Odmjeren u pogledima na stvarnost

Fra Grgo Martić rođen je Rastovači kod Posušja 1822. godine, a umro u kreševskom samostanu 1905. Osnovno školovanje završio je u Kreševu, a član franjevačkoga reda postao 1838. godine. Gimnaziju je pohađao u Požegi, studij filozofije u Zagrebu, a teologije u Stolnom Biogradu (u Mađarskoj). Po povratku u Provinciju najprije je od 1845. do 1848. boravio u Kreševu, potom je bio kapelan u Osovi (1848–1851), a od 1851. do 1854. župnik u Sarajevu, gdje je bio imenovan voditeljem franjevačke agencije i zadužen za održavanje veza s osmanskim vlastima, a i s diplomatima iz drugih država koji su djelovali u Sarajevu. Nakon toga kratko je boravio u Bugarskoj i Rumunjskoj, gdje je trebao i pastoralno djelovati, ali se nakon tri mjeseca vratio i 1857. godine preuzeo dužnost učitelja franjevačkih pripravnika u Kreševu. Potom je bio tri godine župnik u Ponijevu kraj Žepča, a onda je ponovo župnik u Sarajevu, gdje je bio vrlo angažiran zastupnik katolika i voditelj katoličke škole. Pošto je 1879. godine u velikom požaru izgorjela župna kuća u Sarajevu (na Bistriku), prešao je ponovo u Kreševo i tu uglavnom, uz kraća izbivanja, boravio do kraja života.

Kao vrlo darovit i angažiran intelektualac Martić je primio i brojna društvena priznanja, među ostalima i red međedije, naslov jubilarnog lektora, a bio je i počasni član JAZU. Bio je, za razliku od svoga prijatelja i bliskog suradnika Ivana fra Frane Jukića, odmjeren u pogledima na stvarnost, osobito političku te vrlo mudar, oprezan i snalažljiv u teškim i nepredvidivim okolnostima u kakvima je zapravo stalno živio. Još u vrijeme školovanja u Zagrebu upoznao se s vodećim ilircima Ljudevitom Gajem, Stankom Vrazom, Vjekoslavom Babukićem i Bogoslavom Šulekom te prijateljevao s njima. Bio je prisni prijatelj i biskupa Josipa Jurja Strossmayera, kojega je čak sedam puta posjetio u Đakovu. Svesrdno je slijedio ideje sveslavenstva i aktivno sudjelovao u kulturnim i društvenim zbivanjima i u Bosni i Hercegovini, i u Hrvatskoj, i u Srbiji.

Intenzivno stvaralaštvo

Pisati je Martić počeo još u školskim danima i nastavio vrlo intenzivno do kraja života. Napisao je mnoštvo djela različita sadržaja i objavljivao ih bilo zasebno bilo u vrlo brojnim periodičnim publikacijama. Skupljao je i narodne pjesme te prevodio, posebno s francuskoga i talijanskoga. Mnoga je od tih djela potpisao pseudonimima kao što su Ljubomir, Ljubomir Hercegovac, Nenad Poznanović itd.

Svoja stihovana djela Martić je pisao u duhu narodnog pjesništva, prije svega deseteračkoga. Najviše je pisao o povijesnim, a i njemu suvremenim zbivanjima u Bosni i Hercegovini i Crnoj Gori vezanima za oslobađanje od osmanskoga gospodstva. Najpoznatije i najomašnije mu je djelo ep Osvetnici, koji se sastoji od sedam dijelova, i to: I. Obrenov (Događaj iz godine 1857), II. Luka Vukalović. Boj na Grahovcu, III. Boj turski i crnogorski g. 1862–1865, IV. Kiko i Zelić. (Događaj u Bosni od g. 1832), V. Hadži-Lojina krajina. Spomen Sarajevu g. 1878, VI. Ustanak u Bosni i Hercegovini od 1876–78. i bojevi srpski i crnogorski te VII. Posjednuće Bosne i Hercegovine po cesarsko-kraljevskoj vojsci god. 1878–1883. U Pjesničkim djelima, objavljenim između 1893. i 1895. godine, uz Osvetnike je objavio i ep Posvetnici. Osim toga u stihovima je objelodanio i Putovanje u Dubrovnik iz Kreševa god. 1882, Pjesničke kitice svetoga Frane Asiskoga po A. E. Ozanumu, Plač od Bosne te Obrana Biograda: god. 1456: slavlje svetoga Ivana Kapistranskog. Od proznih djela fra Grginih uz najpoznatija Zapamćenja treba svakako spomenuti putopis Katolici u Hercegovini. Putne bilješke 1859. te priručnik Početni zemljopis za katoličke učionice u Bosni.

Kad je riječ o jeziku Martićeve epike, treba prije svega spomenuti velik broj novotvorenica (neologizama), uključujući i posve neobične i teško razumljive lokalizme odnosno tzv. idiotizme i/ili hapakse. Takve lekseme (ovdje masno otisnute) susrećemo npr. u svakom stihu ovoga ulomka iz Osvetnika (iz dijela pod naslovom Kiko i Zelić).

Poklie mudrac hiru dolovio,

I lukave svjete doslovio,

Hajduk oč’ma jedan drugog prieča

Jer jih mučna uzgojgoli priča.

Za ilustraciju spomenutih, ali i drugih jezičnih i stilskih osobitosti Martićeve epike (npr. obilje aorista i imperfekta, relativno česta poraba turcizama, čudne sintaktičke konstrukcije, neobičnosti u redu riječi i sl.) navest ću tri ulomka. Prvi je iz prvog dijela Osvetnika pod naslovom Obrenov (Događaj iz 1857), i tos početka odjeljka (pjevanja) pod naslovom Bašibozuci:

Vedro biše, pa se naoblači,

Dobro biše, pa se naopači.

Nije vedra kad tišine nije,

Nit je dobra sa namjerah zlijeh.

Malahno je povrijemilo bilo.

Kako vojsku svedje na Grahovo

Derviš-paša i topove svučje.

Ter upali kulu Jakovovu

I na vjeri samori Jakova,

Velikoga kneza grahovskoga;

Osta pusto prostrano Grahovo,

I Morača bez obranioca,

I bez dobra Piva pouzdanja;

Osta puku spominjanje teško,

Ko kad djeca ostanu bez otca […]

Drugi je ulomak također iz prvog dijela Osvetnika, i to iz odjeljka pod naslovom Osveta:

Jadni aga jadno se odziva;

Jer zlotvora prigje svijest kriva

Na izdahu kazat djela prijeka,

S kih je čeko doć tog osvetnika.

Gdje trup mu se u krv svali crnu,

Crna duša s dimom u zrak prhnu.

Na kuli se zapriješe dveri,

S oba kraja prosu vatra ljuta;

S oba kraja treska, huka, larma

Od leleka, kuku i jauka,

Strava stravna, kano i noć tavna;

Kula ječi, a oružje zveči,

Hrti viju, hati nogam biju.

Jadne noći, jadnijega sijela,

Koje nije ljubav donijela;

No kako jim bilo milovanje,

Onako jim sada cjelovanje

Crnim prahom, zrnjem olovnijem,

Zao zajam vraćajuć gorijem […]

Treći je ulomak s početka jedne od uspjelijih fra Grginih pjesama kojoj je naslov Plač od Bosne:

Sunce žarko, skrij se pod oblake!

Sinje more, razdri brijege jake!

Sorite se, visoke planine!

Procvilite, prebijele stine!

Zapištite, sivi sokolovi!

Pocrnite, bijeli labudovi!

Od jauka bijednih tavničara,

Grdnih rana, krvavih handžara.

Evo ima trista godinica

Kako kod nas kuka kukavica,

Krv nedužnu otkako lijemo,

I za ime Krista vojujemo,

Drobna čeda maču podnosimo,

Sijede djede na kolju gledimo,

Oce naša groznih u okova,

A matere pod nogam hatova.

S vrućim znojem oremo, žanjemo,

A hljepca se najest ne možemo.

Što god dobra na svijetu imasmo,

Za iskupljat golu dušu dasmo.

Smirno ovdje živjet ne možemo,

A bježati nikud ne smijemo…

Jadni ljudi, što smo zaslužili!…

Jesmo li te tako uvrijedili,

Sveznajući stvoritelju Bože?

Da nam s’ nikad oprostit ne može.

Jesu l’ grijesi porodice naše,

Koji tebe jednog vjerovaše?

Da mi takve muke podnosimo,

U sindžirim do vijeka živimo.

A mila se braća prosvjetljuju,

Divne glase slobodnosti daju.

Naše tužbe nitko da ne čuje,

I u sudbi crnoj se smiluje?…

O hrvatski dični vitezovi,

Hvala vami vjekovječna budi

Od širokog prijed svijeta ljudi,

Koji naše plače uslišaste,

I Ugare na pomoć poslaste,

Da krstjanin krstjane obrani,

I tolike dušice sahrani […]

Zaključno bih htio posebno naglasiti da je fra Grgo Martić najplodniji epski pisac među Hrvatima, da je njegovo pjesništvo u današnje vrijeme nepravedno zapostavljeno, da je njegov doprinos ilirskome pokretu i njegovu širenju vrlo važan, a doprinos kulturnoj povijesti Bosne i Hercegovine trajan i nezaobilazan te da će već zbog toga fra Grgo bez sumnje zadržati vrlo ugledno mjesto u povijesti hrvatske i bosanskohercegovačke književnosti i kulturne povijesti uopće unatoč činjenici da je epska poezija u međuvremenu postala izrazito nepopularna te da su Martićeve epske pjesme uz to danas teško razumljive, ponajprije zato što je jezik kojim su pisane izrazito neobičan, pa do neke mjere i neprirodan.

Ovaj članak je već objavljen u reviji Svjetlo riječi. Pretplatite se na digitalno i/ili tiskano izdanje revije.
Čitajte prvi i čitajte odmah!

Objava “Osvetnici” fra Grge Martića pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.