Susret koji je okupio više od 150 redovnika i redovnica iz cijele BiH započeo je himnom Jubileja. Na samom početku susreta, s. Nikolina Cvitanović izmolila je molitvu presvetom Srcu Isusovu pape Lava XIV. Ovogodišnji Redovnički dan otvorila je predsjednica Konferencije višihredovničkih poglavara i poglavarica Bosne i Hercegovine s. Željka Drmac.

Uputila je riječi pozdrava vrhbosanskom nadbiskupu mons. Tomi Vukšiću, fra Zdravku Dadiću, provincijalu Franjevačke provincije Bosne Srebrene, fra Jozi Grbeši, provincijalu Hercegovačke franjevačke provincije i sestrama provincijalkama: s. Ani Mariji Kesten, s. Vinki Bilješko i s. Franki Bagarić. Potom je izrazila zahvalnost za gostoprimstvo domaćinu i upravitelju svetišta fra Filipu Karadža. 

Prigodnu riječ i pozdrav uputio je i vrhbosanski nadbiskup mons. Tomo Vukšić, koji je izrazio svoju radost i zahvalnost da se Redovnički dan slavi u svetištu i Jubilejskoj crkvi oprosta, gdje mnogi hodočasnici mole. U ime domaćina nazočne je pozdravio upravitelj svetišta fra Filip Karadža, izrazivši zahvalnost i radost što se ovogodišnji Redovnički dan održava u Svetištu sv. Ive.

Nakon uvodnih pozdrava, s. Samuela Klaić, moderatorica ovog Redovničkog dana pročitala je čestitku sestara Klarisa s Brestovskog, u kojoj stoji da iako nisu nazočne na današnjem skupu, povezane su sa svima duhom i molitvom. Također je pročitala i pismo sestara Karmeličanki sa Stupa (Sarajevo), koje su također izrazile svoju blizinu molitvom i duhovnim zajedništvom.

Nakog pozdravnih riječi, izlaganje pod naslovom “Redovnik, proročki znak nade!” održao je član Hercegovačke franjevačke provincije fra Marko Galić, podsjetivši na početku svoga izlaganja kako je jedno pitanje sv. Franju dovelo u crkvu sv. Donata, zapravo potraga za odgovorom probudila je u njemu čežnju za molitvom, za samoćom – a to pitanje obilježilo je cijeli njegov život: „Gospodine, što hoćeš da učinim?“ Pritom je fra Marko naglasio i kako je njegov duhovni hod počeo s tim pitanjem.

„Kao srednjoškolac sudjelovao sam na kampu Frame Hercegovine. Duhovni asistent nam je postavio to pitanje i pustio nas u samoću. Dugo sam se mučio s traženjem odgovora. To me je pitanje dovelo bliže Bogu. Borba oko pronalaska odgovora približila me je Franji. Sveti je Franjo postao najveći putokaz u mojem životu. Oduševio me taj siromašak iz Asiza. Njegova potraga za odgovorom postala mi je najveća provokacija za svetost. U traženju odgovora rodila se misao da bih mogao biti fratar“, svjedočio je, ali i napomenuo kako je odbacivanje bila prva reakcija sve dok u toj misli nije otkrio Božji zov te je redovništvo postalo njegov poziv i put do svetosti.

„Ljubim svoje zvanje ne zato što mislim da je najbolje u Crkvi, nego zato što je ono koje je Bog htio za mene. Uvjeren sam da me Bog tu želi“, naglasio je fra Mirko. Nakon predavanja uslijedila je otvorena i plodna diskusija u kojoj su udionici iznijeli svoj osvrt i podijelili lijepa iskustva.

Nakon čega je uslijedilo euharistijsko slavlje koje je predvodio nadbiskup Vukšić koji je na početku homilije, pozdravljajući provincijale te redovnike i redovnice, napomenuo kako je sretna okolnost što su se na svoj redovnički dan okupili upravo u Podmilačju, svetištu svetog Ivana Krstitelja, gdje ovaj svetac redovito okuplja velik broj hodočasnika. Uz to, propovjednik je istaknuo i kako se vrlo lijepo slaže s naravi ovoga hodočasničkog mjesta, u koje ljudi dolaze s molitvenim nadama, što se ovogodišnje okupljanje redovnika i redovnica, koji žive i djeluju u Bosni i Hercegovini, događa pod geslom “Hodočasnici nade na putu mira”.

„Hodočasnici nade“ je središnja tema i misao Jubileja 2025. godine, koliko je prošlo od rođenja Isusa Krista, kojega apostol Pavao naziva imenom „nada naša“. U tom smislu, hodočasnici nade su oni koji u svom životu nasljeduju Isusa Krista kao svoju nadu. Stoga, riječima kojima je ovaj apostol tako nazvao Isusa i njima pozdravio svog učenika Timoteja, i ja svima vama, kao pravoj braći i sestrama u vjeri želim: Milost vam, milosrđe i mir od Boga Oca i Krista Isusa, Gospodina našega i nade naše (usp. 1 Tim, 1,1-2)“, poručio je propovjednik, posvjestivši kako je ljudski život, viđen očima vjernika, ustvari zamišljen i odvija se kao neko dugo hodočašće prema konačnom cilju, ususret Svetomu, prema uskrslomu Kristu koji je prvina usnulih, u drukčiji način života, jer na ovoj zemlji ‘zbroj naše dobi sedamdeset je godina, ako smo snažni, i osamdeset’ (Ps 90,10).

 „I dok smo na tom hodočašću, zajedno s Mojsijem ponavljamo molitvu Gospodinu da nas nauči dane naše brojiti, da steknemo mudro srce i da milostiv bude slugama svojim (usp. Ps 90,11-12). Taj osobni odnos s Bogom je prvo značenje naziva ‘hodočasnici nade’. Njegov sadržaj bio bi: osobno upoznati Isusa i prihvatiti ga svojim životom, naučiti se ponizno prihvaćati istinu da smo privremeni i u prolazu ovim svijetom, moliti Gospodina da nam srce postane puno njegove mudrosti i da nam uvijek bude milostiv“, naglasio je nadbiskup Tomo te pojasnio kako bismo to mogli nazvati vertikalom našega života. „Taj uspostavljeni odnos s Bogom“, dodao je, „egzistencijalna  je vertikala našega života i nosivi stup vjerničkog postojanja i redovničkog identiteta.“

Nadalje, mons. Vukšić kazao je kako je redovita pojava da hodočasnici svoje djelo, napore, molitve i zavjete prikazuju radi sebe, ali jednako i radi drugih te dodao kako jedno bez drugoga u kršćanstvu jednostavno ne ide i ne bi smjelo ni postojati.

„To vrijedi posebice za hodočasnike nade, jer Bog je naš spasitelj, a drugi ljudi, naša braća i sestre, njihovo dostojanstvo i potrebe, su mjesta našega spasa. To bi bila horizontala kršćanskoga života čije vršenje izvire iz vertikale, osobnog odnosa s Bogom. Ona o toj vertikali ovisi, s njom tvori križ na koji je kršćanin raspet. Kršćanska horizontala postoji samo dok ima toga nosivog stupa. Bez te vertikale, sve, čak i u najboljoj verziji, postaje samo filantropija i humanizam“, poručio je dometnuvši kako Godina nade, kako je nazvan ovaj Jubilej, ohrabruje sve katoličke vjernike, a među njima na osobit način potiče redovnike i redovnice u njihovim fizičkim i duhovnim naporima, da donose i osnažuju nadu u ovom svijetu koji je pun kušnjȃ i tragedija. Da doprinose uspostavi i jačanju mira u vrijeme brojnih ratnih tragedija, da surađuju u čuvanju okoliša i svega stvorenoga, da budu prepoznatljivi po širenju općega bratstva među ljudima tako što će svakodnevno poslušno osluškivati Riječ Božju i biti osjetljivi za potrebe onih koji su najslabiji.

„Takvo hodočašće, vođeno povjerenjem u Božje obećanje i nadom u njegovo ispunjenje, pretvara se u konkretna djela solidarnosti i brige za druge u zajedničkom očekivanju konačnoga cilja. On se zove Kraljevstvo Božje, a počinje rasti već na ovom svijetu i postoji tamo gdje se živi u skladu s Božjim pravilima. To kraljevstvo nije obilježeno teritorijem ni fizičkom snagom. Ono je stanje duha i pristajanje života poradi Krista. Sveci su tomu dokaz. Mali, a veliki. Slabi, a jaki. Tako poučava i Apostol naroda koji piše da je jak onda kad je slab radi Krista (usp. 2 Kor 12,10)“, zaključio je propovjednik.

Nakon mise zajedništvo je nastavljeno oko obiteljskog stola te je uslijedilo razgledavanje samostana i upoznavanje njegove bogate povijesti.

U poslijepodnevnim satima upriličena je izvanredna izborna Skupština Konferencije viših redovničkih poglavara i poglavarica. 

Objava Upriličen Redovnički dan u BiH u Podmilačju pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Misom za bolesnike u 18 sati tradicionalno je predsjedao nadbiskup vrhbosanski mons. Tomo Vukšić. Prigodni duhovni program nastavljen je u 20 sati pobožnošću Puta križa uz brdo Grabež. U 22 sata održan je molitveno-meditativni program pod kojim je upaljena i blagoslovljena ivanjska vatra.

Na samu svetkovinu sv. Ivana Krstitelja prvu misu 7 sati predslavio je fra Emanuel Josić, definitor Bosne Srebrene. Misu u 8,30 predslavio je fra Zdenko Frljić, meštar novaka Bosne Srebrene. A središnje misno slavlje u 11 sati s molitvom za bolesnike predslavio je fra Tomislav Šanko, kustod Kustodije sv. Jeronima u Dalmaciji i Istri, koji je u svojoj propovijedi istaknuo temeljne poruke svetoga Ive i njihovu aktualnost u životu suvremenog vjernika.

(fra Ante Pavić)

Objava Proslava sv. Ive u Podmilačju pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Započeti, možda, faktografskom poviješću Krstiteljeva svetišta? Kad se čovjek zaputi u tom smjeru, već na početku brzo shvati da je ona škrta, teško prohodna i puna rana. Bi li i mogla biti drugačija u ovoj zemljici u kojoj se gram radosti krvlju plaća, kako s tugom reče jedan Andrićev fratar? Povijest je to koja ljubomorno čuva i pomno krije čak i tragove nekih, ne tako davnih, vremena. Pa i kad se čovjek zainati i pronađe njezine tragove, oni se začas isprepletu i fragmentiraju izazivajući ga da dalje traži kao da ništa nije ni pronašao. Ili mu se nametnu kao da je našao sve. Ovisno o tome kako je tražitelj uštiman. Ili danas još češće: protiv koga je uštiman.

Zbilja, malo je i premalo materijalnih povijesnih tragova ovoga drevnog i čudotvornoga svetišta, ali i mjesta. Oni što su ostali, najbolje pričaju svoju priču šutnjom. Jer, priča je to koja se nikada do kraja ne može ispripovjediti, a još manje izrecitirati. To je ona vrsta šutnje koja se raspriča samo na licu umornoga pripovjedača, koja se prepozna jedino u njegovom umornom pogledu koji je kadar prodrijeti i kroz najveću planinu, ali koji još uvijek ne može odgovoriti na pitanje ostavljeno samoj vječnosti: Zašto? Zašto nije moglo biti drugačije? Zašto su ljudi toliko nesretni, da ne kažem, zli?

Moglo bi se nadugo i naširoko pričati o muci i križevima ovoga maloga mjesta smještenoga pet kilometara od Jajca kad se krene prema Banjaluci. Ipak, sama pomisao da je u jednom trenutku, prema narodnoj predaji, i sama crkva sv. Ive morala prijeći s lijeve strane Vrbasa na desnu, jer su Turci u nju utjerivali koze, prekine čovjeka i uljudno ga zamoli da priča o nečem drugom. Ne zbog toga što bi se čovjek plašio, već zato što se toga zasitio.

Čuti Boga u pustinji

Ili bi možda trebalo pisati o nekad jednostavnim i sada započetim (ne)potrebno grandioznim sakralnim objektima koje još samo vrijeme nije imalo priliku urušiti pa bi se upravo tu mogao pronaći razlog zašto nikad nisu ni mogle prestati postojati? Poznato je da je prva crkva izgrađena još sredinom 15. stoljeća, renovirana 1705., zatim sredinom 18. stoljeća te 1822. i 1872. godine.

Druga je crkva sagrađena prije nešto više od jednoga stoljeća (1910.), a u nju je bila ugrađena postojeća stara crkvica. Upravo je ona za vrijeme osmanskoga vakta uspjela pobjeći Turcima preko Vrbasa, ali nije 1. ožujka 1993. pripadnicima srpskih snaga. Oni su je, prvi put u njezinoj šest stoljeća dugoj povijesti, minirali i sravnili sa zemljom. Unatoč tomu, poruku i značaj ovoga svetišta, jednostavno je nemoguće minirati i zatrti. I u progonstvu se slavio Sv. Ivo „Podmilački”: u Cerniku kod Gradiške, u Podhumu kod Livna, Zagrebu, Trogiru i Novoj Biloj. Čim je prostor svetišta oslobođen, vratili su se fratri na ruševine, nastanili se u brvnari i nastavili tamo gdje se stalo 1992.  Bez obzira na to što je crkvu zamijenio donirani šator, pa drvena baraka, narod se još usrdnije okupljao oko sv. Ive kako bi zahvalnom molitvom slavio Boga.

Izgradnjom crkvice sv. Ive, onakvom kakva je bila prije više stotina godina, započela je obnova svetišta. Od 2003. gradi se nova crkva i uređuje prostor svetišta. Zanimljivo je da sakralni objekti nisu nikad  dominirali svetištem (a zasigurno nikad i neće), nego su, baš kao i njihov patron sv. Ivo, samoprijegorno i nenametljivo usmjeravali prema Onome kojemu nisu dostojni sagnuti se i odriješiti remenje na obući, ma koliko neki laskali njihovoj grandioznosti i važnosti. Stoga ih nikad i nije bilo moguće potpuno porušiti. Uvijek iznova su nastavljali svoju priču jer je sveto duboko proželo ovaj komadić bosanske zemlje posvećene Ivanu Krstitelju – proroku koji je otišao čuti Boga u pustinju, mjestu ogoljenom, jednostavnom i siromašnom, ali kamo je narod raznih staleža, ostavljajući iza sebe urešeni i veličanstveni hram, hrlio kako bi ga slušao, obraćao se i krstio.

Promijeniti svoj život

Ili je važnije pisati o čudima ozdravljenja koja se gotovo pretpostavljaju na ovom tlu prostrtom molitvama? Ne, nisu to ona čuda koja se događaju radi samih sebe, koja traže i nalaze smisao u sebi poput vatrometa koji bljesne, zadivi i u trenu se raspline; to su čuda koja polagano, ali iz temelja preporađaju čovjeka, Bogu vraćaju i u raznim životnim olujama štite, vode i uglavnom nose. Ona se mogu dogoditi samo kao plodovi iskrene molitve i ozdravljujuće ispovijedi koja čovjekov duh „tušira” i doslovce obnavlja.

Koliko god ih tražili, planirali i zazivali, ne mogu ih iskusiti niti im svjedočiti oni koji u svetište dolaze praznih ruku, već samo oni koji dođu s rukama punim vjere i povjerenja, koji djetinje otvore i usmjere srca Bogu. Oni ne idu sv. Ivi kako bi od Boga zatražili ono što misle da im je dužan dati, niti im pada na pamet uvjetovati Ga svojim matematički sročenim molitvama. Oni dolaze da Ga u vlastitoj pustinji duha čuju i za to su spremni kilometrima pješačiti pa na golim koljenima obilaziti crkvu. Oni s punim povjerenjem prepuste Bogu odluku o tomu što je najbolje za njih. Da, oni se uvijek vraćaju višestruko punih ruku: ozdravljene i ohrabrene duše pa tek onda tijela, jer je istinsko izlječenje moguće jedino tim redoslijedom.

Zato stotine, tisuće, desetci tisuća ljudi dolaze svake godine kako bi čuli Krstiteljev glas s Jordana i Vrbasa: Obrati se! Izdigni se iznad svoga ustajalog načina promišljanja! Promijeni svoj život! Zaustavi se, čovječe, i prestani misliti da je život tvoj vlastiti projekt, utvrda sebičnih ciljeva i osobne ugode! Obrati se i počni razmišljati o sebi i svome životu kao o daru koji ti je povjerio sam Bog. Prestani biti rob bilo komu ili bilo čemu! Oslobodi se, živi punim plućima, kao ljubljeno dijete Božje! Da, ljubljeno dijete Božje. Upravo to su riječi koje koliko god puta bile ponovljene, uvijek zvuče novo, radosno i oslobađajuće. Riječi koje čovjek jednostavno mora čuti, a koje nikada nisu prestale odjekivati podmilačkom dolinom svetoga Ive.

Život kao blagoslov i dar

Možda ipak treba pisati o… Ma, o svemu ovome treba pisati. Sve ovo i još puno toga ovdje nerečenoga treba istraživati, objavljivati i iščitavati. Ali najbolje je jednostavno otići sv. Ivi u Podmilačje, zastati i stopiti se s onim mnoštvom ljudi u kojemu se, kao nigdje drugdje, za čas izgube razlike i sve ono što nas, u drugim okolnostima, podijeli i otuđi. Svatko je zaokupljen svojim nevoljama, traženjima, lutanjima, sumnjama i očekivanjima, jednom riječju svojim životom u kojemu od Boga moli pomoć i zaštitu, potpuno obuzet Njegovom ozdravljujućom prisutnošću. A to je svima zajedničko pa jedni druge, bez ijedne riječi, razumiju i osjećaju kao dar i blagoslov.

Jednom kada čovjek tamo ode, s vremenom zaboravi što je o svetištu rečeno, što se tamo propovijedalo. Ne pročita uvijek što je o njemu napisano. Zaboravi i što je tu učinjeno. Ali nikad, nikad ne zaboravi kako se na ovom mjestu molitve i Božje blizine osjećao. A to je ono što se ne da opisati i što ne može stati ni u nekoliko svezaka knjige, a kamoli u ovaj novinski članak.

Objava Dolina svetoga Ive pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Program je započeo u nedjelju, 15. lipnja, Devetnicom sv. Ivi Krstitelju, a nastavlja se po sljedećem programu:

subota, 21. lipnja

18.00 Trodnevnica s molitvama za bolesnike

ponedjeljak, 23. lipnja

15.30 Pokorničko bogoslužje

16.00 Otvaranje proslave s iznošenjem kipa sv. Ive u procesiji i Sveta misa s pokorničkim bogoslužjem

18.00 Sveta misa i molitva za bolesnike

20.00 Put križa uz brdo Grabež

22.00 Molitveno-meditativni program uz blagoslov ivanjske vatre

utorak, 24. lipnja

6.30 Početak ispovijedanja

7.00 Sveta misa

8.30 Sveta misa

11.00 Središnja hodočasnička misa s molitvama za bolesnike

Dobro došli u Podmilačje – mjesto koje otvara vrata onima koji traže nadu, utjehu i ozdravljenje!

Objava Poziv na hodočašće svetom Ivi u Podmilačje pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

U svojoj propovijedi vlč. Markić je ukazao na „jedincatost i izvornost snage Kristova uskrsnuća koje je djelotvorno za cijelo čovječanstvo“. Podsjetivši da je ondašnje visoko svećenstvo pokušalo Isusovo uskrsnuće javnosti prikazati kao plod krađe njegova tijela od strane apostola, pojasnio je kako je taj njihov pokušaj uvjeravanja propao. “Isusovo uskrsnuće nije lažna vijest nego živa vijest koja simbolizira pobjedu života nad smrću i daje nadu za cijelo čovječanstvo. Isus nas izvodi iz podzemlja smrti i uvodi u vječni život“, naglasio je propovjednik.

Na kraju su se svećenici zajedno s vjernim narodom pomolili za dušu pokojnog pape Franje.

Poslije mise održana je tradicionalna tucijada, natjecanje s uskrsnim pisanicama, što je osobito obradovalo veliki broj djece.

Župnik Karadža je sa suradnicima okupio i 47 studenata kojima su podijeljene novčane potpore.

„Ovo sveto euharistijsko slavlje bilo je ujedno i prigoda da se okupi veliki broj naših vjernika koji žive u dijaspori svjedočeći da ne zaboravljaju svoje korijene i podrijetlo te rado dolaze u svoj rodni kraj“, poručio je župnik fra Filip Karadža.

Objava Uskrsni ponedjeljak u župi i svetištu u Podmilačju pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Fra Marko je u propovijedi govori da „Crkva danas obilježava spomendan mučeništva sv. Ivana Krstitelja kao svjedočanstvo žrtve, obraćenje i potvrde da je Bog prisutan među nama i u nama. Sv. Ivan je pozivao na obraćenje. Što to znači? Obraćenje znači novo vrednovanje sebe i svih ljudi oko sebe. Prihvaćati drugoga u njegovoj posebnosti i originalnosti. Gledati u njemu svoga Stvoritelja. Obraćenje znači novo vrednovanje svoga života i svih životnih iskustava. Gledati drugoga s Božjeg gledišta. Vagati ljudske odnose ‘Božjom vagom’ i angažirati se za bolji svijet pa čak i pod cijenu vlastitog života kao vlastite žrtve koja nas suobličuje samome Kristu. Zato nam na tom putu pomaže vjera u Krista, koji nas oslobađa, otkupljuje i spašava, kao prvi korak naše žrtve za Krista i bližnjega svoga. Razborita vjera. Vjera koja je promišljena i ne vodi u ekstreme fanatičnosti ili bezboštva. Iz takve vjere raste drugi korak naše žrtve za Krista i bližnjega svoga, a to je nada. Nada koja nas ohrabruje da iznova ustajemo iz svojih slabosti, ograničenja i isključivosti. Nada koja zadnja umire. Nada koja se zove Krist, naš spasitelj i otkupitelj. I konačni korak je ljubav koja je vodila sv. Ivana Krstitelja pa i do žrtve vlastitog života jer je bila poslušna Božjoj riječi i Božjoj volji kao moralna direktiva eliti lažnih nositelja istine i pravde koji iskrivljuju prave vrednote i vrijednosti zbog svojih sebičnih poriva, moći, vlasti, užitaka i koristoljubivosti. Potrebna nam je danas takva vrsta žrtve i svjedočanstva koje je sv. Ivan Krstitelj nosio. Žrtva koja znači ono djelo puno zalaganja po kojem postajemo slobodni od svoga ja, svoga ‘nabildanog’ ega, svoje sebičnosti i svoje samodostatnosti i postajemo slobodni za Boga i bližnjega. Iz takve ljubavi nastaje i hrabrost koja nas vodi do pobjede Kristova križa. A. Einstein je jednom rekao: ‘Velik je onaj koji svojim osjećajima, mislima i djelima živi za druge!’ To svjedočanstvo je pokazao sv. Ivan Krstitelj svojim mučeništvom. Zato je Krist vrhunac naše žrtve na križu koja nas otkupljuje i spašava, čini nas jednostavno slobodnima od grijeha i prolaznosti. Zato će naša veličina i biti u tome koliko smo svojim osjećajima, mislima i djelima živjeli jedni za druge, za obitelj, za zajednicu i za društvo u kojem djelujemo kao žrtva ljubavi koja ispunja svakoga čovjeka u njegovoj postojanosti.“

Na kraju sv. Mise župnik fra Filip Karadža zahvalio fra Marku Hrgoti, svim svećenicima, časnim sestrama, pjevačkom zboru i vjernicima na dolasku te molitvenoj i svakoj drugoj podršci za ovaj blagdan.

Tekst i foto: Marija Klarić i Katarina Ćosić

Objava Glavosjek svetog Ivana Krstitelja u Podmilačju pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Kao i kod drugih bosanskohercegovačkih svetišta o nastanku i povijesti tako je i o Podmilačju malo pisanih radova. Iako je ovo staro, poznato i posjećeno hodočasničko odredište do sada nije bilo sustavnih etnoloških istraživanja o religijskim praksama u svetištu i vjerničkom doživljaju sv. Ive. Prije dvije godine smo dvije kulturne antropologinje, Marijana Belaj iz Zagreba, Mirjam Mencej iz Ljubljane, i ja započeli etnografska istraživanja u Podmilačju. Iz dosadašnjih istraživanja u ovom kratkom radu uz škrte već objavljene izvore koristim i etnografske podatke prikupljene tijekom vlastitoga terenskog istraživanja.

Usud je naš bosanskohercegovački nedostatak pisanih izvora iz naše prošlosti. Velom tajne obavijen je nastanak i daljnja i bliža povijest svetišta sv. Ive u Podmilačju. Ovo svetište ubraja se među najstarije i najposjećenije nemarijansko svetište među bosanskohercegovačkim katolicima. Stara crkva je najvjerojatnije izgrađena u 15. stoljeću i sve do rata 1993. godine bila je jedina sačuvana srednjovjekovna crkva u Bosni i Hercegovini. Nažalost, srušena je 1993. godine. Današnja crkva rekonstrukcija je stare koja je nanovo izgrađena po završetku rata 1990-ih godina. U izgradnji su nova crkva i pastoralni centar.

Oko svetišta se u pravilu vežu i sa stvarnom poviješću isprepliću razni oblici usmenih predaja, osobito legendi. Legenda o nastanku svetišta i početku štovanja sv. Ive u Podmilačju smještena je u osmansko razdoblje (1463. – 1878.). Zapisana je u 19. stoljeću i ukratko, prema ovom pisanom izvoru, crkva je prešla preko Vrbasa iz sela Pšenik u Podmilačje jer su Osmanlije utjerivali koze u crkvu. Lokalitet Crkvište ili Crkvina odakle je, prema legendi, prešla crkva nije u Pšeniku nego se nalazi u selu Peratovci, u zaseoku Lipa. U kazivanjima se kao dokazi prelaska crkve spominju dvije drvene grede, direci, preko kojih je crkva prešla od Peratovaca do Podmilačja. Jedan se navodno sve donedavno mogao vidjeti u Peratovcima, dok se drugi direk može vidjeti u Vrbasu za vrijeme niskoga vodostaja. U Livnu mi je Iva Rimac ispričala kako crkva nije sama prešla Vrbas nego su je bijele vile prenijele u Podmilačje. I u ovom slučaju, prema legendi, razlog prelaska na novu lokaciju bilo je oskvrnuće crkve.

Među usmenim predajama vezanim uz svetište u Podmilačju mnogo ih je vezano uz Jozu Furundžiju iz Dobretića, čiji grob vjernici iz okolice Jajca posjećuju obavljajući različite religijske prakse vjerujući u pomoć njegovoga zagovora. Predaje, legende i razna vjerovanja u hodočasničkim odredištima vežu se i za druge kultne objekte u svetištu. Mnoga svetišta su podignuta uz prirodne izvore. U Podmilačju je kultni objekt i izvor Mrtvalj kojega nazivaju i Gospino vrelo ili Voda sv. Ive. Osim ovih objekata uz osobu sv. Ive i svetost ovoga hodočasničkoga odredišta veže se i ljekovitost trave ive koju hodočasnici kupuju od domaćega stanovništva.

Sv. Ivan Krstitelj ili…?

Svetište u Podmilačju posvećeno je sv. Ivanu Krstitelju o kojemu se u biblijskim tekstovima ne govori kao o nekome tko je izvodio čudesna djela. U kazivanju franjevaca, domaćih vjernika i hodočasnika, sv. Ivo u Podmilačju se ističe po čudotvornosti. Ovo je jedan od ključnih razloga koji potiče propitivanje i traženje odgovara na pitanje je li ovo svetište bilo posvećeno nekom nekršćanskom božanstvu pa zamijenjeno sv. Ivanom Krstiteljem? Ili je riječ o nekom drugom katoličkom svecu ili blaženiku koji je u nekom povijesnom trenutku zamijenjen s osobom sv. Ivana Krstitelja? Ili je možda od početka ovo svetište posvećeno sv. Ivanu Krstitelju kojemu su vjernici pripisali, zbog nekih nama nepoznatih događaja, čudotvorne osobine?

Radmila Fabijanić, koliko mi je do sada poznato, objavila je jedini etnološki rad o svetištu u Podmilačju. U navedenom radu nema terenskih etnografskih podataka nego se rad temelji na do tada objavljenim podacima. Fabijanić ističe kako je teško povezati biblijski lik Ivana Krstitelja i čudesnog sv. Ivu u Podmilačju. Autorica smatra kako je moguće da se u Podmilačju slavilo neko pretkršćansko božanstvo i kasnije zamijenjeno sv. Ivanom Krstiteljem. Uz ovo, Fabijanić, iznosi i drugo moguće rješenje ističući mogućnost kako se u Podmilačju možda častio blaženi Ivan Nijemac, ili Ivan Teutonik (1233. – 1235.). Ivan Nijemac je bio sedmi vrhbosanski nadbiskup. Kao razlog za ovo mišljenje Fabijanić ističe kako se uz blaženog Ivana Nijemca vežu čudesni događaji i vjerovanja kako je činio razna čuda, pa uskršavao i mrtve.

Što se tiče mogućnosti kako je u Podmilačju bilo neko nekršćansko svetište koje je zamijenjeno sv. Ivanom Krstiteljem, to je uvijek moguće i otvoreno pitanje, ali za današnje hodočasnike i vjernike nema više nikakvoga značenja. I uopće gubi se puno vremena za propitivanje, a teško nalaze dokazi. Teško je prihvatiti i mišljenje kako je svetište u Podmilačju možda bilo posvećeno blaženom Ivanu Nijemcu, a kasnije zamijenjeno osobom sv. Ivana Krstitelja. Naime, ne samo zbog kratkoga vremena kao bosanski biskup, bl. Ivan Nijemac nije sačuvan u društvenom sjećanju.

Sličnost u vjerničkom doživljaju sv. Ive u Podmilačju i biblijskog opisa sv. Ivana Krstitelja naglašena je kroz asketsku dimenziju u vjerovanju i zahtijeva radikalnost u obavljanju religijskih praksi. U čašćenje sv. Ive u Podmilačju vjernici naglašavaju kako, da bi sv. Ivo uslišao molitve i ispunio zavjete, traži bezuvjetno vjerovanje i naglašeniji asketski pristup religijskim praksama. Upravo je zbog toga moguće kako je ovo svetište ustvari bilo posvećeno sv. Ivanu Krstitelju.Vjernici kazuju o mnogim čudesnim događajima, ali ističu i kako se čuda ne događaju tako često jer sv. Ivo „postavlja” mnogo više zahtjeva nego drugi sveci.

Zato hodočasnici i kažu kako je sv. Ivo „tvrd svetac”: „On baš traži čvrstu vjeru. Ako se čvrsto ne vjeruje onda neće uslišiti. Njemu se mora čvršće vjerovati i više postiti i moliti. Ali, ako sv. Ivo usliša zavit onda daje i više nego što se može zamisliti”. „Tvrdoća” sv. Ive, kod onih koji časte ovoga sveca u Podmilačju, ogleda se u potrebi „predanije vjere” i naglašene asketske dimenzije religijskih praksi u čašćenju ovoga sveca. Između ostaloga, askeza podrazumijeva nužnost bosonoga hodočašćenja, dugotrajnijega posta na kruhu i vodi, ženjinjanje, i potrebe „skrušenijih molitava” nego u zavjetima obećanim i izvršenim u čast drugim svecima. Ukratko, zavjeti ovom sv. Ivi u Podmilačju moraju se ispuniti čvršćom vjerom, radikalnijom pokorom i ustrajnijom molitvom nego drugim svecima.

Uspoređujući zagovor sv. Ive u odnosu na pripisanu pomoć sv. Ante Padovanskoga kazivači ističu: „Sv. Ivo? Nije on milostiv kao sv. Ante. Njemu [sv. Ivi] se moraš čvrsto moliti i vjerovati da bi on pomogao. A sv. Ante, on je milostiv svetac, on ispunja brže.”

Sv. Ivo u Podmilačju za vjernike i hodočasnike svetac je po čijem se zagovoru događaju čuda i osobito pomaže kod rješavanja problema psihičkih bolesti, što se može smatrati specijalizacijom ovoga hodočasničkoga odredišta. Ukoliko netko ima teško rješivih psihičkih problema ili nije uslišan u drugim svetištima onda se znalo reći, a i danas se može čuti, kako njega ili nju treba voditi sv. Ivi jer druge pomoći nema.

Danas je za vjernike sv. Ivo u Podmilačju sv. Ivan Krstitelj kojega oni doživljavaju i časte na svoj način. Za vjerničko razumijevanje osobe sv. Ive i kako ga vjernici doživljavaju može se iščitati i iz religijskih praksi potrebnih za zadobivanje onog što se očekuje kada se „ide sv. Ivi na zavit [zavjet]”.

Ići sv. Ivi na zavit

„Ići sv. Ivi na zavit” izričaj je kojim se opisuje cjelokupan fenomen hodočasničke prakse u Podmilačju. Priprava za hodočašće i sastavni dio zavjeta je post, najčešće na kruhu i vodi. Hodočasnici u Podmilačje dolaze raznim prijevoznim sredstvima ili pješice. Neki bosonogi pješice prelaze i više desetaka kilometara. Ovakav oblik hodočašćenja uz već spomenuto isticanje „skrušene molitve i čvrste vjere” smatra se najsnažnijim oblikom pokore koji je nužan ukoliko se želi zadobiti zagovor sv. Ive. Askeza u ovom hodočašću svoj vrhunac doživljava kod dolaska u svetište kada se na koljenima obilazi oko stare crkve. Iako je ova praksa do sedamdesetih godina prošloga stoljeća bila veoma raširena i u drugim svetištima do danas se ponajviše zadržala u Podmilačju.

Ispovijed je sastavni i obvezni dio zavjeta bez obzira na koji način se hodočasti. Vjernici iz župe Podmilačje i okolnih župa sudjeluju u devetodnevnoj ili trodnevnoj pripravi sv. Ive. Hodočasnici u Podmilačje dolaze 23. lipnja popodne, uoči sv. Ive. Rijetki se vraćaju isti dan. Većina ih prenoći u svetištu ili kod župljana u Podmilačju.

Hodočasnici dolazeći u svetište, u pravilu idu u crkvu i u krug obilaze oko kipa sv. Ive i oko crkve. U popodnevnim satima iz crkve se iznosi i kip sv. Ive i postavlja na otvorenom i natkrivenom prostoru u svetištu gdje vjernici mole ispred kipa, dodiruju ga i ostavljaju svoje darove, najčešće novčane priloge. Uz ovaj kip u svetištu su još dva kipa: novopostavljeni visoki kip sv. Ivana Krstitelja na ulazu u svetište i kameni kip sv. Ivana Krstitelja kod ulaza u župni ured. Iako manje u odnosu na kip u staroj crkvi, i ova dva kipa su kultni objekti uz koje vjernici obavljaju različite religijske prakse.

Sve do kasnih sedamdesetih godina prošloga stoljeća u Podmilačju je vrhunac slavlja bila „bolesnička misa” uoči sv. Ive i na samu svetkovinu kada se obavljao i egzorcizam. Stariji vjernici osobito ističu svećenike egzorciste kao važne u toj religijskoj praksi. Neki kazivači kazuju kako su se svećenici znali pripremati dugim postovima i molitvama kako bi mogli obaviti egzorcizam. Praksa egzorcizama danas je ukinuta. Od egzorcizma je ostao samo zaziv u molitvi vjernika kada se moli za sve bolesnike. „Bolesničku misu” uoči sv. Ive, poslije rata 1990-ih, redovito predslavi Vinko kardinal Puljić, vrhbosanski nadbiskup.

U organiziranom programu za hodočasnike uoči svetkovine organizira se i pobožnost Križnog puta uz brdo Grabež. Postaje Križnog puta su drveni križevi. U večernjim satima se u svetištu odvija i molitveno meditativni program kada se na vanjski oltar donosi kip sv. Ive. Ovaj dio programa prati i paljenje Ivanjskoga svitnjaka.

Neki hodočasnici koji dolaze dan prije i ostaju u Podmilačju i na samu svetkovinu sv. Ive sudjeluju i u ovim večernjim religijskim praksama poslije kojih odlaze spavati u svetištu ili u kućama župljana u Podmilačju. Među njima su hodočasnici iz župe Kotor Varoš koji oko sedamdeset kilometara pješače do Podmilačja. Ova su organizirana hodočašća započela poslije rata 1990-ih godina. Hodočasnici iz Kotor Varoši dolaze organizirano noseći cvijećem okićeni drveni križ i ostavljaju ga u staroj crkvi gdje križ stoji do 15. kolovoza. Tada vjernici iz Podmilačja odlaze na hodočašće u Kotor Varoš na svetkovinu sv. Roka (16. kolovoza).

Na sam dan sv. Ive već rano ujutro započinju ispovijedi i misna slavlja. I taj dan, uz hodočasnike koji su došli dan uoči, okupljaju se i drugi hodočasnici iz različitih krajeva Bosne i Hercegovine i Hrvatske. Po završetku misnih slavlja u prostoru ispod svetišta, uz Vrbas, odvija se trgovina i improvizirani restorani gdje hodočasnici ostaju do popodnevnih sati.

Sveti Ivo, svetac svih vjera

Podmilačje je međureligijsko hodočasničko odredište. O ovoj kvaliteti svetišta sv. Ive govore pisani podaci od 19. stoljeća, ali zasigurno je praksa mnogo starija. U vrijeme kada se nosila tradicijska odjeća mogli su se jasno razlikovati pripadnici različitih religijskih i etničkih skupina. Međutim, kako je u suvremenom odijevanju poprilično ukinuta razlika, u svetištu je teže prepoznati muslimane i pravoslavne vjernike.

Prema kazivanju župljana, u Podmilačju je poprilično smanjen broj muslimana Bošnjaka, a pogotovo pravoslavnih Srba koji dolaze sv. Ivi. Stariji župljani se sjećaju kako je nekoć bilo puno pravoslavnih koji su okupljeni oko kipa sv. Ive stvarali gužvu jer „oblaze naopako”. „Mi [katolici] obilazimo naoposum s lijeva na desno, a oni [pravoslavni] naopako s desna na lijevo. Pa, ni’ko ne može da krene, sve zaustave”, kazivao je jedan stariji župljanin u Pomilačju koji je bio zadužen za čuvanje kipa sv. Ive.

Među vjernim hodočasnicima sv. Ivi su i Romi iz sela Kuprešana ili zaseoka Skela. Ova romska zajednica živi u mješovito hrvatsko-romskom selu. „Nekada je sv. Ivi iz svake kuće išao ‘ko god je mogao hodati”, kazuje jedna starija Romkinja. Tijekom istraživanja u Podmilačju pratili smo jednu romsku obitelj na njihovom hodočašću iz Kuprešana do Podmilačja. Uz oca i majku obitelji bosonoga je hodočastila mlada i trudna nevjesta. Uz hladnoću bosonogoj nevjesti dodatna poteškoća bilo je sitnije i krupnije kamenje preko kojega je prelazila gotovo cijelim putem. Ona je išla, kako kaže, zahvaliti za ozdravljenje svoga sina kojega je povela sa sobom na ovo hodočašće. Naime, ona vjeruje kako joj je mališan ozdravio po zagovoru sv. Ive.

Ranije je bilo govora o tome kako katolički vjernici doživljavaju osobu sv. Ive u Podmilačju. Može se reći da gotovo identično sv. Ivu doživljavaju i o njemu govore muslimani Bošnjaci i muslimani Romi. I oni kažu kako je ovaj svetac „tvrd svetac” kojemu se „mora moliti čvrstom vjerom”. Naime, oni vele kako sv. Ivo „pomaže onome ‘ko je ustrajan u zavjetu” i slično. Romi u okolici Podmilačja posjećuju i druga katolička svetišta i crkve. Tako kazuju kako oni imaju svoju „romsku vjeru” i svoje svece. Jedan od njih kazuje: „Nismo mi muslimani, mi smo Romi i imamo svoju vjeru i svoje svece. Naši sveci su sv. Ivo u Podmilačju, sv. Ante u Dobretićima i sv. Rok u Kotor Varoši.”

Na kraju se može reći kako svetište u Podmilačju svjedoči kontinuitet svetosti mjesta iako se danas mijenja izgled uslijed obnove i izgradnje nove crkve i građevinskih radova oko uređenja okoliša. I porušeno svetište zadržava svoju „duhovnu privlačnost” i ponovno okuplja hodočasnike. Također, privlačnost i čvrsta vjera u pomoć „tvrdog” sv. Ive okuplja mnoštvo vjernika i, unatoč društveno-političkim uvjetima u suvremenoj BiH nesklonim interreligijskim i interetničkim odnosima, Podmilačje je i dalje međureligijsko svetište koje nadilazi granice uspostavljene vjerskim i etničkim granicama. Moja prva kazivačica koju sam susreo kod dolaska na istraživanje bila je muslimanka koja je molila uz kip postavljen na ulazu u župni ured.

Pojedincima i skupinama hodočasnika snagom njihove vjere dolazak i boravak u ovom svetištu ispunja religiozne potrebe koje oni očekuju i mogu doživjeti u ovom svetom mjestu i u obraćanju osobi sv. Ive u Podmilačju.

Objava Hodočašće sv. Ivi u Podmilačje pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Proslava je započela iznošenjem spomenika i procesijom sa kipom svetog Ive, te svetom misom u 16 sati koju je predvodio fra Drago Radić. Procesija je bila ispunjena molitvama, pjesmom i zajedničkim duhom, a mnogi su vjernici palili svijeće i molili za svoje osobne nakane.

Svečanu svetu misu u 18 sati, na kojem je sudjelovalo preko 50 000 vjernika  predvodio je nadbiskup Vrhbosanski mons. Tomo Vukšić. U svojoj propovijedi, biskup je istaknuo važnost svetog Ivana Krstitelja kao simbola vjere i nade te je pozvao sve prisutne da slijede njegov primjer u svakodnevnom životu. Biskup je također naglasio značaj očuvanja tradicije i duhovnosti u današnjem društvu.

Hodočasnici su također imali priliku obići prostorije svetišta, a na raspolaganju su im bili i duhovnici za ispovijed i duhovni razgovor.

Unatoč velikom broju ljudi, događaj je protekao u miru i skladu, bez većih incidenata. Policija i volonteri su bili prisutni kako bi osigurali red i pomogli hodočasnicima u slučaju potrebe. Ovo veliko okupljanje u svetištu sv. Ive u Podmilačju još jednom je pokazalo snagu vjere i zajedništva, te potvrdilo važnost ovog svetišta kao jednog od najznačajnijih vjerskih centara u regiji.

Objava Više od pedeset tisuća vjernika i hodočasnika u Podmilačju pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

O zavjetnoj crkvici svetog Ivana Krstitelja u Podmilačju postoji nekoliko legendi. Jedna od njih je legenda o čudesnom prelasku crkve preko Vrbasa. Legenda je najprije kružila u narodu, a od 1864. godine nalazimo je zapisanu i u Šematizmu Bosne Srebrene. Prema legendi crkva svetog Ivana prešla je noću iz sela Peratovaca, koje se nalazi na lijevoj obali Vrbasa, u selo Podmilačje, na desnoj strani, zbog toga što su Turci u nju stjerivali koze. Tom prilikom ostao je u Vrbasu jedan direk koji se, navodno i sada vidi u vrijeme niskog vodostaja. Ovu legendu poznavao je i fra Antun Knežević. On navodi kako je izvještaj o tom čudesnom događaju poslan papi na latinskom jeziku.

Godine 1910. izgrađena je nova crkva uz postojeću srednjovjekovnu: pročelje i toranj stare crkve srušeni su kako bi mogla biti ugrađena u novu. Dana 1. ožujka 1993. neprijateljska vojska minirala je i do temelja srušila crkvu te je ona tek 2000. godine obnovljena. Do zadnjega rata crkva sv. Ive bila je jedina očuvana srednjovjekovna crkva u Bosni. Godine 2003. restaurirana crkva sv. Ive proglašena je nacionalnim spomenikom BiH.

Objava Crkva sv. Ive u Podmilačju pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Pod ovom svetom misom u Franjevački svjetovni red primljene su dvije sestre, a 12 braće i sestara je dalo svoje doživotne zavjete. Obrede primanja i zavjetovanja je predvodio brat Marijan Begić, područni ministar OFS-a Bosne Srebrene, a u ime Crkve potvrdio ih je i blagoslovio fra Miro Relota. Ovim je završena obnova mjesnog bratstva OFS-a Podmilačje i stekli su se uvjeti za izbor novog mjesnog vijeća.

Osvrćući se na današnje Evanđelje, fra Filip je ohrabrio sve vjernike, da bez obzira na sve životne teškoće nikada ne gube nadu, jer mi kršćani imamo Krista, našeg otkupitelja i zagovornika na Nebesima, ali i Duha Svetoga – utješitelja i branitelja. Krist je u presvetoj Euharistiji uvijek prisutan među nama, dakle nismo sami!

Obzirom da je danas bila i Mlada nedjelja, imali smo i klanjanje pred Presvetim. Na koncu misnog slavlja dugogodišnjoj ministri mjesnog bratstva OFS Podmilačje, sestri Mandi Martinović, u znak zahvalnosti za predano služenje ovom mjesnom bratstvu OFS i mjesnoj Crkvi, župnik fra Filip Karadža je uručio sliku Gospe Olovske, a brat Marijan Begić jeruzalemsku krunicu. Sestra Manda je svima zorno pokazala kako se obavlja služba mjesne ministre i kako se vodi bratstvo čak i onda kada je u teškoćama.

Nakon svete Mise bratstvo se okupilo u župnoj dvorani. Sada, nakon što je bratstvo obnovljeno i broj zavjetovanih značajno uvećan, moglo se pristupiti izborima za novo mjesno vijeće. Na samom početku brat Marijan je svu braću i sestre upoznao s tijekom izbora kako ih propisuju Pravilo i Obrednik OFS-a, a fra Nikica je sve upoznao s povješću ovog mjesnog bratstva, te radom na njegovoj obnovi. Nakon zaziva Duha Svetoga, čitanja iz svetoga Evanđelja po Marku, te uvodne molitve, pristupilo se samom činu izbora.

U novo vijeće OFS-a Podmilačje većinom glasova nazočne braće i sestara izabrane su:

–          Ruža Klarić, ministra
–          Luca Saraf, doministra
–          Anđelina Crnoja, učiteljica formacije
–          Dragana Jezerčić, tajnica
–          Manda Martinović, rizničarka
–          Željka Klarić, povjerenica za Framu.

Potom smo izmolili molitvu za novoizabrano vijeće i zazvali Božji blagoslov na njih i na sve članove ovog mjesnog bratstva OFS.

Na koncu smo imali zajednički ručak koji su pripremili naši vrijedni domaćini. Radujući se i zahvaljujući Gospodinu, braća i sestre su zapjevali nekoliko duhovnih pjesama.

Novoizabranom vijeću želimo obilje Božjeg blagoslova, mir i ustrajnost u obavljanju službe koju su prihvatili. 

Hvala dragome Bogu na ovom prelijepom danu, na daru bratskog susreta. Hvala svim fratrima i časnim sestrama svetišta svetoga Ive u Podmilačju na čelu sa župnikom fra Filipom Karadžom.

Mir i dobro!

(Marijan Begić, OFS)

Objava Obnova Franjevačkog svjetovnog reda u Podmilačju pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.