Promišljanje o pripadnosti možemo u našem kontekstu započeti s pripadnošću Crkvi i pitati se na koji se način može pripadati Crkvi? Može joj se pripadati stupnjevito. U određenom stupnju Crkvi pripadaju i oni koji na Božji poziv na spasenje odgovaraju prihvaćanjem onoga što im nalaže savjest s obzirom na vlastiti život i dužnosti prema bližnjima. Svi su, na neki način, usmjereni prema Božjem narodu. No, nas ovdje zanima jedna druga vrsta pripadnosti: potpuna pripadnost. Opet, u kontekstu potrebe Crkve za spasenje, potpuno joj pripadaju prije svega oni koji imaju Duha Kristova, tj. oni koji po sakramentu krštenja ulaze u odnos s Bogom. Crkvi potpuno pripadaju i oni koji prihvaćaju njezino uređenje i sakramente, zajedništvo s papom i biskupima. Konačno, Crkvi potpuno pripadaju oni koji ustrajavaju u ljubavi. Upravo ustrajnost u ljubavi otkriva pripada li se Crkvi srcem ili samo tijelom.

Jednostavno rečeno, potpuno pripadaju Crkvi oni koji joj ne pripadaju samo deklarativno, statično i formalno, nego stvarno, bitno i dinamički. Ustrajnost u ljubavi je ključna, jer se „ne spašava onaj koji, iako je član Crkve, ne ustraje u ljubavi, te ostaje u krilu Crkve ‘tijelom’, ali ne ‘srcem’”. Time se, na tragu svetog Augustina, jasno određuje o tome tko stvarno pripada Crkvi. Najviše mogućnosti za potpuno pripadanje Crkvi imaju katolici ukoliko ispunjavaju ove uvjete. Time se još jednom implicitno želi potvrditi da Katolička Crkva posjeduje puninu sredstava potrebnih za spasenje. Oni koji svojim mislima, riječima i djelima ne odgovaraju Kristovoj milosti, zahvaljujući kojoj postajemo članovi Crkve, ne samo da se neće spasiti nego će biti strože suđeni, navodi Sabor, pozivajući se na Lk 12,48.

Izvanjska pripadnost nije jamac konačnoga spasenja ako katolik umre u teškom grijehu, dakle u stanju odbijene milosti. Time se želi naglasiti da nije dovoljno pripadati samo tijelom, nego srcem i dušom, te živeći u milosti. Drugim riječima, nije dovoljno imati samo krsni list nego je potrebno živjeti u suglasju s milostima koje Bog daje u Crkvi i po Crkvi.

Možda možemo ovdje povući analogiju sa svećeništvom, imajući na umu da analogija dok govori o sličnosti još više upućuje na nesličnost dviju stvari ili pojava. Tko je svećenik? Ili ako smijemo malo zaoštriti i pitati tko je stvarno svećenik? Tko stvarno pripada svećeništvu? Samo onaj tko je primio sakrament svetoga reda? Može li se biti potpun i nepotpun svećenik? Ima li nepotpunih svećenika? Postoji li potpuno i nepotpuno svećeništvo? Ako je za potpuno pripadanje Crkvi potrebno to činiti čitavim srcem, dakle, nije dovoljan samo sakrament krštenja, pa ni zajedništvo s biskupima i papom, možemo li reći da i za potpuno svećeništvo nije dovoljan samo sakrament reda, ne dokidajući ništa od milosti toga sakramenta? Krštenje i sveti red trajno nose neizbrisivi biljeg. No, pitanje koje ovdje želimo postaviti, sažimajući sva prethodna pitanja je: postoje li deklarativni svećenici, kao što postoje deklarativni katolici? Smijemo li reći da potpuno pripadaju i imaju udioništva na Kristovu svećeništvu samo oni koji prianjaju uz svećeništvo srcem i dušom, a ne samo izvanjski, te oni koji žive milosnim životom? Ovdje ne govorimo o katolicima ni o svećenicima prve i druge kategorije, nego o potpunom i nepotpunom pripadanju. Može li netko potpuno participirati na Kristovu svećeništvu ako to ne čini srcem i dušom, nego samo izvanjski i formalno?

Tajna pripadnosti je tajna koju znaju samo Gospodin i svećenik. Ne smijemo suditi druge o tome pripadaju li srcem i dušom, te provode li milostan život ili ne. Ovakvu analogiju možemo napraviti samo u svjetlu suda o samima sebi kojim sebe prosuđujemo u dubini svoje intime i u svjetlu Božje sveprožimajuće prisutnosti i moći. Istinski pripadati Bogu kroz svoje zvanje može se samo nepodijeljena srca, dakle potpuno i trajno. Svećenik je onaj koji se svako jutro budi i iznova postaje svjestan svoje pripadnosti, svoga biti svećenik. Na taj način trajno obnavlja svoju temeljnu odluku donesenu jednom zauvijek.

Ako nas nekada netko, na nekom „popisu stanovništva”, tamo „gore”, upita za pripadnost, hoćemo li moći reći: svećenik? Po pripadnosti sam svećenik, tj. onaj čija je forma neodvojiva od biti, čija je egzistencija izričaj njegove metafizičke svijesti o vlastitoj biti, onaj koji je to bio srcem i dušom, svjesno i sa svom snagom volje, a ne usput, deklarativno, prigodno i oportuno.

Ovaj članak je već objavljen u reviji Svjetlo riječi. Pretplatite se na digitalno i/ili tiskano izdanje revije.
Čitajte prvi i čitajte odmah!

Objava Pripadnost: svećenik pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Na temelju kriterija prosuđujemo i donosimo vrijednosne odluke. Ako nema kriterija, kako tada donijeti prosudbu i odluku? Manjak održivih i dugotrajnih odluka, zbog kojih svakodnevno patimo, posljedica je nepostojanja ili zanemarivanja kriterija. Možda među najteže napore uma spada uspostavljanje kriterija i njihovo provođenje. Međutim, zahvaljujući upravo čvrstim i jasnim kriterijima i njihovoj provedbi još uvijek postoje stare i tradicionalne institucije. No, i one gube svoju relevantnost i smisao upravo zbog krize bazičnih kriterija koji imaju univerzalnu vrijednost, a koje u doba relativizma nema tko uvažavati. Relativizam i individualizam uvelike su doprinijeli društvu u kojemu se ukidaju univerzalni kriteriji na mjesto kojih svatko postavlja svoje vlastite kriterije. Upravo zbog individualizacije kriterija danas i živimo veliko nerazumijevanje i svjedočimo svakodnevnom dijalogu gluhih te bezumnom i nekritičnom klimanju glavom.

Ako izgubimo iz vida ili zanemarimo univerzalne, ali i specifične kriterije kao kontrolne točke npr. neke zajednice, tada jednostavno nećemo znati pripadamo li još toj zajednici i koji je smisao življenja u njoj. Ako nema kriterija, u opasnosti smo ne prepoznati vrednote i vrijednost zajedničkoga življenja, jer nas poštivanje određenih kriterija ipak povezuje. U ozračju bez kriterija sama zajednica gubi svoju vrijednost i relevantnost. Bez postojanja kriterija kao mjerila za pojedinca i zajednicu trne grižnja savjesti, slabi povjerenje, nestaju uzori u koje se ugledati, teško se pronalazi smisao žrtvovanja za samu zajednicu ili opće dobro, dovodi se u pitanje smisao same službe. Zajednica i opće dobro gube na vrijednosti ili se čak i raspadaju ako većina u zajednici postane neosjetljiva na kriterije ili ih posve zanemari.

Nepostojanje ili zanemarivanje bazičnih kriterija vodi neosjetljivosti za složenije i specifične kriterije. Bez kriterija kao kontrolne točke oblikuje se društvo neosjetljivo na kriterije što je uvod u tihu anarhiju, u kojoj svatko radi što hoće do mjere do koje sam sebi ne presudi i tako pokaže da je on jedini kriterij i jedino mjerilo samome sebi. Pred nepostojanjem jasnih kriterija uvijek se javlja mogućnost neke vrste otpora u kolektivnom i individualnom smislu koji se može artikulirati kao povlačenje u sebe, odmak od zajednice, nezainteresiranost, pa čak i tihi prijezir prema zajednici. Jednom riječju, smrt kriterija vodi smrti načina življenja koji je bio obogaćen određenim kriterijima. Kriteriji nisu izmišljotina perfekcionista, nego postoje oduvijek kao naravna mjerila i referentne točke. Priroda nam najbolje svjedoči o naravnim kriterijima i što se događa ako ih zanemarimo. Sam je Isus postavljao specifične kriterije: hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, tko hoće biti prvi neka svima bude poslužitelj.

Kada pojedinac koji se izručio Bogu u nekoj zajednici uoči nepostojanje ili grubo zanemarivanje kriterija, tada više jednostavno ne osjeća istinsku pripadnost zajednici u koju je ušao. Možda još ostaje u njoj, ali joj više ne pripada iznutra, jer je i ona prestala iznutra pripadati samoj sebi i onoj svrsi prema kojoj je vode kriteriji. Nepostojanje i neprovođenje kriterija može prerasti u agoniju za one koji žele živjeti po njima. Na onima koji uspostavljaju i nadgledaju kriterije velika je odgovornost. Odgovornost je to, usudio bih se reći, koja ima reperkusije ne samo za ovozemaljski život. Zbog toga je papa Benedikt XVI. nedvosmisleno upozorio biskupe: „Biskup mora biti jak ne snagom sile, nego jasnoćom kriterija naspram nasilja koje je danas moderno protiv kršćanske istine, ali i ljudskih kriterija zdrave naravi.”

Uvjeren sam da samo istinski duhovni nadglednici mogu biti obnovitelji kriterija koji su zamrli. Oni jedini mogu i imaju svetu obvezu otvoriti smisao za poštivanje kriterija. No, oni prvi trebaju biti nositelji, nadziratelji i promotori kriterija kako bi vratili vjeru barem u institucionalni oblik zajedništva, ako ne i u ono zajedništvo prema kojemu svi hodimo i koje predstavljamo, ukoliko je ono izgubljeno. Ne treba ni spominjati da kriteriji moraju biti pravedni te voditi računa o pojedincu i zajednici u konkretnoj situaciji. Vjerujem da je to prvi korak prema revitalizaciji društva, Crkve, crkvenih institucija i malih zajednica.

Ovaj članak je već objavljen u reviji Svjetlo riječi. Pretplatite se na digitalno i/ili tiskano izdanje revije.
Čitajte prvi i čitajte odmah!

Objava Kriteriji pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.