Ali otac? Tata? Čini se previše blisko. Možda može djelovati i zastrašujuće. Za mnoge ljude je odnos s njihovim zemaljskim ocem nesavršen i ta bol zamagljuje njihovo razumijevanje božanskog Oca.

Također, mnogi odbacuju sliku Boga Oca kao starca s bradom. Otac nije muško ljudsko biće, istina. U stvarnosti, Bog Otac nadilazi muško i žensko: on je čisti duh i stoga nema tjelesno tijelo (KKC 239). Michelangelova slika Boga Oca na stropu Sikstinske kapele govori mnogo toga. Dok nježno drži Evu, blizu srca, pruža prst kako bi dao život Adamu.

Ova slika živopisno prikazuje Boga kako se pojavljuje u Ponovljenom zakonu, kao oca punog ljubavi koji na putu nosi svoje dijete Izrael (v. Pnz 1,31). Prenosi jedno od glavnih značenja Božjeg očinstva: ne samo da je Bog izvor svega bića, posjedujući transcendentni autoritet, nego također ima milost i nježnost oca za svoju djecu (v. Ps 103,13). On je, kako Pavao kaže, „Otac milosrđa i Bog svake utjehe” (2 Kor 1,3) koji nas je „izabrao u [Kristu] prije postanka svijeta… i u ljubavi nas odredio da budemo njegovi sinovi” (Ef 1,4-5).

Jasan izraz Božje očinske brige prema Izraelu kao narodu, a posebno prema njegovim kraljevima, nalazi se na više mjesta u Starom zavjetu. Ali Židovi se u svojim molitvama nisu izravno obraćali Bogu kao svom osobnom ocu, iako su koristili formalni izraz za oca kako bi se s poštovanjem obraćali svojim nadređenima, uključujući i kralja. Većina jezika također ima neformalne riječi za majke i očeve koje djeca koriste kada razgovaraju sa svojim roditeljima. Na hrvatskom jeziku, oni su mama i tata. Na aramejskom i hebrejskom, neformalni, poznati oblik obraćanja za oca koji koriste i mala i odrasla djeca je Abba. Ali da se Židov obraćao Bogu s Abba u molitvi, to bi u starom Izraelu bilo nečuveno. To bi se Židovu učinilo nepoštivanjem i drskošću. Ne samo da se Isus tako obratio Bogu u Getsemanskom vrtu, već je poučio i svoje učenike da čine isto.„Govorio je: ‘Abba, Oče moj! Sve je tebi moguće. Otkloni ovaj kalež od mene! Ali, ne što ja hoću, nego što hoćeš ti!” (Mk 14,36) Važnost riječi Abba za prve kršćane možemo dodatno shvatiti čitajući na nekoliko mjesta gdje su se Marko i Pavao, koji su pisali na grčkom, sjetili i sačuvali riječ u izvornom aramejskom obliku koju je Krist izgovorio.

Isus je jedinorođeni Sin Božji. Samo on, po prirodi, može Boga zvati Abba. Usuđujemo se činiti isto samo zato što nam je svojom milošću podijelio svoje sinovstvo. Dopustio nam je da podijelimo njegovu viziju i iskustvo Boga s gledišta ljubljenih sinova i kćeri. Život vjere je, kaže papa Franjo, „sinovsko postojanje”, tj. iskustvo sina ili kćeri. Hoditi u vjeri znači hoditi kao braća i sestre u Kristu, sinovi i kćeri jedinoga Oca. Kao njegovi učenici, pozvani smo postati poput Krista, a Krist Boga naziva „tata”.

Moramo postati poput male djece i staviti se u odnos s Bogom ne kao njegovi robovi, već kao njegova djeca. Ne njegova odrasla djeca koja su sama sebi dovoljna i imaju roditelje na dohvat ruke, nego njegova mala četverogodišnja djeca, potpuno ovisna, ranjiva i puna povjerenja.

Ako vam je ovo teško shvatiti, niste sami. U Isusovo vrijeme bilo je izuzetno teško, čak i skandalozno, za židovski narod pomisliti da se tako neformalno obraća Bogu. Ova vrsta prisnosti i bliskosti s Bogom bila je bez presedana i jedinstvena je među velikim religijama svijeta. Do danas je najčešći oblik obraćanja Bogu koji Židovi koriste u molitvi „Gospodine Bože naš, Kralju svemira”. 

Ovo je karakter našeg Oca, Abba, Boga koji nas nemilosrdno slijedi i želi prisan odnos s nama. On želi premostiti svaki jaz ili ponor između njega i nas, potpuno nas upoznati i bezuvjetno voljeti.

(Izvor: Ascension Press)

Objava Zašto je Isus Boga zvao „Abba” pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.