Kao i kod drugih bosanskohercegovačkih svetišta o nastanku i povijesti tako je i o Podmilačju malo pisanih radova. Iako je ovo staro, poznato i posjećeno hodočasničko odredište do sada nije bilo sustavnih etnoloških istraživanja o religijskim praksama u svetištu i vjerničkom doživljaju sv. Ive. Prije dvije godine smo dvije kulturne antropologinje, Marijana Belaj iz Zagreba, Mirjam Mencej iz Ljubljane, i ja započeli etnografska istraživanja u Podmilačju. Iz dosadašnjih istraživanja u ovom kratkom radu uz škrte već objavljene izvore koristim i etnografske podatke prikupljene tijekom vlastitoga terenskog istraživanja.

Usud je naš bosanskohercegovački nedostatak pisanih izvora iz naše prošlosti. Velom tajne obavijen je nastanak i daljnja i bliža povijest svetišta sv. Ive u Podmilačju. Ovo svetište ubraja se među najstarije i najposjećenije nemarijansko svetište među bosanskohercegovačkim katolicima. Stara crkva je najvjerojatnije izgrađena u 15. stoljeću i sve do rata 1993. godine bila je jedina sačuvana srednjovjekovna crkva u Bosni i Hercegovini. Nažalost, srušena je 1993. godine. Današnja crkva rekonstrukcija je stare koja je nanovo izgrađena po završetku rata 1990-ih godina. U izgradnji su nova crkva i pastoralni centar.

Oko svetišta se u pravilu vežu i sa stvarnom poviješću isprepliću razni oblici usmenih predaja, osobito legendi. Legenda o nastanku svetišta i početku štovanja sv. Ive u Podmilačju smještena je u osmansko razdoblje (1463. – 1878.). Zapisana je u 19. stoljeću i ukratko, prema ovom pisanom izvoru, crkva je prešla preko Vrbasa iz sela Pšenik u Podmilačje jer su Osmanlije utjerivali koze u crkvu. Lokalitet Crkvište ili Crkvina odakle je, prema legendi, prešla crkva nije u Pšeniku nego se nalazi u selu Peratovci, u zaseoku Lipa. U kazivanjima se kao dokazi prelaska crkve spominju dvije drvene grede, direci, preko kojih je crkva prešla od Peratovaca do Podmilačja. Jedan se navodno sve donedavno mogao vidjeti u Peratovcima, dok se drugi direk može vidjeti u Vrbasu za vrijeme niskoga vodostaja. U Livnu mi je Iva Rimac ispričala kako crkva nije sama prešla Vrbas nego su je bijele vile prenijele u Podmilačje. I u ovom slučaju, prema legendi, razlog prelaska na novu lokaciju bilo je oskvrnuće crkve.

Među usmenim predajama vezanim uz svetište u Podmilačju mnogo ih je vezano uz Jozu Furundžiju iz Dobretića, čiji grob vjernici iz okolice Jajca posjećuju obavljajući različite religijske prakse vjerujući u pomoć njegovoga zagovora. Predaje, legende i razna vjerovanja u hodočasničkim odredištima vežu se i za druge kultne objekte u svetištu. Mnoga svetišta su podignuta uz prirodne izvore. U Podmilačju je kultni objekt i izvor Mrtvalj kojega nazivaju i Gospino vrelo ili Voda sv. Ive. Osim ovih objekata uz osobu sv. Ive i svetost ovoga hodočasničkoga odredišta veže se i ljekovitost trave ive koju hodočasnici kupuju od domaćega stanovništva.

Sv. Ivan Krstitelj ili…?

Svetište u Podmilačju posvećeno je sv. Ivanu Krstitelju o kojemu se u biblijskim tekstovima ne govori kao o nekome tko je izvodio čudesna djela. U kazivanju franjevaca, domaćih vjernika i hodočasnika, sv. Ivo u Podmilačju se ističe po čudotvornosti. Ovo je jedan od ključnih razloga koji potiče propitivanje i traženje odgovara na pitanje je li ovo svetište bilo posvećeno nekom nekršćanskom božanstvu pa zamijenjeno sv. Ivanom Krstiteljem? Ili je riječ o nekom drugom katoličkom svecu ili blaženiku koji je u nekom povijesnom trenutku zamijenjen s osobom sv. Ivana Krstitelja? Ili je možda od početka ovo svetište posvećeno sv. Ivanu Krstitelju kojemu su vjernici pripisali, zbog nekih nama nepoznatih događaja, čudotvorne osobine?

Radmila Fabijanić, koliko mi je do sada poznato, objavila je jedini etnološki rad o svetištu u Podmilačju. U navedenom radu nema terenskih etnografskih podataka nego se rad temelji na do tada objavljenim podacima. Fabijanić ističe kako je teško povezati biblijski lik Ivana Krstitelja i čudesnog sv. Ivu u Podmilačju. Autorica smatra kako je moguće da se u Podmilačju slavilo neko pretkršćansko božanstvo i kasnije zamijenjeno sv. Ivanom Krstiteljem. Uz ovo, Fabijanić, iznosi i drugo moguće rješenje ističući mogućnost kako se u Podmilačju možda častio blaženi Ivan Nijemac, ili Ivan Teutonik (1233. – 1235.). Ivan Nijemac je bio sedmi vrhbosanski nadbiskup. Kao razlog za ovo mišljenje Fabijanić ističe kako se uz blaženog Ivana Nijemca vežu čudesni događaji i vjerovanja kako je činio razna čuda, pa uskršavao i mrtve.

Što se tiče mogućnosti kako je u Podmilačju bilo neko nekršćansko svetište koje je zamijenjeno sv. Ivanom Krstiteljem, to je uvijek moguće i otvoreno pitanje, ali za današnje hodočasnike i vjernike nema više nikakvoga značenja. I uopće gubi se puno vremena za propitivanje, a teško nalaze dokazi. Teško je prihvatiti i mišljenje kako je svetište u Podmilačju možda bilo posvećeno blaženom Ivanu Nijemcu, a kasnije zamijenjeno osobom sv. Ivana Krstitelja. Naime, ne samo zbog kratkoga vremena kao bosanski biskup, bl. Ivan Nijemac nije sačuvan u društvenom sjećanju.

Sličnost u vjerničkom doživljaju sv. Ive u Podmilačju i biblijskog opisa sv. Ivana Krstitelja naglašena je kroz asketsku dimenziju u vjerovanju i zahtijeva radikalnost u obavljanju religijskih praksi. U čašćenje sv. Ive u Podmilačju vjernici naglašavaju kako, da bi sv. Ivo uslišao molitve i ispunio zavjete, traži bezuvjetno vjerovanje i naglašeniji asketski pristup religijskim praksama. Upravo je zbog toga moguće kako je ovo svetište ustvari bilo posvećeno sv. Ivanu Krstitelju.Vjernici kazuju o mnogim čudesnim događajima, ali ističu i kako se čuda ne događaju tako često jer sv. Ivo „postavlja” mnogo više zahtjeva nego drugi sveci.

Zato hodočasnici i kažu kako je sv. Ivo „tvrd svetac”: „On baš traži čvrstu vjeru. Ako se čvrsto ne vjeruje onda neće uslišiti. Njemu se mora čvršće vjerovati i više postiti i moliti. Ali, ako sv. Ivo usliša zavit onda daje i više nego što se može zamisliti”. „Tvrdoća” sv. Ive, kod onih koji časte ovoga sveca u Podmilačju, ogleda se u potrebi „predanije vjere” i naglašene asketske dimenzije religijskih praksi u čašćenju ovoga sveca. Između ostaloga, askeza podrazumijeva nužnost bosonoga hodočašćenja, dugotrajnijega posta na kruhu i vodi, ženjinjanje, i potrebe „skrušenijih molitava” nego u zavjetima obećanim i izvršenim u čast drugim svecima. Ukratko, zavjeti ovom sv. Ivi u Podmilačju moraju se ispuniti čvršćom vjerom, radikalnijom pokorom i ustrajnijom molitvom nego drugim svecima.

Uspoređujući zagovor sv. Ive u odnosu na pripisanu pomoć sv. Ante Padovanskoga kazivači ističu: „Sv. Ivo? Nije on milostiv kao sv. Ante. Njemu [sv. Ivi] se moraš čvrsto moliti i vjerovati da bi on pomogao. A sv. Ante, on je milostiv svetac, on ispunja brže.”

Sv. Ivo u Podmilačju za vjernike i hodočasnike svetac je po čijem se zagovoru događaju čuda i osobito pomaže kod rješavanja problema psihičkih bolesti, što se može smatrati specijalizacijom ovoga hodočasničkoga odredišta. Ukoliko netko ima teško rješivih psihičkih problema ili nije uslišan u drugim svetištima onda se znalo reći, a i danas se može čuti, kako njega ili nju treba voditi sv. Ivi jer druge pomoći nema.

Danas je za vjernike sv. Ivo u Podmilačju sv. Ivan Krstitelj kojega oni doživljavaju i časte na svoj način. Za vjerničko razumijevanje osobe sv. Ive i kako ga vjernici doživljavaju može se iščitati i iz religijskih praksi potrebnih za zadobivanje onog što se očekuje kada se „ide sv. Ivi na zavit [zavjet]”.

Ići sv. Ivi na zavit

„Ići sv. Ivi na zavit” izričaj je kojim se opisuje cjelokupan fenomen hodočasničke prakse u Podmilačju. Priprava za hodočašće i sastavni dio zavjeta je post, najčešće na kruhu i vodi. Hodočasnici u Podmilačje dolaze raznim prijevoznim sredstvima ili pješice. Neki bosonogi pješice prelaze i više desetaka kilometara. Ovakav oblik hodočašćenja uz već spomenuto isticanje „skrušene molitve i čvrste vjere” smatra se najsnažnijim oblikom pokore koji je nužan ukoliko se želi zadobiti zagovor sv. Ive. Askeza u ovom hodočašću svoj vrhunac doživljava kod dolaska u svetište kada se na koljenima obilazi oko stare crkve. Iako je ova praksa do sedamdesetih godina prošloga stoljeća bila veoma raširena i u drugim svetištima do danas se ponajviše zadržala u Podmilačju.

Ispovijed je sastavni i obvezni dio zavjeta bez obzira na koji način se hodočasti. Vjernici iz župe Podmilačje i okolnih župa sudjeluju u devetodnevnoj ili trodnevnoj pripravi sv. Ive. Hodočasnici u Podmilačje dolaze 23. lipnja popodne, uoči sv. Ive. Rijetki se vraćaju isti dan. Većina ih prenoći u svetištu ili kod župljana u Podmilačju.

Hodočasnici dolazeći u svetište, u pravilu idu u crkvu i u krug obilaze oko kipa sv. Ive i oko crkve. U popodnevnim satima iz crkve se iznosi i kip sv. Ive i postavlja na otvorenom i natkrivenom prostoru u svetištu gdje vjernici mole ispred kipa, dodiruju ga i ostavljaju svoje darove, najčešće novčane priloge. Uz ovaj kip u svetištu su još dva kipa: novopostavljeni visoki kip sv. Ivana Krstitelja na ulazu u svetište i kameni kip sv. Ivana Krstitelja kod ulaza u župni ured. Iako manje u odnosu na kip u staroj crkvi, i ova dva kipa su kultni objekti uz koje vjernici obavljaju različite religijske prakse.

Sve do kasnih sedamdesetih godina prošloga stoljeća u Podmilačju je vrhunac slavlja bila „bolesnička misa” uoči sv. Ive i na samu svetkovinu kada se obavljao i egzorcizam. Stariji vjernici osobito ističu svećenike egzorciste kao važne u toj religijskoj praksi. Neki kazivači kazuju kako su se svećenici znali pripremati dugim postovima i molitvama kako bi mogli obaviti egzorcizam. Praksa egzorcizama danas je ukinuta. Od egzorcizma je ostao samo zaziv u molitvi vjernika kada se moli za sve bolesnike. „Bolesničku misu” uoči sv. Ive, poslije rata 1990-ih, redovito predslavi Vinko kardinal Puljić, vrhbosanski nadbiskup.

U organiziranom programu za hodočasnike uoči svetkovine organizira se i pobožnost Križnog puta uz brdo Grabež. Postaje Križnog puta su drveni križevi. U večernjim satima se u svetištu odvija i molitveno meditativni program kada se na vanjski oltar donosi kip sv. Ive. Ovaj dio programa prati i paljenje Ivanjskoga svitnjaka.

Neki hodočasnici koji dolaze dan prije i ostaju u Podmilačju i na samu svetkovinu sv. Ive sudjeluju i u ovim večernjim religijskim praksama poslije kojih odlaze spavati u svetištu ili u kućama župljana u Podmilačju. Među njima su hodočasnici iz župe Kotor Varoš koji oko sedamdeset kilometara pješače do Podmilačja. Ova su organizirana hodočašća započela poslije rata 1990-ih godina. Hodočasnici iz Kotor Varoši dolaze organizirano noseći cvijećem okićeni drveni križ i ostavljaju ga u staroj crkvi gdje križ stoji do 15. kolovoza. Tada vjernici iz Podmilačja odlaze na hodočašće u Kotor Varoš na svetkovinu sv. Roka (16. kolovoza).

Na sam dan sv. Ive već rano ujutro započinju ispovijedi i misna slavlja. I taj dan, uz hodočasnike koji su došli dan uoči, okupljaju se i drugi hodočasnici iz različitih krajeva Bosne i Hercegovine i Hrvatske. Po završetku misnih slavlja u prostoru ispod svetišta, uz Vrbas, odvija se trgovina i improvizirani restorani gdje hodočasnici ostaju do popodnevnih sati.

Sveti Ivo, svetac svih vjera

Podmilačje je međureligijsko hodočasničko odredište. O ovoj kvaliteti svetišta sv. Ive govore pisani podaci od 19. stoljeća, ali zasigurno je praksa mnogo starija. U vrijeme kada se nosila tradicijska odjeća mogli su se jasno razlikovati pripadnici različitih religijskih i etničkih skupina. Međutim, kako je u suvremenom odijevanju poprilično ukinuta razlika, u svetištu je teže prepoznati muslimane i pravoslavne vjernike.

Prema kazivanju župljana, u Podmilačju je poprilično smanjen broj muslimana Bošnjaka, a pogotovo pravoslavnih Srba koji dolaze sv. Ivi. Stariji župljani se sjećaju kako je nekoć bilo puno pravoslavnih koji su okupljeni oko kipa sv. Ive stvarali gužvu jer „oblaze naopako”. „Mi [katolici] obilazimo naoposum s lijeva na desno, a oni [pravoslavni] naopako s desna na lijevo. Pa, ni’ko ne može da krene, sve zaustave”, kazivao je jedan stariji župljanin u Pomilačju koji je bio zadužen za čuvanje kipa sv. Ive.

Među vjernim hodočasnicima sv. Ivi su i Romi iz sela Kuprešana ili zaseoka Skela. Ova romska zajednica živi u mješovito hrvatsko-romskom selu. „Nekada je sv. Ivi iz svake kuće išao ‘ko god je mogao hodati”, kazuje jedna starija Romkinja. Tijekom istraživanja u Podmilačju pratili smo jednu romsku obitelj na njihovom hodočašću iz Kuprešana do Podmilačja. Uz oca i majku obitelji bosonoga je hodočastila mlada i trudna nevjesta. Uz hladnoću bosonogoj nevjesti dodatna poteškoća bilo je sitnije i krupnije kamenje preko kojega je prelazila gotovo cijelim putem. Ona je išla, kako kaže, zahvaliti za ozdravljenje svoga sina kojega je povela sa sobom na ovo hodočašće. Naime, ona vjeruje kako joj je mališan ozdravio po zagovoru sv. Ive.

Ranije je bilo govora o tome kako katolički vjernici doživljavaju osobu sv. Ive u Podmilačju. Može se reći da gotovo identično sv. Ivu doživljavaju i o njemu govore muslimani Bošnjaci i muslimani Romi. I oni kažu kako je ovaj svetac „tvrd svetac” kojemu se „mora moliti čvrstom vjerom”. Naime, oni vele kako sv. Ivo „pomaže onome ‘ko je ustrajan u zavjetu” i slično. Romi u okolici Podmilačja posjećuju i druga katolička svetišta i crkve. Tako kazuju kako oni imaju svoju „romsku vjeru” i svoje svece. Jedan od njih kazuje: „Nismo mi muslimani, mi smo Romi i imamo svoju vjeru i svoje svece. Naši sveci su sv. Ivo u Podmilačju, sv. Ante u Dobretićima i sv. Rok u Kotor Varoši.”

Na kraju se može reći kako svetište u Podmilačju svjedoči kontinuitet svetosti mjesta iako se danas mijenja izgled uslijed obnove i izgradnje nove crkve i građevinskih radova oko uređenja okoliša. I porušeno svetište zadržava svoju „duhovnu privlačnost” i ponovno okuplja hodočasnike. Također, privlačnost i čvrsta vjera u pomoć „tvrdog” sv. Ive okuplja mnoštvo vjernika i, unatoč društveno-političkim uvjetima u suvremenoj BiH nesklonim interreligijskim i interetničkim odnosima, Podmilačje je i dalje međureligijsko svetište koje nadilazi granice uspostavljene vjerskim i etničkim granicama. Moja prva kazivačica koju sam susreo kod dolaska na istraživanje bila je muslimanka koja je molila uz kip postavljen na ulazu u župni ured.

Pojedincima i skupinama hodočasnika snagom njihove vjere dolazak i boravak u ovom svetištu ispunja religiozne potrebe koje oni očekuju i mogu doživjeti u ovom svetom mjestu i u obraćanju osobi sv. Ive u Podmilačju.

Objava Hodočašće sv. Ivi u Podmilačje pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Katolici u BiH su oko slavlja svojih zaštitnika isprepleli vjerovanja i običaje koji još uvijek postoje ili kao praksa ili kao sjećanje na nekada prakticirane radnje koji su nekada inspirirani likovima ovih svetaca ili onim značenjima koja im je puk predao bez obzira na povezanost s njihovim životima. Sveti Jure (23. 4.) ubijen je za Dioklecijanova progona krš­ćana 303. i jedan je od najštovanijih krš­ćanskih mučenika i na Istoku i na Zapadu. U ikonografskom prikazu predstavlja se kao vitez ili ratnik koji ubija zmaja. Sveti Ilija (20. 7.) je starozavjetni prorok koji je živio u 9. stoljeću prije Krista. Na kipovima i slikama prikazuje se s mačem u jednoj ruci, a drugom podignutom u nebo, upozoravajući na jednoga i pravoga Boga. U slavlju ova dva sveca, kod katolika u Bosni i Hercegovini ima mnogo elemenata pučke religioznosti ukorijenjenih u običajima obavljanim uoči ili na sam dan proslave ovih svetaca.

U ovom kratkom prikazu bit će izneseno tek nekoliko fragmenata u kojima se složen fenomen pučke pobožnosti u Bosni i Hercegovini promatra kroz slavlja sv. Jurja i sv. Ilije. Ova dva sveca zaštitnici su mnogih župnih zajednica u Bosni i Hercegovini. Bliža priprava za proslavu njihovih svetkovina u mjesnim crk­vama odvija se kroz organiziranje trodnevnih, ili rjeđe devetodnevnih, misnih slavlja. Na same dane ovih svetaca u župama su dva ili više euharistijskih slavlja. Vjernici na koljenima ili nogama obilaze u krugu oko izloženih kipova ili klečeći obavljaju zavjetovane molitve ispred izloženih slika ovih svetaca. U posljednje vrijeme župnici pokušavaju obnoviti, u mnogim mjestima, napušten običaj zadržavanja vjernika u zajedničkom druženju plešući kolo poslije euharistijskog slavlja na svim patronima župe, pa i sv. Jure i sv. Ilije.

Običaji o Jurjevu pripadaju proljetnom ciklusu i vezani su uz plodnost zemlje i zdravlje stoke, ali i mnoga vjerovanja o utjecaju na ljude u posebnosti snage svetosti ovoga vremena. U pučkom kalendaru pravo proljeće počinje oko Jurjeva. Prihvaćanjem gregorijanskoga kalendara Hrvati više ne slave Jurjevo isti dan kada i muslimani i pravoslavni, koji ovoga sveca slave 6. svibnja. Kod Hrvata u Bosni i Hercegovini nije bilo jurjevskih ophoda po selu sa zelenilom, kao u sjevernim krajevima Hrvatske. Ako je nekada bilo ovakvih običaja, onda su davno prestali postojati, a nisu sačuvani ni u sjećanju današnjih generacija. Uoči Jurjeva, u nekim krajevima, započinje paljenje vatri, ali ova praksa je veoma rijetka u BiH. U svim krajevima noć uoči Jurjeva orila se svirka na raznim vrstama svirala napravljenih od vrbove kore. Ova svirala u Usori se nazivaju rukaljkama. Na sviralama su svirali dječaci. Prije nego što su ih pravili, dječaci su u selima Buškog Blata, s duvanjske strane, i onih u Podhumu, s livanjske strane, izgovarali sličnu molitvicu Odskoč’ kora od drveta vjerujući da se uz izgovaranje ove molitve brže i bolje odvaja kora od drveta. Dječaci bi se penjali na brežuljke i pokušavali biti glasniji od svojih susjeda koji su bili u blizini svojih kuća ili staja.

Tjeranje stoke na ispašu pratio je blagoslov stoke u Podhumu, u okolici Livna, i u drugim krajevima. U gotovo svim dijelovima Bosne i Hercegovine obavljana su obredna kupanja prije izlaska sunca na Jurjevo. Obavljana su u vjeri da se tada bude ljepši i zdraviji. Muslimanke u okolici Brčkog, Olova i Male Brijesnice, u okolici Doboja, i danas skupljaju vodu s kola vodenice omahu te se uoči i na Jurjevo ujutro umivaju u njoj. I u pjesmama se ističe radost zbog buđenja prirode. Tako u okolici Orašja pjevaju dvostih: “Jurjevu se svašta radovalo, i ptičica u gori studenoj i ribica u vodi ledenoj.”

Dok se sv. Jurju moli za zaštitu stoke i poljoprivrednih kultura, kod nebeskog zaštitnika Bosne, sv. Ilije, proroka, u pobožnosti i predodžbi katolika ove zemlje malo je molitava za zagovor. Upravo to je jedna od bitnih razlika u štovanju sv. Ilije u odnosu na druge svece. To potvrđuju kazivanja stanovnika sela iz Buškoga Blata, u okolici Tomislavgrada, koji kažu: “Svakom se svecu posti zbog pobožnosti, a Iliji od straha.”Ilija je svetac koji je uvijek povezan s grmljavinom i u pučkoj predodžbi pomalo ljutiti svetac. Tako se u okolici Kotor Varoša moli: “Udri, sv. Ilija, udri munjom plamenom, goni đavla paklenskog. Iako smo grešnici nismo otpadnici. Amen.” Kada se u puku objašnjava što Ilija radi i kako izaziva munje i grmljavinu, onda je to najčeš­će ovako kazivanje: “Ilija pred kišu po nebu goni svoja kola koja vuku konji. Kada Ilija zamahne bičem na konje, onda sijeva, a kada spusti bič na konja, onda udari grom.”Udarci groma se ponekad objašnjavaju kao jeka nastala od udaranja kotača Ilijinih kola o kamen. Kao zaštita od udara groma u okolici Travnika moli se Vjerovanje uz paljenje na Cvjetnu nedjelju blagoslovljenih grančica tisovine, uz stavljanje križa i dijela srebrnog djevojačkog nakita janjoš na prozor.

Među običajima vezanim uz Ilijindan je običaj lila ili lilanje u okolici Orašja. Taj običaj još uvijek je živ, naravno, uz transformaciju koju trpi svaki tradicijski fenomen. Danas se pale gume skinute s kotača traktora, automobila ili drugih prijevoznih sredstava. Nekada su se palili samo snopovi slame pričvrš­ćeni na drvo lilu koje se na vrhu račvalo kako bi pridržavalo slamu. Lila se pali na ulazu u dvorište i nosi se prema središtu sela izvikujući “Lila, lila uoči Ilina”. Sudionici ovoga običaja, do sredine 20. stoljeća, bila su djeca, dok se kasnije uključuju stariji muškarci i rjeđe žene različitih doba. Po završetku lilanja nekada se plesalo, pjevalo i ostajalo družeći. Danas je ovaj element nestao kao i kod mnogih drugih običaja gdje je način slavlja zajednice izgubio svoje značenje. Naime, način suvremenog slavlja u seoskim zajednicama prenesen je iz elitnih društvenih slojeva gdje se zna tko je plaćen da pjeva.

Iz vjerovanja, gotovo uvijek, proizlaze i običaji kao kulturni fenomeni koji ponavljanima dobivaju strukturu izraženu vanjskim manifestacijama i praksama odražavaju i objašnjavaju pučki doživljaj Svetoga. U Bosni i Hercegovini o sv. Iliji postoji stroga zabrana rada. Tako se, recimo, sijeno smjelo skupljati na blagdane svih svetaca koji padaju u koševine, ali na Ilijindan se nije smjelo niti uzeti u ruke nekakvo oruđe za rad, a kamoli nešto raditi. Običaji vezani uz proljetni ciklus su blagoslovi polja i uglavnom se završavaju do svetkovine Petrova (29. 6.). Međutim, u starom groblju u Komarici, u okolici Dervente, ovaj običaj i pobožnost obavljaju se na spomendan sv. Ilije. Uz blagoslov polja obvezan je posjet obiteljima koji taj dan slave kao svoga zaštitnika. Ustvari, dolasci u posjet rodbini i prijateljima ranije je bio vezan uz blagoslov polja i sada se polagano uobičava i kod proslave patrona župe.

Iako se zna za mise o sv. Iliji, sačuvanima u samostanskim arhivima u Kreševu, Fojnici i Kraljevoj Sutjesci, ipak ih danas gotovo nitko ne izvodi. U tri srednjobosanska franjevačka samostana čuvaju se tri različite mise posvećene sv. Iliji, s najstarijom datacijom zapisa iz Fojnice (1832), a ista misa se nalazi i u Graduale Romanum (stare oznake 1660.).

Štovanje sv. Jurja i sv. Ilije među hrvatskim filolozima i etnolozima pojačano je u posljednjih dvadesetak godina zbog novoga tumačenja i pristupa u rekonstrukciji južnoslavenske mitologije sačuvane i kod Hrvata. Istraživanja predvode profesori Radoslav Katičić i Vitomir Belaj. Oni su koristeći istraživanja nekih ruskih i slovenskih istraživača folklornih tekstova u motivima pjesama, priča, poslovica, izreka i molitvenih obrazaca južnoslavenski mit smjestili u prostor. Uz pomoć toponima i postojanja kapela na tim mjestima posvećenima katoličkim svecima vide krš­ćanske supstitute slavenskim bogovima. Prema tome tumačenju kapelice sv. Ilije grade se na mjestima gdje se štovao Perun, bog groma, gromovnik, a tamo gdje su kapelice ili crk­vice sv. Jure bila su mjesta kulta Velesu, bogu stoke.

Prema ovoj teoriji bit južnoslavenskog mita počiva na mitskoj slici sukoba bogova Peruna, gromovnika, i Velesa, koji je u carstvu mrtvih. Veles krade Perunu ženu, koja se naziva Mokoš, i krije se ispod drveta, u klisuri, pećini, negdje blizu vode. Perun udara Velesa gromom, munjom ili kamenom. Kako je Perun gromovnik, na njegovo mjesto bi došao biblijski lik sv. Ilije kome su u čast podizane crk­ve na vrhu brda, suhom prostoru, gdje su nekada bila mjesta na kojima su nekada bila svetišta boga Peruna. Perunova sina Jaryla, Jurja, na Novu godinu u svoj svijet odvodi bog Veles. Jarylo se na proljeće, misleći da je Velesov sin, kao mladić vraća u Perunov svijet po nevjestu (svoju sestru Maru/Moranu), za koju ne zna da mu je sestra. Tragova o incestu brata Ive i sestre Mare ima u pjesmama koje se pjevaju u Bosanskoj Dolini, u okolici Gradiške, i u Gučoj Gori, u okolici Travnika. Jarylo ili Juraj je konjolik, ujedno je i Mjesec što pak uključuje i prevrtljivost, pa Maru (Sunčevu kćerku) vara s Danicom. U razrješenju drame južnoslavenskoga mita, kako ga opisuje Vitomir Belaj, Perun ili Marina braća ubijaju Jurja. Njegovim konjolikim truplom obnavlja se cijeli Kozmos i sve počinje iznova.

Uzimajući u obzir ovu rekonstrukciju mita onda bi sv. Juraj i sv. Ilija bili krš­ćanski supstituti za južnoslavenske bogove, Peruna i Velesa, i po tome bi se mogli tumačiti razni običaji vezani uz ove svece. Naravno, ovo je jedan od pristupa u tumačenju likova sv. Jure, krš­ćanskog mučenika, i sv. Ilije, starozavjetnog proroka, koji objašnjavaju vjerovanja izvan krš­ćanske vjerske prakse. Međutim, prikaz složenosti fenomena pučke pobožnosti i religioznosti na primjeru ovih svetaca u Bosni i Hercegovini trebat će mnogo više terenskih i arhivskih istraživanja nego što je danas poznato.

Objava Sveti Jure i sveti Ilija u pučkoj pobožnosti katolika u Bosni i Hercegovini pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

U središtu svih kazivanja je Marija, Isusova majka koja povezuje naracije o nastanku svetišta, kultnim objektima, o povijesnim ili događajima, i njoj puk pripisuje čudesne intervencije vezane uz olovsko svetište. Povijest nije škrtarila dramatičnim događajima u ovom najstarijem marijanskom hodočasničkom mjestu u Bosni i Hercegovini. Olovo je proživljavalo velike uspone, rušenja i obnavljana i može se promatrati kao paradigma šireg bosanskohercegovačkog povijesnog usuda obilježenog usponima i padovima, pobjedama i porazima, građenjem i rušenjem, pa ponovno obnavljanjem. Povijest je sama stvarala prostor bogate usmene tradicije nudeći pučkom tumačenju materijal za njegovu interpretaciju sebe i svjetova, fizičkoga i onoga onostranoga. I sve to čineći kroz razne narativne forme.

Usmena kazivanja o predajama vezanim za olovsko svetište prikupljena su terenskim radom i intervjuima s muslimanskim stanovnicima Olova i katoličkim hodočasnicima. Kako se mijenja kontekst posredovanja predaja i gubi njihova funkcija u društvenoj komunikaciji i korištenju vremena, jer nema više sijela i prela na kojima se govorilo o prošlosti, tako se smanjuje i broj kazivanja. Naime, rijetki pojedinci još pamte neka kazivanja i kako ih ne prepričavaju postaju sve više fragmentarna gubeći živopisnost kakva je svojstvena pučkoj usmenoj književnosti.

Usmenim kazivanjima, uz povijesne događaje i pučku maštu, često su izvor objavljene pjesme, umjetnička djela, priče, drame i slična djela koja služe kao inspiracija pučkom stvaratelju. Književna djela o marijanskom svetištu u Olovu su malobrojna. Među starijim književnim zapisima je dio u djelu Život prečiste Bogorodice Bartola Kašić (1575-1650) koji je 1612. i 1618. prošao kroz Bosnu i upoznao svetište u Olovu. Nekoliko pjesma napisali su u 17. i 18. stoljeću Juraj Gizdelin Radojević i Pavao Posilović. Krajem 19. stoljeća u Tarčinu, u okolici Sarajeva, zapisana je pučka pjesma Čador vezla Anica djevojka. O olovskom svetištu pisao je, ne baš afirmativno, i bosanskohercegovački nobelovac Ivo Andrić u svojoj pripovijetki Čudo u Olovu opisujući fingirano ozdravljenje na Gospinoj vodi. Izgleda da su objavljeni radovi ostali gotovo nepoznati i nisu ostvarili jači utjecaj na formiranje korpusa naracija o Mariji i s njom povezanim kultnim objektima u Olovu.

Predaje o nastanku svetišta

O nastanku svetišta uspio sam naći dvije predaje i to obje među vjernicima župe Čemerno. Jedna glasi ovako: “Baš k’o sada u Međugorju tako se nekada davno ukazala Gospa u Olovu. Ukazala se na onim stijenama što su iznad crk­ve. Svi su je vidjeli. I muslimani. Gospa je htjela da se tu napravi crk­va, ali muslimani nisu dali. I onda je bilo veliko nevrijeme, tuča, grmljavina, vjetar. Strašno nevrijeme. Onda su muslimani sami kazivali da je to zbog toga što ne daju da se pravi crk­va i jedan njihov čovjek, kazivali su da je bio hodža, rekao je neka se onda napravi crk­va jer ne može se živjeti od nevremena. I kada su napravili crk­vu odonda nema nevremena.” Druga predaja govori o pojavi Gospine slike koju su muslimani dvaput polupali, ali dogodilo se veliko nevrijeme i tada je hodža tražio od naroda neka dopusti gradnju crk­ve. U dva kazivanja muslimani su spominjali gradnju crk­ve jer se tu ukazala Gospa ističući kako Gospa štiti Olovo i da se ne pamti da je u ovom mjestu bilo nekakvih oluja, grȁda ili neki drugih vremenskih nepogoda. Kod muslimana postoji i predaja o pećini ispod crk­ve “dole je Gospa i ispod njezinih nogu teče voda”. I, zbog toga se izgradila crk­va.

Predaje o Gospinoj slici

Iako je najviše povijesnih podataka u izvješ­ćima o čudotvornoj Gospinoj slici koja se u noći 14. na 15. kolovoza iz olovske crk­ve nosila u procesiji do Bakića, u narodu postoji predaja o dolasku slike iz crk­ve u Zvorniku. Izvješ­će o predaji dolaska Gospine slike u Olovo iz porušenoga samostana u Zvorniku donosi Atanazije Georigiceo (Grgičević) (1626). Ustvari, Grgičević je preuzeo tekst iz izvješ­ća biskupa fra Jeronima Lučića o slici čudotvorne Gospe u Gradovrhu, u okolici Tuzle. Predaje o slici nije vezana uz crk­vu u Olovu nego govori o nastanku crk­ve sv. Roka u Bakićima, udaljenom nekoliko kilometara od Olova.

Predaje o kultnim objektima u Bakićima

U starijim hodočasničkim praksama Bakići su bili obvezni hodočasnički itinerari Gospi Olovskoj za vjernike iz nekoliko sela u okolici Vareša i župe Čemerno. Od kultnih objekata u Bakićima bila su stela ili obelisk, spomenik na obiteljskoj zemlji posvećen nekome tko je stradao i pokopan negdje drugdje, i Rokova voda. Kasnije je otkrivanjem ruševina crk­ve sv. Roka šezdesetih godina prošlog stoljeća i “crk­va na Krvavoj njivi”, kako je zovu neki kazivači iz župe Čemerno, postalo mjesto obavljanja pobožnih čina. Vjernici župe Čemerno bi obilazili na koljenima oko stele ili obeliska, kojega nazivaju mramor, i o njemu kazuju da ga je tu ispustio đavao kada je izgubio opkladu. Naime, po kazivanju okladili su se svećenik i đavao da će svećenik prije reći misu nego što će đavao donijeti kamen s mora. Kada je svećenik započeo misu onda je jedna baba doviknula svećeniku da izgovori samo prvu i zadnju riječ mise jer je đavao lukav i prevarit će svećenika. Čim je svećenik izgovorio riječ blagoslova đavao je pao mrtav i ispustio mramor na kojemu je ostala njegova slika. Poticaj ovoj priči može biti lik zmaja koji riga vatru na obelisku. Za neke istraživače ovo je heraldički znak reda zmaja kojemu je pripadao i Hrvoje Vukčić Hrvatinić, pa je moguće da je tom redu pripadao neki plemić iz Olova kome je podignut ovaj spomenik.

Puk svoje naracije upisuje i u krajolik. Tako je ova priča o okladi svećenika i đavla ostavila trag jer “eno tamo je udario đavo repom kada je umirao i ostala je udolina gdje je udario”. Obelisk Varešani nazivaju baba krsatača i pred njim su neposlušna djeca morala ispovjediti svoje grijehe prije dolaska u svetište u Olovu. O nastanku vode sv. Roka nisam uspio naći predaju. Tijekom boravka u Bakićima susreo sam dvije muslimanke na samom izvoru koje su potvrdile priču o čudotvornosti vode i njezino ime vezano uz sv. Roka.

Predaje o rušenju crk­ve i samostana

Crk­va i samostan u Olovu zapaljeni su u noći 1/2. kolovoza 1704. po nalogu lokalnog upravitelja Sefer-paše koji je platio nekom Ciganinu Kotromanu da zapali olovsko svetište. U požaru je sve izgorjelo i od tada se ne zna ništa o Gospinoj slici. I katolici i muslimani imaju nekoliko predaja o kazni koja je zadesila onoga tko je zapalio crk­vu. Muslimani kažu da se Ciganin pretvorio u kameno brdo iznad crk­ve odmah čim je zapalio svetište. Kod katolika iz župe Jelaške spominje se predaja kako je poslije paljenja olovske crk­ve Ciganin nastavio paliti sve crk­ve u okolici i kada je zapalio onu u Jelaškama, “sva mu se utroba prosula i na mjestu je umro”. Hodočasnicima iz Vareša neki stariji su znali pokazivati kamene tragove ravnomjerno raspoređene u šumi koji su ostali od Ciganina koji je zapalio crk­ve u Olovu i Bakićima.

Muslimani u predaji kao razlog za rušenje crk­ve vide u neslozi fratara jer “su se nešto fratri posvađali i to se Gospi nije svidjelo pa je ona otišla iz Olova”. Kada je Gospa pobjegla (muslimani nikada ne spominju sliku) iz zapaljene crk­ve onda je stala na jednoj njivi koja se od tada zove Gospina njiva. Vlasnica te njive i danas živi u Gornjem Olovu i kaže da je to obična mala livada samo što je dosta ravna tamo gdje je Gospa zastala gledajući zapaljenu crk­vu. I katolici u okolici Kraljeve Sutjeske imaju predaje o tome da je Gospa krenula iz Olova za Kraljevu Sutjesku, ali “kada je došla do Teševa žetelice su žele pšenicu i zvonilo je podne. Nisu se pomolili i onda se Gospa vratila u Olovo. Zato naš narod [iz Kraljeve Sutjeske] grne u Olovo”. I u drugoj predaji govori se opet o narušavanju podnevne obveze moljenja molitve Anđeo Gospodnji kao razlogu povratka Gospe iz Kraljeve Sutjeske u Olovo, samo što se ovaj puta radi o svatovima koji nisu prekinuli pjesmu u podne.

Kod katolika nisam uspio čuti predaja o Gospinoj stazi što su muslimani kazivali i pokazali pješačku stazu iznad olovske crk­ve kojom nitko ne prolazi, ali nikada nije zarasla jer tuda je Gospa otišla iz zapaljene crk­ve.

Predaje o crnom kamenu

Uz crni kamen u Olovu pale se svijeće. Često se spominje kao kultni objekt koji jamči kontinuitet olovskog svetišta. Skloniji sam mišljenju da je duboko ukopan dovratak porušene crk­ve postao kultni objekt kada se tijekom uklanjanja ostataka nije mogao izvaditi iz zemlje. Kako je on ostao jedini iznad zemlje, poslije raščiš­ćavanja terena za gradnju nove crk­ve vjerojatno se tada oko njega počelo spontano paliti svijeće. Oko kamena su se također isprele predaje koje govore da je to kamen na kome je Gospa sjedila dok je dojila Isusa. Druga jedna predaja govori kako su se Sotona i njegovi anđeli došli veseliti nad porušenim svetištem. A Gospa i Božji anđeli su potjerali ove sotonske i kada ništa nije mogao uzeti đavao je samo repom dotakao ovaj kamen i zato je crn. Ipak, među zanimljivije spada predaja o tom kamenu koju su mi ispričali župljani u Čemernu kazujući kako je “to kamen koji je bio u Isusovu grobu i kada je Isus uskrsnuo kamen je krenuo za njim u raj. Isus se okrenuo i rekne kamenu: ‘O, kamene, okamenio se.’ I onda je kamen pao u Olovo. I svake godine kamen se spusti koliko je pšenično zrno. Kada se vrh kamena izravna sa zemljom bit će smak svijeta”.

Gospina voda

Mnoga hodočasnička mjesta nastala su uz izvore mineralne vode. U Olovu je izvor mineralne vode koji nosi naziv Gospina voda. O izvoru kao kultnom mjestu nema nikakvih zapisa u arhivi svetišta. Jedini pisani trag je, već spomenuta, pripovijetka Ive Andrića. Tamo je opisan nadsvođeni bazen ljekovite vode. Na fotografijama starog Olova vidi se mala kućica koja se preteča današnjeg lječilišta u kome je odveden izvor mineralne vode. Gospina voda bila je kultno mjesto sve dok “partizani nisu uzeli vodu i odveli je u hotel. Ali ne mogu oni ništa. Opet je Gospa narodu ostavila izvor. Eno, kako god uzmu, na drugom mjestu izvire. I, mnogo naroda ne zna za vodu, inače nije se moglo prije prići. Jedan je doktor iz hitne pomoći pitao bi li mi [katolici] voljeli da nam opet ozidaju bazen. A, čovječe kako ne bi bili sretni. Pa, vidi samo kako izvire voda kada je god zatvore. Neće Gospa ostaviti naroda bez svoje vode”. Ispričala mi je to župljanka iz župe Vijaka poslije molitve i umivanja na izvoru vode nedaleko od bazena. Ljekovitost vode i muslimani i katolici pripisuju njezinom izvoru ispod crk­ve. Osim, što muslimani kazuju da se i crk­va dala izgraditi iznad pećine u kojoj stanuje Gospa i ispod čijih nogu izvire voda koju i oni zovu Gospina voda. Mnogi i danas uzimaju ovu vodu i piju je. Katolici pak nose vodu domovima i njome blagoslivljaju kuću i okućnicu.

Ovo je samo dio prikupljene građe o olovskom svetištu u kome je zajedničko dijeljenje prostora katoličkih hodočasnika i muslimanskih stanovnika intenzivirano prenoćištima katolika u domovima muslimana, dijeljenje hodočasničkog vremena i sudjelovanja muslimana na misama, kao i njihovo druženje izvan svetišta bilo kontekst u kome se stvarao, interpretirao i prenosio korpus naracija. Zajedničko korištenje mjesta i prostora podrazumijeva i dijeljenje nekih vrijednosnih ideala kao što su vjera u posredničku osobu Marije, Gospe Olovske, i duhovna privlačnost olovskog svetišta čime se mogu tumačiti zajednički elementi u interpretaciji povijesnih događaja i iskustva Svetoga usmenim kazivanjima. Različitosti motiva i interpretacija istih povijesnih događaja u narativnim formama kod katolika i muslimana mogu se promatrati i u odnosu na pozicioniranje današnjih nositelja usmenih kazivanja u odnosu na društveno pamćenje i sudjelovanje u povijesnim događajima pripadnika njihove etničke i religijske skupine. Priče kojima puk pripisuje čudesna izlječenja pripadaju drugom žanru i zato nisu spominjane u ovom radu.

(Knjiga Kalendar sv. Ante 2013.)

Objava Predaje katolika i muslimana o marijanskom svetištu u Olovu pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Etnoloških i antropoloških istraživanja pučke pobožnosti u Bosni i Hercegovini gotovo nema. Teolozi su pisali više teorijske prikaze, a neke od obrađenih tema su uglavnom hodočašća. Mislim da na teološkim fakultetima još uvijek nema posebnog kolegija, niti seminara o pučkoj pobožnosti, pa ostaje jedan od raskoraka između prakse koja vlada na „terenu“ i oskudnog teorijskog znanja o pučkoj pobožnosti. Ono s čime se svećenici susreću u svome radu je i pojava grobova na koje vjernici odlaze, mole, obavljaju različite zavjete, ostavljaju darove ili votive i svjedoče o uslišanjima.

Naziv „kultni grobovi“ preuzet je iz prvog, i do sada jedinog rada o ovoj temi, koji je napisala Radmila Filipović – Fabijanić još daleke 1978. godine. Ona se u svome radu zadržala na ustanovljivanju i evidentiranju kultnih grobova znanih i neznanih osoba na teritoriju Bosne i Hercegovine, na koja se dolazilo radi traženja pomoći i ozdravljenja dajući i kratki prikaz kako se to vršilo. Vrijednost njezina rada nije samo što je prvi i jedini, nego i velik broj podataka skupljenih po literaturi i etnografskim istraživanjima. Međutim, rad nosi pečat i povijesne uvjetovanosti. To se vidi iz traženja pretkršćanskih i magijskih elemenata u načinu obavljanja kulta. Obilazak oko groba ona tumači kao magijsku zaštitu moći kruga bez stvarnog značenja za one od kojih je prikupljala podatke.

Iz podataka dobivenih njezinim istraživanjem kultnih grobova i grobalja ima čudnih zaključaka, ali u ovome radu nema potrebe za takvim razlaganjima. Možda, ipak, treba napomenuti da se među etnolozima i antropolozima stavovi crkava prema pučkoj pobožnosti – a pritom se misli na lokalno svećenstvo – često tumače odbijanjem i nerazumijevanjem izvanliturgijskih pobožnih praksi. Kako je pučka pobožnost novija tema u hrvatskoj etnologiji, onda će na red sigurno doći i radovi o odnosu svećenika i njihovih vjernika prema pučkoj pobožnosti.

Pobožni čini koji se obavljaju na kultnim grobovima su veoma različiti. Odlazak na grobove, iako puk to tako rijetko naziva, ima gotovo sve elemente hodočašća. Uglavnom su to privatni posjeti, a rjeđe su organizirana hodočašća i slavljenje svetih misa na ovim grobovima. Pobožne prakse su veoma različite: obilazak groba na koljenima, donošenje zavjetnih darova (votiva), odnošenje zemlje i moljenje različitih oblika molitava i obavljanje zavjeta. Ono što kod nekih posebno dolazi do izražaja jest važnost odlaska na grob prije izlaska sunca na mladu ili Mladu nedjelju. U dosadašnjim etnološkim istraživanjima se malim slovima pišu mlade nedjelje kao kalendarske prve nedjelje poslije mladog mjeseca, a velikim čašćenje mlade nedjelje kao Marijina dana.

Razloga zašto svećenici ne odlaze s pukom na ova mjesta može biti puno. Međutim, barem meni nitko za šest godina teološkog studija nije spomenuo ovakve pobožne prakse ili govorio o mladoj nedjelji. Još je jedna pojava vezana s time da se nazivima cijelog groblja daje ime po kultnom grobu (Čotino groblje, ili u turićkom groblju koje zovu i fra Lovrino groblje…).

Odlazak na grobove poznatih osoba uvijek se mora promatrati u odnosu na njihov krepostan život ili mučeničku smrt koji su, po uvjerenju puka, razlog po kojima se utječu zagovoru osoba čije grobove pohađaju. Sigurno se ranije znalo o životima onih za koje danas kažemo da su nepoznate osobe, ali vremenom se izgubilo iz sjećanja, dok se i dalje odlazi moliti na njihove grobove. Koliko god neki ove odlaske nazivali praznovjernim, njih će biti dok ljudi osjećaju potrebu i dok se ispunjavaju njihovi subjektivni doživljaji uslišanja po zagovoru onih na čijim se grobovima mole.

Radmila Fabijanić je imala podatke o grobovima poznatih i nepoznatih osoba, kao i o kultnim grobljima. Ovdje donosim cjelovit popis uz dopunu nekih grobova kojih nema u njezinu radu, ali i napomenu da sigurno ima još grobova za koje ne znamo da ljudi na njih odlaze u različitim životnim potrebama:

Grobovi poznatih osoba:

• Oračev grob više sela Perutac u okolici Drežnice;
• Grob don Tome Kolakovića, popa glagoljaša u Šujici;
• Fra Lovrin grob u Turiću, općina Gradačac;
• Grob don Andrije Čavlinovića na Kupresu;
• Grob don Jakova Čotića u Blagaju, okolica Kupresa;
• Grob fra Jerke Mihaljevića u Osmanlijama, okolica Kupresa;
• Tolin grob više sela Osmanlija, okolica Kupresa;
• Ivin grob iznad sela Ratkovine u okolici Kupresa grob je Ive Romić;
• Grob Kate Lozić pod planinom Grguljačom, iznad sela Osmanlija, okolica Kupresa;
• Grob fra Bariše Drmića nalazi se u groblju Mekovac pokraj samostana na Širokom Brijegu;
• Jurin greb u Rasnom, okolica Širokog Brijega;
• Grob fra Rafe Barišića nalazi se u samostanskoj crkvi na Širokom Brijegu;
• Grob biskupova tajnika u Posuškom Gradcu;
• Grobovi Bosanaca Kustura u šumi Gozd Mučilovac na lokalitetu zvanom Ritke Bukve u Rakitnom, okolica Posušja;
• Jozin greb u selinam, u Mukinju, okolica Posušja;
• Katin greb u šumi iznad Mukinja, okolica Posušja;
• Kužni grebovi u selu Vlašinama u mjestu koje se zove Ljubića stanine, okolica Posušja;
• Matin grob u šumi kod Vrpolja, iznad Koljana, okolica Posušja;
• Pratarski grob u groblju Jelici, na putu za Petroviće, okolica Posušja;
• Salaverov grob u Sutini, okolica Posušja;
• Tajin greb, a Tajino ime je Mate Šarića iz sela Dabio, okolica Posušja;
• Divin grob na Kedžari, Rama;
• Grob svete Luke na groblju časnih sestara na Betaniji, Sarajevo;
• „Grob“ isusovca Petra Barbarića na groblju Bojna u samom Travniku;[1]
• Grob Joze Furundžije u župi Dobretići;
• Grob Mihovila Grahovčića u selu Grahovčići, okolica Travnika;
• Grob fra Franje Zubića u selu Bučići, na groblju Komarda, okolica Novoga Travnika.

Grobovi nepoznatih osoba:

• u sredini Oborskog polja, okolica Konjica,
• u šumi u selu Crnićima, na mjestu Jelaške, okolica Kreševa; u mjestu Jastrebine, kad se iz Kreševa ide za selo Vranke,
• u selu Boljkovićima, okolica Kiseljaka;
• u Zborištu uzvisina usred polja Rakitnog, okolica Posušja;
• u Ivan-docu, pod pećinom zvanom Jelenak Brdo kod Zlomislića staja na Blidinju, okolica Posušja;
• u Rami ima više kultnih grobova nepoznatih osoba, a to su: u Pandinu docu, u selu Krnčićima, na kosi Prigrađu, u selu Kućanima, na brdu Lapsunju, u selu Lizopercima, na Kivačama, u selu Ljubuncima, u selu Ošljanima, na mjestu zvanom Sadovina;
• u selu Čukle, okolica Travnika;
• u muslimanskom selu Dub, okolica Travnika (ide mu se od Han Bile);
• u selu Vrselje, na mjestu Viništa, okolica Travnika.

Kultna groblja:

• u selu Obare, okolica Konjica;
• staro groblje Ričina, okolica Posušja;
• Đerekovo greblje u Vrpolju, okolica Posušja;
• U selu Podbor, na Osretku, Rama.

Ovaj popis sigurno nije potpun. Iako se nisam posebno bavio ovom temom, za neke grobove, koji nisu navedeni, od ranije sam znao, a dovoljno je bilo nekoliko pitanja prijateljima i saznao sam da ih ima mnogo više. I to su:

Grobovi poznatih osoba:

• sveti Šimo Ivkić u Vidovicama, okolica Orašja;
• grob Janje Jakšić u istom starom groblju nedaleko od groba Šime Ivkića;
• grob u Livnu i mjesto pogibije fra Lovre Karaule u Žiroviću, okolica Livna;
• Nakića križ ili Nakića grob u Koritima, okolica Tomislavgrada;
• Grob Mare Jukić u Žepču.

Grobovi nepoznatih osoba:

• grob u Golešima, okolica Maglaja (podatak dao Franjo Marić);
• grob u Deževicama, okolica Kreševa (podatak dao Milo Jukić).

Ovaj popis, sam za sebe, govori koliko je raširena pojava u Bosni i Hercegovini odlazaka na grobove gdje se obavljaju različite pobožne prakse. A o odnosu Crkve prema pohodima i čašćenjima pučkih svetaca možda najslikovitiji prikaz daje kardinal Vinko Puljić u predgovoru knjizi o fra Lovri Milanoviću gdje kaže: „Treba odati priznanje vjernom puku, koji je bez straha u svim režimima prenosio s koljena na koljeno usmenu predaju i tako sačuvao sjećanje na te svijetle likove. Ujedno je svojom pučkom vjerom molio zagovor tih mučenika, jer je vjerovao da je njihova smrt dokaz vjernosti Bogu, Crkvi i svom narodu kojem su služili. Kroz tu su se pobožnost nadahnjivali i tražili snagu vjere za ustrajnost i vjernost u svim vremenima. Šteta je što nismo imali mogućnosti i umješnosti pa pripremili i pokrenuli procese za beatifikaciju tolikih svijetlih likova koji zasvjedočiše svoju vjeru mučeničkom smrću. Mnoge su bile zapreke, a koji put i naša duhovna kultura vrednovanja velikana duha i vjere. Da bi svoju inertnost opravdali, znali smo tražiti kojekakve razloge, a pobožni vjerni puk nije tražio opravdanja nego je utvrđivao svoju vjeru svojom molitvom i pokorom na grobovima mučenika.“

[1] Ovo „grob“ pod navodnim znacima stavila je autorica za one koji slute da toga groba nema. Naime, komunisti su, navodno, prenijeli tijelo sjemeništarca Petra Barbarića u ovo groblje, a kasnije je tijelo pronađeno u sjemenišnoj crkvi u Travniku.

Objava Kultni grobovi u Bosni i Hercegovini pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.