Obično se kaže da korizma traje sedam tjedana. Sedam punih tjedana je 49 dana, a ako pažljivo pogledate kalendar, vidjet ćete da korizma ne traje 49, nego 46 dana.

Ali zašto 46 dana, kada je Krist postio 40 dana, a i Mojsije je činio isto. Izraelski narod je putovao kroz pustinju do Obećane zemlje 40 godina. Mi se tijekom korizme spominjemo upravo tih događaja iz povijesti spasenja. Zašto onda korizma traje 46 , a ne 40 dana?

Pažljivo poslušajte zašto! – Dani posta i pokore su radni dani, dok je nedjelja uvijek spomen na uskrsnuće Isusa Krista. Stoga nikada nema posta nedjeljom. Tijekom korizme imamo 6 nedjelja, plus 40 dana u tjednu. Stoga vrijeme korizme traje 46 dana. Dakle, nešto više od 6 tjedana, ali ne punih sedam tjedana.

Zašto to treba znati? – Treba to znati, jer ima mnogo vjernika koji žele postiti tijekom cijele Korizme, ali trebali bi znati da nedjelja nije dan posta. Svatko tko se želi suzdržati od jedenja mesa čak i korizmenim nedjeljama, a ima dobro zdravlje da može činiti takvu pokoru, slobodan je – ali Crkva to ne traži. I nitko nema pravo zahtijevati od bilo koga da posti i nedjeljom.

Post se preporučuje i ostalim danima korizme, a posebno nemrs, tj. da se ne jede meso. Međutim, veliki post i nemrs – bez mesa, bez jaja i bez mliječnih proizvoda – obavezan je samo na Veliki petak i Čistu srijedu.

Razumije se da mi kršćani ne jedemo meso nijednog petka tijekom godine, osim kad pada na zapovjednu svetkovinu, kao što su Božić, Velika Gospa, Svi Sveti, ili patron crkve. Inače, svaki petak je dan posta i pokore, na čast muke i smrti Isusa Krista, koji je umro na križu za naše otkupljenje upravo u petak.

Vjernik u svim svojim djelima mora biti jednostavan, iskren i ponizan. Moramo znati da smisao korizme nije samo kajanje i pokora, već obraćenje Bogu. Naše pokajanje i žrtve nemaju smisla same u sebi, već u našem obraćenju Bogu! Ne kajanje radi kajanja! Post i kajanje služe kao pomoć obraćenju, kao dokaz obraćenja i kao naknada, zadovoljština za grijehe koje smo počinili svojim lošim ponašanjem.

Nedavno je umro u Africi, u Mozambiku, jedan evangelički protestantski pastor, koji je pokušao postiti 40 dana poput Krista, bez ikakve hrane i pića. Dugo je izdržao, ali nakon 25 dana teško se razbolio, a liječnici mu nisu uspjeli vratiti zdravlje, pa je umro prije nego što je navršio 40 dana posta.

Krist nam je dao dobar primjer molitve, posta i borbe protiv iskušenja đavla, na temelju Božje riječi i oslanjajući se na njegovu milost, ali nikome nije zapovjedio da toliko posti, a pogotovo ne bez ikakve hrane i pića.

U svojim propovijedima Isus je pozivao: „Obratite se i vjerujte Evanđelju!” Dakle, cilj i smisao svakog našeg kajanja i svake naše pokore jest vjera i obraćenje k Bogu. I to nipošto ne našim slabim ljudskim snagama, već uz pomoć Božje milosti, za koju moramo moliti, postiti i prikazivati Bogu svoju pokoru i svoje žrtve.

Hvala našem dobrom i milosrdnom Bogu, koji je dopustio ljudima da se žrtvuju jedni za druge i da naše molitve i žrtve mogu biti korisne i našim bližnjima! Adam i Eva, nažalost, ostavili su sve svoje potomke u stanju nasljednog grijeha, jer je njihov grijeh zarazio sve njihove potomke. Ali Božja je dobrota htjela da pravda, svetost i žrtva Isusa Krista, koji je bio čovjek poput nas, postanu opravdanje za cijelo čovječanstvo – za sve one koji u njega vjeruju, koji se u njega uzdaju i koji ga ljube. Isto tako, svaki od nas, ako se molimo, postimo i žrtvujemo za svoje bližnje (osobito nakon što smo se ispovjedili, pričestili i pomirili s Bogom i svim ljudima) – može pomoći svojim bližnjima na putu spasenja. Stoga iskoristimo tu prigodu tijekom ove korizme!

Sve naše obitelji imaju velikih problema, ali sve one imaju i nekoga tko iskreno vjeruje u Boga, iskreno moli i ponizno se žrtvuje za svoje mile i drage. Neka ih Bog stostruko nagradi!

Dao Bog da njihove molitve i žrtve donesu obilne plodove za spasenje i posvećenje i njih osobno, ali i svih onih za koje se žrtvuju i mole. Amen.

Objava 1. nedjelja korizme: Smisao posta jest obraćenje i posvećenje pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Poticaj na promjenu

Tako potaknuti, možemo promijeniti svoj život i vratiti se ranijim vrijednostima koje smo potisnuli zbog drugih utjecaja oko nas jer nisu u skladu s onime što se svaki dan nameće kao jedino da bi sutra već postalo drugo. Htijući se svidjeti svijetu, zaboravili smo sebe i ono što nas je učinilo vrijednima prisutnosti drugih u našim životima i njihove brige i ljubavi za nas. Biti nesebičan i staviti potrebe drugih ispred svojih nešto je što se čini nestvarnim i neozbiljnim u današnje vrijeme, pa čak i neodgovornim. Međutim, sjetimo se Isusa, nesebičnosti križa i Uskrsa. „Pravi se smisao života sastoji u tome da posadimo stabla pod čijom sjenom možda nikada nećemo sjediti”, riječi su Nelsona Hendersona upućena sinu na dan njegove mature. „Pravu veličinu pokazuje onaj tko se brine za svoje potomke, tko s punim angažmanom pristupa projektima čije će plodove drugi uživati”, kazuje Grün i dodaje: „Dan za danom Bogu predajem svoj jadni život u pouzdanju da će on to sve više i više preobraziti u svoju slavu. Ali preobraženo može biti samo ono što pružamo Bogu.” Navikli smo se prilagođavati drugima ne propitujući je li to doista potrebno i valjano. Koliko nas drugi svojim stavovima i viđenjima zbunjuju, ne žele slijediti u našim nastojanjima da vjeru postavimo u središte svoga života, pa nas čak pokušavaju i odvratiti od „nepotrebna” puta. Ne, postalo je moderno skrivati se i lagati o svojim aktivnostima nedjeljom. Ako kažemo da je misa nešto što nas zbližava i vodi u mir, da je nedjelja blagdan a nedjeljni ručak prilika za blagoslov i druženje, drugi će se možda nasmijati i izrugati nam se ili se čak udaljiti od nas. I što nam je tada činiti? Izdati svoju vjeru zarad tuđe pustinje i nesretnih susreta koji se čine samo da bi se o njima izvijestilo na društvenim mrežama i koji često nemaju osobitu vrijednost niti ikoga obogaćuju? Otuđenost je sveprisutna kao i osjećaj izgubljenosti i nemira, nesnalaženja u svijetu isključivosti „jer moja riječ nema mjesta u vama” (Iv 8,37). Sve se više govori o usamljenosti ljudi, a razloge tomu izbjegava se sagledati. Kako je jedan opat izjavio prije 50 godina, u vrijeme nepostojanja mobitela i drugih ometača: „U svijetu izvan naših zidova vlada veliko zlorabljenje riječi.” Otrovi koji nas opijaju u stvarnom svijetu i nemogućnost njihova otpuštanja, oduzimaju slobodu i tjeraju u usamljenost. Još jedna knjiga Manfreda Spitzera koja se bavi svakidašnjim pojavama i zbivanjima unutar modernoga svijeta upravo nosi naslov Usamljenost, neprepoznata bolest. Ovaj autor nastoji ukazati na uzroke i posljedice novovalnih stremljenja koji nemaju uvijek dobre završetke. Mogli bismo se u vrijeme korizme zapitati: Kakva je moja vjera? Je li mi vjera pomogla da se odvratim od nekih stvari? „Vršenje krjeposti solidarnosti oslobađa nas potrošačkoga mentaliteta prema kojemu je sve samo roba, nešto što se troši. Osobe koje su navikle živjeti po svojemu odabranom ‘stilu života’ moraju postati svjesne da se u njihovim potrošačkim izborima pokazuje kakav im je moral”, upozorava Charles M. Murphy u knjizi Duhovnost posta. Postajemo osobe koje ne propituju nametanje vrijednosti koje osiromašuju čovjeka, ismijavaju ga kako bi ga oslabili u vjeri i čistoći misli i vrijednostima koje su ga nosile kroz život. Sad odjednom rastu pokušaji da se sve prezre i učini ništavnim. „Naše je vrijeme zapravo vrijeme bez iluzija. Šire se sumnjičavost i cinizam. Viđenja su nestala. U vrijeme postmoderne živimo bez iluzija. Ali i u vremenima bez iluzija čovjek ne može napustiti čežnju”, primjećuje Grün. Kroz čežnju razumijevamo i svoju ulogu u ovom svijetu i potrebu da budemo oni koji prosvjećuju i mijenjaju svijet nabolje. „Čovjek je primatelj božanske milosti, no to ga ne oslobađa dužnosti da se preobražava”, upozoravao je papa Benedikt XVI.

Post

Religiozni post nas okreće Bogu, čini nas poniznim i predstavlja pokornički iskaz naše potrebe za obraćenjem. Cijelo naše biće, tijelo, duša i duh, vape za promjenom u iščekivanju Uskrsa. Praksu posta je potrebno isticati i poticati. Ukoliko nam se učini neizvedivom jer smo stekli neke navike kojih se teško riješiti, ipak nakon dana predanosti i upornosti, bit ćemo sretni kad uspijemo u nečemu za što smo prije sumnjali i odbijali prihvatiti kao mogućnost. Papa Benedikt XVI. kazuje: „Ova se praksa mora ponovno otkriti i poticati u naše vrijeme, osobito u vrijeme liturgijskoga razdoblja korizme.” Slušati Krista i hraniti se njegovom riječi djelo je spasenja i skrušenosti vjernika koji se želi mijenjati i pronaći utjehu u zagrljaju Spasenja. „U ovo naše vrijeme čini se da je post izgubio ponešto od svojega duhovnog značenja te da je, u kulturi koju obilježava težnja za materijalnim dobrom, zadobio terapeutski smisao vođenja brige o svojemu tijelu. Post zacijelo pridonosi tjelesnom dobru, on je za vjernike prije svega ‘terapija’ kojom sebe iscjeljuju od svega što priječi njihovo suobličavanje s Božjom voljom”, zaključuje Benedikt XVI. koji je prakticiranje posta u Crkvi nazvao i „našim programom intenzivnijeg duhovnog vježbanja”.

Dobro bi bilo na korizmu gledati iz pustinjačke perspektive kako bismo u sebi i oko sebe otkrili suvišnost stvari. Možda uspijemo molitvom i odricanjem od „važnih” stvari postati bolja osoba, slobodnija od materijalnoga i stoga sretnija. „Siromaštvo u duhu danas je važnije nego ikada kao sredstvo za socijalnu ljubav”, upozorava Murphy, te citira crkvene oce koji su znali da prava vjera uvijek zahvati i tjelesnu razinu. Zato je post važan, ne samo za zdravlje nego i kao oslonac u vjeri. Kardinal Newman je isticao važnost promišljanja o križu kao sredstvu kojim se dolazi do radosti i sreće. „Križ će nas dovesti do žaljenja, kajanja, poniznosti, molitve, posta; žalit ćemo zbog svojih grijeha i žalit ćemo zbog Kristovih patnja; ali sva će ta žalost, ma što dovesti – pretopiti se u jednu daleko veću sreću od one što je svijet daje, premda nemarni svjetovni umovi zbilja ne će moći povjerovati u to, te će ismijavati tu ideju budući da takvo što nikada nisu iskusili.” Da bismo sve ove preporuke proveli u djelo, valja nam izdvojiti vrijeme, povući se u osamu i povjeriti se Onomu koji nas ljubi i kojemu možemo sve svoje skrivene tajne i porive otkriti. To vrijeme nam itekako treba, kao i stvaranje navike razgovora s Bogom. Vjerovati u njegovu prisutnost u našem vremenu, naša je snaga. Ona će nas hrabriti i puniti energijom i spremnošću na nove izazove. Koji je Bog tako velik kao Bog naš… Ostati u prisutnosti koja nas ispunjava i čini boljim ljudima trebao bi biti stalni cilj naših životnih nastojanja. Snaga će nadolaziti, a mi ćemo blistati sjajem neprolaznim.

Objava Vrijeme preobrazbe pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Ne znam zaskoči li vas od vremena do vremena neki svetopisamski tekst. Naime on je živ, on je živa Božja riječ. On je bogomnadahnut i Boga nadahnjuje. Zato bismo ga svakodnevice trebali doticati, pomilovati pa i poljubiti. On nije mrtvo slovo na papiru! On nije samo tekst, on nije samo knjiga. On je uknjižena Riječ. Riječ je Isus. Upravo zato nas može zaskočiti. Posljednjih par godina me fascinira Mk 2,15: „I događa se, da on leži za stolom u njegovoj kući, mnogi carinici i grešnici ležahu za stolom s Isusom i njegovim učenicima. Bijahu uistinu mnogi i slijeđahu ga”. Isus leži za stolom u kući carinika Levija. U kući javnog grešnika, suradnika okupatora. Bilo je to često, i ne samo da je riječ o Leviju koji je domaćin, nego ležahu za stolom i mnogi carinici i grešnici. Ležahu s Isusom i njegovim učenicima. Po prvi puta s Isusom nalazimo i njegove učenike. I to za stolom, u grešničkoj kući. Isus za kojega početak evanđelja kaže da je Krist, Sin Božji, leži za stolom s carinicima, grešnicima i svojim učenicima. Levija je pozvao: „Slijedi me!”, i on pođe za njim. Znači da je ostavio svoju carinarnicu, svoj posao i način zarađivanja, način života. I za ostale carinike i grešnike evanđelist kaže da su išli za Isusom. Oni su postali njegovi učenici. Prigovor na takvo zajedništvo dolazi od pismoznanaca farizejske sljedbe. Prigovor je indirektan, upućen njegovim učenicima, zašto Isus jede s grešnicima i carinicima. Isus odgovara. Došao je zvati grešnike, i u njegovom odgovoru odzvanja poziv upućen Leviju na nasljedovanje. Carinici i grešnici se odazivaju, slijede ga. Očit su problem pravednici. Isus ih ne zove. Očito aludira na pismoznance. Oni žele ostvariti pravednost znanjem Pisma i predaje (usp. Mk 7,5). Isus naviješta evanđelje Božje, blizinu kraljevstva Božjega, Božju blizinu grešnicima. Evanđelje ih oslobađa grijeha ukoliko mu povjeruju. Zato je došao (usp. Mk 2,1-12). Legao je među grešnike. I gotovo ne razabireš tko je tko, tko je grešnik, a tko Božji sin. Očito da je Bogu jako uspjelo postati čovjekom.

P.S.

Isus i njegovi učenici našli su se za stolom s carinicima i grešnicima u dan kada Ivanovi i farizejski učenici poste. A Isus i njegovi zapravo uopće ne poste. Ovi poste jer nisu prepoznali zaručnika, ni novost njegovog evanđelja.

Ovaj članak je već objavljen u reviji Svjetlo riječi. Pretplatite se na digitalno i/ili tiskano izdanje revije.
Čitajte prvi i čitajte odmah!

Objava Neposno evanđelje pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.