveno mijenjati sebe na bolje. Kad to čini, čovjek omogućuje drugima da oni iz svoje slobode mijenjaju sebe na bolje. A ljudi koji robuju već spomenutim ideologijama žele mijenjati druge, a ne sebe. Sebe smatraju posve bijelima, a druge posve crnima. I zato oni mirne savjesti progone i ubijaju druge. To se danas odigrava pred našim očima u cijelom svijetu.

Kakav utjecaj Svjetlo riječi ima na svoje čitatelje i širu zajednicu?

U čemu vidim utjecaj Svjetla riječi? Svakoga ljeta zamjenjujem župnika fra Kristijana Montinu u Wiesbadenu u Njemačkoj. I svake nedjelje crkva je puna, ali su to uglavnom vjernici iz Bosne i Hercegovine. Vjerujem da Svjetlo riječi i tamo ima utjecaja, jer naši vjernici svake nedjelje ne samo da se Bogu mole nego i skupljaju pomoć za stradalnike i obespravljene diljem svijeta. Svjetlo riječi proširuje svoju djelatnost preko radijskih emisija, preko internetskoga portala i preko društvenih mreža. Poznata je i izdavačka djelatnost, koja također daleko dopire.

Koje je najupečatljivije sjećanje vezano za reviju Svjetlo riječi koje nosite u sebi?

Kad sam bio u egzilu u Zagrebu od g. 1992. do 1997., pozvao me je u svoj stan prije svoje smrti jedan vjernik rodom iz Dalmacije. Želio je pokloniti meni i našoj Teologiji razne časopise i knjige, osobito Svjetlo riječi na koje je bio pretplaćen od prvoga broja. Iz razgovora s njime uvidio sam da je reviju čitao s razumijevanjem i punim angažmanom. Imao je srednjoškolsku izobrazbu, ali istinski kršćanski stav. Eto to me je dirnulo. I još jedna zanimljivost. Ema Derossi Bjelajac (1926. – 2020.) bila je hrvatska političarka i visoka stranačka dužnosnica u doba socijalističke Jugoslavije, koja je obnašala visoke političke dužnosti od kojih je najznačajnija: predsjednica Predsjedništva Socijalističke Republike Hrvatske od 1985. do 1986. Jedan mi je prijatelj javio poslije njezine smrti da je imala sve brojeve Svjetla riječi te da je svaku moju kolumnu čitala i neke dijelove podvlačila.

Mediji u modernom društvu

Autor ste nekoliko knjiga, član uredništva nekoliko časopisa i čest gost u različitim medijima. Kroz medije svakodnevno ispunjavate zadaću širenja filozofske misli i kritičkoga mišljenja prema stvarnosti koja nas okružuje naglašavajući čovječnost i slobodu kao preduvjete za život u ljubavi. Smatrate li da danas veću odgovornost u kreiranju javnoga mišljenja i društvene svijesti snose mediji ili ipak pojedinci koji progovaraju kroz medije?

Važna je, i to vrlo važna, javnost mišljenja, javna uporaba uma, koji nam je svima zajednički. Veliki njemački filozof Immanuel Kant stalno je isticao da je potrebna javna uporaba uma kako bi se poboljšalo širenje slobode. Kant se pokazuje kao kozmopolit, jer traži od učenjaka da se obraćaju cijelom čovječanstvu, odnosno svjetskograđanskom društvu. Oficiri, državni službenici i svećenici smiju izvan službe (u ulozi učenjaka) javno iznijeti svoje misli o nepravdama i drugim opasnostima u svojoj službi. Dok je svećenik u svojoj službi, on je obvezatan unutar nje naučavati crkvenu ispovijest vjere, koju Kant naziva Simbolom. Dok je u svojoj službi, svećenik može imati samo privatnu uporabu uma, ali kao učenjak ima punu slobodu, štoviše zadaću, da svoje misli priopći publici javno o onome što smatra pogrešnim u Simbolu. Svi smo odgovorni, i pojedinci i mediji: onaj tko ima veću moć, ima i veću odgovornost. Uvijek treba raskrinkavati moćnike koji se skrivaju iza tobože objektivnih medija.

Vi kao profesor godinama pratite mnoge vjerske časopise iz BiH, Hrvatske, Europe i svijeta. Kakva je njihova uloga u današnjem društvu? I koliko vjerski časopisi odgovaraju na izazovna pitanja modernoga društva?

Kad je riječ o vjerskim časopisima, domaćim i inozemnim, treba reći da je za sve njih bitno mjerilo Isus Krist. On je mjerilo za cijelu Crkvu i za svakoga pojedinoga kršćanina, pa i za sve vjerske časopise. Crkva, kršćani i vjerski časopisi moraju odgovarati na suvremena pitanja čovjeka i čovječanstva iz perspektive Isusa Krista, koji je ljubio prijatelje i neprijatelje i navješćivao Boga koji voli svoje prijatelje i neprijatelje.

Svjetlo riječi danas

Kako biste definirali identitet Svjetla riječi u kontekstu današnjega bh. društva?

Kazavši da treba odrediti (definirati) identitet Svjetla riječi, to znači da ova revija mora sebe stalno usklađivati, iz broja u broj, s Božjoj Riječi, koja se utjelovila u Isusu iz Nazareta. Naše riječi moraju se usklađivati s Božjoj Riječi. Koliko je Svjetlo riječi u tome uspjelo, to opet neka prosude sami čitatelji.

Je li Vaša povezanost sa Svjetlom riječi i na koji način utjecala na Vaš osobni i profesionalni razvoj?

Svakako. Ako želim da me ljudi razumiju, onda moram jasno misliti, kako je to zahtijevao veliki francuski filozof René Descartes, i jasno govoriti (pisati), kako je to zahtijevao veliki austrijski filozof Ludwig Wittgenstein. Stvar je, dakle, domišljena kad je možeš jasno izreći. To je velika zadaća za sve stručnjake iz svih znanosti: da umjesto svoga znanstvenog jezika znaju govoriti svakodnevnim jezikom. Sjećam se prije dvadeset godina u Berlinu: moj najbolji prijatelj Dževad Karahasan i ja sudjelovali smo u diskusiji pod naslovom „Religija i politika” u emisiji Radija Berlin, koja je trajala više od tri sata u izravnu prijenosu. Prije emisije došao je k nama ravnatelj Radija Berlin i kazao nam: Govorite tako da vas svi slušatelji mogu razumjeti. A mimo toga, Karahasan je prije dvije godine u svom intervjuu za Svjetlo riječi kazao da ovu reviju doživljava kao list koji zna biti popularan, a da pritom ništa ne pojednostavljuje, i veoma ozbiljan, a da pritom nije pretenciozan.

Za Svjetlo riječi ste, tijekom razdoblja od više od 40 godina koliko revija postoji, vezani i kao čitatelj i kao suradnik. Na koji način biste predstavili reviju nekome tko do sada nije pročitao ni jedan njezin broj? Što o reviji možete reći iz perspektive čitatelja, a što iz perspektive suradnika?

To je revija koja nas koliko-toliko uči poniznosti koju je prakticirao sv. Franjo nasljedujući Isusa Krista. Čovjek koji je pun sebe (dakle, umišljen i ohol) ne može učiti ništa novo i ne može se razvijati, jer on stalno nameće sebe drugima i tako izaziva sukobe s drugima i širi mržnju prema drugima. Ponizan čovjek pak uči od sviju te tako obogaćuje sebe i zajednicu u kojoj živi.

Koje su Vaše nade za budućnost revije Svjetlo riječi?

Za budućnost Svjetla riječi važna je pluralnost mišljenja i stavova te dijalog različitih perspektiva, pri čemu svaka perspektiva mora biti utemeljena, metodički dosljedna i znanstveno potkovana. Svi koji žele reducirati bogatstvo pluralnosti na samo jednu perspektivu vode gušenju revije, a ne njezinu obogaćenju.

Vaša poruka za kraj ovoga razgovora?

Mi stariji polako se povlačimo i dolaze za nama mlađi. Pa je poželjno da mlađi preuzmu od nas ono što je bilo dobro i da to razvijaju, a ono, što je kod nas bilo loše, odbacuju i zamjenjuju boljim.

Objava Svjetlo uma i svjetlo vjere pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Od 2008. godine predavao je Sveto pismo Staroga zavjeta na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu. Od 2017. godine boravio je u samostanu u Pazinu, gdje je zajedno s braćom pokrenuo projekt e-duhovnih vježbi. Od 2021. godine nalazi se u Generalnoj kuriji Franjevačkoga reda u Rimu kao generalni tajnik za formaciju i studije. Uz proučavanje Svetoga pisma zanima se i za franjevačke teme te je izdao knjigu Porcijunkulski oprost: izvori, dokumenti i duhovnost te knjigu o Franjinu načinu čitanja Biblije U dubine Svetoga pisma.

Sveti Franjo kao primjer

Franjevački Red ovih godina slavi velike i važne obljetnice događaja iz života sv. Franje Asiškog. To je prigoda da više razmišljamo o tom svecu. Fra Darko, koliko Vas je u životu i Vašem pozivu nadahnuo primjer sv. Franje?

O sv. Franji počeo sam razmišljati nakon svoga obraćenja, dok sam proučavao različite vrste kršćanske i duhovne literature. Tada sam na ulici u Zagrebu vidio dvojicu franjevaca u habitima, pa pomislio da bi bilo dobro nešto pročitati o sv. Franji. Tako sam došao do knjige „Moj sveti Franjo” što ju je napisao fra Bonaventura Duda, a ona me potakla da počnem dolaziti u franjevačku crkvu na zagrebačkom Kaptolu. Franjina ideja siromaštva, malenosti i bratskoga života od početka me počela privlačiti, a kasnije, već kao franjevcu, i sve do danas snažno mi progovara Franjina svijest o Božjem milosrđu koje je on na osobiti način doživio u crkvici Porcijunkuli.

Vi ste kao franjevac i profesor mnogo istraživali njegov život i društvo u kojem je živio. Razlikuje li se u bitnom ono doba i ovo naše suvremeno?

Po svome sam obrazovanju ponajprije bibličar, no istina je da sam proučavao život i spise sv. Franje. Bilo mi je uvijek zanimljivo vidjeti kao on citira riječi Svetoga pisma, bio mi je zanimljiv način kako ih bira i kako ih primjenjuje u svome konkretnom vremenu. Naravno da se 12. i 13. stoljeće bitno razlikuju od našega vremena. Franjino je vrijeme bilo duboko obilježeno kršćanskom vjerom i osjećajem za Boga, što se u našem vremenu sve više gubi ili je sasvim odsutno. S druge strane, Crkva i crkveni službenici bili su meta brojnih kritika, pa su se rađali pokreti koji su nastojali obnoviti kršćanski život, kojiput i izvan službene Crkve. I danas je Crkva, pa i zbog stvarnih grijeha i prijestupa svojih službenika, pod udarom kritika, te bih rekao da u tome možemo naći sličnosti između dva razdoblja. Osim toga, i u onom i u ovom vremenu, ljudi su uvijek ljudi sa svojim dobrim i lošim stranama, sa svojim darovima i svojim ograničenjima, pa je to još jedna sličnost koja nam omogućava da nađemo dodirne točke s Franjinim vremenom i s njegovim djelovanjem.

U poznatoj sceni iz crkve sv. Damjana sv. Franjo je čuo glas s križa: „Idi, popravi moju Crkvu”. Je li time započeo njegov put obraćenja i svetosti? Kako se, po Vašem mišljenju, stječe svetost u životu?

Da, prema životopisima čini se da bi to bio početak Franjina obraćenja, no iz njegove vlastite Oporuke saznajemo da je presudan trenutak bio njegov susret s gubavcem. Za mene je svetost uvijek nastojanje da, poput sv. Franje, nasljedujem stope Gospodina našega Isusa Krista. Potrebno je biti zagledan u Isusa, kako nam ga prikazuju evanđelja, te pokušavati hoditi zajedno s njime u sadašnjem vremenu. Svetost nije nikad savršenost, nego čvrsto nastojanje da se ide prema savršenosti, pri čemu uvijek u središtu svoje pozornosti trebamo imati osobe oko nas, baš kao što ih je i Isus imao pred očima i u srcu.

Značenje svetih rana

U mjesecu rujnu obilježavamo 800. godina od rana ili stigmi sv. Franje. Ovom važnom obljetnicom sjećamo se događaja na brdu La Verni gdje se Franjo i izvanjski suobličio raspetom Kristu kada je primio dar svetih rana. Kako Vi kao franjevac doživljavate ovu obljetnicu?

Obljetnice su uvijek važne jer nas podsjećaju na neke važne događaje, no rekao bih da ovu obljetnicu možda ne bi trebalo previše obilježavati slavljima ili znanstvenim skupovima. Više bi nam ona trebala biti poziv da sami sebe preispitamo, da stanemo pred Božju riječ, da stanemo pred križ i u njima se ogledamo. Trebala bi nas potaknuti da obnovimo svoj duhovni život i, poput sv. Franje, neprestano tragamo za Božjom voljom u svome životu.

Koje je duboko značenje svetih rana u Franjinu životu i kršćanskom iskustvu?

Mislim da bi valjalo krenuti od najstarijega izvještaja o Franjinu iskustvu na La Verni koje je opisano u Prvom životopisu što ga je napisao fra Toma Čelanski, dvije godine nakon Franjine smrti, odnosno četiri godine nakon što je primio rane. Ondje u prvom planu nisu rane, nego upravo Franjina želja da istraži koja je volja Božja za njega. Zbog toga se on povlači na goru, zato otvara triput evanđelje i svaki put odlomke koje govore o Isusovoj muci i trpljenju. Tako je razumio da mora prihvatiti trpljenje. Rane su došle kao potvrda da je dobro razumio Božju riječ. Događaj na La Verni trebao bi danas biti poticaj da strastveno istražujemo Božju riječ, da tragamo za njegovom voljom i da je doista želimo vršiti.

Čini se da se čudesni znakovi u životu čovjeka nikada ne odvajaju od njegova egzistencijalnoga iskustva koje proživljava. Je li to bio slučaj i s Franjom na La Verni?

Naravno. Franjo je proživljavao teške trenutke. Bilo je to vrijeme kad su već počele njegove muke s bolešću, a osobito problemi s vidom, što su liječnici toga doba pokušavali riješiti i bolnim paljenjem. Osim toga, bilo je to vrijeme i kad je Franjo, dok je godinu dana ranije pisao Pravilo u Fonte Colombu, doživio veliko nepovjerenje od strane braće, napose provincijalnih ministara. Konačno, bilo je to i vrijeme kad mnoga braća, osobito s obzirom na siromaštvo, nisu više živjela one ideale koji su pokretali samoga Franju. Sve su to bile muke i trpljenja, a čudesan znak rana pomogao mu je da ta trpljenja prihvati kao svoj križ. Zato kad osoba doživi koji čudesan znak u svome životu, uvijek mora pogledati koje je konkretno značenje toga znaka. Nikad čudesni znakovi ne trebaju poslužiti za izdizanje te osobe ili za samohvalu, nego uvijek za ozbiljno preispitivanje.

„Iz rana, novi život” moto je koji je franjevačka obitelj odabrala za proslavu ove obljetnice. Mogu li čovjeku njegove rane i patnja biti u određenom smislu dar? Mogu li postati otvor kroz koji se nazire novi početak?

Upravo u smislu preispitivanja vlastitoga života, rane, trpljenje i patnja i trebaju poslužiti da sagledam svoj život, svoje reakcije i kako se odnosim prema drugima. U trpljenju mogu postati muka svima oko sebe ili blagoslov i svjedočanstvo svima oko sebe. Izbor je moj. U radu s osobama s intelektualnim teškoćama vidio sam kako su mnogi roditelji kroz križ koji nose dok trpe zbog svih teškoća s kojima se njihova djeca susreću, u tome našli i blagoslov, jer su oni sami postali bolje osobe.

Kako nas proslava svetih rana može potaknuti na veću pozornost i brigu za braću i sestre koji su u teškoćama, koji su bolesni, ranjeni, povrijeđeni?

Međunarodna komisija cijele franjevačke obitelji stavila je kao jednu od tema obilježavanja ove obljetnice upravo pozornost prema braći i sestrama koji nose različite rane. Promišljanje o Franjinim ranama može nas potaknuti da otvorimo oči za ljude oko sebe i da prihvatimo da smo svi krhki i da svi na sebi nosimo neke rane. To nam itekako može pomoći da najprije prihvaćamo ljude koji katkad zbog svojih rana reagiraju na načine koji su nam teško prihvatljivi, ali i da promislimo kako pomoći tim ljudima.

Vjera u suvremenom svijetu

La Verna je bila vrlo važna za kontemplativni život koji je sv. Franjo želio za sebe i za svoju braću, a tu je imao i neka mistična iskustva. Ima li u suvremenom svijetu mjesta za kontemplaciju, mistiku i askezu?

Sveti Franjo neprestano je bio u pokretu i na putu, a opet je uvijek našao vremena za povučenost i za boravak u Božjoj blizini koju je on prepoznavao po crkvama, ali i u prirodi. Naravno da i u današnjem vremenu ima prilika za kontemplaciju. Samo se trebamo, kako to Isus kaže, povući u svoju sobu, zatvoriti vrata za sobom i moliti. To čak ne mora ni biti neka fizička soba, nego soba vlastitoga srca. Za Franju piše u jednom od njegovih životopisa da je i na putu, kad je osjetio poticaj na molitvu, znao stati, naći neki kutak, i skriven od svih moliti. Važno je shvatiti da postoji javna i zajednička molitva čiji je vrhunac slavljenje euharistije, ali da postoji i ona intimna i skrivena molitva u kojoj mogu biti sasvim iskren, ogoljen pred Bogom.

Mnogi franciskanolozi ističu da je otajstvo križa u središtu Franjine i franjevačke duhovnosti. Koliko je danas u našem svijetu aktualno govoriti o križu?

Možda danas nije popularno govori o križu jer se cijelo društvo orijentira prema izvanjskoj sreći, uspjehu, onom prividnom. No, ako i nije popularno, potrebno je govoriti o križu jer ga svatko od nas nosi. Toliko ima patnje, osamljenosti, neshvaćenosti u današnjem svijetu, toliko neostvarenih želja, da jedino znajući da je Kristov križ svima donio život i ispunjenje, možemo ići dalje.

Nakon što je primio dar rana na La Verni, Franjo je spjevao Pohvale Bogu i pobrinuo se za svoga brata Leona u poteškoćama i blagoslovio ga. Što nam ovim primjerom pokazuje sveti Franjo?

Ma Franjo, kao i uvijek, misli na druge. Njegov je pogled uvijek istovremeno usmjeren prema Bogu i prema bližnjemu. Jedno ne ide bez drugoga. To je pogled koji prepoznaje Božju moć i Božju blizinu, koji prepoznaje sve ono dobro što nam Bog pruža, ali i pogled koji prepoznaje dobro u bližnjemu i sposoban je prenijeti i Božje dobro ljudima oko sebe.

Za Franju je razmatranje Božje riječi imalo temeljno značenje koje mu je omogućilo da otkrije lice i volju Božju. Kako možemo slušati i živjeti Božju riječ̌ koja povezuje vršenje milosrđa prema onima koji trpe i mogućnost da se otkrije lice Božje?

Netko je rekao da Sveto pismo uvijek valja čitati s novinama u ruci. Nije to daleko od istine. Božja riječ upućena je ne samo ljudima iz nekih davnih vremena nego i nama danas. Ako je čitam pitajući se uvijek što konkretno danas Bog od mene traži, ako joj pristupam sa željom da je vršim, onda će mi ona otkriti put prema bližnjemu, a po bližnjemu još će me više približiti Bogu.

Franjina poruka

Nedavno je u gradu svetoga Franje – u Asizu – održan europski susret fratara s privremenim zavjetima koji ste organizirali i vodili Vi kao generalni tajnik za formaciju i studij. Kakvo je bilo iskustvo i kakva je poruka susreta?

I taj je susret više od 150 braće s privremenim zavjetima bio organiziran u znaku događaja na La Verni, koju smo svi zajedno jednoga dana i pohodili, a kao moto imao je riječi „Ispunjeni najvećim divljenjem”, jer Franjin životopisac kaže da je on bio ispunjen najvećim divljenjem za svoga viđenja na La Verni. Mislim da se može reći da je i sve nas na tom susretu ispunilo najveće divljenje zbog Božjega djelovanja među braćom u cijeloj Europi. Za mene je, a rekao bih i za druge sudionike, iskustvo bilo izuzetno pozitivno, a glavni je dojam da, unatoč razlikama u kojima žive braća po Europi, ipak prepoznajemo i neke zajedničke probleme i zajedničke mogućnosti ili prilike. Naš je zadatak da pomognemo mladoj braći uhvatiti te prilike i zajednički raditi za budućnost franjevaštva na našem kontinentu.

Za kraj, je li Franjina poruka aktualna i danas? Može li Franjo svima nama danas biti inspiracija, posebno mladima?

Mislim da su nam i na tom susretu mladi franjevci pokazali da Franjo itekako može biti inspiracija, pa i mi stariji od mladih možemo učiti i biti potaknuti na obnovu života.

Objava Fra Darko Tepert: Rane sv. Franje znak ljubavi Kristove pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

– Što su vremena bila teža, to je svijet bio odaniji Mariji, utječući se njezinu moćnom zagovoru – naglasio je fra Zdravko.

Provincijala smo pitali i o nekim ključnim izazovima s kojima se suočavaju danas na prostoru Provincije, ali i perspektivama oporavka, povratka i dugoročnog opstanka hrvatskog katoličkog puka. Naravno, ključni segment navedenih procesa je demografija, a fra Zdravko pritom navodi i kako nas je nesretni rat dodatno unesrećio, pokrenuo i udaljio od naših zavičaja. U kontekstu povratka kaže kako procesi, osobito na Zapadu, donekle i ostavljaju nadu u povratak barem jednog dijela ljudi.

– Dobro bi nam došla jedna dublja i sveopća duhovna obnova jer je danas itekako prisutna i moralna i antropološka kriza koja je počela nagrizati stabilnost obiteljskih odnosa, a time i same temelje društvenoga i crkvenoga života – provincijalova je poruka.

Blagdan Velike Gospe ima osobito značenje među Hrvatima katolicima, ne samo u BiH već i u Hrvatskoj, a ta neraskidiva veza koju možemo pratiti stoljećima unatrag jedan je od čvrstih temelja na kojima počiva vjera, ali i značajan integrativni faktor. Možete li se osvrnuti na vjerski značaj ovoga blagdana?

– Današnji svijet obilježava duboka kriza i stoga su upravo svetkovine poput Velike Gospe prigoda za vraćanje na izvore i pomoć izlaska iz tih kriza. Iz iskustva znamo kako je voda udaljenija od izvora samim time i onečišćenija, pa, ako je kao takvu konzumiramo, ona će nam narušiti zdravlje. Svetkovina Uznesenja BDM prigoda je za snažne poruke i vraćanje, kako se to danas kaže, na tvorničke postavke ili, još bolje, vraćanje čistom izvoru. A najsigurniji put do našeg pravog izvora – Isusa Krista – je njegova majka Marija. Lijepo je čuti kako smo mi Hrvati marijanski narod. Uistinu, duhovnost našega naroda prožeta je dubokom vjerom i pobožnošću prema Blaženoj Djevici Mariji. S druge strane, mi smo i narod koji je predugo svoju egzistenciju morao osiguravati odlazeći iz svoje domovine i rodnoga kraja. Velika Gospa je svetkovina koja je poticala mnoge da dođu u svoje zavičaje upravo za taj blagdan jer vrlo dobro znamo kako nam je svima u životu neobično važna majčinska ljubav. Nije slučajno što se na taj dan u mnogim crkvama i našim svetištima vjernici okupljaju u velikom broju. Želja da se bude kući sa svojom majkom, bilo zemaljskom, bilo nebeskom, mnoge ljude vraća na njihova ognjišta. Tu vidim povezanost s Marijom koja pati, ali i koja ne odustaje pratiti svoga Sina sve do kraja Njegova zemaljskog života. Pa i Međugorje možemo promatrati kao znak naše duboke pobožnosti i povezanosti s Marijom.

Na čelu ste Franjevačke provincije Bosne Srebrene. U kojim će se župama koje pokriva Provincija slaviti blagdan Velike Gospe?

– Danas se u velikom broju naših franjevačkih svetišta i crkava okupljaju vjernici, počevši od Posavine, preko središnje Bosne, Lašvanske doline, Kotorvaroške doline sve do Rame i Livna. Tako će se brojni hodočasnici okupiti u našim franjevačkim svetištima i župama – u Tolisi, Koraću, Breškama, Olovu, Osovi, Docu, Kreševu, Uskoplju, Suhom Polju, Vidošima, Rami, Ivanjskoj, Jajcu i Sokolinama.

Koliko je blagdan zapravo važan segment povezivanja domovinske i iseljene BiH, razlog okupljanja, ojačavanja međusobnih odnosa, kao i stvaranja temelja za promišljanje o nekoj boljoj budućnosti na ovim područjima?

– Naš hrvatski katolički svijet gaji posebnu pobožnost prema Mariji. Što su vremena bila teža, to je svijet bio odaniji Mariji, utječući se njezinu moćnom zagovoru. U pobožnoj duši veliku ulogu igra i srce. Čovjek je majci otvoren čitavim bićem jer u nju ima najviše povjerenja. Naši su ljudi tijekom burne povijesti iskusili Gospinu zaštitu i pomoć, tako da svaki bolji poznavatelj povijesti hrvatskog naroda lako može otkriti uzroke odanosti Mariji. Svetkovina Marijina Uznesenja na nebo slavi se ljeti, kada se obitelji okupljaju u svom kraju i zavičaju. Marija nas okuplja oko svoga Sina, ali i međusobno jedne s drugima.

Svaki susret prigoda je za obogaćenje, a osobito na ovakav dan kada kao vjernici razmišljamo i o tome kako nas je i u kolikoj mjeri oblikovao i zavičaj. I uistinu je veliko pitanje u kojoj bi mjeri naš narod bio ovakav kakav jest da nismo i djeca Marijina. A to znači da smo svjesni svoje stvorenosti, ali i otkupljenosti. Prema novim mjerilima ovog svijeta, neki nas zbog toga smatraju konzervativnima, tj. ljudima koji se nisu odrekli važnih životnih vrednota. Hvala Bogu što danas to neke žalosti, kao i činjenica kako i u Zagrebu mnoštvo mladih ide na svetu misu. Smatram kako je vrlo važno biti svjestan činjenice kako uopće ne bismo bili ovakvi da nismo Marijina djeca.

Kakvo je trenutačno stanje kada govorimo o vjernicima na području vaše Provincije? Gdje su ključni izazovi te koliko se uspijevate izboriti sa svim svakodnevnim nedaćama koje opterećuju katolički hrvatski puk te postoje li perspektive povratka na ognjišta, što bi pak vodilo poboljšanju ukupne demografske slike?

– Pitanje svih pitanja danas je demografija. Naime, teško će se stvoriti prilike i okolnosti koje su nam nakon odlaska Osmanlija omogućile da od 18.000 osoba dođemo do predratnih gotovo 800.000 pripadnika našeg naroda. Nesretni rat nas je dodatno unesrećio, pokrenuo i udaljio od naših zavičaja. Mislim da se ne trebamo zavaravati nekim velikim povratkom našeg naroda, iako procesi, osobito na Zapadu, donekle i ostavljaju nadu u povratak barem jednog dijela ljudi. Dojma sam kako naš čovjek želi svoju djecu odgajati zdravorazumski i u ljubavi, a ne da budu samo politički korektna, što je postala mantra današnjeg svijeta na Zapadu i što nas je dovelo tu gdje jesmo, zato što se neke stvari ne smiju nazvati pravim imenom. Mi, hvala Bogu, još uvijek razaznajemo što je dobro, a što zlo, a isto tako, sposobni smo osuditi grijeh i grešno stanje, ali i zagrliti grešnika.

Dobro bi nam došla jedna dublja i sveopća duhovna obnova jer je danas itekako prisutna i moralna i antropološka kriza koja je počela nagrizati stabilnost obiteljskih odnosa, a time i same temelje društvenoga i crkvenoga života. Dakle, i mi na ovim prostorima osjećamo tu moralnu krizu i urušavanje etičkih normi u životu, a brojna područja života zahvatio je potrošački mentalitet i agresivni relativizam. Ovaj val gospodarske krize posljedica je, zapravo, ljudske pohlepe i odbacivanja moralnih načela iz sustava gospodarstva. Nikada ne smije prvotni cilj biti profit, nego čovjek koji će u svom životu ostvariti svoje dostojanstvo radom i od rada sam moći živjeti i dostojno uzdržavati svoju obitelj. Moralna i etička načela moramo vratiti u temelje naših života i međusobnih odnosa ako želimo ovaj svijet učiniti boljim i ugodnijim za život.

Ove godine predvodite misu na Groblju mira u povodu Europskog dana sjećanja na žrtve totalitarnih režima. Koliko je važno obilježavati taj dan, prisjećajući se svih žrtava te koji je značaj projekta Groblja mira za u stvaranju temelja za dugoročno pomirenje i suživot na ovim prostorima?

– Najprije želim zahvaliti svima onima koji su pokrenuli inicijativu da se taj dan obilježava i u našoj domovini. Nema mira ni pomirenja ako nismo sposobni uvidjeti kako je rat najveće zlo koje nas može zadesiti jer sa sobom nosi smrt, razaranje i uništenje. Bijeli križevi na Groblju mira su opomena koliko je ljudski život krhak, ali su isto tako i pokazatelj koliko je velik broj onih koji su stradali. Nakon Drugog svjetskog rata komunističke vlasti su ubile ogroman broj hrvatskih vojnika i civila, ostavile su iza sebe na stotine stratišta od Slovenije sve do Makedonije, posebno po Sloveniji, Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Dakle, bez mogućnosti obrane ili pravičnog suđenja, ljudi su potpuno dehumanizirani i ubijani iz čiste mržnje i obijesti. Likvidirano je i više od 600 svećenika, časnih sestara i sjemeništaraca, što predstavlja najveće stradanje crkvenih osoba u Europi.

Ove godine obilježavamo i 600 godina od rođenja kraljice Katarine Kotromanić Kosače. Kakve aktivnosti možemo očekivati u tom kontekstu?

– Mi smo kao Provincija u Križevcima imali s braćom i sestrama iz OFS-a mogućnost da na Danu hrvatskih svetaca, mučenika i blaženika progovorimo o našoj franjevačkoj svetici kraljici Katarini Kotromanić Kosači. Svake godine se sva naša franjevačka bratstva OFS-a iz BiH okupljaju u Kraljevoj Sutjesci utječući se zaštiti naše kraljice Katarine u čijoj se sudbini ogleda sudbina tolikih naših majki i baka koje su ostajale bez svojih muževa, sinova i kćeri, ali su i dalje hrabro u vjeri nosile svoju muku i patnju ne predajući se beznađu i očaju. Premda nigdje nije zabilježeno da je vođen službeni proces beatifikacije kraljice Katarine Kosače, niti da je ona službeno proglašena blaženom, ipak je glas o njezinoj svetosti od davnina prisutan u hrvatskom narodu u Bosni i Hercegovini koji je, zahvaljujući i mojoj braći fratrima, danas časti kao blaženicu, što ona za nas zaista i jest. Kroz mnogobrojne pjesme i priče koje su prenošene s koljena na koljeno od srednjeg vijeka do današnjih dana kraljica Katarina je na neki način postala hrvatska narodna junakinja i primjer osobe koja je ostala stamena u svojoj vjeri i ljubavi premda je izgubila i muža i djecu i domovinu.

Ovih se godina obilježavaju važne obljetnice za franjevačku zajednicu, poput rana svetog Franje. Kako će Provincija Bosna Srebrena obilježiti te povijesne događaje?

– Prošle godine slavili smo dvije važne obljetnice. Prva je osamstota obljetnica Greccia, kada je sv. Franjo želio dočarati događaj Božića živim jaslicama i tako potaknuti ljude da shvate kako to nije samo događaj iz prošlosti nego uistinu stvarno utjelovljenje našeg Spasitelja Isusa Krista. Druga je osamstota godišnjica franjevačkog Pravila koje nama franjevcima svih ovih stoljeća daje putokaz kako živjeti svoju franjevačku karizmu u svakom vremenu i na svakom prostoru. Ove godine je osamstota obljetnica stigmi – rana koje svjedoče kako je sv. Franjo osjetio istu patnju i bol koju je i Krist osjetio, čime je posvjedočeno da je njegov put zapravo Isus Krist kojem se toliko suobličio da je primio i njegove rane. Ispred nas je i 2025. godina u kojoj ćemo se sjetiti Franjine Pjesme stvorova, a 2026. godina će biti posvećena Franjinu prelasku u vječnost, u zajedništvo s našim Gospodinom Isusom Kristom.

Mi ćemo ove za nas vrlo važne obljetnice iskoristiti da se snažnije napijemo s našeg franjevačkog izvora, a svijetu ćemo posvjedočiti kako smo mi bosanski franjevci to što jesmo ne samo riječima nego i djelima.

Prošle godine organizirali smo žive jaslice u dvorištu naše Franjevačke teologije u Sarajevu i imali svečani Božićni koncert te smo tiskali knjižicu “800. obljetnica franjevačkog Pravila” u nakladi naše medijske kuće Svjetlo riječi koju je napisao biskup fra Marko Semren koji nas je i ove godine počastio svojom novom knjigom “Značenje osamstotih obljetnica franjevačkog reda: 800 godina redovničkog Pravila, prvih jaslica u Grecciu i rana sv. Franje na La Verni” koju smo također izdali u nakladi naše medijske kuće Svjetlo riječi.

Poznato je da su franjevci u Bosni i Hercegovini tijekom 700 godina djelovanja dali nemjerljiv doprinos u očuvanja vjere, kulture i narodnog identiteta Hrvata katolika. Može li danas, kada se svijet u kojem živimo ubrzano mijenja i zapostavlja duhovne vrijednosti, Crkva u BiH, odnosno franjevačka karizma, potaknuti vjernike da više promišljaju o vlastitoj ulozi u svojim župama i lokalnim zajednicama?

– Naša braća su tijekom više od 732 godine djelovala neumorno i u kontinuitetu na ovim prostorima, živjela usko povezana s ovim narodom, dijeleći s njime dobro i zlo i u teškim i neizvjesnim vremenima. Poučavala su ga i pomagala na svakojake načine, hrabrila ga i bodrila na putu života. Bila su tom ispaćenom narodu praktički sve: duhovni vođe, odgojitelji, liječnici, pisci, dušobrižnici – cijelim svojim bićem nosila su s drugima sudbinu naroda ne izdvajajući se i ne postavljajući se iznad samoga naroda. Što je imao narod, imali su i franjevci, ako je trpio narod, trpjeli su i franjevci, ako je bio progonjen narod, s njime su bili progonjeni i franjevci. Ta nas slavna povijest itekako obvezuje da i dalje hrabrimo svoje vjernike govoreći im kako nije sve tako crno, kako je ovo naša domovina u kojoj vrijedi živjeti. To će nam biti i glavna motivacija da se još više borimo i trošimo svoje energije nekada i za samo nekoliko starijih osoba koje su nam povjerene. Zahvalan sam braći na silnoj energiji i ljubavi koju imaju za, nažalost, vrlo često mali broj vjernika u župama.

(Dario Pušić, Izvor: vecernji.ba)

Objava Intervju provincijala Bosne Srebrene uz svetkovinu Velike Gospe pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Luko Paljetak je rođen u Dubrovniku 1943. godine. Diplomirao je 1968. na Filozofskom fakultetu u Zadru, a doktorirao 1992. na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Radio je u Zadru kao dramaturg i redatelj u Kazalištu lutaka, kao asistent na Filozofskom fakultetu i urednik časopisa Zadarska revija, bio redoviti član HAZU-a, dopisni član SAZU (Slovenske akademije znanosti in umetnosti) i član Akademije ruske književnosti.

Objavi je preko 150 knjiga poezije i proze za djecu i odrasle i prevodio s engleskoga, francuskoga, španjolskoga, slovenskoga, talijanskoga i ruskoga jezika. Dobitnik je mnogobrojnih nagrada i priznanja, između ostalih nagrade Goranov vijenac za cjelokupan pjesnički opus (1995.) i Nagrade „Vladimir Nazor” za životno djelo (2012.).

Za mjesečnu reviju „Svjetlo riječi” je uređivao rubriku o književnosti te uvijek bio raspoložen za suradnju kroz pisanu riječ, ali i kroz razgovore.

U sjećanje na ovu vrijednu, plodonosnu suradnju, ali prvenstveno na osobu iznimnog talenta i velike ljudskosti kakva je Luko Paljetak bio, s vama dijelimo jedan od razgovora koji je prije par godina Nikolina Marčić imala priliku s njim snimiti za našu radioemisiju.

Svako dijete sanja da će postati netko i nešto u svome životu, a književnost, poezija – to nikako ne može biti samo posao, nego prije svega i poziv i ljubav. Jeste li Vi htjeli postati književnik ili je književnost htjela Vas?

Nije to bilo baš tako jednostavno. Kada sam bio u osnovnoj školi nisam htio postati književnikom, zaista moram priznati. Premda sam pisao lijepe školske sastave – pjesme ne tada jer to nije bio školski zadatak – ali lijepe sastave sam pisao, a za neke sam čak dobivao i školske nagrade. Međutim, tada nisam pomišljao na mogućnost ili na to da bih mogao biti književnik i da bi to mogla biti književnost.

Privlačila me tada sasvim druga strana života. Htio sam biti neka vrsta kemičara. Doma sam napravio bio mali kemijski laboratorij i bavio se nekim svojim vlastitim pokusima. Nije to dugo trajalo. A zatim, kako smo imali u školi izvrsnoga nastavnika likovnoga odgoja, kako se to tada zvalo, otkrio sam da imam smisla za crtanje, odnosno za likovnost, za slikanje, pa sam kasnije kada sam malo odrastao – u srednjoj školi – pomislio da bi to mogao biti zgodan posao za mene i privlačila me ta umjetnost. Međutim, ni to se nije poslije ostvarilo iz jednostavnih razloga. Bio sam, jednostavno, previše siromašan da bih mogao otići u Zagreb iz Dubrovnika jer moji roditelji nisu bili bogati i nisu mi to mogli priskrbiti.

Tako da, na kraju sam se morao prikloniti književnosti jer ta želja za čitanjem, pa onda naravno i za pisanjem i pokušajem pisanja prvih pjesama zapravo me nije nikada napuštala. Reklo bi se dakle, ako bih smio izravno odgovoriti na Vaše pitanje, književnost je zapravo bila ona koja je mene odabrala.

„Volim te uvijek. I kada sanjaš, kad ne pišeš mi, kad te nema… U svakom slučaju te volim” – stihovi su jedne od Vaših pjesama koja je i uglazbljena. Kako Vi definirate ljubav?

Ljubav je vrlo složen osjećaj i ona jednostavno ne smije biti sebična, ne smije biti posvojna. Predmet naše ljubavi, nazovimo ga tako (a ružna je riječ „predmet”), ne smije biti predmet. To mora biti nešto što će biti dio našega bića, netko tko će biti dio našega bića, koga ćemo voljeti čak i kada mislimo da ga ne volimo ili kada mislimo da nas taj netko ne voli. Pitanje je što tko podrazumijeva pod ljubavlju. Ako podrazumijeva pod ljubavlju samo fizički kontakt, dodir i tome slično, onda je to vrlo krivi put ljubavi.

Ljubav je najdublja potvrda našega vlastitog bića u biću koje razumije da će na taj način i samo biti potvrđeno.

U jednom televizijskom gostovanju rekli ste kako je i šutnja dio glazbe kojom se puno toga može reći. Zašto je šutnju potrebno poštovati?

Šutnju je potrebno poštovati zato da bismo poslije mogli shvatiti ono što nam donosi zvuk. Šutnja ponekad govori više od riječi, a riječi ne bi mogle značiti ono što znače, kao ni note u glazbi, da nisu odvojene malim djelićima pauze, šutnje, muka, zatajenosti. To je sinteza: šutnja + zvuk + glas tvori ono što se zove ljudski izraz ili glazbeni izraz. Bez šutnje se ne može govoriti, bez govora se ne može šutjeti.

Vaš je književni opus iznimno velik, dojmljiv i raznolik, te je kao takav odlikovan brojnim nagradama i priznanjima. Za postići sve to potrebno je vrijeme. Što je za Vas vrijeme i kako uspijevate održavati tako dinamičan ritam?

Vrlo je važno shvatiti da je vrijeme nešto što prolazi, a istodobno da je vrijeme nešto što prolazi na takav način da možete na njega utjecati. Možete sebi organizirati taj protok vremena tako da ne osjetite stres zbog prolaženja vremena, da se snađete, da uskladite svoj osjećaj želje za trajnošću, za trajnim vječnim prezentom u kojemu bi svaki čovjek htio živjeti. Ako to ne uspijemo uskladiti, onda ćemo biti pod neprestanim stresom u neprestanoj žurbi za nekim ciljem koji nismo uspjeli ostvariti. Neprestano će nam biti na ustima vrlo banalna ali često slušana fraza „ajme oprosti, nemam vremena”. Upravo to „nemam vremena” je zapravo kazna za način na koji živimo. To se da ispraviti vrlo pažljivim odabirom vlastite, tako da kažem, brzine duha i tijela.

Zapaženo je Vaše blisko prijateljstvo s franjevcima Bosne Srebrene koji stoljećima njeguju i nastavljaju književnu tradiciju. Kako ocjenjujete književni rad bosanskih franjevaca?

Naravno da cijenim. Moje poznavanje je bilo više knjiško, povijesno itd., ali imao sam sreću upoznati sjajnoga, divnoga prijatelja i čovjeka i sjajnoga pjesnika fra Ivana Kramara koji je stjecajem okolnosti i vjerojatno Božjom voljom došao služiti u Konavle kao gvardijan. Upoznali smo se i osjetili i ljudsku i prijateljsku blizinu i nastavili smo surađivati. Na taj način Bosna Srebrena učinila mi se, kako bi se reklo, ljudskijom, konkretnijom a ne samo nekom povijesnom činjenicom negdje tamo u nekoj, da oprostite, Bosni.

Kako Vi kao pjesnik doživljavate Boga i sveto? Što je vjera u Vašem životu?

Vjerovati je vrlo važno. Moja majka je bila vrlo pobožna. Ja sam bio najprije ministrant kod dominikanaca, kada sam bio mali. Zatim sam prešao kao ministrant kod franjevaca dubrovačkih u vrijeme kada su se mise služile još na latinskom. Zatim sam, jer sam imao lijep glas, pjevao u franjevačkom zboru više od desetak godina. Međutim, sve je to i moglo bi biti samo vanjska manifestacija vjere. Ono što čovjek mora u sebi doživjeti jest svijest o tome da iznad naše volje postoji neka Volja koja upravlja tom našom voljom. Ta spoznaja ne mora uvijek biti produkt našega uma ili razuma. Ona je najprije, onako kako ja to shvaćam, pitanje srca. Bog najprije ulazi u srce a tek onda u um.

Za kraj Vas molim da čitateljima Svjetla riječi uputite Vašu poruku. Budite dobri ljudi. Ništa više od toga. Budite dobri ljudi ponajprije prema sebi jer vi ste biće prema kojemu morate biti dobri i morate sebe poštovati. Poštujte sebe i nećete nikada učiniti ništa loše nikome drugome.

Objava Luko Paljetak: Budite dobri prema sebi pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Kakvo značenje za Vas ima imenovanje željezanskim biskupom?

Kao prvo, moglo bi se itekako reći da je to za mene bilo veliko iznenađenje, ali i velika čast da mogu biti treći biskup jedne mlade biskupije, a njezin drugi biskup hrvatskoga podrijetla. Svjestan sam kako ova čast nosi sa sobom i veliku odgovornost. U izazovima današnjega vremena nije jednostavno biti na čelu neke crkvene ili državne institucije. Svaka odgovornost svakako je izložena i kritikama, bilo pozitivnim ili negativnim. Na to trebam biti spreman.

Osim različitih crkvenih funkcija, koje se isključivo odnose na vjeru i kršćanski život, bili ste i urednik crkvenih novina „Glasnik”. Cijelo vrijeme želite sačuvati hrvatsku riječ. Zašto je ona toliko važna?

Dolazim iz jednoga malog ogranka gradišćanskoga hrvatskoga naroda koji se u naš panonski kraj naselio prije 500 godina i preživio mnoga burna vremena i opasnosti asimilacije. U našem prostoru Crkva je bila ta koja je od početka skrbila i sačuvala u našem narodu vjeru, materinsku riječ i kulturu. Ona to i dandanas čini i ovo mi posebno na srcu leži jer i danas postoji ova opasnost od asimilacije svake vrste.

Protektor ste međunarodne udruge „Hrvat S.A.M.”, ali svakako želimo istaknuti da ste osnivač međunarodnoga zbora „Pax et Bonum” koji broji više od 160 pjevača iz Slovačke, Austrije i Mađarske. Vi zapravo preko ovoga zbora povezujete gradišćanske Hrvate pjesmom, kulturom i jezikom?

Udruga i zbor su konkretno sredstvo povezivanja nas gradišćanskih Hrvata koji smo podijeljeni u tri države (Slovačka, Austrija, Mađarska), u 5 (nad)biskupija (Bratislavskoj, Bečkoj, Željezanskoj, Jurskoj i Sambotelskoj), a najveći dio ovoga naroda živi u Gradišću u Austriji i pripadaju Željezanskoj biskupiji (oko 40 000). U Mađarskoj ih pak živi 7000, dok u Slovačkoj oko 5000 i u Češkoj 500. U Europskoj uniji mi smo gradišćanski Hrvati, hvala Bogu, skupljeni pod istim europskim krovom i sada smo čvrsto povezani s našom „starom Domovinom” – Republikom Hrvatskom te Bosnom i Hercegovinom.

Veza sa starom Domovinom

U ovih 13 godina Vaše pastirske službe mnogo ste toga učinili za Željezansku biskupiju koja Vam je povjerena, a u javnosti ste poprilično poznati. Kako uspijete obavljati sve Vaše složene brojne ali i odgovorne zadaće?

Volim izazove i kreativnost, a posebno raznolikost. Čovjek prije svega mora voljeti ono što radi, a onda svaki posao ili zadaća postaje neka vlastita kreacija. Ako radiš ono što voliš i voliš ono što radiš, onda ništa nije teško. Moram priznati da teret biskupije i potrebe hrvatskoga naroda ne nosim sam na svojim leđima. Bilo bi sebično i neiskreno od mene ako bih rekao da to sve sâm radim. Jako sam ponosan na svoje suradnike. Kada je u pitanju suradnja, oni su otvoreni prema meni i ja prema njima. U svemu potičem, podupirem i molim za zajedništvo. Zajedno možemo sve, a pojedinačno ništa. U biskupskoj službi samo se trudim biti dobar pastir i otac.

Često ste u posjetu „staroj Domovini”, tj. u Hrvatskoj te Bosni i Hercegovini. Osim što održavate kontakt s hrvatskim narodom, njegujete veze i s drugim narodima, od Amerike do Indije. Otkuda Vam tolika ljubav za hrvatski narod, ali i za običnoga čovjeka?

Ja bih rekao da sam ljubav prema Crkvi i prema svom narodu sisao s majčinim mlijekom. Ona dolazi prije svega iz moje obitelji. Odrastao sam u jednoj skromnoj obitelji, tata mi je bio mali čovjek i u našoj obitelji gajila se ljubav, poštovanje, privrženost i solidarnost – zapravo (i) sve one vrednote koje su temelj jednoga zdravog društva, a i obitelj i društvo su potrebni da bi čovjek mogao opstati. Stoga se smatram sretnom osobom, i to rado dijelim s drugima. Iskreno govoreći, uz svu ljubav prema drugim ljudima i narodima, moj hrvatski narod mi posebno leži na srcu.

Kao europski biskup puno se zalažete za prognane i izbjegle posljedicom rata i siromaštva. Zapravo ste i sami potomak prognanih Hrvata. Je li Vas na ovo zalaganje potaknuo papa Franjo ili osobna osjetljivost prema čovjeku u nevolji?

Ovo sam zapravo prvo naučio od svoje obitelji, ali i od sv. Martina koji je zaštitnik naše biskupije i pokrajine Gradišća. Njegov primjer posebno me je učio dijeljenju, solidarnosti s drugima, da se pomogne onome tko je u potrebi. Njegova gesta dobrotvornosti prema siromahu što se smrzavao pred vratima grada Amiensa, davši mu polovicu svoga plašta, i dandanas mnoge nadahnjuje. Sv. Martin za mene je primjer kršćanina kojega je oduševila ta vjera koja živi i vrši ljubav, kako nam i sam Isus kaže: „Što god učiniste jednom od ove moje najmanje braće, meni učiniste!” (Mt 25,45). Papa zapravo ponavlja i potiče nas na ono što je Krist izrekao. Ne samo papa, biskupi, svećenici i vjeroučitelji nego svaki čovjek treba neprestano ponavljati ove Kristove riječi jer pred čovjekom uvijek stoji opasnost da se s vremenom ogluši i postane slijep za drugoga koji pati.

Suradnja s Bosnom Srebrenom

U rujnu prošle godine na svečanoj misi utemeljenja predali ste fra Božidaru Blaževiću dekret o osnutku prve Hrvatske katoličke misije na području Vaše biskupije. Kako ste se osjećali toga dana?

To je za mene bio dan radosti jer sam Hrvatima iz Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Rumunjske i Srbije kroz Hrvatsku katoličku misiju mogao dati jedan sigurni dom i djelić toploga zavičaja, što je jako važno posebno jer u Republici Austriji danas živi oko 200 000 iseljenih Hrvata. Često naglašavam kako imam „troje djece”. Moje „prvo dijete” je međunarodni zbor „Pax et Bonum”, a „drugo dijete” je međunarodna udruga „Hrvat S.A.M.”, dok je „Hrvatska katolička misija” moje „treće i posebno dijete”. Na poseban način sam zahvalan fra Božidaru Blaževiću, svećeniku Franjevačke provincije Bosne Srebrene, koji je, unatoč svim svojim obvezama, prihvatio u Austriji i deseti dekret iz moje ruke. Naša Hrvatska katolička misija u Željeznom ima veliku perspektivu uz franjevce Bosne Srebrene. To se vrlo brzo i pokazalo jer je crkva sv. Mihaela svake nedjelje puna, ali ne s bilo kim, već s mladim obiteljima i djecom. Hvala Bogu na tome daru!

Početkom mjeseca svibnja na biskupskom dvoru imali ste službeni susret s fra Zdravkom Dadićem, provincijalom Franjevačke provincije Bosne Srebrene. Možete li nam otkriti što planirate u zajedničkoj suradnji između Vaše biskupije i Franjevačke provincije te kakve planove imate s Misijom i njezinim franjevačkim samostanom?

Franjevački samostan i Hrvatska katolička misija zapravo je jedan zajednički projekt, ali i prije ovoga postoji naša suradnja u Hrvatskom dekanatu Željezanske biskupije. Ta se suradnja i na drugim područjima njeguje, produbljuje i vodi s ciljem da se našem narodu i dalje može pružiti briga na pastoralnom području. Neizmjerno sam zahvalan franjevačkom kapitulu, a posebno provincijalu fra Zdravku i sadašnjoj Upravi provincije koja je jednoglasno poduprla projekt osnutka Hrvatske katoličke misije u Željeznom, kao i projekt da se naš franjevački samostan oživi kao jedan međunarodni duhovni centar Željezanske biskupije. Provincijal fra Zdravko i ja imamo slična razmišljanja po pitanju ovoga projekta. Jako sam sretan što su ga braća izabrala za provincijala u ovome vremenu i prostoru. Provincijal fra Zdravko je otvoren za suradnju, vrlo konkretan u prijedlozima te brz i učinkovit u djelima. Crkva, a posebno redovničke zajednice kao i civilno društvo trebaju više ovakvih vođa. Vidljivo je da je stekao veliko znanje i iskustvo kao gvardijan u Zagrebu.

U Hrvatski dekanat Vaše biskupije, u jedan jedini na svijetu koji izvan domovinske Hrvatske nosi ovaj naziv, doveli ste izuzetno aktivne franjevce. Postoji li neki poseban razlog zašto ste baš tamo doveli braću franjevce Provincije Bosne Srebrene?

To je povijesno i povezano je s našom panonskom povijesti. To mi je važno jer su hrvatski svećenici i dušobrižnici, također i tadašnje franjevačke provincije u čijem je sastavu bila i sadašnja Provincija Bosna Srebrena, od početka pratili naš hod. Namjerno sam htio oživjeti ovu povijest. Rekoh: „Vi fratri-ujaci, vi ste nas prije 500 godina doveli u Gradišće, zato nas sada nastavite i pratiti, nemojte nas ostaviti bez duhovne skrbi.”

Ne zaboravite cilj!

Pročitala sam Vašu knjigu „Rič Domovini”, koju je uredio fra Božidar Blažević, gdje su predstavljeni gradišćanski Hrvati te sadržani svi Vaši nastupi u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini te Crnoj Gori. Vaš osvrt je kritički ali i očinski prema tamošnjem narodu i njegovim državnim strukturama. I današnje vrijeme u Europi nije jednostavno. Što biste sada poručili instituciji Crkve i države?

Da. Fra Božidar se potrudio sa suradnicima skupiti moje propovijedi koje sam uputio ne samo Hrvatima nego i svim ljudima koji traže smisao života u vjeri i Bogu. Na zadnjim koricama te knjige fra Božidar je napisao jednu misao za mene kao propovjednika: „Zanimljivo je kako se iz njegovih riječi ne može sa sigurnošću zaključiti gdje mu je zapravo Domovina, kao što ni ptici ne možete postaviti granice u letu.” Za sebe mogu reći da sam čovjek koji ne postavlja granice, ali i ne trpim granice. Danas trebamo, posebno mi kršćani, biti otvoreni kako za Boga tako i za čovjeka. Crkvi u Europi bih poručio da bude otvorena uvijek za novo. Crkva i vjera ne bi smjele biti nekakvi muzeji u kojima se nešto čuva, nego da idu dalje, da prate narod u svim područjima i situacijama. U ovom duhu ide i sinodalni proces, to je hod koji je Crkva danas započela. Najvažnije je da Crkva bude s narodom i da ga prati. Državi bih poručio: „Izdahnite duh Balkana, a udahnite duh Europe!” Ovim zapravo želim istaknuti kako su solidarnost, zajednička suradnja i suživot jako važni. Ne smijemo se zatvarati u svoje granice ako bismo željeli opstati. Ako smo jedni s drugima i složni, onda sigurnije i bolje živimo. Država se treba čuvati od populizma, a Crkva od fundamentalizma.

Vidim u Vašem uredu mnoge i različite literature, a među njima i reviju „Svjetlo riječi”. Što biste za kraj poručili čitateljima ove revije, Franjevačkoj provinciji Bosni Srebrenoj i njezinu provincijalu fra Zdravku? Nedavno sam bio na biskupijskom i ekumenskom hodočašću u Turskoj. Posjetili smo između ostaloga i mjesta prvih kršćana, njihove crkvice i katakombe. Posebno su mi se urezale misli biskupa sv. Grgura iz Nise, crkvenoga oca i naučitelja. U jedan spomenar upisao je svoje tri rečenice, tri misli za spomen: 1. Ne zaboravite cilj! To je Isus Krist. 2. Ne ostavljajte put! To je put evanđelja. 3. Nemojte izgubiti hrabrost! Upravo ovo treće je i današnji problem da se kao kršćani ne „rastopimo” i obeshrabrimo na putu hoda kroz život! Ovo su moji pozdravi i želje. Oče provincijale, nemojte nas zaboraviti! Mi kao jedna Crkva trebamo i narod na ovo poticati, njemu služiti i njega pratiti. Veliki pozdrav iz Gradišća i želim vam svima uistinu: „Mir i dobro!”

(Razgovarala: Dalija Mock)

Ovaj članak je već objavljen u reviji Svjetlo riječi. Pretplatite se na digitalno i/ili tiskano izdanje revije.
Čitajte prvi i čitajte odmah!

Objava Mons. dr. Egidije Ivan Živković: Ljubav prema Crkvi i prema svom narodu pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.