Prva knjiga Janka Ćure „Kraljevstvo za osmijeh” objavljena je 2023. godine, a završava tekstom u kojem autor između ostaloga kaže: „Imam li pitanja? O, itekako. Bez njih nema sazrijevanja. A odgovora? Vrlo malo.” Dvije godine poslije nastaje knjiga „Ljubav je izvor i cilj” jer se fra Janko ne prestaje pitati, preispitivati i navoditi nas da s njim uživamo u ovoj igri pitanja i odgovora. Dok je u svojoj prvoj knjizi progovarao o životu i njegovoj punini, u svom novom spisateljskom ostvarenju bavi se onim od čega život počinje i prema čemu ide. Poruke života su jednostavne, ali nije jednostavno znati kako i gdje ih pronaći. Ova knjiga je putokaz za svakodnevni pronalazak tih poruka. Autor nas do njih vodi riječju i slikom i na vješt način nam ukazuje na radost postojanja i snagu ljudske i Božje ljubavi.

Upotreba upitnih rečenica i retoričkih pitanja prepoznatljiva je značajka fra Jankova pisanja, ali zasigurno nije jedina. Visoki poetski senzibilitet, osim metaforama, simbolima i ostalim figurama misli i riječi, ostvaruje i čestom upotrebom inverzije. Baš kao što se inverzija temelji na otklonu od uobičajenoga, prirodnoga reda riječi u rečenici, tako i lirski tekstovi Janka Ćure nude otklon od uobičajenoga gledanja na predmete, ljude i pojave koje time postaju metafore života vođenoga vjerom da iz svake situacije učimo i rastemo. A upravo u tom procesu otklona, ljubav ostaje jedina konstanta koja nije podložna inverziji. Ona se ne pomiče, ne mijenja mjesto ni s čim. Pred ljubav ništa ne možemo i ne trebamo stavljati. Ona je početak i završetak. Ona je – autor nas svakim retkom nanovo podsjeća – izvor i cilj.

Čitajući knjigu, bit ćete ponukani razmišljati o čitavom spektru kompleksnih i začuđujućih pojmova: dobru i zlu, razumijevanju, vjeri, patnji, boli, strepnji, slobodi, vremenu, pravdi, strahu, prijateljstvu,… Tekstovi koje ćete u njoj pronaći pisani su iz perspektive onoga koji vjeruje u ranjivost čovjeka, ali i u njegovu sposobnost da, uz Božju pomoć, pronađe snagu izdići se iz te ranjivosti i dosegnuti bolju i ljepšu verziju sebe.

Na kraju, ova knjiga će vas izazvati da se oduprete ljudskoj sklonosti da sve ukalupite i postavite u jasan okvir. Jer kad počnete postavljati sebi pitanje o tome koja je forma napisanih tekstova (a s obzirom na stilsku osebujnost fra Jankova djela, u tu zamku će većina upasti) i kada pokušate razumjeti je li ono što čitate proza ili poezija, teško da ćete donijeti precizan zaključak. Zato nemojte tražiti kalup za ovu knjigu i nemojte je čitati razumom. Čitajte je srcem jer su riječi u njoj tu, kako autor i sam kaže, da „ozvuče komadić naše duše”. I zaista, ova knjiga predstavlja slovom i slikom ispisane komadiće duše. Kome ovakav okvir nije dovoljno jasan, teško će te komadiće spojiti u cjelinu, a kome jest, taj će u ovoj knjizi uživati na nebrojeno mnogo načina i dugo joj se vraćati iznova i iznova.

Svoj primjerak knjige „Ljubav je izvor i cilj” možete naručiti:
pozivom na broj telefona 033 726 200;
e-mailom na adresu marketing@svjetlorijeci.ba; 
ili putem web knjižare Svjetla riječi.

Objava Ispisani komadići duše pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

* * *

Dan je započeo uobičajeno. Već pri prvim zrakama sunca iz omanje kuće u pokrajnjoj uličici počeli su dopirati zvuci struganja blanje, a zatim i kuckanje čekića.

„Josip je već započeo s poslom, uistinu vrijedan čovjek”, govorahu ljudi. Josip je bio tesar i u mjestu su ga manje-više svi poznavali i poštovali. Najviše zbog njegove mirne naravi i velikodušnosti jer je radio i za one za koje je znao kako mu nikada neće moći platiti.

„Ja propasti neću zbog toga što nekome bez plaće napravim vrata ili prozor. Najvažnije je da njima ne upada kiša i ne puše vjetar. Mene će Svevišnji već nagraditi”, znao je reći. Jednako takva je bila i njegova Marija, zasigurno najljepša žena koja je ikada hodala Judejom i čovjek nije mogao a da joj se ne divi dok bi razgovarao s njom. Za svakoga je imala lijepu riječ, svakoga prosjaka pozvala bi u kuću na okrepu, spremivši mu nešto i za put.

Njihov sin Isus još je odmalena radio uz oca u radionici te je vrlo brzo i sam postao vješt majstor. Ljudi govorahu kako je lijep na majku, a zbog vedrine koju je širio oko sebe bio je rado viđen u svom mjestu.

Slijedeći primjer svojih roditelja i on je svima pretjecao u pomoć. Marti, siromašnoj udovici i majci kljastoga dječaka Daniela više je puta pomogao odnijeti posude s vodom od glavnoga bunara na trgu do njihove kuće. Starcu Zakeju pomogao je pronaći magarca kada je iz štale pobjegao u polje, susjedu Abielu čiji su se sinovi Benjamin i Nataniel družili s njime, prenijeti žito u žitnicu… Takvih primjera je bilo koliko ti srce ište.

I baš kao što je Josip i predviđao, Bog je tu njihovu velikodušnost uvijek nagrađivao tako što je u njegovoj radionici uvijek bilo posla, a hrane na stolu nikada nije manjkalo.

* * *

Te tople ljetne večeri nakon što je završio s poslom i oprao ruke, Josip je ušao u blagovaonicu u trenu kad im je Marija iznosila večeru. Miris svježe pečenoga kruha i ribe učas je preplavio cijelu kuću. Pogledavši ju, zadovoljno je opustio svoje snažne mišnice.

Iz njegova lica istodobno su isijavali i umor i zadovoljstvo. Isus i on upravo su bili završili veliki dugački stol i sjedalice koje je naručio carinik Bartolomej. Ujutro su ih jedino još kolima imali odvesti carinikovoj kući.

Iz radionice su pak i nadalje dopirali zvuci obrade drva. To je Isus dovršavao magarčića malome Danielu. Otkako ga je započeo prije dugih mjesec dana, u radionici bi kadikad ostajao i do kasno u noć. I Josip i Marija jednako su znali koliko ga je radovao taj posao.

Daniel je s majkom živio nedaleko od njih. Od rođenja je imao kraću lijevu nogu zbog čega nije mogao hodati bez štapa, i osim Isusa koji ga je posjećivao kad bi za to imao vremena, jedini prijatelj bio mu je mali crni pas koji mu je na njegovu veliku žalost nedavno bio uginuo. Isusu je bilo jako žao kad je vidio koliko je Daniel tužan. Stoga je odlučio pokušati ga nekako razveseliti.

Marija je prišla prozoru i otvorivši ga širom, pogledala vani. Nebo je bilo vedro, a zalazeće sunce ostavljalo je iza sebe jarko crveni trag. Na ulici skoro nikoga, tek jedna kola nakrcana žitom sporo su odmicala za ugao.

„Isuse, večera je gotova, dođi da se ne ohladi”, zovnu ga ona. Zaista, trenutak kasnije uniđe on ozarena lica.

„I kako ide posao?” upita ga mati sa zanimanjem. Isus se najprije samo nasmiješi, ali ne mogavši se suzdržati provali oduševljeno: „Upravo sam ga dovršio! Morate ga doći vidjeti!” Rekavši to odbrza u radionicu.

U kutku otkrije im platnom prekrivenoga magarčića za ljuljanje. Marija je istom zasuzila. S velikim živim očima bio je baš poput onoga koji ju je na svojim leđima nosio u Betlehem u kojemu je rodila Isusa.

„Što ti kažeš, oče, već si vidio kako ga radim, ali ništa nisi rekao…”

„Ma, sine, tko je i sumnjao u tebe, samo sam ti davao slobodu i to što si napravio je izvanredno. Predivan je. Čak si i visinu pogodio, upravo za Daniela”, u dahu je izgovorio Josip privinuvši ih nježno oboje uz sebe.

Te večeri dugo je Isus ostao uz prozor zagledan u zvjezdano nebo zamišljajući Danielovo lice kad jutrom ispred svojih vrata opazi magarčića.

(Bože Bilobrk)

Objava Sveta obitelj pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Prije svega treba spomenuti da je fra Grgo tijekom svoga dugog i plodnog života rado i često putovao te da je neka od svojih putovanja i opisao. Putovao je tako dvaput u Rim, prvi put 1881. kad je sudjelovao na proslavi jubileja svete braće Ćirila i Metoda, a drugi put 1892. kad je predvodio slavensku delegaciju na proslavi četiristote obljetnice otkrića Amerike. God. 1882. putovao je niz Neretvu do Dubrovnika i Kotora, i to putovanje opisao u desetercima pisanom tekstu koji je naslovio Putovanje u Dubrovnik iz Kreševa god. 1882. Hercegovinom je putovao i prije, još 1859. godine, i to putovanje opisao u proznom tekstu Katolici u Hercegovini. Putne bilješke 1859. Dvije godine prije toga (1857) putovao je u Rumunjsku i Bugarsku, gdje je trebao i pastoralno djelovati. God. 1883. nalazimo ga na liječenju u Topuskom, a 1884. opet putuje Hercegovinom i Dalmacijom. Godinu dana poslije (1885) posjećuje Požegu. Kao što je bilo rečeno u prethodnom napisu, čak sedam puta, i to između 1878. i 1900. kao štovatelj i prijatelj posjećuje biskupa J. J. Strossmayera u Đakovu itd.

Iz djela u kojima je Martić opisivao svoja putovanja navest ću dva ulomka, jedan u stihovima, a drugi u prozi. Prvi je s početka Putovanja u Dubrovnik iz Kreševa god. 1882:

Viknu vila sa visa Lisinja,

Pa doziva u podgorju druga,

E kršno smo ljetovali druže,

U bosanskom gorju zelenomu,

Dok je žarko prižigalo sunce,

Ono žeglo, gore lahorale

Pa nije nam dodijalo sunce,

Veće nas je milovalo blago,

Ali prođe Gospojina mala,

Zamicat će za gore sunašce,

Nadat se je mrazu po lisinju,

A kad mrazi u prodolje sađu,

Omrazi se i ti s ljetovikom,

Jaši konja, pritegni opanke

Pa okreni k’ zavičaju tvomu […]

Drugi je ulomak iz putnih bilješki objavljenih pod naslovom Katolici u Hercegovini:

Evo naglim onamo, i kano nejako čedo, kad ugleda majku svoju svakolika nježna uda trza da joj u milo krilo što prije skoči, hitim prevaliti uske provale neretavske, preći Ramu na visokom kamenitom hiljadugodišnjem svodu, presedlati Tovarnicu, staro hajdučko vrebalište te iskoračiti danas na među te divne zemlje, za kojom mi srce čezne. Podne nagnu, a padosmo u Doljane. Selo muslomansko, položaj krasan, meni se zahtjede ukraj tih potočića, koji malo niže u visoku slapu žuboraše, na zelenoj rudini u hladu mlade murve otpočinuti i užinom se okrijepiti. Tik mene pred osamljenom kućom stajaše mlada žena zanebljušena, behnući valjda od putnikah koji se rijetko ovuda namahuju. I u nje zaiskasmo: ne bi l’ u kući vatre imala da nam peče kahvu? „Boga mi ja je nijesam nigda pekla, već ako vi umijete, ima vatre. Hajdete u kuću pa pecite!” – Poznadosmo iz zakletve, u prijeko kod kršćanah rijetko čuvene, da je druge vjere, i pri tom nenadano nam bi što nas u kuću nudi Turkinja; ali znajući da seljani u ovih krajevih nijesu slijedci fanatičnih kriocah ženskih glavah, poslužismo se njezinim blagovoljenjem.

Kao što je na početku rečeno, najboljim se fra Grginim djelom danas smatraju njegova Zapamćenja (1829–1878). Zanimljivo je da te svoje memoare Martić nije napisao, nego ih je po autorovu kazivanju zabilježio profesor Janko Koharić, a za tisak priredio i objavio povjesničar Ferdo Šišić u Zagrebu 1906, dakle godinu dana poslije fra Grgine smrti. Iz toga izvanredno zanimljivoga djela navest ću također dva ulomka. U prvome od njih fra Grgo opisuje događaje vezane za progonstvo u Carigrad njegova subrata, prijatelja i suradnika Ivana fra Frane Jukića:

[…] Druge godine Omerove vlade, a 1851. godine, dozna austrijski konzulat da ona fra Jukiću radi o glavi, a, nota bene, Jukiću s kojim je, jedinim pored Fazli paše u Bosni, konfidencijalan bio, pa ga zato slao i Jelačiću u poslanstvo. To meni tajno priopći generalkonzul, koji je imao pouzdane dokumente. Rekne mi: „Imate li po kom sigurnom da mu pišete? Javite mu neka se ukloni. Još ima vremena jerbo je ovo Omer pisao u Carigrad 4. oktobra”. A ja rekoh: „Imam baš čovjeka ovdje. Mogu mu pisati tajno”. Nađem Nikolu Ćorića iz Varcar Vakufa, gdje je Jukić učiteljstvovao, napišem mu pismo skrovito: „Čujem iz točna izvora da se tebi o glavi radi, i savjetujem ti da u taj čas pobjegneš preko granice u Austriju. Tvoj prijatelj”. Izvrnutom rukom sam napisao, a nijesam se ni potpisao. Dadnem to pismo da ga odnese, a nuto srpski učitelj Đorđe Margetić iz Imockog isto dozna i on opširno napiše čitav list, te se potpiše; bio to austrijski podanik i zato hrabriji od mene. Dobije Jukić ova dva pisma i nije se ništa na njih obazirao, niti im lakouman čovjek vjerovao, volio je vjerovati Omeru […] Mene je veoma dirnula ova katastrofa Jukićeva i stoga što sam ja s Jukićem u literaturi u društvu bivao, a drugo što sam na njegove molbe sastavio i dao štampati u slavu Omerova došašća u Bosnu, nadajući se svakom dobru raji od njega. Potom držao sam se i ja upropašćenim kod ovoga mogućnika pošto na toga do malo dana kad se čulo po svoj Bosni za nesreću Jukićevu, opći glas je među našima buknuo da će i mene takova nesreća snaći zbog onoga lijepoga pozdrava i poradi našega drugovanja, jerbo je ta pjesma u slavu Omerova došašća austrijskoj vladi nešto zazorna bila. Međuto, ja sam slobodan bio svaki dan bivati s Omerom i pokazivati se kod njega bez ikakova straha […]

Pjesma pohvalnica o kojoj u navedenom ulomku govori Martić, a koju su potpisali on i Jukić, objavljena je u Zagrebu 1851. godine pod naslovom: Slavodobitnica svietlomu gospodaru Omer-paši carsko-turskomu muširu, saraskeru od ciele rumelisko-bosanske vojske […]

U drugom ulomku opisuje fra Grgo pogibeljnu situaciju u kojoj se on sam našao dok je bio župnik u Sarajevu:

Sutradan se Turci saberu u Begovoj džamiji; tu pozovnu njekoliko hrišćana i Jevreja i sklope sklad. To ustanak sviju, da se opru Austriji. U tom sastanku neki Dalmatinac Stevo Petranović, bivši učitelj, upita Turke glasno: „A znate li tko je predao Bosnu Austriji?” Turci šutili. „Evo vam ja kažem da je nitko drugi nego fra Grga Martić” i pročita neki dopis iz srpskih novina kako je Srbija zaključila osvojiti Bosnu. I stane im govoriti: „Braćo! Mi smo svi jedna krv”, itd. itd. Iz te skupštine dođe k meni moj prijatelj Omer beg Hadžilić, krajišnik iz Dubice, pa ga ja upitam: „Što to uradiste u džamiji, a mene ne zvaste”, jerbo nijedna skupština nije bivala gdje ja nijesam bio pozvan. „Boga mi, kaže, brate, mi sklopismo među nama sklad i ustanak. Pa baš i s hrišćanima. A to biva, moj prijatelju, ona stara poslovica: O Turčine za nevolju kume, a ti Vlaše silom prijatelju”. „A Boga ti, što ste od mene govorili?” Boga mi, kaže, nije dobro jer kazao Petranović da si izdao Bosnu i da si napisao knjige na sve strane po međi Bosne na skele pokrajinske Hrvatskoj i Dalmaciji, kud će vojska prolaziti, da bude od kršćana dočekana i primljena” […] A ja rekoh begu: „Bolan, reci mi što može biti sa mnom. Je li meni u pogibelji život?” Kaže on: „Turci nijesu ništa rekli, a večeras opet je skupština u džamiji, pa ako bude za te štogod pogibljiva, ja ću doći odvest ću te u moj harem na vjeru junačku, a ako ja ne mogu doći, poslat ću ti sina Mustafu, pak ću ovako: rekao je otac da mu ono po meni pošalješ što si danas njemu obećao”.

Dodajmo na kraju da o velikoj popularnosti fra Grge Martića svjedoči i činjenica da su opširne monografije o njemu objavili Augustin Čičić (Monografija o fra Grgi Martiću, Zagreb, 1930) i Oton Knezović (Fra Grga Martić, Sarajevo, 1931) te da je velik broj tekstova o njemu objavio fra Rastislav Drljić. Djela su mu objavljena još za života u sedam svezaka, koje je izdala Milena Mrazović u Sarajevu 1888. godine pod naslovom Pjesnička djela fra Grge Martića, a izbore iz djela priredili su Ilija Kecmanović (Izabrani spisi, Sarajevo, 1956), Branko Letić u tri sveska (Izabrana djela, Sarajevo, 1990) te fra Marko Karamatić u knjizi Hrvatska književnost Bosne i Hercegovine od sredine XVIII. do konca XIX. stoljača (Sarajevo, 2006).

Ovaj članak je već objavljen u reviji Svjetlo riječi. Pretplatite se na digitalno i/ili tiskano izdanje revije.
Čitajte prvi i čitajte odmah!

Objava Fra Grgina „Zapamćenja” pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.