U prvom čitanju današnje sv. mise _{(Izl 12, 1-8. 11-14)} čuli smo odredbe Mojsijeva zakona u vezi sa žrtvovanjem pashalnog (vazmenog) jaganjca. Krv jaganjčeva na dovratcima Izraelaca bila je znak koje će kuće anđeo zatornik poštedjeti od smrti prvorođenaca, koja je pogodila Egipćane zbog faraonove neposlušnosti prema Bogu. Vazmeno janje Novoga zavjeta jest Isus Krist. Njegova prolivena krv, spašava vjernike cijeloga svijeta od smrti i od vječne kazne u paklu.

U drugom čitanju _{(1 Kor 11, 23-26)} sv. Pavao apostol nas upozorava da mi na sv. misi jedemo posvećeni kruh, koji je Tijelo Kristovo, i pijemo posvećeno vino, koje je Krv Kristova, pa kaže: „Kad god jedete ovaj kruh i pijete čašu, smrt Gospodnju navješćujete, dok on ne dođe.“ – I zaista, na svakoj sv. misi mi se podsjećamo na to, kao što je i rekao Isus, prigodom utemeljenja Svetog svećeničkog reda: „Ovo činite meni na spomen!“

Međutim, izgleda da smo u svom svakodnevnom životu zaboravili da je sveta misa žrtva, po kojoj se svaki dan svuda po svijetu žrtvuje Isus Krist! Obnavlja se ne samo spomen na tu žrtvu, nego se na nekrvan način ponavlja i sama žrtva Isusa Krista: ponavlja se njegova muka i smrt na križu.

Mi svetu misu često puta nazivamo žrtvom zahvalnicom, odn. grčki: „Euharistijom“ – i to je ispravno, jer mi zaista svetom misom zahvaljujemo Bogu za žrtvu njegova Sina Isusa Krista radi našega spasenja. Zahvaljujemo i samome Isusu, što je dragovoljno prihvatio tu neizrecivu žrtvu, po kojoj nas je spasio od vječne smrti i darovao nam blaženstvo svoga nebeskog Kraljevstva. Međutim, naglašavajući često i mnogo zahvalnost, skoro smo zaboravili žrtvu. Zaboravili smo Isusovu muku i trpljenje. Zaboravili smo sve one strašne patnje, sve torture i mučenja – sve do prolijevanja njegove krvi na križu i sve do smrti.

Nama se ponekad čini da je naše spasenje bilo samo izraz jedne dobrohotne ljubavi i jedne dobre volje, bez nekog napora i muke, bez velikih poteškoća i problema, ali ne! Spasenje je Boga mnogo koštalo: mnogo muke, mnogo patnje, mnogo poniženja, mnogo prezira, mnogo udaraca, mnogo kleveta, mnogo lažnih svjedočanstava; koštalo ga je prihvaćanja nepravednog suda, i konačno smrti na križu, sa strane Isusa Krista, Božjeg Sina; i koštalo ga je žrtvovanja jednog jedinog ljubljenog Sina – sa strane Boga Oca. A to je tako velika stvar, da je ne smijemo ispustiti iz vida, kad sudjelujemo u svetoj misi: na spomen-činu, štoviše na ponovnom uprizorenju muke i smrti Isusove na križu!

Isto tako malo, ako ne i nimalo, shvaćamo vrijednost Tijela i Krvi Kristove, što ih primamo u svetoj Pričesti. Svoju nazočnost u svetoj Hostiji i u posvećenom vinu Isus naziva: „Sakrament moje ljubavi“. Dakle svu je svoju ljubav Isus sažeo tu, u svetoj Hostiji.

Isus je u Hostiji nazočan ne samo simbolično, nego upravo stvarno, realno: živ, s dušom i tijelom, kao Bog i čovjek. On nam daje samoga sebe kao duhovnu hranu i piće, ali nas čeka i u tabernakulu da se družimo s njim – kao dragi prijatelji, kao njegovi vjerni učenici, kao njegova djeca, koja rado borave s njim, izražavaju mu svoje potrebe i svoju zahvalnost za sva dobra, koja im on neprestano daje.

Prema tome, koliko god je važno da primamo Isusa Krista u svoja srca i svoje duše u sakramentu svete Pričesti, toliko je važno i da razgovaramo s njim, da mu se klanjamo, da mu zahvaljujemo, da slušamo njegovu riječ, njegova nadahnuća, njegove upute, te da mu se molimo za svoje osobne potrebe, kao i za potrebe naših milih i dragih. Jer nema bolje i Bogu draže molitve od one, koju mu izričemo sa zahvalnošću dok mu se klanjamo živom i prisutnom za naše dobro u sakramentu presvete Euharistije, u tabernakulu.

Istina, to je prvenstveno dužnost svećenika, redovnika i redovnica, ali isto tako i svakog vjernika, jer smo svi mi – po sakramentu Krštenja: kraljevsko svećenstvo, sveti puk, naroda što ga je Bog sebi stekao. Ustrajmo, dakle, uvijek u klanjanju Isusu Kristu, raspetom i uskrslom, nazočnom u našoj sredini u Presvetom oltarskom Sakramentu! Amen.

Objava Veliki Četvrtak: Euharistija – sakrament Božje ljubavi pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Isti takav slučaj je bio i sa svetogrdnom imitacijom Posljednje večere slavnog umjetnika Leonarda da Vincija na otvaranju XXXIII. ljetnih olimpijskih igara u Parizu. Odmah moram napomenuti da sam već i prije toga prizora s mukom u stomaku potražio neke druge sadržaje na televiziji jer je u ovoj ceremoniji bilo svega i svačega osim sporta i sportskih vrijednosti. Kad čitam naslove mainstream medija o spektakularnoj ceremoniji otvaranja olimpijskih igara u Parizu, onda se ne mogu oteti dojmu kako je danas i riječ „spektakularan“ nedefiniranog spola i značenja. Što je tu točno bilo izvanredno, veličanstveno i iznimno zanimljivo? Nova pokisla izvedba Marseljeze na krovu? Sjeverna Koreja kao Demokratska Narodna Republika Koreja? Pokisli i tužni pijanist? Olimpijska zastava podignuta naopako? Francuski glumac i pjevač Phillippea Katerina na pladnju s voćem kao izraz francuskog estetskog „genija“? Dva milijuna dolara Celine Dion za jednu pjesmu? Da dalje ne nabrajam, spomenut ću samo još jedan, po meni najveći, promašaj a to je da su sportaši, glavni akteri igara, bili potpuno sporedni i beznačajni. Naime, sportaši su bili upakirani u brodice gdje je bilo jako teško vidjeti ne samo njihova lica nego i one koji su dobili čast nositi zastavu svojih zemalja. Tako je očito kako su na otvorenju olimpijskih igara neki drugi akteri s nekom drugom porukom bili u prvom planu. Ceremonija je organizirana radi njih i njihovih potreba. A to uopće nije čudno jer je sport ionako danas, kao i glazba i umjetnost uopće, sredstvo a ne cilj.

Tako je i umjetnost Leonarda da Vincija ovim, najblaže rečeno, zbrkanim prikazom upotrijebljena kao sredstvo za promicanje različitosti svake vrste osim jedne jedine a to je kršćanske, a posebno u tom kontekstu katoličke. Ova „vjerska različitost“ mora biti ne samo obezvrijeđena nego i difamirana tako što se svim sredstvima cilja u samu njezinu bit, a to je svetost i istina. I tako, zbunjeni oni na pozornici a neugodno onima ispred pa i jedni i drugi očajno traže izlaz ne samo iz ovoga neukusnoga ismijavanja kršćanske vjere i njezinih istina, nego još više iz ove ceremonijalne parodije općeljudskih vrijednosti i ljudskog značaja, sposobnosti i važnosti. A još je bolesnije i tragičnije to što se ova blasfemija nije učinila radi vlastitih uvjerenja u vrijednost i značaj prikazanoga, nego opet kao sredstvo kojim se želi udariti na univerzalne vrijednosti kršćanske vjere.

Važno je odmah napomenuti kako je ovo bio još jedan u nizu pokušaja obezvrjeđivanja i iživljavanja nad kršćanskom vjerom. Bilo je tijekom povijesti, a pogotovo u Francuskoj, još gorih perverzija na temu kršćanstva, tako da se ne treba čuditi što je danas kršćanstvo najprogonjenija religija svijeta. Ali baš ta činjenica treba nas kao kršćane ohrabriti i potaknuti na beskompromisnu ustrajnost u ispovijedanju Kristove Radosne vijesti. Nitko ne progoni laž, nego istinu. Ne trebamo se plašiti da će bilo kakav progon, a još manje ismijavanje, umanjiti Kristovu poruku milosrđa, ljubavi, mira, opraštanja i brige za svakog čovjeka i sve stvoreno. Ni sama vrata paklena (pa vidjeli ih već u obrisima!) neće je nadvladati jer naša vjera ne dolazi od čovjeka nego od Boga koji je toliko ljubio svijet da se rodio i postao čovjekom kako bi svojom mukom, smrću i uskrsnućem čovjeka pobožanstvenio i tako ga vratio u naručje njegovu Stvoritelju.

Ne, ne trebamo se mi plašiti i očajavati radi Boga, nego radi sebe i svoga kršćanskoga identiteta, svoje šutnje i prijetvorne indiferentnosti. Moramo barem jasno i glasno reći (a još se više moliti) kako nije u redu što besramno obezvrjeđuju naša vjerska i ljudska uvjerenja i to samo zato što ti i takvi uopće nemaju vjere u svoja uvjerenja i načela koliko god se trudili prikazati kao da je imaju tako što je svim sredstvima danonoćno reklamiraju. Jer, da imaju vjere u svoja uvjerenja i vrijednosti, ne bi se stalno bavili nama i našim kršćanskim vrijednostima, nego sobom i svojom “vjerom”. Ne smetaju oni nama, nego mi njima.

Dakle, kao što je američki predsjednik Biden samo plod sveukupne zapadne politike, tako je i nagrdni prikaz Posljednje večere samo jedan od njezinih plodova. Pa, neka ga zagrize onaj kome je taj plod dobar za jelo, za oči zamamljiv i za mudrost poželjan. A prije toga, neka si obavezno pripremi smokova lišća (Post 3,6-7). Sigurno će mu trebati.

Objava Ne smetaju oni nama, nego mi njima pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Passum je vjerojatno nastao u Kartagi, današnjem Tunisu, a s vremenom je došao i do Rima gdje su ga rado pili. Nazivali su ga i „damskim vinom” jer su ga, kako je primijetio antički povjesničar Polibije, konzumirale rimske plemkinje kojima je bilo zabranjeno piti tradicionalna vina, ali su smjele piti vino napravljeno od grožđica. 

Poznat po svom slatkom okusu i detaljnoj pripremi, passum zahtijeva od vinara da osuše grožđe na suncu, pomiješaju ga sa sokom od grožđa, ostave da mješavina fermentira, a zatim dodaju još soka prije daljnje fermentacije cijele mješavine. Proces je detaljno opisao latinski pisac Lucius Giunius Moderatus Columella. 

U svom djelu „De Agricultura” Columella opisuje pripremu ovog vina od grožđica citirajući raniji punski tekst: 

Berite dobro zrele vrlo rane grozdove; odbacite pljesnivo ili oštećeno grožđe. Učvrstite u zemlju rašljaste grane ili kolce koji nisu udaljeni više od četiri stope, povezujući ih motkama. Preko njih položite trstiku i po njima raširite grožđe na suncu, a noću ih pokrijte da se ne rosi. 

Kad se osuši, grožđe pobrati, staviti u posudu za vrenje ili staklenku i dodati što bolji mošt (grožđani sok) da bude samo prekriveno. Kad je grožđe sve upilo i za šest dana nabubrilo, stavite ga u košaru, prešajte i pokupite passum. Zatim gazimo prešano grožđe, dodajući sasvim svježi mošt od drugog grožđa koje je sušeno na suncu tri dana. 

Sve to pomiješati i izmiješanu masu provući kroz presu. Stavite ovaj passum odmah u zatvorene posude. Nakon dvadeset ili trideset dana, kad fermentacija prestane, presuti u druge posude, zatvoriti poklopce gipsom i pokriti ih ljuskama.

Danas se vino passum još uvijek proizvodi na mjestima diljem Mediterana, od Tunisa, gdje se proizvodi vino poznato kao Passum de Magon prema receptu koji je opisao Columella, do Sicilije, gdje farmeri još uvijek uzgajaju drevno grožđe koje se u prošlosti koristilo za pravljenje passuma, a jedna verzija passuma poznata pod nazivom Sagrantino se proizvodi i u središnjoj Italiji, u Umbriji.

(Izvor: Aleteia)

Objava Koje se vino služilo na Posljednjoj večeri? pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Stolnjak na stolu izrazito je žute boje. Na stolu nema nikakva posuđa. Na njemu je samo vrč s Isusovom krvlju koja se iz njega izlijeva i cijedi preko stolnjaka. To je obični kućni vrč kakav se rabio u Isusovo vrijeme. Žuta boja najtoplija je i najsjajnija boja. Nju je teško ugasiti, ona uvijek prelazi svoje okvire, baš kao što se Riječ i Ljubav ne mogu ugasiti, niti im ima okvira. Žuto je boja ljeta i jeseni, boja zreloga klasja, ali i boja zemlje kad izgubi svoj zeleni pokrov, i tada znači klonulost i blizinu smrti. Žuta je k tome, kada izgubi intenzitet, i boja izdaje, nevjere i raskida, nesolidariziranja – kao primjerice oni nedavni „žuti prsluci” u Francuskoj.

Isusova halja naslikana je bijelom bojom, kao i pozadina njegova lika, što sugerira uskrsnuće. Preko halje Isus ima ljubičastu traku, boju muke. Isus je prikazan u trenutku kada, umačući kruh u vino, izjavljuje da će jedan od njih izdati. To je Isus koji je već prešao u onostranost, Isus uhvaćen u času „prelaska” (metábasis), ispunjen ljubavlju (agápe) koja ide do kraja. Na Isusovu licu kao da s jedne strane vidimo njegov getsemanski strah (Duh je doista spreman ali tijelo je slabo), a s druge strane iz njegova pogleda, usmjerenoga negdje izvan toga prostora, nekamo k nama, čitamo spoznaju izdaje i čujemo mu riječi: „Zaista, zaista vam kažem jedan od vas će me izdati” (Iv 13,21).

Ta slutnja, ta „potresenost” Isusova, izaziva uznemirenost, ali i radoznalost, pa Ivana nagovara Šimun Petar: „Pitaj tko je taj o kome govori!” Ivan koji je, kako piše Ivan Slamnig u pjesmi „Evanđelisti”, „bio nježan, djetinjaste ćudi / i kužio je Isusa ko žena”, privinuo se na Isusove grudi i upitao ga: „Gospodine, tko je taj?” Odgovor znamo: „Onaj kome ja dadnem umočen zalogaj.” Isus zatim kaže: „Pa i prijatelj moj u koga se uzdah, koji blagovaše kruh moj, petu na me podiže”, aludirajući na Ps 41,10, znajući da Judinom izdajom: „Nije završena patnja zbog kršenja vjernosti, slom prijateljstva zahvaća i pričesno zajedništvo Crkve kad god uzimaju ‘njegov kruh’ i izdaju ga. (…) Isus u ovom času uzeo na sebe izdaju svih vremena, bol zbog činjenice da će ga izdavati u svim vremenima te je do temelja propatio nevolju povijesti.” (Joseph Ratzinger, Isus iz Nazareta, II. dio).

Takva Isusa prikazao je Tihomir Lončar, Isusa koji zna za svoju predstojeću smrt na večeri rastanka/prelaska, na kojoj za blagovanje daje sama sebe, uspostavljajući u tom trenutku vlastitu Pashu, postajući ono „umiruće zrno, u kojem tijekom svih vremena u istinskom umnažanju kruha sam sebe dijeli svim ljudima.” (J. Ratzinger, o. c.). „Izdaja diše za ovim stolom u ovaj čas / ne samo jednoga nego svih vas. // Pokazat će se!”, piše fra Ivan Kramar („Posljednja večera”, Dom od kože, 2021.), ali: „Ako ne budemo vjerni, on vjeran ostaje. Ta ne može sebe zanijekati” (2 Tim 2,13).

Posebnu pozornost Lončar posvećuje Judi. Postavio ga je Isusu s desne strane, nama s lijeve, između dva apostola od kojih jedan u čuđenju s odmakom gleda u nj, a drugi se ne obazire na njega nego zgranut sluša Isusove riječi, pitajući se, kao i svi ostali: „Da nisam ja, Gospodine?” (Mt 26,22; Mk 14,19). Juda je naslikan zelenom bojom, bojom Luciferova kamena prije pada, bojom ludih i bezumnih, ali i ljudskom bojom. Kaže se: Pozelenio je od zavisti. Prisjetimo se: Sotona na vitraju u Chartresu zelen je. Juda je tu uhvaćen u trenutku nakon sto je progutao zalogaj koji mu je, umočen u vino, dao Isus, nakon čega u Judu odmah ulazi sotona (Iv 13,27). Juda oko vrata ima konop kojim će se uskoro objesiti. Razmišlja o svome činu, nakon što je razbio prijateljstvo s Isusom, misleći da će tako postati slobodan, a postao je rob zla. Spoznaje, možda, ovaj Juda i da je pogriješio, međutim, on „više nije u stanju vjerovati u oproštenje. Njegovo kajanje postaje očaj. On vidi još samo sebe i svoju tamu, ne vidi više Isusovo svijetlo koje može obasjati i pobijediti svaku tamu.” (J. Ratzinger, o. c.). On postaje biće tame.

Lončar je apostole rasporedio u tri dinamične skupine. Dva apostola sjede u prvom planu. Ivan i s njim još petorica sjede Isusu s lijeve strane, a jedan stoji iznad njih. Time Lončar izbjegava kefaličnu linearnost slike i razigrava taj prizor prožet uznemirenošću i  zaprepaštenošću apostola nakon što su čuli Isusove riječi. Možemo samo nagađati koji je koji. Onaj prvi u prednjem planu mogao bi možda biti Jakov stariji. Onaj koji stoji možda je Jakov mlađi. Drugi nakon Ivana, s podignutim prstom, mogao bi biti Toma. U stvari, nije važno koji je koji. Važan je dojam što ga tvori ta skupina učenika okupljena oko Isusa u tom važnom trenutku.

Pozadina slike zagasito je plava. Iznad Isusa, iz bjeline iza njega, vrcaju uvis raznobojne čestice, nalik na jezike, „od plamena koji će se razdijeliti nad svakoga od njih”, kako se tome govori u Djelima apostolskim (Dj 2,3).

Ovaj članak je već objavljen u reviji Svjetlo riječi. Pretplatite se na digitalno i/ili tiskano izdanje revije.
Čitajte prvi i čitajte odmah!

Objava Posljednja večera akademskoga slikara Tihomira Lončara pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Mnogi su i ranije pokušavali spasiti Leonardovo djelo, ali uglavnom nisu uspjevali. Otkako je Leonardo završio ovo djelo 1498. godine, na njemu je radilo šest restauratora. Uspjeli su promijeniti samo fizionomiju, karakteristike i izraze lica apostola – pa čak i središnju figuru, samog Isusa.

Jedino je Brambilla uspjela obnoviti impozantnu 15 stopa visoku fresku koja je ukrašavala zid refektorija u samostanskoj crkvi Santa Maria delle Grazie u Milanu.

„Kada sam prvi put vidjela fresku, nisam mogla vjerovati svojim očima”, rekla je Brambilla Mikeu Lanchinu za BBC 2016. godine. „Niste mogli vidjeti originalnu sliku: bila je potpuno prekrivena žbukom i slojevima boje. Morala sam se zapitati je li ovo uopće Leonardovo djelo ili nije, jer je freska bila potpuno neprepoznatljiva […] Ono što smo pokušavali našom restauracijom bilo je vratiti izvorne značajke svakog lika. I to je bilo vrlo uzbudljivo.”

Naime, freska je počela propadati čim je završena, a to je bila krivnja samog Leonarda: odbacio je tradicionalnu tehniku ​​slikanja freski, koja od umjetnika zahtijeva da nanese boju na sloj još uvijek mokre vapnene žbuke. Ova tehnika omogućava da se pigment zalijepi za zid, ali zahtijeva od umjetnika da radi brzo, prije nego što se žbuka osuši. Leonardova pozornost usmjerena na detalje i perfekcionizam bili su nespojivi sa zahtjevima užurbanog freskoslikarstva, pa je odlučio primijeniti eksperimentalnu tehniku ​​koja se sastojala od slikanja temperom ili uljem na suhoj površini žbuke. Budući da pigmenti nisu bili trajno pričvršćeni za zid, ubrzo su se počeli ljuštiti.

Mnoge druge okolnosti također su oštetile remek-djelo. Zid refektorija na kojem je freska oslikana upio je vlagu podzemnog toka koji je tekao ispod samostana – detalj kojeg Leonardo nije bio svjestan. Također je stradao od dima i pare koji su izlazili iz obližnje kuhinje. Napoleonova vojska koristila je zgradu kao konjušnicu. A, tijekom Drugog svjetskog rata, na samostan je pala saveznička bomba.

Međutim, od svega toga, najvećim „neprijateljem” pri restauraciji Brambilla je smatrala štetu nastalu neuspjelim pokušajima restauracije freske. Nakon što je uspjela ukloniti stoljećima nanošene sumnjive slojeve boje, „linije koje su bile grube i neizražajne postale su delikatne i profinjene i tek tada ste mogli jasno vidjeti hranu na stolu i bore na stolnjaku.” I dok neki kritičari smatraju da je restauracija skinula previše boje s djela, drugi kažu da djelo sada izgleda gotovo jednako kao kad ga je Leonardo završio.

Objava Kako se odvijala restauracija Leonardove „Posljednje večere”? pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.