(Ovaj tekst je napisan u svibnju 2020. godine na samom početku pandemije koronavirusa. Nakon više od četiri godine, točno ne znamo ni što je bilo niti je li uopće bilo? Život kojim živimo odvija prevelikom brzinom i zato što prebrzo zaboravljamo, stvari se ponavljaju. Poticaj za propitivanje: Jesmo li išta naučili iz vremena karantene? Jesmo li ostali isti, postali bolji ili gori?)

U ovom „koronarano-karantenskom” vremenu koje traje samo nešto više od mjesec dana (a čini se kao vječnost), virtualni medijski svijet vrvi objavama više nego prašuma životom. Gotovo se kroz sve provlači ista misao katastrofe izazvane pandemijom koronavirusa koji je naglo prekinuo našu uhodanu životnu rutinu. U prvi mah se čini kao da smo na razmeđu ljudskog s nekim drugim, još uvijek nedefiniranim, oblikom života na Zemlji. „Život je stao”, „Probudili smo se u novom svijetu”, „Zaboravite na dosadašnji život”, samo su neki od naslova koji nas svaki dan trebaju podsjetiti da smo u središtu planetarne kataklizme.

Imajući na umu puno gora vremena od ovih, budimo iskreni pa priznajmo kako se život zapravo nije promijenio niti je stao nego se u svojim izvornim oblicima polagano vratio iz duboke tame virtualne stvarnosti u kojoj smo se programirano ponašali poput aplikacija koje su uređivale i vodile naše živote. Zvuči uvrnuto sada, ali do samo prije neki mjesec Siri, Bixby, Cortana i Google Assistant bili su nam gotovo najbolji prijatelji s kojima smo najviše provodili vremena i na koje smo se potpuno oslanjali. Zar nam nikad nije bilo čudno što smo na mobitelu provjeravali kakvo je trenutno vrijeme umjesto da pogledamo kroz prozor? Sve se to u karantensko-izolacijskom vremenu pandemije promijenilo jer nismo mogli izlaziti i družiti se pa nije bilo ni važno kakvo je vrijeme niti gdje trebamo taj dan stići. Kolumbovski smo iz dana u dan uplovljavali u neki novi, nama nepoznati svijet u kojem su zabranjene čak i najobičnije ljudske geste poput rukovanja, zagrljaja i poljupca koji su nam, premda obični, najedanput postali posebni i svečani događaji. Ali zar to nisu uvijek trebali i biti?

Ima još bezbroj ovakvih, naizgled neznatnih, primjera koji nam jasno pokazuju kako život ne prelazi u neki nepoznati oblik postojanja, nego nas vraća svojoj jednostavnosti, jedinstvenosti i svečanosti. Naglo ga je koronavirus istrgnuo iz paukove mreže programiranoga postojanja, društvenih mreža, hashtagova, žurbe, novca, karijere, lajkova, pregleda… Točno je da smo kroz cijelo vrijeme karantene puno više koristili mreže nego obično, ali upravo zato smo postali svjesni koliko su nedovoljne i beznačajne u usporedbi s najobičnijim rukovanjem. I prije smo se rukovali, ali s mobitelom u ruci odgovarajući na pozive i poruke. No, možda su nekima od nas katastrofalni upravo stvarni svijet i život, jer ne znaju što će sami sa sobom? Puno im je privlačniji bio prijašnji svijet alternativnoga identiteta društvenih mreža koji ih je činio savršenim uz pomoć miša, objektiva, tastature, Photoshopa i Googlea. Svaki put kada laž postane istinom život se pobuni pa nas, s težim ili lakšim posljedicama, probudi.

Internet

Otkako Internet postoji, nikad nije bilo očiglednije koliko je kao mediji nepouzdan kao što je to jasno danas. U njemu je potpuno preslikana osnovna karakteristika modernoga društva, a to je sloboda bez odgovornosti. Godi li čovjeku ili ne – postaje jedini kriterij prema kojemu se procjenjuje je li nešto ispravno ili nije. Je li neka informacija točna ili nije procjenjuje se prema tome koliko donosi koristi pa su portali, društvene mreže, blogovi ispunjeni informacijama, analizama, mišljenjima, prognozama u tolikoj mjeri da se nemoguće snaći i razlučiti laž od istine. Nadalje, u ovom digitalnom svijetu svatko se može predstaviti stručnjakom i govoriti bilo što o bilo čemu. Bilo tko može dobiti prostor, kupiti pratitelje, lajkove, preglede i komentare kako bi stvorio dojam pouzdanoga i popularnoga medija.

No, što točno znamo o virusu Covid-19 na osnovu svega što smo pročitali na Internetu? Znamo samo to da smo potpuno zbunjeni i uplašeni. Teorije i prognoze se mijenjaju iz sata u sat. Jedan znanstvenik kaže da toplina ubija virus, drugi da ga ne ubija, treći opet da mu je već kraj, četvrti da će se uskoro opet pojaviti, peti da je opasno zarazan, šesti da nije toliko zarazan itd. A što je, zapravo, istina? Panika je jedina istina zbog koje ni znanstvenici niti mediji koji to prenose neće biti pozvani na odgovornost. Na primjer, jedan ugledni hrvatski znanstvenik nedavno je izjavio kako se vrhunac pandemije, nakon ljetnoga zatišja, očekuje u drugoj polovici godine. Postavlja se važno pitanje: što će se dogoditi ako se ne dogodi vrhunac pandemije u drugoj polovici godine? Jesu li ova važna životna pitanja postala sportska prognoza? Hoće li taj znanstvenik, ako se njegova prognoza pokaže lažnom, postati barem irelevantan u svijetu znanosti pa i kažnjen zbog širenja lažnih informacija koje uznemiruju ljude i utječu na njihovo zdravlje? Neće, jer će ovaj članak za pet ili šest mjeseci biti duboko zakopan u prašumi drugih članaka. Zar ne bi bilo puno bolje temeljito istražiti subjekt pa tek onda izaći u javnost s određenim činjenicama? Naravno da bi jer se takav postupak naziva odgovornim. No, tada Internet trpi jer nema senzacija. Ako nema senzacija, nema ni posjetitelja bez kojih mediji umiru. I tako iz dana u dan slijedimo poražavajući obrazac i u svim drugim područjima života.

Osobno se nadam i vjerujem kako će ova pandemija vratiti u život tiskane medije, jer se u njima ne mogu olako objavljivati neprovjerene tvrdnje zato što je to jednostavno preskupo u bilo kojem pogledu.

Ljudi su dragocjen dar

Druga stvar koju nam je pandemija vratila jest „senzacionalna” činjenica kako ljude oko sebe ne smijemo uzimati zdravo za gotovo i da ljudi nisu resursi. Pandemija nam je vratila osjećaj za bližnje s kojima smo se prije sastajali kako bismo s njima sjedili dok se družimo sa svojim mobitelima. Napokon je došlo vrijeme da sjedimo s mobitelima kako bi se družili sa svojim prijateljima. Ali nije nam ni to dovoljno bez obzira na ogromna tehnička dostignuća. Shvatili smo da ni video pozivi, a još manje Instagram ili Facebook čavrljanje nisu dovoljno dobri, jer bez ljudskoga dodira i blizine mi, zapravo, govorimo s aparatom i njegovim pikselima. Sjajno je postati svjestan da ljudi nisu otoci, a još manje nekakve brojke uz oznaku „prijatelji” na Facebook ili Instagram društvenim mrežama, nego duševna i društvena bića kojima je za postojanje nužna međuljudska interakcija. Nijedan čovjek nije otok, sasvim sam za sebe; svaki je čovjek dio kontinenta, dio zemlje, ako more odnese grudu zemlje, Europe je manje, kao da je odnijelo nekakav rt, posjed tvog prijatelja ili tvoj vlastiti; smrt svakog čovjeka smanjuje mene jer sam obuhvaćen u čovječanstvu; i zato nikad ne pitaj kome zvono zvoni; tebi zvoni (John Donne). Zar nije oslobađajući osjećaj kada stvarno poslušamo što će netko odgovoriti kad ga upitamo kako si?

Biti sretan

I treća stvar koja nam se vratila u ovoj pandemiji jest vrlo važna pouka kako nam životna sreća uopće ne ovisi o glagolima imati, zgrtati, posjedovati, nego je potpuno zaokupljena imenicama kao što su zdravlje, obitelj, šetnja, posao, park i slično. Još davno je Ivo Andrić poručio da je čudno kako je malo potrebno da budemo sretni, ali tada nismo shvaćali što je pisac htio reći i o čemu on to uopće priča kad su „malo” i „radost” bili rezervirani samo za one koji nisu uspjeli u životu kako bi se mogli i oni nečim pohvaliti. Netko je odredio da nam se životni standard mjeri s onim famoznim „nikada nije dovoljno” pa tako završimo sa stvarima koje nam nikad neće ni zatrebati, ali ih moramo imati. Ako ništa, onda barem radi osvježavanja društvenoga statusa. Jedan mi je prijatelj ispričao kako je za vrijeme pandemije na tavanu pronašao svoju staru odjeću i obuću koja je najedanput izgledala još uvijek dobro i nosivo. A sve se to dogodilo samo zato što nije mogao kupovati novu robu jer su trgovine bile zatvorene. Zanimljivo je kako se percepcija životnoga standarda stubokom promijenila u vrlo kratkom vremenu zato što smo postali svjesni kako smo prije automatski kupovali odjeću, hranu i piće i gomilali ih u svojim ormarima, ostavama, ali i stomacima. Naivno smo vjerovali reklamama koje su nas svakodnevno uvjeravale kako ćemo biti sretni i zadovoljni ako kupimo baš te proizvode. Na kraju dana su sretni i zadovoljni samo vlasnici trgovačkih lanaca. Kao da smo živjeli na pokretnoj traci ne pitajući se barem ponekad treba li mi doista još i taj komad odjeće ili još taj zalogaj hrane? Eto, pandemija nam poručuje da ne trebaju. Da, točno je kako nam je „malo” potrebno da se osjećamo bogatima i sretnima ali samo onda kad nam baš to „malo” nedostaje.

Život pobjeđuje

Povijest nas je već davno trebala poučiti kako je cijena svake promjene vrlo visoka i isto toliko bolna, jer je, nažalost, previše ljudi oboljelo i umrlo od koronavirusa. Ogroman je broj radnika preko noći izgubio posao, a i oni koji rade – rade više, ali za manje novca. Međutim, život je fascinantan, jedinstven i nezaustavljiv. Kao rijeka koju brana može usporiti, ali je ne može zaustaviti i ona nastavlja teći bez obzira na ogromnu štetu koju su zidom ili nečim drugim proizvele baš ljudske ruke. I njoj i sebi. Život se nastavio i na pepelu bačenih atomskih bombi, eksplodiranih nuklearnih elektrana, koncentracijskih logora, smrtonosnih virusa, ratova itd. Gotovo nijedno od ovih zala ne dolazi samo od sebe, nego ga čovjek inicira i provodi, a samo kako bi pojedinci i države gomilali moć, bogatstvo, prestiž i vlast. Zar nije strašna činjenica da danas samo 62 čovjeka imaju novca kao pola čovječanstva? Zar ne brine činjenica kako se neki ratovi započinju samo kako bi se treća strana riješila staroga naoružanja? Zar nam nije ova pandemija pokazala da je korumpiranost naših političara i pojedinih državnih institucija prešla svaku mjeru?

Nikada nećemo ništa promijeniti ako se mi ne promijenimo. Moramo prvo sebe promijeniti nabolje kako bi mogli sve drugo promijeniti. I zato mi se čini da uopće neće biti katastrofalno ako nam se ne vrati život kakav je bio prije pandemije, nego ako ostane isti i ako mi ostanemo isti. Bit će stvarno katastrofalno ako nas sve ovo kroz što smo prošli, po tko zna koji put opet ništa ne nauči.

Objava Što nam je vratila pandemija? pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

A kako su u strahu velike oči, svojih pet minuta iznalaze glasni, pa zajedno s mjerama bujaju prosvjedi i izgredi diljem Europe… U takvom globalnom trenutku dogodio se i tragičan napad  u Zagrebu. Sada pokojni mladić Danijel Bezuk rafalnom je paljbom pucao na zgrade Vlade i Sabora na Trgu svetog Marka. Doslovno! Objavljena videosnimka prikazuje ranjavanje policajca, mnoštvo hitaca, paniku. Samo zahvaljujući jutarnjim satima i kišnom vremenu nije bilo više stradalih. Počinitelj je pobjegao s mjesta događaja i u obližnjem parku izvršio samoubojstvo. Tragičan, strašan kraj mladoga života. Bol i trauma koje je pretrpio i čije će posljedice dugo osjećati ranjeni policajac, njegove kolege, ljudi koji su se slučajno našli na tom mjestu… TV prilozi o počiniteljevoj obitelji, izjave rodbine, susjeda, kalkulacije. A onda i službene informacije koje govore da se radilo o planiranom, terorističkom, a ne spontanom napadu, mogući suučesnik i brojne reakcije na društvenim mrežama. Mnoštvo komentara…

Fora dana?

Dežurni nezadovoljnici nesretne Zavadlave, Bezuke i slične, slave kao borce za pravdu, kakvom je oni vide. Skriveni iza profila na društvenim mrežama pronalaze opravdanje za otvoreno vrijeđanje, pa i ozbiljne prijetnje, bez prave sankcije. Naša pohabana demokracija pobjegla je od bijesne rulje koja samovoljno postavlja neke nove društvene okvire, a odriješene ruke smo im dali svi mi, pasivni konzumenti loših vijesti i iste takve stvarnosti. Mediji i ekrani oblikuju naše razmišljanje i kradu nam dragocjeno vrijeme, a mi ovisno tražimo još. Što senzacionalnije i negativnije! Ponuda i potražnja. Bez odgovornosti za izrečeno i napisano. A već sutra ćemo slegnuti ramenima i zamijeniti današnjega junaka novijim.

Stoga je sasvim razumljivo što je nedavno osvanuo video u kojem čovjek na dvorištu krampom razbija televizor i pri tom psuje koronu. Smiješno? Fora dana? Bio bi da tuga ne curi iz pozadine priče. Besparica, nezaposlenost, dijete koje nema uvjete za školovanje, nedostupnost života i na koncu bijes bespomoćnoga čovjeka usmjeren na predmet koji kažnjava jer je donosio sve te loše vijesti. Pa i onu koja je zaustavila sve – vijest o koroni.

A ona ima svoju stariju sestru rođenu 1918. godine – španjolska gripa. I tada je dosegnut razmjer pandemije. Odnijela je  više života nego cijeli Prvi svjetski rat! Zanimljivo je da se potpuno pogrešno veže uz Španjolsku jer ona nije područje na kojem se pojavila, već je to, navodno, jedan vojni kamp u američkoj državi Kanzas. Zašto je onda španjolska? U vrijeme ratnih zbivanja vladala je medijska blokada, sve su zaraćene strane krile prave razmjere bolesti i gubitak ljudstva kako bi prikrili vlastitu ranjivost. Španjolska, koja službeno nije bila sudionica ratnih sukoba, bila je samo prva koja je objavila istinu o bolesti i o užasnim razmjerima oboljelih i umrlih. Na podudarnost između španjolske gripe i korone ukazuju i službeni podaci. I španjolska gripa se širila brzo, kapljičnim putem. Dolazila je u valovima, od kojih je prvi trajao do srpnja i bio s blagim oblicima bolesti i rijetkim smrtnim slučajevima. Drugi je val imao vrhunac u studenom i bio izrazito smrtonosan, a treći od početka do polovice 1919. godine manje smrtonosan od drugoga vala. Simptomi su se kretali od grlobolje, glavobolje i vrućice u prvom valu, pa do umora, visoke temperature, glavobolje, bolova u mišićima i zglobovima i pogoršanja unutar nekoliko sati, ljubičaste kože i pluća ispunjenih crvenkastom želatinastom masom, u drugom. Kakve su mjere provođene? Edukacija stanovništva, zabrana rukovanja i pljuvanja na javnim mjestima, nošenje višeslojnih maski preko nosa i usta, ograničavanje javnih okupljanja, zatvaranje škola i gradskih vijećnica, građene su improvizirane bolnice… U liječenju su primjenjivane različite metode – tradicionalni lijekovi (opijum, laudanum, kinin…), velike doze aspirina, prestanak pušenja, puštanje krvi, vruća kupka prije spavanja, homeopatski pripravci, pa i vjerski rituali. Osim smrtnih stradanja, španjolska je gripa donijela i situaciju u kojoj farmaceuti doživljavaju procvat poslovanja, manje tvrtke propadaju, velik broj nepokopanih tijela, porast broja samoubojstava, utjecaj na svjetsko gospodarstvo, mnogobrojne teorije zavjere… Zvuči poznato? Postojale su, jasno i određene razlike između ovih dviju pandemija udaljenih 101 godinu. Za vrijeme španjolske gripe zdravstvo je bilo nerazvijeno, smrtnost veća kod mladih i zdravih ljudi i prisutne općenito loše higijenske navike. U trenutnoj pandemiji korone zdravstvo je znatno razvijenije, smrtnost veća kod starih i bolesnih, uvode se karantene. Zašto su od španjolske gripe najviše umirali mladi ljudi? Posebnost tadašnje gripe nalazila se u fenomenu koji se naziva cikotinska oluja. Dakle, ona je mogla okrenuti imunološki sustav protiv oboljele osobe koji bi reagirao toliko snažno da bi potpuno uništio pluća. S obzirom na to da je imunološki sustav mlade, zdrave odrasle osobe najjači, i stopa smrtnosti bila im je veća.

A pandemija?

Čemu usporedba? Jednostavno. Sve brže i sebičnije, na globalnoj razini, mjerimo svijet i događaje po sebi. Zaboravljamo se prisjetiti da je univerzum postojao i ranije. Pa i pandemije. I politika. A postojat će i nakon nas. Ljudi su preživjeli. I mi ćemo. Treba biti promišljen i oprezan, ali ne dozvoliti strahu da nas paralizira i odredi…

Dogodio se nedavno požar u našem marijanskom svetištu Mariji Bistrici. U potpunosti su izgorjele tri gospodarske zgrade i krovište četvrte. Stručnjaci su utvrdili kako je sve krenulo od neugašenoga lampiona u plastičnoj posudi. Dugo stvarano, a nestalo u trenu. Ipak postoji svjetlo i u ovoj priči: Ono što svakako plijeni pozornost jest činjenica da je, u prostorijama koje je zahvatio požar, netaknut ostao samo jedan plastični kip Majke Božje visok oko 20 centimetara. Mnogi će ovaj slučaj povezati s onim iz 1880. kada je, kod gradnje crkve, veliki požar uništio veliki dio objekta, ali je glavni oltar s kipom Majke Božje Bistričke ostao neoštećen,navode mediji. Zbog vremenske distance i našega jednokratnog konzumerizma, oltarni kip Majke Božje Bistričke koji je neoštećen preživio prošli požar, u ovoj je priči zamijenio plastični kip od dvadesetak centimetara. Pa makar netko i ovo sada nazvao slučajnošću, krajnja poruka je sjajna! Nije bitan oblik u kojem se pojavljuje. Nada, podsjećanje ili opomena može se lako iščitati iz svega oko nas. Pa čak i iz malene čađave plastične figure koja opstaje i kad je to nerealno. Ponekad se događaji oko nas smjenjuju predvidivo, kao godišnja doba u prirodi. Češće naša doba znaju malo promijeniti svoj oblik, a razmak među njima zna biti nepravilan. To nas zbuni. Tada pomislimo da smo jedinstveni i neponovljivi, oni koji određuju i kontroliraju. A svijet je tako velik! Bože, hvala Ti na tome!

A pandemija? Čuvajmo sebe i druge i prikupimo ono čega nam jako nedostaje – strpljenje i razumijevanje. Sredstva za smirenje su trenutno rješenje, baš kao i razbijanje televizora. Račun brzo stigne na naplatu. Pogledajmo iza sebe, sve je prošlo! Proći će i ovo. Samo Život uvijek nastavlja. Bože, razumi nas jer ćemo na različite načine posrnuti u ovom vremenu. I budi blag, jer mi smo Ti, opet, vrlo kratkoga pamćenja…

Ovaj članak je već objavljen u reviji Svjetlo riječi. Pretplatite se na digitalno i/ili tiskano izdanje revije.
Čitajte prvi i čitajte odmah!

Objava Malena čađava plastična figura pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.