Molitva može biti izrečena, ispisana lijepim i snažnim riječima, u nju može biti utkano iskustvo vjekova, iskustvo vjere mnogih znanih i neznanih svetaca, ljudi predanih čovjeku i Bogu, ali njoj samim time ne pripada koja od tih oznaka.

Svojedobno je u nas objavljena knjiga „I krik je molitva” Juana Ariasa. Moglo bi se reći da u kriku nema ljepote, no ništa manje nije istinito da je ona sažeta, zgusnuta ljepota. Krik može izražavati vapaj, vapaj iz neizrecive boli, vapaj povjerenja, ali, jednako tako, može biti i usklik, može izražavati ushit, ushit divljenja, zahvalnosti, smirenja.

Kako god izrečena – glasom ili mukom, molitva je osobni čovjekov izričaj. Ili nije molitva. Molitveni govor, kao i molitvena tišina, izviru iz čovjekova srca. Njezina ljepota, snaga… izvire iz njezine vjerodostojnosti. Iz čovjekove osobnosti.

Naravno, moguće je dušom, životom, posvojiti nečiju molitvu, prepoznati u njoj svoj osobni iskaz, njome izreći – i uvijek iznova izricati – sebe, svoju vjeru, svoje predanje. No iste te riječi izrečene olako, mimo duše, mimo radosti i boli, mimo zahvalnosti i čežnje, ostaju bez značenja. One ne dopiru. Po njima se ne događa susret.

I u susretu s čovjekom i u susretu s Bogom događa se susret osobnosti – ili susreta nema. Želimo li nekome izreći ljubav, nećemo to moći učiniti izricanjem napamet naučenih stihova ili kakvih drugih tko zna čijih riječi, ako one ne ponesu i ne prenesu i duboki iskaz našega srca. S druge strane, i krajnje nezgrapnim riječima, ako smo čitavi u njima prepoznatljivi, ako se njima zdušno iskazujemo, moguće je – k tome i na vrlo neposredan, dojmljiv, pa i nježan način – izreći ljubav.

Razgovarati sa svojim ocem nešto je posve naravno. Jednostavno. Ili bi barem takvo trebalo biti. Za razgovor s njim nije potrebno izmišljati riječi nego ih izricati kako nam dolaze, njima iznositi sebe, ono što u nama živi. Riječima – a tako i šutnjom – nastojimo doprijeti do očeva srca. Do očeve volje. Biti očevo dijete razumljivije je u prisnosti nego na odmaku, u opuštenosti nego u ukočenosti.

Zbog toga je molitva razgovor s Bogom – najboljim ocem, ocem svih očeva, svakoga bića – ponajprije posve običnim riječima kojima se obraćamo onome tko nas poznaje, voli, zauzima za nas. Razumljivo je k njemu doći u čitavom rasponu svojih osjećaja, doći mu zbunjen i ogorčen, kao što je razumljivo doći mu zahvalan, s povjerenjem, smirenoga i spremnoga srca.

Ne obraćamo li se Bogu svojim riječima, svojom nesposobnošću da dođemo do prave riječi, svojim smijehom i suzama, moglo bi značiti da ga ne doživljavamo živim. Da ga ne doživljavamo ocem. Da s njim ne znamo ili se ne usudimo uspostaviti životni odnos.

Bog nas želi čuti onakve kakvi jesmo, u onome u čemu jesmo. On želi sjesti uz nas, strpljivo čekati našu riječ, slušati nas. Nas – mene, tebe, ne nešto naučeno, neprirodno, nego upravo ono po čemu smo osobno prepoznatljivi.

I koliko god je Očenaš molitva svih molitvi, i ona može biti iskaz potpunoga predanja, ali i poput suhih kostiju. Jednako tako, ako Bogu jednostavno iznosimo, govorimo o onome što jesmo, što živimo, čemu se nadamo, od čega strahujemo… to itekako može biti jedinstven govor ljubavi.

Ako vjerujete u Boga, ako vjerujete Bogu, ako vjerujete da ste njegovo dijete… ne ustručavajte se. Ponašajte se tako. Nema te riječi – ni te šutnje – koju Bog nije spreman čuti. I dođete li pred Boga otvorena – povjerljiva i raspoloživa – srca, dogodit će se da će svaka vaša riječ, svaka šutnja, sav život postati postojana molitva Očenaša.

Ovaj članak je već objavljen u reviji Svjetlo riječi. Pretplatite se na digitalno i/ili tiskano izdanje revije.
Čitajte prvi i čitajte odmah!

Objava Postojana molitva “Očenaša” pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Kako upoznajemo Očevu ljubav? Boga ljubimo kad vršimo njegove zapovijedi, odnosno kad spoznamo i vršimo njegovu volju. Samo nam Duh Sveti može otkriti Očevu volju (usp. Ef 1,9). Stoga je važno da stalno osluškujemo poticaje Duha kako bismo spoznali Božju volju. Uz ovaj subjektivni kriterij spoznaje Božje volje, trebamo se držati i objektivnoga kriterija (preko Pisma i Učiteljstva). Duh Sveti zapravo oblikuje svaki vid našega odnosa prema Ocu, naše bogoštovlje i bogoljublje. Ako naša poslušnost Ocu postaje poslušnost u Duhu, onda to vrijedi i za patnju, klanjanje, meditaciju i molitvu. Stoga sve trebamo činiti „u Duhu i Istini”.

Zanimljivo je da se u molitvi Očenaš ne spominje Duh Sveti. Od sedam prošnji ni jedna se ne odnosi na Duha. Toga su bili svjesni i crkveni oci, pa su neki umjesto Dođi kraljevstvo tvoje ubacivali molbu Neka tvoj Duh dođe na nas i očisti nas! Čini mi se da Isus nije spomenuo Duha zato što Duh nije objekt molitve, nije stvar za koju molimo Oca nebeskoga. Zapravo, Duh Sveti je subjekt molitve, on u nama započinje moliti Gospodnju molitvu. Duh u nama govori i kliče Abba, Oče. Bez poticaja Duha ne možemo Boga zvati Ocem. Na početku Himna Duh Sveti je predstavljen kao božanstvo – istovremeno strašan i privlačan, snažan i nježan. Isti Duh nam pomaže da u Očenašu spoznamo otajstvo Očeva božanstva. I Otac je istovremeno blizak (imanentan) i uzvišen (transcendentan), milosrdan i pravedan. Prve dvije riječi Gospodnje molitve, Oče naš,pomažu nam da doživimo Boga kao bliskoga oca, kao nježnoga tatu, kojemu se možemo slobodno obratiti kao sinovi i kćeri. Ali sljedeće riječi koji jesi na nebesima govore nam da je taj Tata isto tako i svemogući, uzvišeni, sveti Bog, koji je veći od nas kao što je Nebo veće od zemlje, koji nas štiti od svakoga zla. Dakle, Otac, ali svemogući. Svemogući, ali Otac. To je kršćanski pojam Boga – „očinski” Bog. On nije „sladunjavi i popustljivi tatica”, nego istovremeno i „naš otac i gospodar neba i zemlje”.

To je Duh Sveti dao osjetiti i samom Isusu kad ga je poticao da naglas moli i kliče: „Zahvaljujem ti, Oče, Gospodaru neba i zemlje…” (Lk 10,21). Isus iz Nazareta doživljava Gospodara neba i zemlje kao svoga Oca, odnosno njegov nježni Otac je uzvišeni Gospodar neba i zemlje. I nas je poučio da se Bogu obraćamo kao našem Ocu, nebeskom Ocu. Nadahnut Duhom Svetim, Isus je kao naša glava započeo moliti Očenaš, a mi kao njegovi učenici, kao udovi Crkve, nastavljamo tu molitvu vjekovima, kroz vremena i prostore, do svršetka svijeta. Mnogi su kršćanski mistici, moleći Očenaš, padali u duboki zanos jer su iskusili otajstvo Očeve blizine i veličine. U Očenašu je sadržana sva spoznaja o našem Ocu – njegova ljubav i svetost. U Himnu i molimo Duha da nam pomogne spoznati Boga kako nam ga je Sin objavio. Duh potiče u nama čežnju za Ocem, za izvorom i uvirom našega života, čežnju da vidimo Očevo prelijepo i uzvišeno lice. Duh Sveti je poput „stepenica kojima se penjemo do Oca” (sv. Irenej).

Dođi, Duše Ljubavi! Uvedi nas u otajstvo Očeve Ljubavi. Pomozi nam da spoznamo veličinu i uzvišenost našega Oca koji je na nebesima. Pomozi nam da osjetimo ljubav i blizinu našega Oca koji nam se u Sinu približio i zagrlio nas Isusovim probodenim rukama. Hvala ti, Duše, jer si Svjetlo koje nam omogućava da vidimo Očevu uzvišenost i svetost. Hvala ti, Duše, što si Ljubav koja nas privlači i vodi do Očeva milosrdnoga Srca – do Izvora i Uvira našega života. Pomozi nam da vjerujemo u Očevu ljubav na „taborima i golgotama” našega života. Amen.

Ovaj članak je već objavljen u reviji Svjetlo riječi. Pretplatite se na digitalno i/ili tiskano izdanje revije.
Čitajte prvi i čitajte odmah!

Objava Duh Sveti nam daje spoznati Očevu ljubav pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.