Na putu susreta

Na putu u Jeruzalem Isus dolazi do Jerihona. Koliko se u njemu zadržao i što je činio ne znamo. Marko, neobično, odmah pripovijeda o njegovu izlasku. Na putu ispunjenja povjerena mu spasenjskoga poslanja Isusa slijede učenici i silno mnoštvo. No autorov pogled zaustavlja se na slijepoga prosjaka Bartimeja, sina Timejeva koji je sjedio kraj puta (usp. Mk 10,46). U ono vrijeme slijepci su bili na margini društva, isključeni iz društvenoga i vjerskoga života. Zbog teške bolesti koja se smatrala posljedicom osobnih grijeha ili grijeha roditelja, smatrani su odbačenima i od Boga. Da bi preživjeli bili su primorani prositi, te ih je bilo uobičajeno susresti uz put. Upotreba glagola „sjediti” u imperfektu koju nalazimo u izvornom tekstu na grčkom jeziku upućuje na njegovo svakodnevno sjedenje kraj puta. Međutim, put ovdje ima i snažno simbolično značenje. Riječ je o putu ispunjenja spasenjskoga poslanja Isusa mesije, o putu njegove poslušnosti Očevoj volji i o putu poziva nasljedovanja njegovih učenika. Put pored kojega je sjedio nadajući se daru kojega dobronamjernog prolaznika, put je susreta koji će mu u potpunosti promijeniti život.

Ustrajan vapaj i nepokolebljiva vjera

Bartimej je slijep, ali nije gluh. „Kada je čuo da je to Isus Nazarećanin, stane vikati: ʻSine Davidov, Isuse, smiluj mi se!ʼ” (Mk 10,47). To je prvi i jedini put u Markovu evanđelju da se netko obraća Isusu nazivajući ga Sinom Davidovim i to čak dva puta. Iznenađujuća je i činjenica da to čini slijepac. Riječ je o vrlo važnom nazivu u židovskoj tradiciji koji se već u I. st. pr. Kr. upotrebljavao kao mesijanski naziv. Naziv „Sin Davidov” izražavao je iščekivanje mesije osloboditelja kao ispunjenje obećanja iz 2 Sam 7,12-16: „I kad se ispune tvoji dani i ti počineš kod svojih otaca, podići ću tvoga potomka nakon tebe, koji će se roditi od tvoga tijela, i utvrdit ću njegovo kraljevstvo. On će sagraditi dom imenu mojem, a ja ću utvrditi njegovo prijestolje zauvijek. Ja ću njemu biti otac, a on će meni biti sin: ako učini što zlo, kaznit ću ga ljudskom šibom i udarcima kako ih zadaju sinovi ljudski. Ali svoje naklonosti neću odvratiti od njega, kao što sam je odvratio od Šaula koga sam uklonio ispred tebe. Tvoja će kuća i tvoje kraljevstvo trajati dovijeka preda mnom, tvoje će prijestolje čvrsto stajati zasvagda.” Slijepi Bartimej prepoznaje, dakle, Isusa kao Sina Davidova, mesiju osloboditelja. O tome svjedoči i zaziv „smiluj mi se” koji često susrećemo u Psalmima u kontekstu duhovne i tjelesne potrebe u kojoj se pojedinac ili zajednica obraća Bogu za pomoć. Mnogi ga ušutkivahu, ali on još jače vikaše: „Sine Davidov, smiluj mi se!” (Mk 10,48). Marko ne precizira tko su „mnogi” koji ga ušutkivahu. No jedno je sigurno: u svojoj vjeri u Isusa mesiju i u svom povjerenju u njegovo spasenjsko djelovanje Bartimej je neustrašiv i nepokolebljiv. Zapanjujuća je suprotnost između vjere slijepca Bartimeja i duhovne sljepoće vidjelaca. Isus se zaustavi i reče: „Pozovite ga!” (Mk 10,49). Ne znamo tko su posrednici Isusova i Bartimejeva susreta, ali je zanimljivo uočiti riječi podrške i ohrabrenja kojim se obraćaju slijepcu: „Ustani! Zove te!” (Mk 10,49). Na Isusov poziv Bartimej reagira poput vidioca: baci sa sebe ogrtač, skoči i dođe k Isusu (Mk 10,50). Iako će neki u njoj vidjeti simbolično značenje Bartimejeva odbacivanja vlastite prošlosti, naglasak je iznova na snazi njegove vjere. Na Isusovo pitanje: „Što hoćeš da ti učinim?” slijepac odgovara: „Učitelju moj, da progledam.” (Mk 10,51).

Nasljedovanje Raspetoga

Na Bartimejevu molbu: „Učitelju moj, da progledam” Isus ne odgovara gestom ozdravljenja, nego imperativom „idi” i konstatiranjem o spasenjskoj snazi njegove vjere: „vjera te tvoja spasila!” (Mk 10,52). Marko ne pripovijeda o reakciji mnoštva i učenika koji su svjedočili Bartimejevu čudesnom ozdravljenju. U autorovim očima daleko je važnija reakcija slijepca koji na Isusovu putu u Jeruzalem gdje će u muci, smrti u uskrsnuću ispuniti Očev spasenjski naum ljubavi postaje model autentičnoga učenika Isusa, raspetoga mesije. Iako se ovdje ne radi o pozivu na nasljedovanje kao što je to bio slučaj u pozivu Isusovih učenika, ipak imperativom „idi” Bartimej je pozvan na hod putem Raspetoga. Povratak tjelesnoga vida u snazi njegove vjere u Isusovu spasenjsku moć omogućava Bartimeju nasljedovanje Isusa na njegovu putu muke i smrti, koji je jedini put spasenja. Isus, Sin Davidov, milosrdni je mesija, koji na svom putu križa vraća vid slijepcu objavljujući ispunjenje mesijanskih iščekivanja i početak mesijanskoga vremena. Na tom putu mesije raspetoga kojim su pozvani ići i njegovi učenici Marko prikazuje čitateljima Bartimeja koji izliječen od sljepoće, za razliku od učenika koji ne razumiju i koji se opiru Isusovoj muci i smrti, čvrstom vjerom i nepokolebljivim povjerenjem slijedi Isusa na njegovu putu u Jeruzalem. Odgovarajući na uvodno pitanje možemo reći da su istinski slijepci učenici, a ne Bartimej. Put nasljedovanja Isusa mesije, put je nasljedovanja Raspetoga kojim su pozvani hoditi učenici svakoga vremena. U susretu s nama koji poput Bartimeja, nerijetko nemoćni i obeshrabreni, umornih pogleda i ugaslih nadanja, sjedimo uz put, Isus nas poziva na put vjere i nasljedovanja Raspetoga. Riječ je o putu darivanja vlastitoga života Bogu i bližnjemu, jedini put u kojemu ćemo pronaći smisao svojega ljudskoga i vjerničkoga „biti” i „činiti”. U poslušnosti njegovoj spasenjskoj Riječi, posebice u ovoj Jubilarnoj godini nade, zbacimo sa svojega srca ogrtač straha i nesigurnosti, nepovjerenja i tjeskobe, podignimo svoje umorne oči i hrabro hodimo prema svojemu Jeruzalemu, sijući uz put sjeme nade koje će u osobnom susretu s Uskrslim roditi novim životom.

Objava Pogled smilovanja pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Želiš li ozdraviti?

Ivan ne navodi njegovo ime omogućavajući čitatelju lakše identificiranje s njim, ali precizira njegovu starosnu dob. Obično mislimo da je uzeti bolovao trideset i osam godina kako i proizlazi iz redovitoga prijevoda na hrvatskom jeziku: „bijaše ondje neki čovjek koji je trpio od svoje bolesti trideset i osam godina” (Iv 5,5). Međutim, glagol ehō – „imati”, koji se u biblijskim i izvanbiblijskim tekstovima upotrebljavao za izražavanje starosne dobi i koji autor upotrebljava ovdje kao i u 8,57, upućuje na starosnu dob uzetoga.

Isusov susret s uzetim započinje pogledom koji u čitatelju budi iščekivanje, jer je i put nasljedovanja prvih učenika započeo Isusovim pogledom. Doznavši da je već dugo u tom stanju, Isus mu prilazi govoreći: „Želiš li ozdraviti?” (Iv 5,6). Tim pitanjem Isus ulazi u dijalog, u odnos s čovjekom u potrebi, pripremajući dar čudesnoga ozdravljenja. Za razliku od čitatelja uzeti ne zna tko je Isus i ne očekuje od njega ozdravljenje. Ljubazno se obraćajući nepoznatom sugovorniku nazivom Kyrie – „Gospodine”, koji ovdje nema kristološko značenje, uzeti ne moli ozdravljenje, nego mu prikazuje stanje potpune napuštenosti i nemoći u kojemu se nalazio. Odgovor na izvornom grčkom jeziku koji u doslovnom prijevodu glasi: „Gospodine, čovjeka nemam koji bi me uronio u kupalište kad se voda uzbiba. Dok ja stignem, drugi već prije mene siđe” (Iv 5,7) odražava želju uzetoga za ozdravljenjem kao i židovsko pučko vjerovanje u nadnaravnu moć vode.

Ustani

U susretu s uzetim utjelovljeni Logos izgovara svoju spasenjsku riječ: „Ustani, uzmi svoju postelju i hodi!” (Iv 5,8). Imperativom egeire – „ustani” Isus poziva uzetoga na povratak u život. Naime, u Novome zavjetu glagol egeirō upotrebljava se u značenju „podići”, „ustati” i „uskrsnuti”. Budući da se uzeti nalazio u stanju svojevrsne društveno-religiozne smrti, imperativ egeire možemo čitati u dvostrukom smislu: doslovnom u kojemu bi Isus pozivao uzetoga da se digne sa svoje postelje i simboličnom u kojemu bi ga pozvao na prijelaz iz smrti u život. Uzeti ne odgovara ništa, ne postavlja pitanje, ne traži pojašnjenje. U tišini i bezuvjetnoj poslušnosti Isusovoj spasenjskoj riječi uzeti ustaje, uzima svoju postelju i hoda.

Susret Židova i uzetoga započinje konstatacijom: „Toga dana bijaše subota” (Iv 5,9b). Unatoč poznavanju proročkih navještaja ispunjenja mesijanskih vremena u čudesnim znakovima ozdravljenja, za Židove je ozdravljenje uzetoga prekršaj subote. Na upozorenje Židova o nošenju postelje koje je bilo posljednje od 39 poslova koje je prema Zakonu bilo zabranjeno činiti subotom, uzeti odgovara: „Onaj koji me ozdravi reče mi: ‘Uzmi svoju postelju i hodi!’” (Iv 5,11). Većina autora u tom odgovoru vidi obranu ili odbacivanje osobne odgovornosti. No, pred židovskim religiozno-političkim autoritetima koji gube iz vida ozdravljenje i za koje je važan samo prekršaj subote, uzeti se poziva na autoritet nepoznatoga iscjelitelja.

Vrhunac dijaloga između uzetoga i Židova pitanje je o Isusovu identitetu: „Tko je taj čovjek koji ti je rekao: ‘Uzmi i hodi?’” (Iv 5,12). Pitanje koje će i u nastavku Evanđelja biti u središtu Isusovih rasprava sa Židovima u ovom trenutku ostaje bez odgovora. Na taj način dijalog uzetoga i Židova završava šutnjom koju autor opravdava činjenicom da ozdravljeni nije znao tko je taj jer je Isus nestao u mnoštvu što se ondje nalazilo.

Više ne griješi

Nakon rasprave sa Židovima, Isus nalazi uzetoga u Hramu kamo je otišao zahvaliti Bogu za primljeni dar. No odlazak u Hram označava i njegov povratak u društveno-religiozni život. Ne radi se o slučajnom susretu, nego o susretu koji je plod Isusova željena i aktivna traženja i koje kao takvo upućuje na početak nasljedovanja prvih učenika. Isus prekida šutnju kojom se završio prvi susret obraćajući se uzetomu riječima: „Eto, ozdravio si! Više ne griješi da te što gore ne snađe!” (Iv 5,14). O kakvom je grijehu riječ?

Riječi kojima Isus poziva uzetoga da usmjeri svoj pogled prema budućnosti, govore nam da se Isusovo upozorenje ne odnosi na učinjeni grijeh nego na onaj koji mu prijeti. Bolest uzetoga, poput bolesti slijepca od rođenja i Lazara, nije bila posljedica grijeha, niti je bila na smrt, nego na proslavu Božjega spasenjskog djelovanja i vjeru. Isus poziva uzetoga da nastavi prepoznavati Božje spasenjsko djelovanje u Isusu Kristu vjerujući u snagu njegove spasenjske riječi. Gore što ga može snaći je nevjera koja bi ga lišila vječnoga života.

Uzeti ne odgovara ništa, ali reagira navješćujući. Da je izabrao put vjere, a ne put osude proizlazi iz rječnika i sadržaja njegova navještaja: „Čovjek ode i javi Židovima da je Isus onaj koji ga je ozdravio” (Iv 5,15). Glagol anaggellō – „javiti”, „objaviti”, „navijestiti”, koje autor upotrebljava u opisu djelovanja uzetoga nalazimo i u Iv 4,25 vezano za Samarijankin govor o Mesiji te u Isusovu navještaju dolaska Duha Istine (Iv 16,13-15). U oba slučaja riječ je o navještaju mesijanske istine. Nadalje, navještaj uzetoga ne odnosi se na identitet onoga koji je prekršio subotu, nego na onoga koji ga je ozdravio. Umjesto da je izdao Isusa, uzeti se poziva na njegovo terapeutsko djelovanje, implicitno ukazujući na Božje spasenjsko djelo koje se u njemu ispunja.

Navještaj uzetoga završava bez ijedne opservacije ili dodatnoga pitanja od strane Židova. Ali i u ovom slučaju riječ ostala u šutnji izazvat će reakcije. Za razliku od uzetoga koji je prethodno djelovao navješćujući, Židovi reagiraju proganjajući Isusa i želeći ga ubiti jer je kršio subotu i jer je Boga nazivao svojim Ocem, izjednačavajući sebe s Bogom što se prema Lev 10,16 kažnjavalo smrću.

U Isusovu susretu s uzetim evanđelist Ivan nam prikazuje još jedan model vjere. Paradoksalno, uzetomu koji među mnoštvom bolesnika koji su ga okruživali, ali i među mnoštvom hodočasnika koji su za blagdan dolazili u Jeruzalem nije imao čovjeka koji bi mu pomogao, dolazi ususret utjelovljeni Logos. Stoga je vjernik pozvan u svom životu utjeloviti Riječ, postajući bratom i sestrom onima koji nemaju nikoga i koji žive u tragičnim situacijama nemoći i potrebe, posebice onima koji se nalaze „izvan hrama”, svjestan da je čovjek autentična slika Božja i primarno mjesto njegove nazočnosti. U tom svjetlu vjernik je pozvan uvijek iznova ispravljati svoje pogrešne interpretacije Zakona stavljajući, poput Isusa, u središte svojega „biti” i „djelovati” čovjeka i njegovo spasenje i svjedočeći Boga ljubavi i života. Autentičan vjernik je onaj koji se ne zatvara u praktički formalizam ili kruti moralizam koji osuđuje i ubija, nego je onaj čiji se osoban odnos s utjelovljenom Riječju preobražava u odgovornu i djelatnu zauzetost za dobro i spasenje čovjeka. Poput uzetoga u osobnom susretu s Isusom u poslušnosti njegovoj riječi prijeđimo iz smrti u život, svjedočeći i navješćujući Boga ljubavi.

Objava Isusov susret s uzetim (Iv 5,1-47) pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Grijeh u Starom zavjetu

Najčešća riječ koja se u Starom zavjetu koristi za ono što mi označavamo grijehom jest hebrejska riječ het i hattat. A osnovno značenje te riječi je „promašiti cilj”. Dakle, riječ ne označava neku intelektualnu pogrešku u prosudbi, nego se prije svega radi o pogrešci da se „postigne cilj”. Znači čovjek nije uspio „stići do cilja” i to je „grijeh – pogreška”. Riječ het se koristila i u situacijama kad bi došlo do „kršenja – razvrgavanja” ugovora među narodima. „Grijeh” je i „nevjera, nelojalnost” dogovoru između dvije strane. Tako da recimo Stari zavjet kaže da je het-grijeh nevjera dogovoru koji je bio između Šaula i Davida o nenapadanju. Pa tako David kaže: „O, moj oče, pogledaj i vidi skut od svoga plašta u mojoj ruci: odsjekao sam skut od tvoga plašta, a tebe nisam ubio; spoznaj i vidi da u mojoj ruci nema ni zlobe ni opačine. Ja nisam zgriješio protiv tebe, a ti vrebaš na moj život da mi ga uzmeš!” (1 Sam 24,12). Grijeh-het je inferiorniji kad ne ispuni svoj zadatak, ili kad domaćin ne pokaže gostoljubivost.

U tom smislu, srž „grijeha”, prema starozavjetnom poimanju je kršenje saveza, ali isto tako, budući da je temeljno značenje riječi het „promašiti cilj”, onda grijeh znači i „nečinjenje”. To jest, ako osoba nešto ne čini, ona je odgovorna za to. „Grijeh” znači „neuspjeh” u smislu da čovjek nije uspio učiniti nešto što je trebao učiniti. U tom smislu Stari zavjet koristi još jednu riječ, a to je awon koja se obično prevodi kao „bezakonje, grešnost, odstupanje, devijacija”. Radi se o tome da dolazi do „iskrivljenja” u smislu da je normalnim postalo ono što se ne može uzeti za normalno; da je stvarnost i realnost postalo ono što ne bi smjelo biti. U tom smislu awon-grešnost znači iskrivljenje-deformiranost koja je ostala kao posljedica grešnoga čina. I kao posljedica toga, dolazi krivnja, koja je neka vrsta tereta što ga čovjek nosi zbog toga što je prouzročio deformiranost. Pa se onda koriste razne slike da bi čovjeku postalo „jasnije” i razumljivije što znači kad prouzroči neko „iskrivljenje” i kakve sve to posljedice ostavlja. Pa Stari zavjet koristi sliku „zahrđalog lonca s kojeg se hrđa ne skida” i koji izjeda čak i tvrdo željezo (Ez 24,6), želeći pokazati što „grijeh” čini i koju razornu moć ima. Kazna za „iskrivljenje” dokaz je da je čovjek odgovoran pred Bogom. U tom smislu grijeh je izraz neodgovornosti prema Bogu. Grijeh je pobuna protiv Boga. Tu se koristi riječ marah, koja temeljno označava pobunu djeteta protiv roditelja. Pobuna nije nešto „neosobno”, nešto što se osobe ne tiče; nego pobuna je svjesno odvajanje, uvreda koja izaziva ljutnju drugoga. Pobuna je tvrdoglavost, svadljivost, narav koja se svemu suprotstavlja.

Za označavanje grijeha se koristi i hebrejska riječ šeker koja znači „lagati”. Ali šeker ne označava samo „laganje” nego svaki grijeh. Laganjem se niječe stvarnost izražena riječima; a grijeh je nijekanje stvarnosti izražene činima. Za označavanje grijeha se koristi i riječ awen koja znači „problem”. Onaj koji griješi on pravi probleme, ne samo sebi nego i drugima.

A što kaže Stari zavjet, odakle potječe grijeh? Grijeh dolazi zbog nedostatka poznavanja Boga. Grijeh proizlazi iz zla srca (Jr 7,24: „A oni ne poslušaše, uho svoje ne prignuše, već pođoše po savjetu i okorjelosti zloga srca svojega; okrenuše mi leđa, a ne lice.”).

Grijeh u Novom zavjetu

Novi zavjet, u odnosu na Stari zavjet razrađuje i dodaje neke nove elemente kad se govori o grijehu. A to su prije svega tri stvari koje želi naglasiti. Prvo, grijeh je čin pojedinca. To jest, grijeh je individualni čin i svatko je osobno odgovoran za njega. Drugo, grijeh je stanje. I treće, grijeh ima moć. To jest, čovjek se ne smije igrati s grijehom i smatrati da je on bezazlen. Međutim, najveća novina koju donosi Novi zavjet u odnosu na grijeh, a što je i najveća utjeha vjernicima, jest činjenica da je Isus taj koji je pobijedio grijeh. Isusova pobjeda nad grijehom je revolucionarna, najradosnija vijest koja je prenesena ljudima. Ovim se nimalo ne umanjuje starozavjetna ideja o snazi grijeha, nego se prije svega želi istaknuti veličina i snaga Božjega spasenjskog djela u Isusu Kristu. Dakle, Stari zavjet naglašava da samo Bog može čovjeka osloboditi grijeha, a u Novom zavjetu imamo činjenicu da je Bog to i učinio. Da je čovjeka oslobodio grijeha.

Kad sinoptička evanđelja govore o grijehu, ona ne ističu toliko sam grijeh nego činjenicu, malo prije rečenu, oproštenja grijeha. Više ističu činjenicu da nam je Bog oprostio grijehe nego sam grijeh. Isus je pobijedio grijeh i stoga njemu nije nikakav problem družiti se s grešnicima, što on bezbroj puta i čini. Družeći se s grešnicima, Isus nije zanemarivao grijeh, u smislu da je smatrao da oni nemaju grijeha. Ni u kom slučaju. On je grešnike pozivao na obraćenje. Ali je svojim „ljudskim” stavom prema grešnicima, njima pomogao da shvate koliko ih Bog voli. A što je u konačnici „ubrzavalo” njihovo obraćenje. Kako bi bilo dobro kad bi takav stav i takvo ponašanje krasilo i svakoga kršćanina.

I Isus je bio svjestan da grijeh izvire iz srca (Mt 15,18-19: „Naprotiv, što iz usta izlazi, iz srca izvire i to onečišćuje čovjeka. Ta iz srca izviru opake namisli, ubojstva, preljubi, bludništva, krađe, lažna svjedočanstva, psovke.”). No, ono što je revolucionarno, i što je utjeha svakom vjerniku, jest činjenica da je za oproštenje grijeha samo potrebno tražiti oprost, i Bog ga daje. Klasičan primjer je Isusova prispodoba o „rasipnom sinu” kojem otac prašta samo zato što se pokajao i tražio oproštenje. Pa to nema nigdje, mogli bismo reći jednostavnim jezikom! Ima kod Boga! Nažalost kod ljudi najčešće ne.

Ivanovski spisi, za razliku od sinoptika, više govore i opisuju zlo grijeha i posljedice grijeha. Tako se ističe da je grijeh „bezakonje”, „nepravda”; da je onaj koji čini grijeh od đavla; da je rob grijeha. Grijeh je požuda tijela, očiju, oholost života. Grešnik više voli tamu nego svjetlo. Grijeh se suprotstavlja istini. I posljedica grijeha je smrt.

Kad Pavao govori o grijehu, njegova prvotna nakana je istaknuti da je sve čovječanstvo grešno – kako pogani tako i židovi. U prvom redu su to pogani zato što su odbili upoznati Boga, i okrenuli se pohotama svojih srdaca (Rim 1,24). Ali ni židovi nisu ništa bolji, zato što su mislili da će obdržavanjem zakonskih propisa zadobiti oproštenje – što nije točno. Pavao naglašava da je grijeh namjerni čin pojedinca, kao i to da je smrt posljedica grijeha. Međutim, smrt nema konačnu riječ. To jest, smrt Isusa Krista, uništila je grijeh koji donosi smrt. Umirući s Kristom grijehu, kršćanin pobjeđuje grijeh. Po smrti dolazi život. I ne samo da je važno umrijeti s Kristom grijehu nego je isto tako važno uskrsnuti s njim da bi kršćanin zadobio novi život.

Zaključak

Sveto pismo dakle naglašava da je grijeh općeljudska stvarnost. Međutim, iako je grijeh opći, on nema konačnu riječ. Potrebno je prvo umrijeti grijehu zajedno s Kristom; zatim suuskrsnuti zajedno s Kristom da bi se zadobilo život – i to život vječni! Pobjeda nad grijehom dolazi po smrti – smrti grijehu! To nije lako, ali je obveza svakoga vjernika. A u toj pobjedi nije sam i ne može pobijediti sam. Ima Isusa kao pomoć. I to kakvu pomoć!

Objava Grijeh u Bibliji pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

U Djelima apostolskim Luka se pojavljuje za vrijeme drugog Pavlova misijskog putovanja, ostaje u Filipima nekoliko godina sve dok se Pavao nije vratio sa svog trećeg putovanja, kada mu se pridružuje do Jeruzalema i ostaje u njegovoj blizini dok je ovaj bio pritvoren u Cezareji. Kroz ove dvije godine Luka je imao vremena skupljati informacije i razgovarati s osobama koje su osobno poznavale Isusa. Slijedio je Pavla na opasnom putovanju u Rim, gdje je bio njegov vjerni pratitelj. Samo je Luka bio sa mnom, piše Pavao (2 Tim 4,11).

Luka je, i sam plemić, pisao za kršćane plemićkog roda. Evanđelje otkriva Lukinu stručnost u klasičnom grčkom stilu, kao i njegovo duboko poznavanje židovskih izvora.

Karakteristika Lukina stila može se najbolje vidjeti po naglascima u Evanđelju, koji su stavljeni po brojevima u podnaslove: (1) Evanđelje milosti: Luka naglašava Isusovo suosjećanje i strpljivost s grešnicima i patnicima. Bio je širokogrudan i otvoren prema svima, pokazujući smilovanje prema Samarijancima, gubavcima, carinicima, vojnicima, javnim grešnicima, neodgovornim pastirima, siromasima. Za razliku od ostala tri pisca Evanđelja, jedino Luka bilježi pripovijesti o ženi grešnici, izgubljenoj ovci i drahmi, o rasipnom sinu, o dobrom razbojniku; (2) Evanđelje sveopćeg spasenja: Isus je umro radi svih. On je sin Adamov, ne samo Davidov, a plemići su također njegovi prijatelji; (3) Evanđelje siromašnih: istaknuti su mali ljudi – Zaharija i Elizabeta, Marija i Josip, pastiri, Šimun i starija udovica Ana. Također je zaokupljen onim što mi danas zovemo evanđeosko siromaštvo; (4) Evanđelje apsolutnog odricanja: naglašavao je potrebu za potpunim predanjem Kristu; (5) Evanđelje molitve i Duha Svetoga: on opisuje Isusa kao molitelja prije svakog važnog koraka u njegovoj službi. Duh vodi Crkvu njezinu konačnom dovršenju; (6) Evanđelje radosti: Luka uspijeva portretirati radost spasenja koje je prodrlo u ranu Crkvu.

Konac Lukina Evanđelja: Zatim ih povede u blizinu Betanije, podiže ruke pa ih blagoslovi. I dok ih je blagoslivljao, rastade se od njih: bî uznesen na nebo. Oni padoše ničice pred njim pa se zatim s velikim veseljem vratiše u Jeruzalem, gdje su sve vrijeme bili u hramu hvaleći Boga (Lk 24,50-53).

Objava Evanđelist Luka pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Matejevo evanđelje počinje rodoslovljem „Isusa Krista, sina Davidova, sina Abrahamova”. To rodoslovlje uključuje 41 ime i sadrži pučku tradiciju o lozi Davidovoj iz koje potječe Isusov poočim Josip. Kod Luke je rodoslovlje navedeno tek nakon Isusova krštenja na Jordanu (Lk 3,23-38). Ono sadrži 77 imena Josipovih predaka i završava Adamom. U događajima djetinjstva Isusova prema Mateju središte je Josip, sin Davidov, po kojem kao poočimu i Marijin sin postaje sin Davidov. Njemu anđeo govori pet puta u snu i on je uvjeren da to nije vlastito maštanje nego Božja poruka koju treba provesti.

Marko i Ivan nemaju ništa o događajima Isusova djetinjstva. Evanđelje po Luki počinje Proslovom kojim autor oslovljava „vrloga Teofila” i najavljuje djelo o Isusovim djelima i riječima „kako su nam predali oni koji od početka bijahu očevici i sluge Riječi”. Ovo znači da on nije povijesni svjedok Isusa, nego ovisi o primljenoj propovjedničkoj građi koja je u prvoj Crkvi nastajala pod utjecajem dvanestorice Isusovih apostola i njihovih neposrednih nasljednika. Oko 600 stihova ili rečenica su građa vlastita Luki, u usporedbi s Matejem i Markom. U događajima Isusova djetinjstva prema Luki središnju ulogu ima Marija. Evo tih događaja:

• Svećeniku Zahariji za vrijeme nastupa u hramu anđeo najavljuje da će mu žena Elizabeta roditi sina, iako je u odmakloj dobi.
• Nazaretskoj djevojci Mariji, zaručenoj s Josipom, anđeo najavljuje da će je osjeniti Duh Sveti i rodit će sina bez intervencije muškarca.
• Trudna Marija pohodila je trudnu Elizabetu te prigodom toga susreta izrekla zahvalnicu o Božjoj naklonosti neznatnima i brizi za siromašne.
• Zaharija je prigodom rođenja svoga sina Ivana izrekao pjesmu kojom je najavio da će dječak pripravljati put Mesiji.
• Isus rođen u Betlehemu, a anđeli su uz njegovo rođenje najavili mir ljudima zato što im je Bog naklonjen.
• Josip i Marija prikazali su dječaka Isusa u hramu, a starac Šimun najavio ga je kao svjetlo poganskih naroda i slavu Izraela, što znači sveopćega Spasitelja.
• Starica Ana prepoznala dječaka Isusa kao najavljenoga Mesiju i svima o njemu pripovijedala.
• Dvanaestogodišnji Isus hodočastio u Jeruzalem s roditeljima i tom zgodom najavio da mu je važnije ono što od njega očekuje Otac nebeski nego zemaljski roditelji.

Pozdrav anđela Mariji „Raduj se najomiljenija – Haire keharitōmenē” (Lk 1,28) nadahnuo je kasnije biskupe i teologe da zaključe kako je Marija od početka svoga života bila izuzeta od istočnoga grijeha radi uloge u životu sveopćega Spasitelja. Naslovnici Matejeva i Lukina evanđelja razumjeli su da je Marija djevičanska majka: zatrudnjela je bez intervencije muškarca.

Luka je zabilježio Isusov nastupni govor u Nazaretu (Lk 4,16-30) u kojem je najavio da zatvara svoju stolarsku radnju i počinje propovijedati obraćenje radi nastupa Božje vladavine. Pri tome se poistovjetio s prorokom među povratnicima u Jeruzalemu koji se osjećao pomazanim od Duha Božjega te poslanim siromasima i bolesnima. Vjerskim poglavarima svoga naroda zamjerio se što je liječio i subotom kršeći tako odredbu o počinku na Dan Gospodnji, zatim zvao i poglavare na obraćenje (usp. Lukinu parabolu o farizeju i cariniku na molitvi – Lk 18,9-14) te isticanjem da je važnije milosrđe od žrtava (Mt 9,13; 12,7). Osobito izgonom trgovaca iz hramskoga dvorišta koji su se grešno bogatili zlorabeći potrebu hodočasnika da u svetom gradu kupe ovcu koju će prikazati za žrtvu (Lk 19,45-48 i ostala tri evanđelja).

Jedini Luka zabilježio je pohvalu majci Isusovoj od jedne oduševljene žene iz puka: „Blažena utroba koja te nosila i prsi koje si sisao!” (Lk 11,27-28). Ova zgoda jedan je od Lukinih događaja gdje Isus iskazuje naklonost ženama ili ih pripušta među svoje uže sljedbenike: uskrišenje sina udovice iz Naina (Lk 7,11-17); skupina žena materijalno pomaže Isusu i dvanaestorici (8,1-3); Isus gost kod Marije i Marte (10,38-42); ozdravljenje zgrbljene žene (13,10-17); Jeruzalemke oplakuju nevinoga Osuđenika (23,27-30). Žena iz puka pohvalom majci Isusovoj iznijela je svoje oduševljenje onim što Isus govori i čini. Isus je prihvatio tu pohvalu te uzvratio: „Još blaženiji oni koji slušaju riječ Božju i čuvaju je!” Ovim on javno odaje priznanje svojoj majci što zajedno s njime traži volju Božju i spremna je vršiti je. On se zajedno s majkom osjeća sretnim na takvom putu kroz život i nudi drugima da zajedno s njime i Marijom uzimaju udio na takvoj sreći.

Luka je, zajedno s Matejem, Markom i Ivanom, zabilježio kako su pod križem Isusovim „stajali podalje i gledali to svi znanci njegovi i žene koje su zajedno s njim išle iz Galileje” (Lk 23,49). Oni su čuli, zapamtili i kasnije pripovijedali tri riječi s križa koje donosi jedini Luka: „Oče, oprosti im, ne znaju što čine” (23,34), „Zaista ti kažem: danas ćeš biti sa mnom u raju” (23,43) i „Oče, u ruke tvoje predajem duh svoj” (23,46). Po ovim riječima Isus je s križa ostao otvoren za bližnje i Boga: on je strpljivi patnik koji inspirira na obraćenje, kako jedini Luka ističe nakon Isusova izdahnuća: „I kad je sav svijet koji se zgrnuo na taj prizor vidio što se zbiva, vraćao se bijući se u prsa… A pratile to žene koje su s Isusom došle iz Galileje: motrile grob i kako je položeno tijelo njegovo” (23,48.55).

Luka je na početku Djela apostolskih donio popis jedanaestorice apostola. Oni su zajedno s Galilejkama, majkom Isusovom i „braćom njegovom” u molitvi čekali silazak Duha Svetoga prije nego počnu propovijedati židovima i poganima Isusa raspetoga i uskrsloga kao evanđelje i sveopćega Spasitelja (Dj 1,12-13). Ovim Luka ističe kako se majka Isusova zajedno sa ženama Galilejkama koje su ga podržavale tijekom mesijanskoga djelovanja aktivno uključila u život i djelovanje prve Crkve. O Marijinoj smrti nije ništa zabilježeno u Novome zavjetu.

Za Luku je Marija duhovno jaka židovka koja je u svojoj zahvalnoj pjesmi pred Elizabetom izrazila vjeru u Boga naklonjenoga neznatnima i siromasima. Ona se tu s ponosom nazvala službenicom Gospodnjom u smislu da se svim svojim bićem podlaže Bogu u izvršavanju njegova plana. U duhu Ane, majke proroka Samuela (1 Sam 2,1-11), ona ističe kako se Božja dobrota proteže od koljena do koljena nad onima koji se Boga boje u vjerničkom smislu riječi. Bog razgoni umišljene oholice, silnike skida s prijestolja, a uzvisuje neznatne! Ovo znači da je uočavala Božje djelovanje u svijetu i njezinu narodu. Osjećajući se pripadnicom Izraela sluge Božjega, Marija podsjeća na Božju naklonost Abrahamu u njegovu potomstvu. Iz pjesme „Veliča duša moja Gospodina” koju donosi jedini Luka (Lk 1,46-55) razvidno je da je Marija više od pobožne židovske domaćice. Ona prati Božje djelovanje u svijetu i preuzima svoj dio uloge u ostvarenju Božjega plana spasenja. Isus joj je bio zahvalan što se iz tjelesne majke razvila u njegovu duhovnu suradnicu.

Zajedno s Galilejkama koje su dopratile Isusa u Jeruzalem te doživjele njegovu strpljivost na križu i ukazanje Uskrsloga, Marija je podržavala apostole koji su propovijedali da je Isus Krist i evanđelje ponuđeno židovima i poganima (usp. Dj 2,37-40). Za nju su Crkva oni koji se, na propovijedanje apostola, obraćaju Isusu kao Kristu i Gospodinu (Dj 9,32-35). Prvih godina nakon Isusova uskrsnuća i uzašašća apostoli su se zadržavali u Jeruzalemu dokazujući da se na Isusu ispunjavaju proročanstva o Pomazaniku iz kuće Davidove. Nakon što im je zabranjeno propovijedati u Jeruzalemu, oni i njihovi suradnici počeli su propovijedati izvan Palestine, na grčkom, također pripadnicima drugih naroda. Morali su ne samo poslužiti se jezikom koji su razumjeli stanovnici tih naselja nego i prilagoditi se njihovoj kulturi. Tako je u Antiohiji nastala prva kršćanska zajednica sastavljena od većine obraćenih pogana i dobila ime „kršćani, Kristovci” zbog svoje vjere u Isusa koji je evanđelje i Krist (Dj 11,19-26).

Objava Marija uz Isusa i apostole prema Luki pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Ukratko, odrasli ljudi ne žele se zavaravati – stanje svijeta je vrlo loše, čak djeluje kaotično, prijetnja je nikad veća. Čini se da samo nekoliko ishitrenih političkih i vojnih poteza može biti dovoljno da sva naša razmišljanja i svi naši napori izgube svaki (ovozemaljski) smisao. Nikad nismo bili bliže samouništenju. Dojam je da svi poznati mehanizmi tješenja i umirivanja više ne funkcioniraju. Unatoč tome, kršćani od nade ne odustaju. Njihova nada ionako nije ovozemaljskoga podrijetla. Ne odustaju ni od razmišljanja. Dapače, mole da im se nada učvrsti i u toj nadi razmišljaju i djeluju. U toj istoj nadi želimo i mi na početku ove godine malo raščešljati svoje misli o vremenu i budućnosti. Činimo to uz svijeću filozofije povijesti velikoga kršćanskog mislioca prošloga stoljeća – Jacquesa Maritaina kojega se s pravom može nazvati i filozofom nade.

Temeljne teze

Započnimo s nekim temeljnim idejama. Ponajprije, povijest nije kružno i besmisleno kretanje, nego putovanje koje ima početak i kraj. Nadalje, povijest nije Bog, ali jest mjesto Božje objave i utjelovljenja. Bog je izvan vremena i prostora tj. drži ih u svojoj ruci. Konačno, povijest ima (pomalo skriveno) značenje odnosno smisao, ali to značenje i smisao povijest ne daje sama sebi, nego ih dobiva odozgo. Kao i sve drugo, bez Logosa povijest ne bi imala nikakvoga smisla.

Odmah, na istom tragu, možemo raščistiti i s pitanjem iz naslova. Kad mislimo o budućnosti, naš kršćanski odgovor na pitanje iz naslova jest u tome da odbacimo predloženu alternativu jer je ona lažna. Kršćanski odgovor glede budućnosti glasi – ni utopija ni distopija, nego novi kršćanski svijet! Svijet cjelovitoga, teocentričnoga humanizma, svijet univerzalnoga bratstva među svim stanovnicima Zemlje, svijet još dublje utjelovljenih evanđeoskih ideala i načela. Kršćani, vapeći prema nebu, ne mogu i ne smiju odustati od pokušaja izgradnje takvoga svijeta koliko god im uspjesi izgledali skromni i koliko god bili umorni. Za njih u povijesti ionako nema istinskoga odmora. Ipak, povijest nam govori da svi ti silni napori uma, srca i ruku nisu nimalo uzaludni unatoč svim razočaranjima, prijetnjama, izdajama, razaranjima i porazima.

Po mnogim parametrima naša generacija živi u vremenu s najviše blagostanja i slobode ikad. To nije palo s neba bez ljudskih napora. Tko bi se usred pakla Drugoga svjetskog rata usudio i pomisliti da ćemo u nadolazećim desetljećima uspjeti toliko toga vrijednoga izgraditi i obnoviti? Ne treba smetnuti s uma da su u tome najvažniju ulogu imali upravo angažirani i vjerni kršćani. Jedni siju, drugi zalijevaju, treći okopavaju, četvrti žanju, a Bog je onaj koji daje da raste (1 Kor 3,6-8). Svi ulazimo u tuđi trud (Iv 4,37-38) i mnogi za ovoga života ne vide ili ne uživaju plodove svojih napora (Prop 2,21). U svakom slučaju, kršćanska nada nije ni tlapnja ni bajka ni utopija ni distopija.

Potrebno je ovdje dobro razlikovati utopiju i konkretni (ostvarivi) povijesni ideal. Utopija je, doslovno uzevši, mjesto koje ne postoji (οὐ + τόπος), dakle ideal (savršenoga društva) koji nije moguće doseći. Pojam i njegov izvor najčešće se vežu uz istoimeno i nadaleko poznato djelo Thomasa Morea iz 1516. Moguće se složiti s tim da utopije imaju donekle pozitivnu ulogu jer ljude vuku prema naprijed ili prema gore, ali na koncu ipak izdaju naše čežnje, očekivanja i nade. Upravo zato je važno sasvim racionalno razlikovanje utopije i konkretnoga povijesno ostvarivoga ideala.

Distopija je, s druge strane, pojam koji označava suprotnost utopiji, suprotnost idealu savršenoga društva kako je to primjerice opisano u poznatim djelima Vrli novi svijet (A. Huxley) ili pak 1984. (G. Orwell) i nizu sličnih romana i novela do danas. Može se ukratko reći da je utopija neostvarivo obećanje, a distopija je više ili manje pretjerana prijetnja. Novi kršćanski svijet, u tom smislu, nije utopija (a pogotovo ne distopija), nego konkretni i ostvarivi povijesni ideal (ne savršeno društvo) koji uzima u obzir slabosti ljudske naravi kao i činjenicu da bez pomoći odozgo ne možemo učiniti ništa (Iv 15,5). Kršćanska filozofija povijesti ne zanemaruje i ne izbacuje Boga iz svijeta ni iz jednadžbe naših stremljenja i napora. Ona, naime, dobro zna da se Boga ne da izbaciti iz svijeta i povijesti koliko god se neki trudili oko toga.

Božja sloboda i ljudska sloboda

Osim što je ovaj svijet veliki napasnik, ljudska povijest, kako smo već naznačili, u sebi krije i neku tajnu ili možda zagonetku. Maritain u svojoj Filozofiji povijesti kaže da nema težega problema za filozofiju povijesti od problema odnosa između Božje slobode i ljudske slobode u oblikovanju svijeta i povijesti. Pored toga, jedan od najvećih, ako ne i najveći izazov za politiku i političku filozofiju, osobito našega vremena, jest jednostavno ogroman broj ljudi, što uključuje jednak broj slobodnih volja, koje treba dovesti u stanje skladnoga zajedništva. Ljudski se razum osjeća prestrašeno pred brojevima koje teško može pojmiti i nemoćno pred tolikim različitim željama i stremljenjima svih tih slobodnih volja. Jednadžba u kojoj su zajedno tolike slobodne volje ljudskih bića plus Božja slobodna volja našem se razumu čini nerješivom.

Nadalje, naša je polazišna premisa da je Bog nevin, odnosno nikako ne može biti uzrok moralnoga zla. To zlo ima svoje podrijetlo u čovjeku i u njegovu slobodnom neodazivanju na dobro to jest u njegovu poništavanju samoga sebe. Čovjek, kako rekosmo, bez Boga ne može učiniti ništa. Maritain upozorava da se to može dvojako tumačiti. Ako se odnosi na red dobra, onda znači da bez Boga ne može učiniti ništa u čemu bi se pojavilo neko dobro. Ako se odnosi na red zla, onda znači da bez Boga može činiti samo ništa, a to znači ono što je po sebi ništavilo, poništavanje Bitka i sebe samoga. Inicijativa dobra dolazi uvijek od Boga, a u slučaju zla to jest ne-htijenja ili poništavanja (uvođenje ništavila u Božje kretanje) prva inicijativa dolazi uvijek od stvorenja. Drama povijesti stvara se od križanja i miješanja, od traženja i sukoba nestvorene slobode i stvorene slobode. Veličina i ljepota Božje slobode je u tome što svoje djelo čini to ljepšim što ostavlja stvorenoj slobodi da je uništava jer iz obilja uništavanja paradoksalno izvlači preobilje dobra.

Istinski je nauk o svijetu i vremenitoj ljudskoj zajednici, kako podsjeća Maritain, u tome da su oni istodobno ljudsko, Božje i sotonino kraljevstvo. Svijet je zapravo polje koje pripada ili za koje se bore trojica. Bogu pripada po pravu stvaranja, knezu ovoga svijeta po osvajačkom pravu – zbog grijeha, a Kristu po pobjedi koju je mukom izborio nad grijehom, svijetom i njegovim knezom.

Ali što je uopće svijet? Općenito i u širem smislu svijet je skup svih stvorenih stvari ili svega što nije Bog, a u užem smislu svijet je naš materijalni i vidljivi svemir. Osim toga to je i naš ljudski i moralni svemir, kozmos čovjeka, kulture i povijesti, u njihovu razvoju na zemlji, sa svim međusobno zapletenim odnosima i napetostima. Tako shvaćen svijet pripada redu prirode i Maritain napominje da je taj ljudski smisao riječi kozmos, mundus, svijet osobito prikladan jer u materijalnom svemiru čovjek kao razuman i slobodan djelatnik u pravome smislu postoji, a nije Bog.

Dinamika žita i kukolja

Dobro i zlo su izmiješani u svijetu. Rastu zajedno kao žito i kukolj (Mt 13,24-43). U tome se krije naša iduća važna premisa tj. da zlo parazitira na dobru i da mi ne možemo potpuno razdvojiti dobro od zla dok ne dođe Gospodar žetve. Dapače, pokušaj čupanja kukolja riskira iščupati i žito. No ipak, možemo pretpostavljati da je količina dobra podjednaka ili veća od količine zla iako se redovito čini drukčije jer zlo stvara veću buku (slično kaže i poznata izreka da jedno stablo koje pada buči više od čitave šume koja raste). Velika količina vidljivoga zla ukazuje na veliku količinu manje vidljivoga dobra. Nažalost, isto vrijedi i obratno pa velika količina dobra ukazuje na to da vjerojatno vreba veliko zlo koje kao ričući lav traži koga da proždre (1 Pt 5,8), pri čemu taj ričući lav protekom vremena raste kao što raste i dobro. Povijest nam pokazuje da uvijek sve veće dobro izlazi na pozornicu povijesti nakon manifestacije nekoga velikog zla. Spomenuto razdoblje nakon Drugoga svjetskog rata to zorno pokazuje (uz opasku da mnogi ne vide ili ne žele vidjeti dobro jer mi redovito vidimo ono što želimo vidjeti i nalazimo ono što tražimo, a dobro je često teže vidjeti i naći nego zlo).

Ono što se odavde može zaključiti jest to da većem dobru mora prijetiti veće zlo koje će opet biti pobijeđeno nekim još većim dobrom. To će reći da ako pretpostavimo da je u naše dane umnoženo najviše dobra u svijetu, onda mu prijeti veće zlo nego ikad. Gdje se množi dobro, tamo se gomila i zlo. Isti se zakon može primijeniti i na slobodu kao jedno od najdragocjenijih dobara. Sloboda i prijetnja slobodi rastu zajedno. Ako živimo u vremenu najvećih sloboda, onda nam vjerojatno prijeti i najveći totalitarizam ikad. Važno je ne zaboraviti dinamiku ove zakonitosti kad taj totalitarizam stupi na scenu jer nakon njega opet dolazi veće dobro. Dakle, kad najveći totalitarizam u povijesti stupi na pozornicu, možemo na temelju iskustva prožetoga vjerom, nadom i ljubavlju biti sigurni da će biti poražen kao i svi dosadašnji neprijatelji ljudske slobode i života kao takvoga. U toj će pobjedi opet najvažniju ulogu imati baštinici Abrahamove vjere i nade kao i glasnici Pobjede tj. oni koji su povjerovali Radosnoj vijesti. Oni će podići novi i još više evanđeoski svijet.

Na doktrinarnom ili teorijskom području vrijedi sličan zakon koji je sažet u misli da je zabluda najčešće samo vratar istini. I tako sve dok ne dođe Gospodar povijesti, a tome dolasku nitko ne zna ni dana ni sata (Mk 13,32).

Naravno dobro i nadnaravno dobro su isto pomiješani, a Krist uzima k srcu i jedno i drugo. Naravno zlo i nadnaravno zlo su također pomiješani, a pali anđeo se bori i za jedno i za drugo. On je u određenom smislu vladar ili knez ovoga svijeta. Pri tome se pojam knez koristi upravo zbog njegova nižega položaja u odnosu na kralja. Svijet se ipak, u apsolutnom smislu, ne može izmaknuti vladavini Boga kao vrhovnoga upravljača tj. Kralja. I Krist i đavao bore se za svijet, a Krist preotima svijet đavlu – nažalost ne bez gubitaka (Mt 13,37-39).

Svijet u Novom zavjetu

Kako bi pojačao osjećaj za tajnovitost svijeta, Maritain ukazuje na mnoge retke u Novom zavjetu u kojima se spominje pojam svijet pa ih uspoređuje. U tim se recima govori o svijetu u sasvim protivnom smislu i prividno protuslovno te oni stoga uvećavaju osjećaj zagonetnosti i tajne.

Prvu grupu tekstova može se kategorizirati pod naslovom Svijet kao antagonist, što u prvome redu znači da je svijet nešto drugo što nije Bog, nešto što ima svoje putove i svoj odnos prema Bogu i što sudjeluje u ostvarivanju vječnoga plana. Krist mu je bio poslan: „Kao što ti mene posla u svijet, i ja njih poslah u svijet” (Iv 17,18; Iv 11,27; 1 Iv 4,9)… „Zato Krist ulazeći u svijet veli: ‘Ni žrtve ni prinosa nisi htio, nego si mi tijelo pripravio… Tada rekoh: Evo dolazim’…” (Heb 10,5-7). A onomu koji nije Bog, moraju se očitovati Bog i Krist: „A da svijet upozna da si me ti poslao i da si njih ljubio kao što mene ljubiš” (Iv 17,23). „Ali neka svijet upozna da ja ljubim Oca i da radim kako mi je Otac zapovjedio” (Iv 14,31).

U istu kategoriju, na drugom mjestu, Maritain smješta one retke u kojima se svijet pojavljuje kao antagonist u strogom smislu riječi – sada kao neprijatelj i progonitelj, kao onaj koji odbija pa čak i mrzi dar od Boga: „A svijet ga ne upozna” (Iv 1,10). „Vas svijet ne može mrziti, a mene mrzi” (Iv 7,7). „Ako vas svijet mrzi, znajte da je mene mrzio prije vas. Kad biste pripadali svijetu, svijet bi ljubio svoje, ali budući da ne pripadate svijetu – a ja vas izabrah od svijeta – zato vas svijet mrzi” (Iv 15,18-19). „A svijet ih zamrzi jer više ne pripadaju svijetu kao što ni ja ne pripadam svijetu. Ne molim te da ih digneš sa svijeta, već da ih očuvaš od Zloga. Oni ne pripadaju svijetu kao što ni ja ne pripadam svijetu” (Iv 17,14-16).

Crkva je dakako, kao i Krist, od Boga, a ne od svijeta. Ljudi u ovom slučaju moraju izabrati jesu li prijatelji svijeta ili prijatelji Boga. „Preljubničke duše, zar ne znate da je prijateljstvo prema svijetu neprijateljstvo prema Bogu?” (Jak 4,4). „Nemojte ljubiti svijet ni onoga što je u svijetu. Ako tko ljubi svijet, nema ljubavi Očeve. Jer ništa od onoga što je u svijetu – požuda tijela, požuda očiju i oholost zbog imetka – ne dolazi od Oca, nego dolazi od svijeta. A svijet sa svojom požudom prolazi” (1 Iv 2,15-17). „Po kome je meni razapet svijet, a ja svijetu” (Gal 6,14). Svijet je, nadalje, u vlasti zla: „Cijeli je svijet u vlasti Zloga” (1 Iv 5,19). „Jao svijetu zbog sablazni” (Mt 18,17). „Knez ovoga svijeta već je osuđen” (Iv 16,11). A i svijet će biti osuđen: „da ne budemo osuđeni sa svijetom” (1 Kor 11,32). Krist je pak pobijedio svijet: „u svijetu ćete imati muku, ali ne bojte se ja sam pobijedio svijet” (Iv 16,33).

U drugu kategoriju redaka Maritain skuplja one koji se mogu staviti pod naslov: Svijet kao otkupljen i izmiren (u odnosu na Kristovu zaslugu, kao otkupljen njegovom krvlju zauvijek, i u odnosu na primjenu tih zasluga na putu je da bude otkupljen, u tijeku cijele povijesti, Kristovim mukama i njegovim mističnim tijelom): „Da, Bog je tako ljubio svijet da je dao svoga jedinorođenog Sina” (Iv 3,16). Bog je odlučio po svojem Sinu spasiti taj isti svijet koji će, prema sv. Pavlu, biti osuđen (1 Kor 11,32): „Jer Bog nije poslao na svijet svojega Sina da osudi svijet, nego da se svijet spasi po njemu” (Iv 3,17). „Jer ne dođoh da sudim svijetu, nego da spasim svijet” (Iv 12,47). „Evo jaganjca Božjeg koji uzima grijehe svijeta” (Iv 1,29). Krist dakle uzima grijehe onoga istog svijeta za koji ne moli, On je prihvatio da se na njemu griješi (2 Kor 5,21) i da umre da bi svijet oslobodio od grijeha.

Maritain također upozorava da svijet ne može biti ravnodušan (osim prividno) prema kraljevstvu Božjem. On za njim ili teži pa ga ono oživljava ili se protiv njega bori pa sâm zbog toga umire. Drugim riječima, odnos svijeta prema univerzumu milosti ili je odnos jedinstva i uključenja ili je odnos odvajanja, sukoba i smrti. Ako je odnos svijeta prema kraljevstvu Božjem odnos odvajanja i sukoba, tada imamo svijet kao antagonista i neprijatelja kraljevstva, svijet koji je u zlu, svijet za koji Krist ne moli, svijet koji „ne može primiti Duha istine” (Iv 14,17) i tada dolaze svi oni reci skupljeni pod prvim naslovom. Ako je odnos svijeta prema kraljevstvu Božjem odnos jedinstva i uključenja, tada imamo svijet što ga je u sebe preuzelo kraljevstvo, svijet što ga je Bog ljubio toliko da je žrtvovao svojega jedinorođenog Sina, svijet čiji je grijeh uzeo Jaganjac Božji i za čiji spas Crkva primjenjuje hic et nunc, dok traje povijest, snagu krvi Otkupiteljeve. U tom slučaju dolaze svi oni reci skupljeni pod drugim naslovom.

Na taj način Maritain razrješava prividnu antinomiju između tih dvaju nizova tekstova. Jer istodobno postoje dvije vrste odnosa između svijeta i kraljevstva. Ako se svijet odvoji od kraljevstva Božjega te ide putem neposluha u zagrljaj knezu ovoga svijeta, primjenjuje se prvi niz tekstova, opominjući i pejorativni iskazi što se tiču konačno osuđenoga svijeta. Ako je pak svijet prožet životnim utjecajima kraljevstva koje ga obavija, proniče i privlači, primjenjuju se tekstovi koji se tiču spasenja svijeta. Svijet je spašen za život vječni, ali kao uzet odvojeno. Spašen je za život vječni ukoliko je uzet s kraljevstvom i u njemu. Ali on će se očitovati u svojem konačnom stanju nadnaravnoga spasenja samo onkraj vremena i onkraj povijesti – i onkraj sadašnjega svijeta, onkraj ovoga svijeta (hic mundus) na novoj zemlji i pod novim nebesima koji će biti jedno s kraljevstvom Boga u njegovu trijumfu i njegovoj slavi.

Svijetu su potrebni kršćani

Budući da je povijest Crkve povijest istine, kako veli Pascal, ona se kreće prema konačnom očitovanju kraljevstva Božjega – koje je onkraj povijesti – a nema druge svrhe nego upravo to kraljevstvo – ukoliko je ono potpuno objavljeno. No povijest svijeta, naprotiv, podijeljena je između dviju potpuno zadnjih svrha koje se međusobno suprotstavljaju – ona ide, u isto vrijeme i sasvim u tijeku vremena, prema kraljevstvu propasti i prema kraljevstvu Božjem kao prema dvama krajevima koji su onkraj njezinih vlastitih naravnih svrha. S obzirom na relativno zadnju svrhu tj. naravnu svrhu svijeta, Maritain veli da je ta naravna svrha trostruka – vladanje prirodom, postizanje autonomije i očitovanje svih mogućnosti ljudske naravi. No postoji, u smislu konačnoga rezultata, i protivna svrha – naime, gubici i otpad što ih predstavlja nagomilavanje zla u tijeku povijesti. Ovdje, u filozofskoj perspektivi, imamo neku vrstu pakla od kojega se svijet i povijest ne mogu osloboditi, osim ako svijet prestane opstojati, ako bude imao sasvim novi početak, neko preoblikovanje, novo nebo i novu zemlju (Otk 21,1).

Na koncu, Maritain nas podsjeća da je svijet, iako se često ponaša izdajnički, ipak, ukoliko je stvoren i usmjeren prema kraljevstvu Božjem, otkupljen i oživotvoren krvlju Kristovom, i da su mu itekako potrebni kršćani koji nisu od svijeta, ali koji mu, u njemu živeći, radeći, ljubeći i trpeći, pomažu da napreduje prema svojim svrhama. I zapravo mu nitko ne pomaže toliko kao ti kršćani – čak i kad oni sami nisu svjesni toga. Ni najmanja žrtva ni najtiši molitveni uzdah ne ostaju bez učinka. Ta velika potreba koju svijet ima za kršćanima zaista je istinita već u odnosu prema naravnim dobrima što pak uključuje i vremenite, opipljive uspjehe. Suvremena nam povijest sve više otkriva koliko je važno vremenito poslanje kršćana (tj. preobrazba ovoga svijeta). To je odličan primjer povijesnoga zakona postupnoga osvješćivanja.

U tom je kontekstu vrlo važna još jedna distinkcija, a to je između eshatološke nade koja je sidro bačeno u vječnost i odnosi se na spasenje onkraj vremena i prostora u Nebeskom Jeruzalemu i zemaljske evanđeoske nade koja je sidro bačeno u budućnost i odnosi se na mogućnost utjelovljenja ne samo pravde nego i drugih evanđeoskih ideala već ovdje u vremenu na Zemlji.

Koliko god kršćani bili usmjereni na nebeski Jeruzalem to nikako ne znači da ovozemaljski, vidljivi grad treba pesimistično zapustiti i prepustiti silama ovoga svijeta. U ovome, dakako, postoji i evolucija misli od ranokršćanskih vremena do danas. Razvidno je da ta evolucija ide u smjeru koji sve važnije mjesto daje konkretnom angažmanu u poslovima vidljivoga grada, što mnogima teško pada jer su uspjesi vrlo mali ili se ne vide na kraći rok. No, taj posao ipak mora biti obavljen i to u duhu one evanđeoske – sluge smo beskorisne, učinili smo ono što smo bili dužni učiniti (Lk 17,10).

Suvremeno zbližavanje sa Židovima zasigurno dodatno pomaže razumijevanju i ojačavanju ove zemaljske nade jer upravo u povijesti židovskoga naroda imamo najjači primjer nerazorive zemaljske nade i upornosti u preobrazbi ovoga svijeta. Židovi su, u ovom kontekstu, više usmjereni na ovaj svijet, a kršćani na onaj. Svijetu su jako potrebni i jedni i drugi kao čuvari zemaljske i eshatološke nade. Vjerujemo da nas u budućnosti očekuje još ugodnih iznenađenja u kontekstu ovoga zbližavanja starije i mlađe braće i sinergije njihovih nada. Sveti Pavao o tome zagonetno piše u svojoj Poslanici Rimljanima, 9-11 poglavlje.

Kao zaključak neka posluži jedna priča iz Midraša. Grupa rabina je stajala na jednom brežuljku nedaleko od razorenoga Hrama u Jeruzalemu i plakala. Svi osim jednoga koji se smješkao. Taj ih je pitao zašto plaču. Oni su mu, pokazujući prema ruševinama Hrama, razočarano i u nevjerici uzvratili da je prilično očito zašto plaču. Zašto se ti smiješ? – pitali su ga uvrijeđeno. Smijem se – reče ovaj – jer je očito da Bog ostvaruje svoje prijetnje; a ako ostvaruje svoje prijetnje, onda će ispuniti i svoja obećanja.

(Dan Đaković)

Ovaj članak je već objavljen u reviji Svjetlo riječi. Pretplatite se na digitalno i/ili tiskano izdanje revije.
Čitajte prvi i čitajte odmah!

Objava Budućnost – utopija ili distopija? pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.