U pokorničkom duhu kretala se velika povorka hodočasnika od postaje do postaje i uz pučke napjeve polako se udaljavala od župne crkve. Još jednom se pokazalo kako je pobožnost puta križa omiljena u narodu i koliko vjenike ujedinjuje u pokorničkom korizmenom hodu prema svetkovini Uskrsa. Došavši na vrh drjenačke kalvarije, hodočasnici su primili blagoslov, nakon čega je započelo euharistijsko slavlje koje je predvodio preč. Oliver Jerković, dekan Tuzlanskog dekanata. U propovijedi je govorio o važnosti vjernikove povezanosti s Bogom. „Često kao vjernici upadamo u zamku da nam ne treba promjena, da nam ne treba obraćenje, ali na taj način kažnjavamo sami sebe“, poručio je okupljenim vjernicima preč. Oliver Jerković i dodao kako je potrebno mijenjati se kako bi čovjek bio blizu Bogu. „Tko hoće doći do Boga, mora proći ovim putom kojim smo i mi simbolično prošli, putom križa, mora ići za Isusom Kristom. Samo jedan put vodi onamo, a to je prihvatiti Njegovu riječ, vjerovati mu svim srcem i to živjeti. Ako se želimo obratiti, trebamo biti pripravni na odricanje, biti pripravni  na žrtvu. To znači da se često trebamo odreći sebe, a to znači odreći se svoje volje, svojih ludih želja, svoga egoizma i svega što nas udaljuje od žrtve. Ako želimo vršiti Božju volju i živjeti punim plućima kao kršćani, trebamo se odreći samih sebe, žrtvovati sve Bogu – poput svetog Franje čiju godinu u Crkvi posebno obilježavamo. On je bio spreman žrtvovati cijeli život, svoju lagodnost i bogatstvo,  kako bi se zaodjenuo siromaštvom i bio slobodan za Boga, te na taj način druge oduševiti za Boga i izvršiti svoju životnu zadaću“, promišljao je preč. Oliver Jerković i dometnuo kako vjernik pred sobom treba imati cilj. „Pred sobom trebamo imati cilj, a naš cilj je Uskrs, u toj nadi čovjek sve podnosi i zbog toga ima smisla sva žrtva i odricanje“, promišljao je preč. Jerković.                                  

Na kraju svete mise okupljene je vjernike pozdravio župnik fra Franjo Martinović, a posebno je zahvalio predvoditelju misnog slavlja i svećenicima koji su sa svojim župljanima došli na zajedničku korizmenu pobožnost puta križa. Zahvalio je i skupini mladih hodočasnika koji su pješačili od Brežaka do Drijenče. Na kraju je sve pozvao u Hrvatski dom na zajedničku okrjepu.

M. B.

Objava Put križa u Drijenči – Obnova duhovnog zajedništva pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Rađanje križnoga puta

Jeronim je svjedočio da hodočasnici posjećuju Svetu zemlju, a za one koji nisu onamo mogli, podizala su se u Europi zamjenska mjesta štovanja, poput Sedam crkava u Bologni, zvanih i Mali Jeruzalem, gdje je sveti Petronije želio imitirati crkvu Svetoga groba. Sveti Franjo, koji je i sam primio stigme, 1217. utemeljio je Kustodiju Svete zemlje kako bi se sačuvale i promicale kršćanske svetinje, da bi njegovu subraću papa Klement VI. 1342. proglasio i čuvarima svetih mjesta. Hodočasnici iz toga doba u svojim zapisima spominju Via sacra, ali opis vjernika koji od postaje do postaje slijede Isusov put do Golgote, ostavio nam je tek Englez William Wey sredinom 15. stoljeća. Prikaze postaja u Jeruzalemu vidimo prvi put u njemačkoj knjizi iz 1521. nazvanoj Geystlich Strass – duhovna cesta.

Križni put je bio rođen, ali je odmah postao i nedostupan jer su Osmanlije zabranili javno štovanje slika i kipova u Svetoj zemlji. Franjevci su ga od početka 15. stoljeća već počeli prenositi u Europu, podižući postaje na prilazima crkvi, tipično u obliku malih kapelica, što se zadržalo do danas. Od 17. stoljeća uređuju se i križni putovi na brežuljcima, kao reminiscencija na Kalvariju, često s velikim skulpturama, kako se može vidjeti u Mariji Bistrici. Godine 1686. Inocent XI. dao je franjevcima pravo postavljanja postaja i unutar svojih crkava, a 1731. Klement XII. proširio je to pravo na sve crkve, pod uvjetom da ih podigne otac franjevac, uz suglasnost mjesnoga biskupa.

Padovi i susreti

Najstariji križni put imao je tek sedam postaja – uzimanje križa, prvi pad, susret s Majkom, susret s Veronikom, drugi pad, pribijanje na križ i polaganje u grob; čak četiri iz predaje, a samo tri iz Biblije. Wey ih je, doduše, bio nabrojio 14, ali samo pet odgovara onima koje imamo danas jer se u njegovo doba zastajalo pred navodnim domom bogataša iz priče o Lazaru te kućama Heroda i farizeja Šimuna, a obilazilo se i gradska vrata kroz koja je Krist prošao. U Nizozemskoj se u 16. stoljeću uvriježio križni put s četrnaest postaja, a iz vodiča po Svetoj zemlji, koje je tada napisao Christian Kruik van Adrichem, doznajemo da je čak dvanaest identično današnjima; broj i nazive postaja definitivno je utvrdio već spomenuti papa Klement.

Jedan prizor u križnom putu ponavlja se čak triput, a to je Isusov pad pod križem. Istaknemo li treću, sedmu i devetu postaju, to izgleda shematski ovako:

Primjećujemo da je između trećega i drugoga pada manji razmak nego između drugoga i prvoga, što je očekivano, jer je razumno pretpostaviti da je Isus putom malaksao; malo je teže razumjeti zašto je odmah pao čim je uzeo križ. Između prvoga i drugoga pada umetnute su četvrta, peta i šesta postaja – Isusovi susreti s Majkom, sa Šimunom Cirencom i Veronikom – dok je pred osmu postaju umetnut Spasiteljev susret s jeruzalemskim ženama. U tih sedam postaja, od kojih su samo dvije utemeljene na Svetom pismu, uočavamo jasnu i jednostavnu podjelu tema: tri pada i četiri susreta!

Trpeći i djelatan Isus

Križni put se tipično u crkvama postavlja simetrično, pa tako sedam postaja bude s jedne strane, a sedam s druge, s tim da su poredane u kontinuitetu, da ih molitelji mogu obići slijedeći oblik slova U. Postavimo li te dvije polovice usporedno, posebno označivši one između prvoga i trećega pada, to izgleda ovako:

Primjećujemo da su prva i druga polovica križnoga u zrcalnom odrazu (2 + 5 naprema 5 + 2) te da je križni put opet podijeljen u dvije polovice – sedam postaja unutar padova, a sedam izvan njih. Promotrimo sada onu polovicu prije i poslije padova: na prvoj postaji Isus je osuđen, na drugoj uzima križ, na desetoj ga svlače, na jedanaestoj je pribijen na križ te na kraju umire, bude skinut s križa i potom položen u grob; s iznimkom druge postaje, u svima je pasivan, iako bi se moglo argumentirati i da je križ stavljen na njega, pa da ga prikazuju trpećega. Druga polovica je, kako smo već rekli, obilježena padanjem i susretima – to je djelatan Isus koji pada, ali i ustaje, koji hodi sa Šimunom, koji se obraća jeruzalemskim ženama, koji Veroniki na rubac utiskuje svoj lik, koji se susreće s Majkom. Križni put, dakle, uravnoteženo prikazuje dva lika Krista, jedan koji spremno prihvaća trpljenje i poniženje, i drugi koji je u svojoj Muci aktivan i usmjeren na druge.

Simbolika biblijskih brojeva

Još ćemo nešto primijetiti ako opet pogledamo križni put iz aspekta aktivnosti i pasivnosti:

Razvidna je trodijelna struktura: dvije postaje prije samoga puta, sedam postaja na putu i pet postaja na njegovu kraju. U križnom putu stalno iskaču brojevi 1, 3, 4 i 7, što je i očekivano jer su nositelji biblijske simbolike: jedan Bog, tri Osobe, a sedam je oznaka savršenstva. Tradicionalno hebrejsko pismo ne bilježi vokale nego samo konsonante pa se ime kralja Davida piše samo suglasnicima DVD; u staro doba nije bilo arapskih brojeva, tako da su slova imala i brojčanu vrijednost, prema mjestu u abecedi. Budući da je daleth četvrto slovo, a vau šesto u hebrejskom alfabetu, DVD se može shvatiti i kao 4 + 6 + 4 – to jest 14. To se simbolično značenje broja iskoristilo na početku Matejeva evanđelja kada je Isusovo rodoslovlje izloženo trodijelno – od Abrahama do Davida, pa od Davida do babilonskoga izgnanstva, te od progonstva do Kristova rođenja – s tim da u svakom dijelu ima 14 naraštaja. U tome što križni put ima baš 14 postaja, čitamo simboličnu poruku da je Krist pravi Kralj.

Harmonija svemira

No tu bi moglo biti još nečega. Pogledajmo opet križni put s istaknutim postajama koje se ponavljaju:

Ističu se brojevi 3, 7 i 9, koji su bliski brojevima Fibonaccijeva niza. Fibonacci je srednjovjekovni matematičar koji je u Europu prenio arapske brojeve, a niz koji do danas zovemo po njemu, nastaje vrlo jednostavno – zbroj prethodna dva broja daje sljedeći: 1 + 2 = 3, 2 + 3 = 5, 3 + 5 = 8, 5 + 8 = 13 … i tako u beskonačnost. Iako jednostavan, u sebi sadrži omjere zlatnoga reza, harmonijskoga načela koje nalazimo u prirodi na nizu mjesta, od češera i puževe kućice, preko cvijeta suncokreta do svemirskih spiralnih maglica; slikari ga slijede u umjetničkim djelima, arhitekti pri konstrukciji zgrada, a čak su i tipke na klaviru poredane po njemu.

Kada bi križni put imao trinaest postaja i kad bi Isus pao na trećoj, petoj i osmoj, obrazac bi slijedio Fibonaccijev niz. No postaja mora biti 14 zbog biblijske simbolike, ali kad pogledamo omjer brojeva 13 i 8, i usporedimo ga s omjerom brojeva 14 i 9, vidjet ćemo da je, izračunat na jednu decimalu, jednak, a iznosi 1,6. Križni put je usklađen s omjerom zlatnoga reza, a to je postignuto rasporedom postaja s Isusovim padom – treća i deveta postaja, čiji razmještaj nije diktiran događajima iz Svetoga pisma, postavljene su tako da u očima sastavljača križnoga puta održavaju savršeni sklad. Ujedno, kako je izloženo, omeđuju unutar sebe Isusove susrete na kraju života, te razgraničuju njegovo aktivno primanje Muke s trpećim.

Ljepota i sklad poruke

Križni put je kolektivno djelo dugoga nastajanja. On je mješavina novozavjetnoga teksta i predaje, podjednako je pučki i teološki. One neznane ruke koje su ga oblikovale u srednjem vijeku i renesansi bile su upućene u Sveto pismo, ali i u matematiku i geometriju. Njima je bilo prirodno da pomiruju biblijsku pouku i sklad brojeva jer su Stvoritelja zamišljali kao geometra, s viskom i šestarom u ruci, što je, uostalom, i biblijska slika. Lijepo, skladno i moralno za njih je bilo isto. Najveća umjetnička djela, poput Bachovih korala i Michelangelovih freski, prenose kršćansku poruku unutar brižljivo promišljenih proporcija. Isto vrijedi i za križni put.

Objava Križni put kao umjetničko djelo pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Ovogodišnju pobožnost puta križa svojim aktivnim sudjelovanjem potmoglo je nekoliko framaša. Njih devetero je, zajedno s još četvero vjernika, predvođeni župnikom fra Markom Antićem,  pješačilo od Brežaka do Drijenče. Pokornički duh vodio je vjerničku povorku dok je, obasjana proljetnim suncem, odmicala od župne crkve, uz molitvu i pojedinačne nakane. 

Nakon pobožnosti puta križa je u kapeli svetog Marka Evanđelista slavljena sveta misa koju je predvodio gvardijan fra Željko Nikolić. U propovijedi je podsjetio na čovjekovu narav koja nije samo tjelesna, nego je i duhovna. „Samo zato što u čovjeku stanuje duh Božji ili duša, čovjek je živo i besmrtno biće. S dušom i tijelom dolazimo na ovaj svijet, ali mi nismo stvoreni za ovaj svijet. Naša domovina nije ovdje, ma kako ona lijepa bila, naša je domovina na nebesima. Zato se čovjek ne smije previše zaljubiti u ovaj svijet u kojem stvari ovoga svijeta nikada nikoga nisu ni usrećile ni zadovoljile“, propovijedao je fra Željko i na koncu zaključio kako samo onaj čovjek, ili bilo tko od nas, koji uspije spasiti svoju dušu, odnosno dokopati se „sretne obale“, može se smatrati da je uspio u životu.

Na kraju euharistijskog slavlja vjernike je pozdravio domaći župnik fra Franjo Martinović i zahvalio svima na sudjelovanju na zajedničkoj duhovnoj pripravi za svetkovinu Uskrsa. Posebno je spomenuo hodočasnike koji su pješačili od Brežaka do Drijenče i zahvalio im na tome. Potom je sve pozvao na zajednički objed koje se tradicionalno priprema i održava u prostoru Hrvatskog doma.

(M. B.)

Objava Puta križa u Drijenči pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Dok svatko ne uzraste do mjere uzrasta punine Kristove. Do punine ljubavi.

            Isuse dobri, ti od čije dobrote svi mi primismo, povedi nas putem svoje ljubavi!

Prva postaja: Isusa osuđuju na smrt
Suočen s osekom ljudskosti, s čovjekovom nespremnošću da bude čovječan, da bude Božji, Isus nije ustuknuo. Nije pristao na to da čovjek bude manji od sebe. Manji od slike Očeve na koju je stvoren. Nije pristao da čovjek bude izdvojen iz povijesti ljubavi kojom se do kraja ljubi.

Njegova predanost nije pristajala ni na kakve zapreke. Nije ga obeshrabrilo što ga ni njegovi nisu primili. On je nastavio ići ususret. Ususret smrti. I životu.

Isuse dobri, ti čije je milosrđe neizrecivo, daruj nam srce sućutno i hrabro!

Druga postaja: Isus prima na se križ

Ondje gdje se drugi nastoje izmaknuti, Isus se primaknuo bliže. Posve blizu. Nije se nimalo htio dijeliti od onih od kojih se ljudi trude razlikovati. Naprotiv: poistovjetio se s njima. Njihov križ postao je njegov križ.

Križevi onih koji su ih čitavim bićem svjesni, jednako kao i križevi onih koji – klonuvši pod njima – više ne mare za njih, sjedinili su se u njegovu križu. U križu koji je ponio s ljubavlju.

Isuse dobri, ti za koga je svatko od nas dragocjen biser za kojega bez oklijevanja daješ svoje kraljevstvo, pomozi nam da upoznamo svoju vrijednost!

Treća postaja: Isus pada prvi put pod križem
Koliko je boli, koliko patnje i samoće, koliko izgubljenosti u ljudskim srcima! Među njima. Kad se to bezmjerno more prelije preko srca koje božanski ljubi, ono mora protrnuti.

Kako da obdari one koji neumorno okradaju jedni druge? I sami sebe? Kako da se njegova radosna vijest ukorijeni u srca koja se ne žele razlikovati od kamena i postati ljudska?

Isuse dobri, ti koji tako dobro poznaješ tajne naših bića, preobrazi nas!

Četvrta postaja: Isus susreće svoju svetu majku
Ima susreta u kojima more ljudsko i more božansko postaju jedno more. U kojima je sve poput pristupačne obale. Poput sigurne luke. Poput ognjišta kojem ne treba prići blizu jer onoga tko ga je prepoznao, gdje god bio, grije samim tim što postoji.

I kada se u bespuću ili u krajnjoj nevolji čovjek nađe oči u oči s dobrim okom, s dobrim srcem, sve je lakše, sve je prihvatljivije podnijeti. Dok je odraz neba očuvan i u samo jednom oku, nebo neće utrnuti.

Isuse dobri, ti koji nam, ovdje među nama, povjeravaš povijest svoga neba, osposobi nas za snagu prisnosti!

Peta postaja: Šimun Cirenac pomaže Isusu nositi križ

U more ljubavi uviru nebrojene rijeke, a toliki ih ne primjećuju. Ali ljubav prepoznaje svaku kap. Svaku kap znoja. Svaku dobru suzu, jednako i suzu pri povratku s tko zna kojih putova i suzu ganuća. Suzu srodnosti.

Kako pomoći ljubavi da bude ljubav? Kako joj pridodati svoje srce? Tajna ljubavi je u spremnosti da se ne bude kako bi drugi opstao. Kako bi drugi postao.

Isuse dobri, ti koji nas tražiš u našim potrebama, daj da te prepoznamo u tvojoj ljubavi!

Šesta postaja: Veronika pruža Isusu rubac

More se samo u nebu potpuno ogleda. Nebo u moru samo koliko uzmogne. Koliko mu more dopusti.

I dogodi se da nebo moru bude obala. Da nebo uz more prione kao dijete uz majčino okrilje. Dogodi se da Božju patnju ljudska nježnost ublaži. Da Božje srce u ljudskom nađe svoj zavičaj.

Isuse dobri, ti čiji pogled uvijek bdije nad nama, učini nas osjetljivima na tvoju prisutnost!

Sedma postaja: Isus pada drugi put pod križem

Ljubav stoji pred vratima. I kuca. Smireno, ali neumorno kuca. Poput mora koje ne odustaje od svoje obale. I ako zbog ljubljenoga treba posrtati, padati, ljubav neće oklijevati. Nijedna rana, nikakva patnja neće nadjačati ljubav. Neće je umoriti. Iscrpiti.

            Ona uzdiže svoj pogled prema srcu ljubljenoga. Ona uzdiže srce ljubljenoga.

Isuse dobri, ti koji nas s ljubavlju tražiš u našim padovima, uvedi nas u život koji si nam povjerio!

Osma postaja: Isus tješi jeruzalemske žene
Utjeha ljubavi ne zaustavlja se na iskazivanju sućuti, kamoli na iskazivanju sažaljenja. Kad ljubav tješi, ona čovjeka potiče da se odluči za život. Ona ga ohrabruje za ljubav. Poziva ga da se u tome ne štedi.

Kad ljubav tješi, ona ne svraća pozornost na sebe. Ona se ne osvrće na ono što je minulo. Ona – zagledana u dobrobit drugoga – zaboravlja na sebe. I upućuje u novi život.

Isuse dobri, ti čije je srce uvijek uz one koji su u potrebi, osnaži nas da ne živimo zatvoreni u sebe!

Deveta postaja: Isus pada treći put pod križem

Koliko je puta ljubav spremna posrnuti, pasti, da bi uspravila srce ljubljenoga? Nebrojeno puta. Spremna je ne samo padati: spremna je i konačno pasti. Spremna je postati zemlja iz koje će ljubljeni moći rasti kao sjeme. Živjeti plodnim životom.

I kao zemlja ljubav nastavlja biti u službi ljubljenoga. Onoga tko se do kraja odluči za ljubav, nije moguće obeshrabriti niti od nje odvratiti.

Isuse dobri, ti koji nas neumorno tražiš, nauči nas da te znamo prepoznati jedni u drugima!

Deseta postaja: Isusa svlače
Dok su s Isusa bezobzirno trgali rukom otkani plašt, skrbni je plašt njegove ljubavi prekrivao sav svijet. Prekrivao je i blažene i bezdušnike jer svi su oni – svi smo mi – djeca Božje ljubavi.

Koliko god zaboravljali i Boga i ljubav, Bog u svojoj ljubavi nikoga ne zaboravlja. Ta kako bi Bog svoje – i tako radosno i tako bolno – srce mogao zaboraviti?

Isuse dobri, ti koji si se zbog nas odrekao svega, osposobi nas da se odreknemo svega što nas dijeli od našega dostojanstva, od tebe!

Jedanaesta postaja: Isusa pribijaju na križ

Dogodi se da more prelije sve obale. Da se nebo razlije svom zemljom. U Isusu Kristu božansko je s ljudskim do kraja sjedinjeno.

Božja ljubav u svakom času prožima svu ljudsku patnju i sav ljudski zanos. Prožima ih do njihova dna. Nitko je od njih neće odvojiti. Zagrljaj je najneizmjernija i najprisnija Božja riječ.

Isuse dobri, ti koji si u svemu prionuo uz nas, otkrij nam kako u svemu što nam se zbiva živjeti s tobom!

Dvanaesta postaja: Isus umire na križu

Dok Isus raskriljenih ruku umire na križu, sve plime i oseke ovoga svijeta doimaju se poput krhotina. Ili poput oblutaka. Ovisno o tome jesu li oblikovane ravnodušnošću. Ili ljubavlju.

Sve što jesmo Isus je sa sobom ponio na križ. Sve što nam je biti, utemeljio je i nadsvodio svojom ljubavlju. Od tada niti podno križa niti na križu čovjek više nije beskućnik. Od tada križ je svjetiljka u čovjekovu domu. U njegovu srcu.

Isuse dobri!

Trinaesta postaja: Isusa skidaju s križa

Sve je umuknulo. Značenje svake riječi je izblijedjelo. Tišina postaje glazba koja ne prestaje zboriti o ljubavi. Pjesma koja nadrasta svako iskustvo. I uvodi u nove blizine.

Smrt ne može zaustaviti ljubav. Ona i u smrti diše. Ona i smrt preobražava, uvodi u život. U život ovdje i sada. I u život zauvijek.

Isuse dobri, ti čiji je blagoslov uvijek nad nama, daj da tvoj blagoslov rasipno razdajemo!

Četrnaesta postaja: Isusa polažu u grob

Božja se ljubav ulila u svako ljudsko srce. Bdije pred svim obalama ljudskoga bića. I pred onim zaboravljenima. Svako je srce prepunila svojom nezaustavljivom plimom. I čežnjom za susretom.

Dogodit će se susret. Zbog toga je Isus došao. Zbog toga je ovom zemljom pošao putem ljubavi. I pritom se nije uznemirivao što ide ususret križu jer je išao zagledan u tebe. U tvoje uskrsnuće.

Isuse dobri, ti koji si s ljubavlju došao među nas, osnaži nas da nam sav život bude ljubav!

Objava Plima ljubavi pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Kristova bolna muka

Na Veliki petak, dan poslije Velikoga četvrtka i posljednje večere s apostolima, Isusa su vjerski poglavari praćeni svjetinom doveli pred rimskoga namjesnika Poncija Pilata, kojega su čuvali vojnici. Jeruzalemci su ga mrzili zbog agresivnosti, naglosti, potkupljivosti i neobuzdane okrutnosti, stoga su Pilata pomno promatrali dok je vodio glavnu riječ u pretoriju – uzdignutoj terasi. Kao upravitelj glavnoga rimskog sjedišta u Jeruzalemu i da je htio, nije mogao ne upustiti se u nešto što je premašivalo njegovu stvarnu snagu.

„Jesi li ti kralj židovski?” pitao je Pilat Isusa. Čuo je, naime, da su Isusu pri ulasku u Jeruzalem klicali kao kralju. Isus mu je odgovorio: „Ti kažeš.” (usp. Mk 15,2). To je bilo sve što je tada rekao. Pilat je, međutim, doznao da je Isus Galilejac. Samim tim za njegov slučaj zadužen je bio vladar Galileje Herod Antipa, čija se palača nalazila u blizini i komu je Pilat poslao Isusa. Herod se pak posebno zanimao za Isusa. Obradovao se kada je saznao da će ga susresti jer je to odavno želio, odnosno nadao se da će svjedočiti nekom učinjenom čudu. Isus je, međutim, šutio i nije uopće obraćao pozornost na Heroda, ubojicu Ivana Krstitelja. Kako nije uspio navesti Isusa da pred njim izvede čudo, Herod ga vraća k Pilatu jer je, prema njegovu mišljenju, Isus ipak bio problem rimske okupacijske vlasti (usp. Lk 23,8-12).

Pilat je ovaj put ispitao Isusa i, kako svjedoče evanđeoski izvještaji, „nije na njemu nalazio nikakve krivice”. Htio je naći nekakvo mudro rješenje pa je razjarenoj svjetini ponudio rješenje. Imali su na izboru koga da oslobodi: njihova kralja Isusa ili razbojnika Barabu „koji je učinio mnoga ubojstva”. Svjetina je urlajući izabrala oslobađanje Barabe. Tako je Baraba oslobođen, a Isus osuđen na smrt razapinjanjem. Pilat je zatražio da mu donesu vodu te „opra ruke pred svjetinom, govoreći: Nevin sam od krvi ovoga pravednika”. Svjetina je urlala: „Krv njegova neka padne na nas i na našu djecu” (usp. Mt 27,20-26).

Isus je bičevan bičem načinjenim od kože na vrhu kojega se nalazio komadić kosti ili metala, mučilom koje je žrtvu najčešće već samim bičevanjem odvodilo u smrt. Nakon bičevanja obilno je krvario, a rimski vojnici su mu svukli odjeću i ogrnuli ga skrletnim plaštem. Zatim su spleli krunu od trnja, stavili mu je na glavu, a u desnu ruku mu dali trsku. Klicali su pred njim i izrugivali se govoreći: „Zdravo, kralju židovski!” (Mk 15,18). I dok su ga pljuvali, trskom su ga udarali po glavi kako bi trnje izazvalo još jaču bol. Umorni od iživljavanja nad njim skinuli su s njega skrletnu haljinu i obukli mu njegovu odjeću te izveli iz tamnice u Citadeli pred bučnu svjetinu. Sve se to događalo vjerojatno ujutro, 14. dana mjeseca nisana, po našem računanju vremena 3. travnja 33. godine, poslije rođenja Isusa Krista.

Zajedno s drugom dvojicom osuđenika Isus je proveden jeruzalemskim ulicama do Gornjega grada noseći na leđima križ na kojem će nedugo zatim biti razapet. Na tom putu vojnici su susreli Simona Cirenca i prisilili ga da pomogne Isusu nositi teški križ. Za Isusom je išlo mnoštvo naroda i žena koje su plakale i jadikovale nad njim. „Kćeri jeruzalemske ne plačite nada mnom, nego nad sobom plačite i nad djecom svojom!” (Lk 23,28). Kao da im je rekao da posljednja vremena samo što nisu nastupila, evo dolaze dani. Noseći svoj križ, Isus se zaputio prema vrhu brežuljka s vrtovima i grobovima izdubljenim u stijenama, prikladno nazvanom Golgota – Lubanjsko mjesto. Jeruzalemska je vlast na tom mjestu obavljala smaknuća. Za Isusom su krenuli mnogi neprijatelji željni vidjeti sablasni dio muke, razapinjanje. Za njim je išla također nekolicina njegovih prijatelja. Sunce je već bilo izišlo kad je kolona stigla do stratišta. Vojnici su mu dali da popije vino pomiješano sa smirnom kako bi se umirio, ali on je odbio piti. Raširenih ruku razapeli su ga zatim na križ.

Razapinjanje na križ bio je najsramotniji način umiranja, a svrha mu je bila izložiti žrtvu javnom ruglu. Pilat je naredio da se na Isusov križ izvjesi natpis: Isus Nazarećanin, kralj židovski (Iv 19,19). Rimske vlasti nisu željele da Isus umre odmah, već je cilj bio pokazati svjetini kako je prkošenje vlastima uzaludno. Sati su prolazili. Neprijatelji su mu se rugali i dovikivali pogrde. Uz njega su, osim majke Marije, ostali još učenik Ivan, sestra njegove majke Marija Kleofina, Marija iz Magdale, Saloma, Josip iz Arimateje i malobrojni ostali. Dnevna je žega došla i prošla. „Žedan sam”, zavikao je Isus. Tada su u posudu s octom namočili spužvu, nataknuli je na izopovu stabljiku i prinijeli njegovim ustima. U jednom se trenutku činilo da je podlegao očajanju: „Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?” Već posve klonuvši, ugledao je majku. „Evo ti sina”, rekao joj je zamolivši ljubljenoga učenika da se brine o njoj. Vrućina, bolovi, glad, žeđ i šok činili su svoje i smrt je nastupala razmjerno brzo. Iznenada se čuo njegov uzdah. „Dovršeno je”, rekao je i izdahnuo (usp. Iv 19,25-30).

S obzirom na to da je u Jeruzalemu vladala silna napetost, a sutradan bila subota, Pilat je naredio vojnicima da stvari brzo privedu kraju. Vojnici su dvojici razbojnika prebili golijeni i tako im prekratili muke jer su se ubrzo zatim ugušili. Kad su došli do Isusa, vidjeli su da je već izdahnuo te „jedan od vojnika kopljem probode bok pa odmah poteče krv i voda” (Iv 19,34). Josip iz Arimateje požurio je u pretorij zamoliti Pilata da mu preda tijelo jer je židovski običaj bio da brzo pokapaju svoje mrtve. Udovoljeno je Josipovoj molbi te je uz pomoć Isusove majke Marije, Nikodema i drugih prijatelja spustio tijelo s križa, obavio ga platnom umočenim u skupocjene mirodije i položio u prazan grob u obližnjem vrtu, u kojem još nitko prije nije bio pokopan (usp. Iv 19,38-42).

Tri dana nakon Isusova raspeća, u nedjeljno jutro, na grob su došle Marija iz Magdale, Marija, Jakovljeva majka i Saloma pomazati njegovo tijelo miomirisima (usp. Mk 16,1). Našle su kamen odmaknut s groba. Ušle su u grobnicu, ali nisu našle tijelo Isusovo. Dok su tako zbunjene stajale, najedanput su im pristupila dva čovjeka u blistavoj odjeći. Žene su se prestrašile. Oni su im tada rekli: Zašto tražite živoga među mrtvima? On nije ovdje! Uskrsnuo je! (usp. Lk 24,1-6).

Sjećanje na Kristovu bolnu muku: početak i razvoj pobožnosti

Sjećanje na Kristovu bolnu muku započinje s Blaženom Djevicom Marijom i njezinim hodom mjestima bolne Muke: od Pilatova pretorija do Golgote ili Kalvarije (lat. calva – lubanja); od mjesta presude do mjesta raspeća između dvojice razbojnika pa do vrta gdje je bio položen u nov grob izdubljen u stijeni. Po Marijinu primjeru tamošnji kršćani su, usprkos progonima, nastavili taj hod i tako sačuvali živu uspomenu na mjesta Kristove bolne muke. O tome govore i pojedini arheološki nalazi iz 3. st.

Nakon velikih progona u 4. st. sve više vjernika iz okolnih krajeva i sa zapada hodočaste u Svetu Zemlju, posebno na mjesta gdje se dogodila Kristova muka. Iz toga vremena imamo sačuvana izvješća hodočasnika iz Bordeauxa i hodočasnice Egerije. U ovim su spisima opisane vjerničke pobožnosti koje se u Jeruzalemu čine u sjećanje na Muku. Vjernici – hodočasnici okupljali bi se četvrtkom i petkom u dvorani Posljednje večere. Zatim su išli u Maslinski vrt, prolazili ispred pretorija i na koncu dolazili na Golgotu. Na svakoj od ovih postaja čitani su biblijski tekstovi i pjevani psalmi. Bila je to pobožna procesija, svojevrsna putujuća ili procesijska molitva. U njoj pronalazimo početak pobožnosti Puta križa. Zanimljivo je spomenuti da je u to vrijeme u Jeruzalemu živjelo svega nekoliko tisuća stanovnika, a glavni izvor primanja bio im je boravak kršćanskih hodočasnika u njihovu gradu.

Dakle, od 4. st. započinju hodočašća u Svetu Zemlju. Mnogi to ipak nisu mogli ostvariti zbog nedostatka novca, daljine i vremena, opasnosti od pljačkaša i sličnih razloga. Oni vjernici, posebno bogatiji, koji su imali prigodu posjetiti Jeruzalem i obići mjesta Isusova križnog puta prenijeli su svoje iskustvo u mjesta stanovanja te se rodila ideja da se i izvan Jeruzalema vjernicima omogući pobožnost sjećanja na muku i smrt Isusa Krista. Započela je tako, osobito na zapadu, praksa uređenja mjesta koja su topografski podsjećala na sveta mjesta u Jeruzalemu. Kasnije su također građene kapelice i crkve slične onima u Jeruzalemu. Sve se to činilo s ciljem sjećanja na Kristovu bolnu muku, s kojom se svaki čovjek može poistovjetiti.

O Jeruzalemu se govorilo u crkvama s propovjedaonica. Taj je grad bio čest motiv na slikama onodobnih umjetnika. Mnoge su se zemlje i gradovi, od Francuske na zapadu do Pruske i Livonije na istoku, dičile ‘vlastitim Jeruzalemom’. Ovakvom praksom, odnosno rekonstrukcijom Jeruzalema u mjesnim crkvenim zajednicama, dolazi do nove artikulacije ili kodifikacije hodočašća u Crkvi. Tako npr. potpuni se oprost, dotad povlastica samo u Svetoj Zemlji, mogao dobiti i u vlastitom kraju. Na ovaj se način štovanje puta Kristove muke ili pobožnost Puta križa pretvara u novo i važno sredstvo privlačenja vjernika u crkve.

Na razvoj pobožnosti Puta križa u srednjem vijeku veliki je utjecaj imao sv. Franjo Asiški, svetac s iskustvom Kristove muke na svom tijelu. Njegovu karizmu nastavljaju njegova braća koji su se već u 14. st. nastanili u Svetoj Zemlji i veoma brzo postali čuvari svetih mjesta. Imali su svoje sjedište u samostanu Sv. Spasitelja, tik uz crkvu Sv. Groba. Franjevci su srdačno dočekivali hodočasnike koji su posjećivali Jeruzalem služeći im kao vodiči i pomažući prilikom posjete svetim mjestima. Kod hodočasnika su razvijali veliku suosjećajnost za Kristovu muku. Tako s vremenom, gotovo spontano, nastaje pobožnost Puta križa kao oblik meditacije, procesijske molitve i razmatranja Kristove muke. Pobožnost se obavljala na mjestima za koja se vjerovalo da se na njima zbivao prvi via crucis. Pod vodstvom franjevaca hodočasnici su dakle obilježavali postaje koje će kasnije postati tradicionalne u sjećanju i posadašnjenju Kristove muke. Pobožna procesija započinjala je na mjestu na kojem se po njihovu uvjerenju nekoć nalazio Pilatov pretorij. Ova lokacija postala je prva postaja Puta križa i od toga mjesta započinjao je put nazvan Via dolorosa (Put boli).

Činilo se to u početcima točno u vrijeme Kristove muke, četvrtak i petak Velikoga tjedna. Kasnije će se to proširiti na sve četvrtke i petke u godini. Pobožne molitve vjernika tih dana nalikovale su molitvi časova danas. Na početku dana vjernici su bili u svojoj meditaciji usredotočeni na Isusovo uhićenje u Maslinskom vrtu, a sat vremena poslije meditirali su o sudu pred Pilatovim pretorijem. Treći sat (od 9 sati) meditirali su o bičevanju, krunidbi trnjem i nošenju križa. U šestom času (u 12 sati) vjernici su bili na Golgoti i meditirali o razapinjanju na križ, u devetom času (3 sata poslije podne) o smrti na križu. Večernja tema njihova molitvenoga razmišljanja bila je skidanje s križa i konačno u povečerju ukop u novi grob.

Kasnije će u Jeruzalemu i izvan njega, posebno na zapadu, doći do razvoja ovoga franjevačkog oblika meditacije, u kojoj vjernici sve više pažnju posvećuju bičevanju, broju nanesenih udaraca, ranama i prolivenoj krvi. Širi se i štovanje svetoga Kristova lica, a posebno štovanje rupčića sv. Veronike. Tako se pomalo oblikuje pobožnost prema Kristovoj bolnoj muci – Put križa. Dolaze do izražaja individualne molitve i meditacije. Vjernici izabiru mjesta u prirodi ili su to mjesta preuređena po uzoru na sveta mjesta u Jeruzalemu i razmatraju o pojedinim dijelovima ili postajama Kristove muke: Spasitelj u Maslinskom vrtu; Isus pred Velikim svećenikom; bičevanje; krunjenje trnjem; izraz ecce Homo; nošenje križa; Isusov pad pod križem; pomoć Simona Cirenca; susret i razgovor s jeruzalemskim ženama; Kristov susret s majkom; Veronikin rubac; raspeće. Nastaju i tzv. pobožni marševi koji su naglašavali Kristovo mučno i bolno hodanje i njegov iscrpljeni lik kako u teškim mukama hoda od jedne postaje do druge. U počecima ljudi su posjećivali sedam do devet crkava ili kapelica na Veliki petak, a kasnije će to biti prošireno na svaki petak u godini.  

U 15. i 16. st. postojale su duboke razlike između pobožnosti štovanja Kristove bolne muke prakticirane u Jeruzalemu i one na zapadu. Iz tih razlika dalo bi se zaključiti kako pobožnost Puta križa, kakva je danas poznata na zapadu, zapravo ne potječe iz Svete Zemlje. Naime, tadašnja jeruzalemska praksa te pobožnosti odvijala se na dva mjesta. Na Cvjetnicu prije izlaska sunca patrijarh se, noseći pravi križ – onaj na kojem je Isus raspet, kretao u pratnji svećenstva iz Betanije prema gradu dok je druga procesija istovremeno polazila s Kalvarije mašući palminim grančicama. Te dvije grupe sastajale su se u dolini Jošafat. U jeruzalemskoj pobožnosti Puta križa nedostaju neke postaje, poput tri različita pada, stavljanje križa na Isusova ramena, skidanje odjeće i ukop. No, zato postoje druge, nepoznate zapadnoj praksi, kao npr. Herodova palača ili mjesto bičevanja. Na koncu se ipak može zaključiti da je trenutna praksa pobožnosti Puta križa u Svetoj Zemlji zapravo uvedena sa zapada, ali da je poticaj za nastanak i razvoj ove pobožnosti na zapadu došao preko hodočašća u Svetu Zemlju.

Za širenje pobožnosti Puta križa, kakvu danas u Crkvi imamo (s 14 postaja), zaslužni su franjevci. Među njima najznačajniji je sv. Leonardo da Porto Maurizio (1676. – 1751.) kojega se smatra stvarnim začetnikom pobožnosti Puta križa kakav poznajemo zadnja tri stoljeća. On je do svoje smrti bio posvećen širenju te pobožnosti. Poznato je da je napisao više razmatranja na tu temu te je diljem Italije podigao čak 572 Via crucisa, od kojih je najpoznatiji onaj postavljen 27. prosinca 1750. godine po želji i naredbi pape Benedikta XIV. u rimskom Coleseumu, nekad strašnom stratištu kršćana.

Zbog iznimnih zasluga franjevaca u razvoju pobožnosti Puta križa u 17. i 18. st. pape su mogućnost oprosta, koji bi hodočasnici mogli dobiti obavljajući pobožnost puta Kristove muke ili Puta križa u Jeruzalemu, proširile na sve crkve i mjesta u svijetu gdje djeluje Franjevački red. Tko bi obavljao svaki dan pobožnost Križnoga puta u nekoj kapelici, samostanu i crkvi, ili na nekom mjestu koje pripada Franjevačkom redu, dobivao bi potpuni oprost i za duše u čistilištu. Prema franjevcima pobožnost Puta križa definira se kao pokornički i meditativno-molitveni hod koji se obavlja unutar ili izvan crkve gdje su postaje Kristove muke naznačene križevima, slikama, mozaicima ili oltarima. Pod pojmom kalvarija podrazumijevaju se završne postaje vanjskog Puta križa kojima je predstavljena Golgota. Ovoj posljednjoj postaji daje se veći naglasak od prethodnih.

Budući da su postojali različiti oblici obavljanja pobožnosti Puta križa, Crkva je u 18. st. izdavala potrebne preporuke, upozorenja i naredbe. Tražila je da praksa bude ujednačena na svim mjestima bez mijenjanja onoga što se obavljalo u franjevačkim samostanima, crkvama, kapelicama i mjestima. Tako se postaje Puta križa moraju podići prema spomenutoj crkvenoj naredbi: 14 postaja na kojima križevi ili kapelice predstavljaju otajstva Kristove bolne muke. Danas gotovo sve katoličke crkve na unutarnjim zidovima imaju postaje Puta križa. Redoslijed duž zidova uglavnom je u smjeru kazaljke na satu. Broj i nazivi pojedinih postaja univerzalno su prihvaćeni: 1. Isus je osuđen na smrt; 2. Isus prima na se križ; 3. Isus pada prvi put pod križem; 4. Isus susreće svoju svetu Majku; 5. Simon Cirenac pomaže Isusu nositi križ; 6. Veronika pruža Isusu rubac; 7. Isus pada drugi put pod križem; 8. Isus tješi jeruzalemske žene; 9. Isus pada treći put pod križem; 10. Isusa svlače; 11. Isusa pribijaju na križ; 12. Isus umire na križu; 13. Isusa skidaju s križa; 14. Isusa polažu u grob.

Teološki osvrt

Evanđelja, Pavlova pisma i crkvena tradicija dali su snažan impuls pobožnosti Puta križa u kršćanskom životu. Evanđelja su na neki način povijest Kristove muke, smrti i uskrsnuća, kojoj prethodi uvod – Stari zavjet. Kristov križ u teološkom promišljanju postaje „dvorište” Božje ljubavi prema čovjeku. O tome su mnogi teolozi napisali prekrasne stranice koje izražavaju puno značenje Kristova križa.

Veliki teolog Joseph Ratzinger (današnji papa u miru Benedikt XVI.) u svom eseju Uvod u kršćanstvo daje dobro razumijevanje križa u kršćanskom životu i vjeri, tako da možemo s određenom sigurnošću ustvrditi da se izvor vjerovanja u Isusa kao Krista, odnosno kršćanskoga vjerovanja uopće, sastoji u muci i križu. Križ od nas traži da prihvatimo dar ljubavi Isusa Krista, kojom se on zauzeo za nas, da se u toj ljubavi ujedinimo te na taj način s njim i u njemu postanemo pravi vjernici. Križ, odnosno pobožnost Puta križa, nije ništa drugo nego egzodus u predanje, proces napuštanja sebe sama. Najradikalnije se to zbilo u čovjeku koji je u cijelosti sam po sebi egzodus, tj. ljubav koja nadilazi samu sebe. Taj je egzodus konstitutivni princip pobožnosti Puta križa. Isus Krist, naime, po križu privodi čovjeka k Bogu i njegovu spasenju. S ovih pozicija moguće bi bilo uočiti pravi razlog smislena štovanja muke Kristove.

Kristova bolna muka, kojoj je simbol križ, otkriva nam zapravo tko je Bog i što je s čovjekom. U grčkoj filozofiji postoji neobična predslutnja u Platonovoj slici o čovjeku pravedniku. U svom djelu Država grčki se filozof pita što bi se u ovom svijetu dogodilo s beskrajno pravednim čovjekom. Odgovarajući na to pitanje Platon dolazi do zaključka da je pravednost jednog čovjeka tek onda savršena i prokušana kada on na sebe uzme pričin nepravednosti. Tek tada se pokazuje da se on ne povodi za mišljenjem ljudi, već se zalaže za pravednost isključivo radi nje same. Prema Platonu, dakle, uistinu pravedan čovjek u ovom će svijetu nužno biti nepriznat i progonjen. Štoviše, pravedan će čovjek biti bičevan, mučen, bačen u tamnicu, oslijepljen na oba oka te na koncu, poslije svih tih muka, još i na križu razapet – tvrdi Platon.

Ovaj tekst, napisan 400 godina prije Krista, uvijek će kršćanina duboko dojmiti. Ovdje se, na temelju ozbiljnoga filozofskog razmišljanja, izriče slutnja da savršeni pravednik u svijetu mora biti raspeti pravednik. U tim se riječima krije i slutnja o čovjeku kakav nam se prikazuje u znaku križa. Činjenica da je savršeni pravednik, kada se pojavio, bio mučen i raspet te da ga je ljudska pravda osudila na smrt, pokazuje nam bez uvijanja tko je zapravo čovjek: Eto, takav si ti, čovječe! Ne možeš podnijeti pravednika. U tvojim je očima luđak onaj koji ljubi; tučeš ga, izopćuješ i progoniš. Budući da si sam nepravedan, uvijek ti je potrebna tuđa nepravda da bi se mogao osjećati nedužnim i opravdanim. Zato ti je suvišan pravednik koji bi ti mogao oduzeti tvoje opravdanje. To si ti. Ivan je sve to sažeo u Pilatovim riječima Ecce homo – Tako to stoji s čovjekom ili To je čovjek.

Čovjekova istina jest zapravo njegova neistinitost i on uvijek nanovo nasrće na istinu. Zato je raspeti pravednik zrcalo u kojem čovjek bez uljepšavanja vidi sebe sama. No, Kristova bolna muka ne otkriva nam samo čovjeka, nego i Boga. Bog je takav da se s čovjekom poistovjećuje do ponora, da sudi, ali i spašava. Kroz ponor ljudskih promašaja i zloće otkriva se bezdan Božje ljubavi, neizmjerno dublji. Takav je križ uistinu središte objave koja nam ne otkriva neke dosad nepoznate misli, nego otkriva nas same, očitujući nas pred Bogom i Boga u našoj sredini. Kristova je bolna muka sadržaj i cilj ljudskoga života. Križ je patnja kroz koju čovjek mora i treba proći, muka koju mora mučiti, nevolja koju mora podnijeti. Križ je životna ozbiljnost i životni put kršćanina. Život je često put s križem na leđima i ramenima, put za Kristom. Život je križni put.

Ima li smisla tako živjeti? Isplati li se slijediti Krista i nositi križ? Zar nema drugačijega rješenja u životu? Jesmo li se rodili samo za bolnu muku i patnju? Može li se nekako zaobići križni put? Može li se zaobići smrt i spasiti život? Može, ali ne pod svaku cijenu. U životu ima lijepih trenutaka, ima i veselja i zadovoljstva. Sve je to lijepo i to treba očekivati od života, ali život nije samo veselje i zadovoljstvo. Život su također bolne muke i patnje. Tek po tome zapravo postajemo pravi ljudi i čvrsti karakteri. Čovjek u bolnoj muci i patnji postaje plemenitiji, veći i jači. Život nije vrijedan življenja pod svaku cijenu. Postoje, naime, više vrijednosti za koje se isplati sve žrtvovati, pa i život. Ne žrtvuju li toliki ljudi život za domovinu, za svoju ili tuđu obitelj, za ženu i djecu, za čast i poštenje, za pravdu i istinu?! Bolna muka i patnja imaju smisao. I smrt ima smisla kad se podnosi za veliki ideal. A nema većega ideala od Isusa Krista, njegove pravde, istine i ljubavi. Za te se stvarnosti isplati sve žrtvovati.

Ljudski je život često patnja. Ako trpi onaj tko je kriv za svoju patnju, onda to i možemo shvatiti, ali zašto trpi pravednik, nevin čovjek, dijete? To pitanje mučilo je čovječanstvo od iskona, a rješenje nije nađeno. Vjernici se također pitaju čemu patnja. Njih tješi uvjerenje da ih Bog neće ostaviti i da čovjeku nisu poznati putovi Gospodnji, ali to ih često ne može zadovoljiti. Za kršćanina nema rješenja problema patnje, ali ima nade u konačnu Božju pravdu. On smisao svojih patnji pronalazi u Kristovoj muci i križu. Zato su kršćani od starine slijedili Isusa na njegovu bolnom križnom putu, razmatrali njegovu muku i vjerovali u otkupiteljsku smrt te se konačno tješili uskrsnućem.

Bog je dao čovjeku život da ga živi, da ga živi vječno. Zlo i grijeh donijeli su smrt na zemlju, a ljudska je zloba donijela mržnju, muku i patnju. Božji je Sin prihvatio dragovoljno sramotnu smrt na križu da bi na ovom svijetu zavladalo oproštenje, da bi Bog oprostio svijetu, da bi ljudi oprostili jedan drugomu. Međutim, ljudi se, međutim, ne odriču nasilja i zlobe. I dalje stradavaju nevini i pravednici. No, njihovo stradanje nije besmisleno, kao što ni Kristova bolna muka nije bila besmislena. Ona je izvor praštanja, spasenja, mira, dobrote i ljubavi. Kristovo je uskrsnuće jedini pravi odgovor na problem bolne muke i patnje. Samo nam vjera u Krista i njegovo uskrsnuće može pomoći da preživimo sve životne poteškoće. Zato nema mjesta za očajavanje, već u meditaciji uronimo svoje oči u Kristov križ, njegovu bolnu muku kako bismo u daljini nazreli zoru uskrsnoga jutra.

Objava Put križa pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Uz zvuk povećeg zarđalog zvona, skinutog ispod roga stare šindaruše, uslijedio bi vrisak i poskočica uz takt udaraca o stari probušeni lonac, da bi kao nagrada za taj trud poveća torba bila teža za obično jednu litru rakije, komad bijele slanine, višalicu mesa i bocu dobra vina, posebno kod naših ujaka, gdje u širini samostana bude i najveselije. Kod vođe te neobične družine nakupi se i nešto novaca. Na kraju dobro obavljenog posla, odnosno zabave, sjedne se i popije, nareže i prezalogaji, podijeli zarađeno pa krene pjesma i šala sve do ponoći jer poslije nije red, a niti vrijeme za takvo što: nastaje korizma.

Sutra je post: „Narednih dana mogli bi ste malo pripaziti na svoje ponašanje!” Tim riječima roditelji bi nas podsjetili na nadolazeće vrijeme uoči neke sada već daleke čiste srijede dok smo sjedili pored tople peći. Majka bi držala u jednoj ruci preslicu, a u drugoj vreteno sa nabodenom manjom jabukom koje je spretno okretala i na njega namotavala bijelo predivo od vune koju je njoj i ocu redovito svake godine pred zimu donosio susjed Zijaf iz Krpeljića. Otac bi nas djecu samo preko naočala pogledao i bez riječi nastavio presti namotanu vunu oko ruke, okrećući laganim trzajem drveni vitlac. Mi smo znali da je na pragu neko posebno vrijeme, a poslije očeva pogleda sve nam je bilo jasno.

Sam post meni nikada nije teško padao, jer je majka i od ničega znala napraviti nešto, a priprema jela za taj dan unosila je neku dodatnu pažnju i skromnost. Iako se tu obično radilo o nekom priprostom obroku, bez mesa i masti, očekivali bismo ga toga dana svi s nekom većom pobožnošću i drugačijim odnosom prema hrani. Nama su nakon objeda rijetko ostajali veći komadi kruha, a i sitne mrvice su završavale na posebnom mjestu. Bacati se nije imalo što, a nije ni smjelo. Korizmeno vrijeme smo osjećali, kao da smo ga udisali u zraku, kako pojedinačno tako i obiteljski.

Iako to vrijeme pada kada se već poprilično toga iz kućnih zaliha potrošilo, jer duga zima uzima svoje, a proljeće i nešto iz vrta još se ne naslućuje, ipak je na našem stolu uvijek bilo kruha. (Mada sam u to vrijeme s nevjericom slušao opominjuće riječi roditelja da je bilo dana kada ni njega nije bilo dovoljno… Zamisli, nije bilo kruha?) U to sam se i sam uvjerio, mnogo kasnije, kada više nisam bio dijete, ali nažalost sada zajedno s njima dijeleći posljednje zalihe nečije rezervne hrane koja je dolazila kao pomoć za nas prognanike u vrijeme zadnjih sukoba.

Miris uspomene

Kao djetetu, osim riječi ili pojma koji se odnosio na kruh, meni je vino imalo posebno značenje. Do kruha sam mogao uvijek doći, a miris vina vraća me i danas u vrijeme dok sam ministrirao ujaku, fra Anti Strukaru, na jutarnjoj misi na malom desnom, Gospinom oltaru. Nalijevajući u kalež to meni tada tajanstveno piće miješajući sa vodom i slušajući njegovu molitvu na neobičnom latinskom jeziku, nosio sam miris vina sa sobom i udisao ga s ruku na putu prema svom zaseoku Uščipku, sve do stare Podovkine kuće gdje smo bili podstanari. Ruke su mi mirisale od bijelih vezenih, platnenih i natopljenih ubrusa koje sam slagao poslije svećenikova brisanja kaleža nakon pričesti. Nisam ih prao kako bi miris trajao što duže tijekom dana i osjećao istom jačinom. Nakon toliko godina taj miris mogu prepoznati i sada, a kruh i vino, ne znam zašto, uvijek podsjećaju na dane posta, na korizmu, i izgovaram ih uvijek s nekim posebnim štovanjem, a sjetim se rado i fra Ante koji je svojim usporenim korakom i otežanim disanjem klizio po pločicama crkvenog poda i sigurno stigao do vječnog mira na prvom brdu ispod lipa, na Gorici.

Ozbiljan pogled preko naočala našega oca značio je da od svakog petka do Uskrsa treba ići u crkvu na put križa i tu nije bilo izgovora osim teške bolesti. Nije to bila prijetnja, niti prisila, nego više usmjerenje k nečemu, znak da si netko, da nekome pripadaš i nečemu služiš. Sada sam svjestan važnosti pitanja roditelja, kada se nedjeljom navečer okupimo za stolom: „Po kojem je svecu bilo današnje Evanđelje?” Po izrazu i boji našega lica, mogli su odmah prepoznati gdje smo bili u vrijeme nedjeljne mise: na prepunim stepenicama, (skalinama kako smo ih mi zvali) ispred velikog oltara, ili na Bokulji mome tada drugom domu, igrajući na dva gola neku samo nama tako važnu utakmicu.

U svakom slučaju petkom je to izgledalo interesantnije i mnogo prisnije jer je nazočio manji broj vjernika, a nama djeci moram priznati je odgovaralo i što je trajalo dosta kraće. S većom pozornosti smo se kretali od postaje do postaje slušajući tekst koji je čitao svećenik, gledajući u sadržaje uramljenih slika puta križa na zidu, s motivima nadljudske muke jednog čovjeka ostavljenog od svih uz pjevanje puka:

O žalosna Majko sveta
Rane Sina tvog propeta
Nek nam budu u srcu.

Danas su tu veliki reljefi u bakru poznatog i priznatog umjetnika na kojima se naziru radnje vezane za svaku postaju, a meni se pri svakom sudjelovanju na misi u bilo kojoj crkvi vraćaju u misli stare slike križnog puta gučogorskog samostana i nikako ih ne mogu izbrisati iz sjećanja, jer su urasle i ne mijenjaju se od prvog dana kada sam ih ugledao i bio svjestan što znače.

Da su upravo one slike tijesno vezane za patnju i muku, da se nisu rastajale od ljudskih nedaća, potvrdili su pogledi u njih od ranjenih, bolesnih i umirućih u crkvi-bolnici u Novoj Biloj, gdje sam navraćao tokom zadnjih sukoba. Bile su tu premještene ili poklonjene ranije i gledajući u njih ranjenici su dobivali tako potrebitu snagu i nadu u jednoj prostranoj prostoriji punoj tužnih i ružnih prizora što su bili svakodnevnica tih dana.

Moj svaki dolazak i odlazak, susret i rastanak s bolesnim ili ranjenim, bio je i osobni posjet s nečim davno viđenim, poznatim i dragim samo sada u drugačijim okolnostima. Te slike sada su zapravo bile prisutne na pravome mjestu i njihov sadržaj je imao pravi smisao, a ljudi koji su ležali na drvenim klupama bili su obični, stvarni sudionici jedne neopisive patnje i predstavljali su originalnu sliku kao rezultat ljudskog ludila, tu sada među nama u stvarnoj muci, a tako daleko od Golgote.

Druga vremena

Tijekom vremena mijenjale su se mnoge generacije naših ujaka, koji su se smjenjivali u ulozi gvardijana ili njihovih pomoćnika, vikara. Sigurno je to jedan poveći spisak svećenika kojima je samostan u Gučoj Gori bio dom. Nekima toliko drag, gdje su i ostavili vidan trag, a drugima samo usputna stanica za neko drugo odredište u koje su odlazili i bili ubrzo zaboravljeni. Dolazili su i odlazili, a put križa sa svojim posebnim pjevanjem i glasom, koji je izlazio iz usta Frane Selaka, krupna i naočita čovjeka u seljačkom odijelu, sa šalom oko vrata, trajao je toliko dugo da sam mislio da taj čovjek nikada neće i ne može umrijeti. Penjao se godinama uz donje i gornje Paraće do crkve i sa svojom pojavom i bojom glasa iz modrih staračkih usana, prekrivenim uvijenim, rijetkim brkovima, davao posebnu atmosferu, nešto bez čega nije moglo proći i odvijati se korizmeno vrijeme, a posebno put križa petkom u Gučoj Gori. S otrcanim koricama Biserja svetog Ante, u krupnim težačkim rukama, pomjerao se s noge na nogu ostavljajući iza sebe miris čiste seljačke košulje, miris sijena i svježa mlijeka, jer je prije svakog odlaska u crkvu trebalo prvo namiriti krave i par ovaca koje bi se u to doba godine obično zatekle u štali.

Godine se nakupile, stasala mladost se razišla i otišla drugim putem i za drugačijim načinom života. A stariji su morali dalje i od nečega živjeti.

Mi, tadašnja djeca, odrastali smo pored njega i sličnih njemu upijajući dobro i loše, ne sluteći da će tako brzo proteći vrijeme i da ćemo sami ostarjeti, sjećati se svega toga tko zna gdje i ispod kojih slika puta križa, a sve kao da je to bilo jučer. Ja se toga po tko zna koji puta sjetih u ovo vrijeme korizme, zatvorim oči i ugledam poznata lica u drvenim klupama kojih odavno više nema, slušam njihove poznate glasove koji se razliježu našom gučogorskom crkvom kao nada za dane koji će uskoro doći i navijestiti uskrsnuće:

Kada umrem ja, Isuse
Nek’ mi Majke tvoje suze
Dušu rajem obdare.

(Ivo Pjanić)

Objava Korizma u Gučoj Gori pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Već tradicionalno stigli su i motoristi iz Frankfurta. Svi su se okupili na Putu križa kojeg je predvodio fra Stipo Karajica, ravnatelj “Kruha sv. Ante” u Hrvatskoj.

Svetu misu ispred crkve u svetištu predvodio je fra Zdravko Dadić, provincijal Franjevačke provincije Bosne Srebrene.

Na samom početku sve nazočne pozdravio je fra Paul Waldmüller, njemački gvardijan u svetištu Marienthal te fra Kristijan Montina, voditelj Hrvatske katoličke župe Wiesbaden koja je organizator ovogodišnjeg hodočašća u Marienthal.

Značajno je spomenuti kako se na svetoj misi u Marienthalu okupio puno veći broj vjernika nego prethodnih godina.

Fra Zdravko Dadić nadahnuto je propovijedao o blaženoj Djevici Mariji i njezinoj važnosti u životu svakog čovjeka i općenito važnosti Crkve.

Sveta misa je završena klanjanjem u Presvetom Oltarskom Sakramentu.

Na kraju svete mise nazočnima se zahvalio fra Petar Komljenović, župnik Hrvatske katoličke župe Frankfurt koja je suorganizator hodočašća.

Objava Provincijal Bosne Srebrene predvodio misno slavlje u svetištu Marienthal pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.