Oproštenje je u svojoj biti oslobađanje što potvrđuje i etimologija hrvatske riječi „oprost” koja se izvodi iz staroslavenske riječi „prost” a znači biti oslobođen, slobodan. Kada nekomu oprostimo tko se ogriješio o nas, otvaramo se rastu ne samo u čovječnosti nego i u svetosti jer se tako oslobađamo razarajućega tereta gorčine, srdžbe, samosažaljenja, kukanja, prikovanosti za prošlost i, u nekim kronično bolesnim slučajevima, komfora vječite žrtve.

Nelson Mendela, svjestan daleko težih posljedica koje mržnja i gorčina ostavljaju na onoga tko ih u sebi nosi, jednom je rekao: „Dok sam izlazio kroz vrata zatvorske ćelije i išao prema kapiji koja će me odvesti u slobodu, znao sam da ću i dalje ostati utamničen ako ovdje ne ostavim svu svoju gorčinu i mržnju.” Dakle, to što je bio spreman oprostiti, uopće ne znači da je u glavi izbrisao gorku prošlost i učinjenu nepravdu, ali je oprostom izliječio sjećanje koje umjesto da proklinje mrak, pali svjetlo, zatvara prošlost i okreće se budućnosti.

A što se tiče počinitelja zla i uvrede, nitko ga oprostom ne može odriješiti njegova grijeha niti može potpuno izbrisati ono što je učinjeno. To može samo Bog ako taj čovjek iskreno moli Njegovo oproštenje kao i oproštenje onoga koga je povrijedio. Tek tada si može stvoriti prigodu oprostiti i samome sebi jer je, na koncu konca, učinjenim zlom najviše sam sebe unazadio, upropastio i povrijedio.

Gdje nema spremnosti na oprost, tu nema ni čovjeka niti čovječnosti, a gdje nema otvorenosti za potpuni i bezuvjetni oprost, tu sigurno nema ni kršćanina niti vjere u Božju riječ i Njegove zapovijedi. Naime, u molitvi Oče naš svakodnevno molimo da nam Bog otpusti duge naše kako ih i mi otpuštamo svojim dužnicima. Međutim, ako nismo spremni drugome oprostiti, onda bismo, ako ne želimo biti licemjeri, morali moliti ovako: „Oče naš… i ne otpusti nam duge naše kako i mi ne otpuštamo dužnicima našim…” Ili, u kontekstu one izreke s početka, ako opraštamo, a ne zaboravljamo, iskreno se trebamo pomoliti: „Oče naš… i otpusti ali ne zaboravi duge naše kako i mi otpuštamo ali ne zaboravljamo dužnicima našim…”

Sam Bog nas je naučio ovu molitvu i zato je kristalno jasna koliko god je mi svojom uskoćom duha pokušavali zamutiti.

Objava Praštajte i oprostit će vam se pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Ezavova i Jakovljeva različitost

Fizička i karakterna različitost na snažan način obilježila je odnos Ezava i Jakova. Prema izvješću o njihovu rođenju i mladosti (Post 25,19-34) Ezav je crven, sav runjav kao ogrtač, a Jakov je „bez dlaka”. Ezavovo ime vezano je za njegov fizički izgled, a Jakovljevo za njegovo djelovanje. Naime, „crven” i „runjav” (hebrejski ’aḏmônî i śēʽār) upućuje na nešto zemaljsko, neukrotivo i grubo u Ezavovu karakteru, a Jakovljevo držanje brata za petu u trenutku rođenja zrcali njegovu želju za prvorodstvom, pobjedom i nadvladavanjem drugoga. U Jakovljevu imenu moguće je vidjeti imenicu ʽāqēḇ – „peta” i glagol ʽāqaḇ – „prevariti”, „izigrati”, „biti prepreden”. Oba značenja dobro se uklapaju u njegovu povijest koja će biti obilježena lukavstvom i prijevarom s ciljem nadvladavanja drugoga. Različitost je uočljiva i u njihovu zanimanju i u odnosu prema roditeljima. Tako je Ezav čovjek pustare, ljubitelj otvorenih prostora i širokih obzorja, vješt i strastven lovac, a Jakov je miran i krotak pastir koji voli boraviti u svom šatoru, pogleda otvorena budućnosti. Roditeljska ljubav produbit će tu različitost na vrlo dramatičan način. Naime, biblijska izvješća ne kriju preferencijalnu ljubav oca Izaka prema starijemu sinu Ezavu i majke Rebeke prema mlađemu Jakovu. Različitost koja je u Božjem pogledu dar i blagoslov u odnosu Ezava i Jakova dovest će do sukoba već u majčinoj utrobi. Naime, Bog je uslišio Izakovu molitvu i njegova žena Rebeka zače, „no djeca se u njezinoj utrobi tako sudarala da ona uzviknu: ‘Ako je tako, zašto ću živjeti!’” (Post 25,22). Hebrejski glagol rāṣaṣ u Svetome pismu ima višestruko značenje: „razbiti”, „zdrobiti”, „slomiti”, „tlačiti”, „gaziti”. Budući da je riječ o glagolu kojim se opisuju različiti oblici tlačenja i ugnjetavanja, prema nekim autorima i ovdje označava više od jednostavnoga sudaranja te bi se hebrejski izraz mogao prevesti: „djeca su se međusobno tlačila”. Sukob koji je započeo već u majčinoj utrobi obilježit će i kasniji bratski odnos što će potvrditi i Bog u odgovoru njihovoj majci: „Dva su svijeta u utrobi tvojoj; dva će se naroda iz tvog krila odijeliti. Narod će nad narodom gospodovati, stariji će služiti mlađemu.” (Post 25,23). Borba za prvorodstvo doći će do izražaja i u trenutku rođenja kada će Jakov, drugorođeni, držati brata Ezava za petu, želeći mu oduzeti mjesto prvorođenoga i pripadajući blagoslov. Ono što nije uspio ostvariti u trenutku rođenja, učinit će u odrasloj dobi kada će na prijevaru oduzeti bratu prvorodstvo i očinski blagoslov, iskorištavajući u prvom slučaju glad brata Ezava koji se iznemogao vratio iz lova (usp. Post 25,29-34), a u drugom uz pomoć majke iskoristit će sljepoću nemoćna oca Izaka koji je prije smrti želio blagovati jelo od divljači koje je jako volio i potom udijeliti Ezavu blagoslov prvorođenoga (usp. Post 27,1-40). Bešćutna prijevara u Ezavu izaziva mržnju i pobuđuje želju za osvetom: „Ezav zamrzi Jakova zbog blagoslova kojim ga je otac njegov blagoslovio pa reče u sebi: ‘Čim dođu dani žalosti za mojim ocem, ubit ću ja svoga brata Jakova.’” (Post 27,41). Uz pomoć majke Jakov bježi k Labanu u Haran.

Jakovljevo suočavanje s istinom o samome sebi

Nakon dvadeset godina provedenih u Haranu, Bog zapovijeda Jakovu da se vrati u svoj zavičaj. Kako to često biva u životu, krug se zatvorio. Primoran je suočiti se s Ezavom, ali prije toga morat će se suočiti s istinom o samome sebi i sa svojom prošlošću prožetom prijevarama. Prije susreta „licem u lice” s Ezavom, Jakov mora spoznati istinu o svojemu licu pred Božjim licem. Na povratku Jakov će doživjeti odlučujući trenutak svoga života koji će ga u cijelosti prožeti i u potpunosti promijeniti. Riječ je o takozvanoj Jakovljevoj borbi s Bogom (Post 32,23-33). Nakon što su se vratili glasnici koje je poslao Ezavu tražeći naklonost u njegovim očima s porukom da mu brat dolazi ususret s četiri stotine momaka, Jakov se u strahu za vlastiti život prvi put izravno obraća Bogu. U molitvi u kojoj vapi za božanskom zaštitom pred ljutitim bratom Jakov se ne poziva na osobne vrline, nego na obećanje koje mu je Bog dao u Betelu. Prebacivši obitelj i sve što je imao na drugu stranu rijeke Jaboka, Jakov ostaje apsolutno sam u noći. U antičkom poimanju noć se vezala za strah i misterij, ali i za velika Božja spasenjska djela. Jakovljeva noć je noć straha i krize, ali i noć Božjega spasenjskog dolaska u njegovu osobnu povijest. U toj noći iznenada će ga napasti nepoznat čovjek s kojim će se boriti sve do jutra kada će spoznati da se borio prsa u prsa s Bogom. Otkrivanje vlastitoga imena središnji je trenutak Jakovljeva suočavanja sa svojom prošlošću, susreta s istinom o samome sebi i pobjede nad samim sobom. Čovjeku koji ga moli da ga pusti Jakov odgovara: „Neću te pustiti dok me ne blagosloviš” (Post 32,27), vraćajući se u prošlost kada je na prijevaru zadobio očev blagoslov prvorođenoga. Na pitanje: „Kako ti je ime?” Jakov sada iskreno odgovara: „Jakov” (usp. Post 32,28). Prema semitskom poimanju u imenu je sadržan identitet, osobnost, narav i poslanje osobe. U tom smislu Jakov izgovarajući svoje ime otkriva Bogu, ali i samome sebi svoj pravi identitet lukavca i varalice, ispovijedajući tako svoju prošlost prožetu prijevarama. U tom trenutku njegova povijest biva preobražena i Jakov prima Božji blagoslov vidljiv i u promjeni imena: „Više se nećeš zvati Jakov nego Izrael, jer si se hrabro borio i s Bogom i s ljudima i nadvladao si.” (Post 32,29). Završava vrijeme Jakova – „varalice” i započinje vrijeme Izraela – „Borca Božjega”.

Ezavovo i Jakovljevo prihvaćanje različitosti, dijalog i pomirenje

Nakon suočavanja s istinom o samome sebi pred Božjim licem i preobrazbe osobne povijesti, Jakov se susreće s bratom licem u lice započinjući put dijaloga i pomirenja o čemu nedvojbeno svjedoče sljedeće značajke: predstavljajući se kao sluga, obraćajući se Ezavu kao svojem gospodaru i klanjajući se pred njim sedam puta do zemlje Jakov prepoznaje superiornost starijega brata i nepravdu koju mu je nanio; ne upotrebljava imenicu „brat” što može ukazivati na njegovo uvjerenje da ju ne može koristiti, a da ju ne zloupotrijebi i ne uzurpira dobrobit bratskoga odnosa; Jakovljeva želja da nađe milost u Ezavovim očima i da ga prihvati sadrži implicitnu molbu za uspostavom bratskoga odnosa; Jakov koji je bratu ukrao blagoslov sada mu pruža obilan dar koji je znak priznanja osobne krivnje i naknade za nanesenu nepravdu; Ezavovo prihvaćanje dara znak je oprosta i pomirenja; Ezav prepoznaje Jakova kao brata, ne vraća se na prošle događaje, ne prisjeća se Jakovljevih prijevara, trči mu u susret, grli ga, ljubi i plače prekidajući na taj način začarani krug mržnje i osvete; nakon pomirenja svatko polazi svojim putom: Ezav se zaputio natrag u Seir, a Jakov je otišao u Sukot (usp. Post 33,1-20). U svom turbulentnom bratskom odnosu Ezav i Jakov pokazali su nam put izlaska iz ropstva mržnje i tame osvete koji je nemoguć bez susreta s istinom o samome sebi pred Božjim licem, obostrane istinske želje za pomirenjem, prihvaćanja međusobne različitosti i osobnih granica, dijaloga i preuzimanja odgovornosti za sebe i drugoga.

Objava Prihvaćanjem različitosti do pomirenja pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.