Zemaljski životni ciklus osobe omeđen je i započinje singamijom muške i ženske stanice a završava prestankom životnih funkcija organizma i smrću mozga. Funkcionalnost organizma predstavlja trajnu brigu pojedinca koju nazivamo očuvanjem zdravlja. Ne treba zaboraviti kako danas postoji cijela kultura koja je usredotočena na zdravlje i dobar život pojedinca i društva. Farmaceutska industrija na silovit način razvija nove oblike i načine pomoći čovjeku u svim zdravstvenim poteškoćama s kojima se susreće imajući za cilj otklanjanje boli i starosti te produženje kvalitetnoga života. S pravom se pitamo od kuda proizlazi to nastojanje koje toliko snažno želi čovjeku produžiti život i osigurati mu kvalitetu iako sam čovjek u sebi nosi duboko iskustvo prolaznosti i smrtnosti. Judeokršćanska tradicija razvija pojam dostojanstva osobe i mijenja paradigmu pogleda na čovjeka i njegovo dostojanstvo, dajući mu autentičnu ulogu i odnos sa Stvoriteljem. Dostojanstvo ljudske osobe povezano je sa Stvoriteljem koji stvara čovjeka na svoju sliku Homo Imago Dei. Odnos između dostojanstva, života i smrti stavlja nas u položaj promišljanja i pitanja pred otajstvom smisla ljudskoga života.

Potraga za pravim smislom

Asiški siromah Franjo koji je promijenio pogled prema posvećenom životu u Europi na prijelazu iz 12. u 13. stoljeće upisao se duboko u europske a kasnije i svjetske korijene mijenjajući ne samo vlastiti život i poglede već postupno i cijelu Crkvu. Franjina specifičnost, osim radikalnoga siromaštva i ostavljanja svega materijalnog i svjetovnog je zasigurno i dar rana koje je nosio na svome tijelu. Ako rane promatramo iz duhovnog aspekta, možemo ih nazvati Kristovim zagrljajem i poljupcem jer su milosni dar i privilegij pojedincu koji ih nosi na svome tijelu. U kontekstu govora o životu i poboljšanju njegove kvalitete i luksuza koji nas zabljesne iz dana u dan kao poticaj na gospodarski rast i razvoj ne libimo se uzimati primjere iz povijesti kao nadopunu u duhovnoj čežnji i ispunjenju. U isti tren uređujemo vlastiti životni prostor, trudimo se oko zdravlja i ljepote i trošimo novac na vlastiti izgled, dok nam je primjer sv. Franje divno pokrivalo za romantičarski razgovor o idealu života. Radikalno reducirajući Franjinu veličinu možemo doći do činjenice da je on bio čovjek koji je sve napustio i otisnuo se u otajstvo siromaštva koje mu je donijelo i mistični dar rana. Siromašan i bolestan, možda je šturi opis koji bi mogao ocrtati stanje Franjine svakodnevnice koja je oskudijevala mnogim dobrima na koje je isti Franjo navikao. Još i više takav oblik života postaje teži jer odvija se nadomak bogatstva i komfora koji je prisutan u srednjovjekovnom Asizu. Redukcija svega do boli i siromaštva postaje nadahnuće ne samo za Franju nego i za stoljeća koja slijede. Odreknuće svega onoga što je do jučer krasilo život i donosilo mu ugodu postaje za mladoga Franju opterećenje koje nije više mogao nositi na svojim leđima. Opterećenje koje se prelijevalo u raznim osjećajima u njegovoj duši, od rezignacije, straha, besmisla pa sve do fizičke boli, potaknulo ga je na odluku da se radikalno odvoji od svega što ga odmiče od njega samoga i što mu priječi da susretne Ljubav koja nije ljubljena. Susret s drugom stranom Asiza, onom siromašnom, obespravljenom i društveno odbačenom predstavlja za Franju pogled na bogatstvo i izvor mogućnosti činjenja dobra i ljubavi. Gubavci, siromasi, odbačeni i prezreni postaju Krist kojega treba poljubiti, zagrliti i primiti. Do jučer socijalni problemi i nebitni u društvu postaju prvi i važni. Franjo u pravom smislu riječi postaje revolucionar, ali ne onaj koji vlastitim snagama čini promjene, već božanskom pomoću pokazuje slabost i rane, bolesti i poteškoće koje postaju nužne za susret sa Živim Bogom. S pravom se pitamo što je to primamljivo u Franjinu životu i zašto nam se taj oblik usjekao toliko duboko u naša kršćanska bića?

Rana kao lijek od bolesti

Rane na ljudskom tijelu predstavljaju mjesta na kojima prijeti opasnost od infekcije ili iskrvarenja koje bi moglo ozbiljno ugroziti kvalitetu života ili sam život pojedinca. Rane se tretiraju, liječe i saniraju jer predstavljaju bolna mjesta koja onemogućuju više ili manje redovno funkcioniranje i obavljanje svakodnevnih dužnosti. U medicinskom leksikonu rana (vulnus) označava prekid kontinuiteta kože ili sluznice s gubitkom tkiva i prekidom krvnih i limfnih žila.

Kršćanska teologija promatra rane i kroz simboličku dimenziju Kristova stradanja na križu u kojem rane postaju mjesta duboko povezana s otkupiteljskom dimenzijom Pashalnog otajstva.

Franjo iz Asiza na svom tijelu nosi rane koje simboliziraju biljeg Kristovih rana i na taj način njegov život ne samo stilski već i iskustveno povezuju sa Spasiteljevim životom koji se ostvaruje u više dimenzija. Stvarnost siromaštva koju prihvaća, odvojenost od materijalnoga i sigurnosti uvodi u Franjin život novu priliku koja pred njega stavlja nove situacije i nove ljude. Cijeli jedan svijet koji je bio nevidljiv iz kuta sigurnosti i proračunatosti očinskoga doma postaje njegova svakodnevnica. Takva kontradikcija u kojoj sve ono što je lijepo, sigurno i kulturno biva zamijenjeno potpunom redukcijom koja rađa puninu bogatstva postaje nadahnuće i izvor koji osvježava i nadahnjuje sve do danas. U tom kontekstu i njegove rane koje nosi ne predstavljaju izvor i opasnost za smrt i infekciju već postaju dar i otajstvo. Infekcija koja kroz rane prijeti smrću pretvara se u infekciju koja inficira ljubavlju Franjin život i postaje dar za druge.

Crkva potrebna živih rana

Rane nas drže u pozornosti i trajno nas podsjećaju kako se nalazimo u procesu liječenja i na putu ozdravljenja. Za liječenje i ozdravljenje su nam potrebni liječnici, a pogrešno postupanje može rezultirati komplikacijama i smrću. U toj analogiji možemo promatrati i Crkvu, kako onu Franjina vremena tako i onu sadašnjega trenutka. Rane na tijelu Crkve su svi oni trenutci u kojima je slaba, potrebna i žedna milosti i pomoći odozgor. Neobično važno u shvaćanju i življenju ispravne ekleziologije je hijerarhija ideala i stvarno življenje poslanja kršćanina u svakodnevnici. Je li kršćanin današnjice možda zamišljeni romantik koji sniva o idealima za koje se ne bori i ima li „pravo” pri tom zvati se uopće kršćaninom? Što je pravi put kršćanstva i kako treba izgledati kršćanin današnjice? Franjina slika ostaje prava paradigma vremena u kojem se kršćanstvo ne treba sramiti idealizma koji prelazi granice komfora i izlazi iz ustaljenih socijalnih okvira koje nameće društvo i pojedinci. Kako bi to bilo bar sanjati Crkvu i kršćanina koju je Franjo sanjao? Crkvu siromašnih koji žive Otajstvo spasenja, kršćanina koja čuva otajstvo liturgije i tradicije i ne klanja se liberalizmu u kojem vidi spas od povijesti, kršćanina kojem karijera znači davanje života za braću a ne osiguravanje sinekura i pozicija, kršćanina koji je istinski tragatelj i Bogonalazitelj itd.

Želja za idealima još više postaje obveza u onim vremenima u kojima se čini daleko i teško ostvariva slika Franjine Crkve. Pritom valja nikad ne zaboraviti da je glava Crkve Krist koji je u svijetu ostavio snagu spasenja i milosti u tajni sakramenata. Ostaje nam snivati i tražiti, kucati i otvarati i pronalaziti snažne izvore Božje prisutnosti po uzoru na Franju iz Asiza, i to u ranama i boli, u siromaštvu i jednostavnosti jer Krist je baš tamo, a rane koje mirišu na smrt postaju Dar ako u njima susretnemo onoga tko je Smrt pobijedio Životom.

Objava Rane koje postaju lijek pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.